Pravo na intimnost: Zašto seksualnost osoba s invaliditetom više ne smije biti tabu
Nakon članaka na temu prava na ljubav i brak vrijeme je da progovorio i o pravu na intimnost osoba s invaliditetom .
Kada govorimo o pravima osoba s invaliditetom, fokus je gotovo bez iznimke usmjeren na rampe, inkluzivni prijevoz, zapošljavanje i socijalne naknade. Premda su to temelji egzistencije, jedno jednako važno područje ljudskog postojanja sustavno ostaje u sjeni, obavijeno sramom i šutnjom – pravo na intimnost, seksualnost i tjelesnu autonomiju.
Društvo i dalje njeguje dva duboko štetna mita: s jedne strane, mit o „vječnoj djeci“ bez ikakvih romantičnih ili seksualnih potreba (mit o aseksualnosti), a s druge, svođenje osobe isključivo na medicinsku dijagnozu, fizikalne terapije i zdravstveni karton.
Vrijeme je da jasno i glasno kažemo: seksualnost je temeljna ljudska potreba i neodvojivi dio ljudskog dostojanstva, a ne privilegij rezerviran za osobe bez invaliditeta.
Članci 23. i 25. Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom jasno propisuju obvezu države da omogući jednako pravo na brak, obitelj, roditeljstvo i reproduktivno zdravlje.
No, što ta prava znače u praksi u našem okruženju?
Ginekološki pregled kao „nemoguća misija“: Godinama izvješća Pravobranitelja za osobe s invaliditetom upozoravaju na poražavajuću činjenicu – u većini hrvatskih županija žene s motoričkim teškoćama nemaju pristup osnovnoj ginekološkoj skrbi.
Iako postoje rijetki svijetli primjeri u nekoliko većih gradova (poput Zagreba ili Rijeke), hidraulični podizni ginekološki stolovi i pristupačni sanitarni čvorovi i dalje su iznimka, a ne standard.
Zbog nedostatka osnovne opreme mnoge žene godinama odgađaju preventivne preglede, što izravno ugrožava njihovo reproduktivno i opće zdravlje.
Prešućena uloga asistenata i Zakon o osobnoj asistenciji:
Donošenje Zakona o osobnoj asistenciji bio je ključan korak za samostalniji život, no pitanje granica intime ostalo je potpuno neregulirano. Asistenti se svakodnevno susreću sa situacijama pomoći pri oblačenju, higijeni i transferima, no niti asistenti niti korisnici ne prolaze edukaciju o tome kako komunicirati i postaviti granice oko privatnosti, seksualnih pomagala ili intimnih potreba.
Ta tema u praksi često stvara obostranu nelagodu.
Život u institucijama bez prava na privatnost: Osobe smještene u ustanovama socijalne skrbi ili udomiteljskim obiteljima rijetko imaju pravo na zaključavanje vrata ili trenutak osame. Pravo na posjet partnera, maženje ili bilo kakav oblik intimnosti nerijetko ovisi isključivo o dobroj volji dežurnog osoblja, a ne o standardiziranom protokolu koji poštuje osobnu autonomiju.
Informacijska blokada i rizik od nasilja:
Seksualni odgoj u školama i zajednici gotovo nikada nije prilagođen osobama sa senzoričkim ili intelektualnim teškoćama. Posljedica neznanja nije samo uskraćivanje užitka, već i dramatično povećan rizik od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, jer mladi ne uče prepoznati pristanak i vlastite tjelesne granice.
Pogled izvan granica: Može li drugačije?
Dok je kod nas ova tema tek na razini sporadičnih okruglih stolova udruga i institucija, europske zemlje poput Nizozemske, Danske, Švicarske i nekih regija u Njemačkoj problemu su pristupile pragmatično i empatično:
Seksualna asistencija: Uspostavljene su obuke za profesionalne seksualne asistente/ice – osobe educirane za pomoć ljudima s teškim tjelesnim ili intelektualnim oštećenjima u istraživanju vlastitog tijela i ostvarivanju tjelesnog kontakta, uz strogo definirane profesionalne i etičke okvire.
Financiranje asistivne tehnologije: U pojedinim zdravstvenim sustavima prilagođena erotska i senzorička pomagala prepoznata su kao dio opreme za mentalno i tjelesno zdravlje.
Iako je domaći sustav daleko od ovakvih modela, to ne znači da o njima ne trebamo otvoreno govoriti
Zagovaranje prava osoba s invaliditetom mora obuhvatiti cjelovitu osobu – ne samo njezinu mobilnost i posao, nego i njezino srce, emocije i tijelo. Osobe s invaliditetom trebaju :
1. Obveznu prilagodbu ambulanti: Svaki dom zdravlja i opća bolnica u Hrvatskoj moraju imati barem jednu ginekološku i urološku ordinaciju opremljenu hidrauličnim stolom i dizalicom.
2. Edukaciju za osobne asistente i stručno osoblje: Uvođenje etičkih smjernica i modula o poštivanju privatnosti i intimnosti korisnika u socijalnoj skrbi.
3.Pristupačne edukativne materijale: Izradu lako razumljivih materijala o vezama, pristanku i spolnom zdravlju za osobe s intelektualnim teškoćama.
4. Razbijanje predrasuda u medijima: Medijski prostor mora prestati tretirati seksualnost osoba s invaliditetom senzacionalistički ili kroz sažaljenje.
Za kraj članka važno je naglasiti kako je tijelo s invaliditetom sposobno za dodir, privrženost, strast i roditeljstvo.
Pravo na ljubav i intimu nije luksuz – to je temeljno ljudsko pravo.
Vrijeme je da srušimo i ove nevidljive barijere.
