U ovom članku govorit ćemo o značaju kriznih intervencija u radu s osobama sinvaliditetom. Zašto je važno da krizna intervencija bude na vrijeme organizirana ikako pravovremena intervencija može olakšati kvalitetu života osoba s invaliditetom.
Krizne intervencije imaju posebno značajno mjesto u radu s osobama s invaliditetomjer predstavljaju stručan i strukturiran odgovor na situacije u kojima uobičajeni načinisuočavanja s teškoćama više nisu dovoljni.
Kriza može nastati iznenada, kaoposljedica traumatskog događaja, gubitka bliske osobe, pogoršanja zdravstvenog stanja, promjene životnih okolnosti, gubitka podrške, konflikta u obitelji ili instituciji, ali i postupno, kada se različiti izvori stresa tijekom vremena nagomilavaju. Kod osoba s invaliditetom posljedice kriznih situacija mogu biti dodatno složene zbog međudjelovanja osobnih, zdravstvenih, socijalnih, komunikacijskih i okolišnih čimbenika.
Zbog toga krizna intervencija nije samo postupak smirivanja akutnesituacije, nego važan oblik stručne podrške čiji je cilj očuvati sigurnost, dostojanstvo,psihološku stabilnost i što veću razinu autonomije osobe.
Kada govorimo o osobama s invaliditetom, važno je izbjeći pojednostavljeno shvaćanje prema kojem je sam invaliditet uzrok povećane ranjivosti ili kriznog ponašanja. Invaliditet je samo jedan dio životnog iskustva osobe, dok na pojavu i intenzitet krize utječe čitav niz čimbenika. Način na koji osoba doživljava vlastitu situaciju, dostupnost obitelji i prijatelja, kvaliteta profesionalne podrške, pristupačnost zdravstvenih i socijalnih usluga, financijska sigurnost, mogućnost sudjelovanja u zajednici, iskustvo diskriminacije te mogućnost donošenja odluka o vlastitom životu mogu značajno utjecati na sposobnost suočavanja sa stresom.
Posebno je važnoprepoznati da krizna situacija može biti posljedica ne samo individualnih teškoća nego i prepreka koje postoje u okolini.
Krizu možemo razumjeti kao razdoblje privremene psihološke i funkcionalne neravnoteže u kojem se osoba suočava sa zahtjevima koje trenutačno ne može uspješno riješiti uobičajenim strategijama suočavanja. Takvo stanje ne mora nužno predstavljati psihički poremećaj.
Kriza je prije svega signal da je došlo donarušavanja ravnoteže između zahtjeva i raspoloživih resursa. Upravo je zbog toga pravodobna intervencija od velike važnosti. Ako se na znakove krize reagira rano, moguće je spriječiti daljnju eskalaciju, smanjiti rizik od ugrožavanja osobe ili drugih te sačuvati postojeće kapacitete za prilagodbu.
U radu s osobama s invaliditetom krizna intervencija zahtijeva dodatnu razinu individualizacije.
Svaka osoba ima vlastitu povijest, način komunikacije, potrebe, iskustva i preferencije. Neke osobe mogu vrlo jasno verbalizirati svoje osjećaje i potrebe, dok se kod drugih znakovi emocionalnog opterećenja mogu pokazivati kroz promjene ponašanja, povlačenje, nemir, agresivnost, odbijanje suradnje, poremećaj spavanja, promjene u apetitu ili teškoće u komunikaciji.
Kod osoba s intelektualnim teškoćama ili određenim neurorazvojnim teškoćama posebno je važno poznavatinjihov uobičajeni obrazac ponašanja kako bi se mogla prepoznati značajnapromjena.
Ono što na prvi pogled može izgledati kao „problematično ponašanje“
ponekad je zapravo oblik komunikacije kojim osoba izražava bol, strah, frustraciju,preopterećenost ili potrebu za pomoći.
Jedno od temeljnih načela krizne intervencije jest osiguravanje sigurnosti. Sigurnostpritom treba promatrati široko.
Ona ne podrazumijeva samo sprječavanje fizičkeozljede, nego uključuje i emocionalnu, psihološku i socijalnu sigurnost. Osoba u krizitreba imati osjećaj da je netko vidi, čuje i shvaća ozbiljno. Profesionalac koji pružaintervenciju mora biti smiren, predvidiv i jasan u komunikaciji. Povišen ton, prijetnje,nepotrebno ograničavanje kretanja ili inzistiranje na autoritetu mogu dodatnopovećati osjećaj ugroženosti i pridonijeti eskalaciji.
Upravo je način komunikacije jedna od najvažnijih sastavnica kvalitetne krizne intervencije.
U kriznoj situaciji osoba može imati smanjenu sposobnost koncentracije,obrade informacija i donošenja odluka. Stoga je korisno koristiti kratke, jasne i konkretne poruke, izbjegavati prevelik broj informacija te osigurati dovoljno vremena za odgovor. Kod osoba koje koriste alternativne ili augmentativne načine komunikacije potrebno je primijeniti njima poznate komunikacijske metode. Ako osoba komunicira putem znakovnog jezika, komunikacijskih ploča, uređaja ili drugih pomagala, njihova dostupnost ne bi smjela biti zanemarena upravo onda kada su najpotrebnija.
Posebnu pozornost potrebno je posvetiti neverbalnoj komunikaciji. Položaj tijela,izraz lica, udaljenost od osobe, brzina govora i ton glasa mogu imati snažan učinakna doživljaj situacije. Profesionalac koji ulazi u prostor osobi u krizi treba procijenitikoliko joj je fizička blizina prihvatljiva.
Nije svaka osoba jednako osjetljiva na dodir iliblizinu, a kod nekih osoba određeni podražaji mogu dodatno pojačati stres. Zbog toga intervencija mora biti prilagođena individualnim senzornim i komunikacijskim potrebama.
Krizne situacije mogu biti posebno zahtjevne kada osoba ima višestruke teškoće.
Primjerice, osoba koja ima tjelesni invaliditet i kronično zdravstveno stanje možedoživjeti krizu nakon naglog pogoršanja zdravlja, gubitka funkcionalnosti ili promjenerazine potrebne pomoći.
Osoba sa senzornim invaliditetom može se naći u posebnoteškoj situaciji ako joj u kriznom trenutku nisu dostupne informacije u odgovarajućemformatu. Osoba s intelektualnim teškoćama može teško razumjeti iznenadne promjene u svakodnevnoj rutini, dok osoba s poremećajem iz spektra autizma može doživjeti izrazito preopterećenje zbog senzorne stimulacije, nepredvidivosti ili promjene okruženja.
U svim tim situacijama krizna intervencija treba polaziti odpotreba konkretne osobe, a ne od unaprijed pretpostavljenog modela ponašanja.
Važan dio stručnog pristupa jest razlikovanje uzroka krize od njezinih vidljivihposljedica.
Ako se, primjerice, osoba uznemiri i počne odbijati suradnju, potrebno jeistražiti što je dovelo do takvog ponašanja.
Može se raditi o strahu, boli, umoru,neugodnom osjetilnom podražaju, nerazumijevanju situacije, osjećaju gubitkakontrole ili prethodnom negativnom iskustvu. Pokušaj da se ponašanje samozaustavi bez razumijevanja njegova uzroka može kratkoročno smanjiti vidljiveznakove krize, ali dugoročno ne rješava problem.
Stručna intervencija stoga treba bitiusmjerena na potrebe koje stoje iza ponašanja.
Uloga stručnjaka u kriznoj intervenciji nije preuzeti kontrolu nad osobom, negopomoći joj da ponovno uspostavi osjećaj sigurnosti i kontrole koliko god je tomoguće.
To je osobito važno u kontekstu osoba s invaliditetom, koje se tijekom života mogu susretati s različitim situacijama u kojima drugi donose odluke umjesto njih. Pretjerano zaštitnički pristup može, iako je često motiviran brigom, smanjiti autonomiju osobe i povećati njezinu ovisnost o drugima. Kvalitetna krizna intervencija nastoji pronaći ravnotežu između zaštite i poštovanja prava osobe na samoodređenje.
Poštovanje dostojanstva mora ostati temelj svake intervencije. Osoba u krizi neprestaje biti nositelj svojih prava.
Činjenica da trenutačno treba pomoć ne znači da senjezine želje, stavovi i preferencije mogu zanemariti. U situacijama u kojima jemoguće uključiti osobu u donošenje odluka, potrebno je to učiniti. Jednostavnopitanje poput „Što vam sada najviše treba?“ ili „Kako vam mogu pomoći?“ može bitiznačajno jer osobi vraća osjećaj sudjelovanja i kontrole. Kada osoba ne može samaizraziti svoje potrebe, važno je koristiti dostupne informacije o njezinim uobičajenimnačinima komunikacije i preferencijama te, prema potrebi, uključiti osobe koje jedobro poznaju.
Krizna intervencija također podrazumijeva procjenu rizika. Stručnjaci trebaju procijeniti postoji li opasnost od samo ozljeđivanja, ozljeđivanja drugih, ozbiljnog zanemarivanja osnovnih potreba, bijega iz sigurnog prostora ili drugih oblika ugrožavanja. Takva procjena mora biti stručna, proporcionalna i usmjerena na konkretne pokazatelje rizika. Posebno je važno ne poistovjećivati invaliditet s opasnošću. Sam invaliditet ne predstavlja indikator nasilnosti ili opasnosti. Procjena rizika mora se temeljiti na stvarnom ponašanju, okolnostima i dostupnim informacijama.
U kriznoj situaciji često je potrebno istodobno djelovati na više razina. Jedna razinaodnosi se na neposredno smirivanje situacije, druga na utvrđivanje mogućih uzroka,treća na uključivanje odgovarajućih službi i četvrta na planiranje daljnje podrške.
Zbog toga krizna intervencija nije izolirana aktivnost jednog stručnjaka. U složenijimslučajevima nužna je suradnja stručnjaka različitih profila, primjerice socijalnog radnika, psihologa, liječnika, medicinske sestre, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta, fizioterapeuta i drugih stručnjaka, ovisno o potrebama osobe.
Važnu uloguimaju i članovi obitelji, osobni asistenti, zaposlenici pružatelja socijalnih usluga tedruge osobe iz neposrednog okruženja.
Multidisciplinarni pristup posebno je važan zato što se kriza rijetko može razumjeti izsamo jedne perspektive. Psihološki simptomi mogu biti povezani sa zdravstvenim problemom, promjene ponašanja mogu biti posljedica boli ili nuspojava terapije, asocijalna izolacija može dodatno pogoršavati emocionalno stanje.
Ako se svepromatra samo kroz jednu stručnu prizmu, postoji opasnost da se previdi važan dioproblema. Suradnja omogućuje cjelovitiju procjenu i učinkovitije planiranje intervencije.
Obitelj u kriznim situacijama često predstavlja važan izvor podrške, ali njezina ulogatakođer treba biti jasno definirana.
Članovi obitelji mogu dobro poznavati osobu,njezine navike, način komunikacije i znakove koji prethode krizi. Istodobno, obitelj
može biti emocionalno opterećena situacijom i sama trebati podršku. Profesionalcitrebaju izbjegavati prebacivanje odgovornosti za kriznu intervenciju na članove obitelji. Obitelj može biti važan partner, ali stručna odgovornost mora ostati jasno određena.
Slično vrijedi i za osobne asistente i druge osobe koje pružaju neposrednu podršku.
Njihova svakodnevna prisutnost omogućuje im da uoče promjene koje profesionalcikoji osobu susreću povremeno možda ne bi primijetili. Zbog toga je važno da budueducirani za prepoznavanje ranih znakova krize, osnovne komunikacijske tehnike ipostupanje u situacijama povećanog rizika. Edukacija ne znači da od njih treba očekivati da preuzmu ulogu psihologa, liječnika ili drugog stručnjaka, nego da znaju kada i kako reagirati te kome se obratiti.
Jedan od važnih ciljeva krizne intervencije jest spriječiti nepotrebnu institucionalizaciju i nepotrebnu uporabu restriktivnih postupaka.
Kada se krizne situacije ne prepoznaju na vrijeme ili kada sustav nema dovoljno razvijene uslugepodrške, može doći do situacija u kojima se hospitalizacija ili drugi intenzivni oblici intervencije koriste kao jedino dostupno rješenje. Međutim, odgovor na krizu treba biti razmjeran stvarnim potrebama osobe. Ako je moguće sigurnost osigurati u poznatom okruženju uz odgovarajuću stručnu podršku, takav pristup može smanjiti dodatni stres koji bi za osobu mogla predstavljati promjena prostora, ljudi i rutine.
Prevencija je stoga jednako važna kao i sama intervencija. Kvalitetan sustav podrškene bi trebao reagirati tek kada kriza dosegne visoku razinu intenziteta. Potrebno jerazvijati individualne planove kriznog postupanja u kojima su unaprijed navedenimogući okidači, rani znakovi upozorenja, učinkoviti načini smirivanja, preferirani oblici komunikacije, osobe za kontakt i postupci koje treba izbjegavati. Takav plan treba izrađivati zajedno s osobom kad god je to moguće, a ne samo o njoj. Njegova vrijednost posebno dolazi do izražaja kada se dogodi situacija u kojoj osoba zbog intenziteta krize nije u mogućnosti sama detaljno objašnjavati što joj je potrebno.
Individualni krizni plan može sadržavati informacije o tome kako osoba pokazuje daje pod stresom, koji joj podražaji smetaju, što joj pomaže u regulaciji emocija, kojeosobe želi imati uz sebe te koje metode komunikacije preferira.
Također može sadržavati informacije o zdravstvenim posebnostima i postupcima koji su važni zasigurnost. Pritom treba voditi računa o zaštiti privatnosti i osobnih podataka.Informacije trebaju biti dostupne samo osobama kojima su nužne za pružanjeodgovarajuće podrške.
Važan element prevencije jest i stvaranje okruženja koje smanjuje nepotrebne izvore stresa.
Stabilna dnevna struktura, jasna pravila, predvidljivost, pristupačna komunikacija i mogućnost izbora mogu značajno doprinijeti osjećaju sigurnosti.Osoba koja zna što može očekivati i koja ima mogućnost utjecati na odluke koje seodnose na njezin život može lakše razvijati strategije suočavanja sa stresom. S drugestrane, stalna neizvjesnost, nedostatak informacija, česte promjene osoblja iliokruženja te ograničene mogućnosti odlučivanja mogu povećavati opterećenje.
Krizna intervencija ima i važnu emocionalnu dimenziju. Osoba u krizi često ne trebaodmah savjet ili rješenje.
U prvoj fazi najvažnije može biti da netko ostane uz nju,
sluša je i pomogne joj da se osjeti sigurnom. Aktivno slušanje, validacija emocija ismiren pristup mogu imati važnu ulogu u smanjenju intenziteta krize. Validirati neznači nužno složiti se sa svakim postupkom osobe. To znači prepoznati i priznati danjezin doživljaj situacije postoji i da je za nju stvaran. Rečenice poput „Vidim da vamje ovo teško“ ili „Razumijem da vas je ova promjena uznemirila“ mogu biti korisnije odpokušaja da se osjećaji odmah racionaliziraju ili umanje.¸
U praksi se često javlja potreba za razlikovanjem smirivanja od potiskivanja ponašanja. Cilj krizne intervencije nije postići tišinu pod svaku cijenu, nego smanjiti razinu ugroženosti i omogućiti osobi da ponovno uspostavi kontrolu nad svojim ponašanjem i emocijama. Ako se osoba povuče u siguran prostor, to može biti dio uspješnog smirivanja. Ako joj treba manje podražaja, treba joj ih omogućiti. Ako joj je potrebno vrijeme bez razgovora, profesionalac treba poštovati tu potrebu, uz istodobno praćenje sigurnosti.
Posebno pitanje predstavlja uporaba restriktivnih postupaka, poput fizičkogograničavanja kretanja ili drugih mjera koje zadiru u slobodu osobe. Takve postupketreba promatrati kao krajnju mogućnost, uz poštovanje važećih propisa, stručnihstandarda i prava osobe.
Njihova uporaba ne smije biti zamjena za nedostatakosoblja, edukacije, preventivnog planiranja ili odgovarajuće podrške.
Nakon svakog ozbiljnog kriznog događaja potrebno je analizirati što se dogodilo, koji su bili uzroci, što je prethodilo krizi i je li se moglo djelovati ranije. Takva analiza nije usmjerena na traženje krivca, nego na učenje i prevenciju budućih kriznih situacija.
Upravo je analiza nakon krize često zanemaren dio procesa. Kada se akutna situacija smiri, postoji opasnost da se sve završi rečenicom da je „problem riješen“. Međutim, kriza može pružiti važne informacije o potrebama osobe i nedostacima u sustavu podrške.
Potrebno je utvrditi što je bio okidač, kako je osoba reagirala, kojesu intervencije bile učinkovite, koje nisu, tko je bio uključen i što bi sljedeći put trebalo učiniti drugačije. Na temelju toga može se ažurirati individualni plan podrške.
Krizne intervencije posebno su važne u ustanovama i organizacijama koje pružajuusluge osobama s invaliditetom.
U takvim okruženjima kvaliteta intervencije ne ovisisamo o znanju pojedinog zaposlenika, nego i o organizacijskoj kulturi. Organizacijakoja potiče komunikaciju, timski rad, kontinuiranu edukaciju i poštovanje pravakorisnika ima bolje pretpostavke za kvalitetno upravljanje kriznim situacijama.
S druge strane, radno okruženje u kojem prevladavaju kronični nedostatak zaposlenika, preopterećenost, nedovoljna edukacija i rigidni postupci može povećati rizik od neadekvatnog odgovora na krizu.
Zbog toga je ulaganje u edukaciju zaposlenika jedno od ključnih područjaunapređenja sustava.
Edukacija bi trebala obuhvatiti razumijevanje kriznih stanja, procjenu rizika, komunikacijske vještine, de eskalaciju, zaštitu prava osoba s invaliditetom, prepoznavanje zdravstvenih uzroka promjena ponašanja te postupanje nakon kriznog događaja.
Jednako je važno osigurati superviziju i stručnu podršku zaposlenicima.
Rad s osobama koje doživljavaju intenzivne krizne situacije može biti emocionalno zahtjevan, a dugotrajna izloženost stresu može utjecati na kvalitetu rada i dobrobit samih stručnjaka.
Krizna intervencija stoga nije samo pitanje individualne stručnosti, nego i pitanjekvalitete društvenog sustava.
Ako osoba nema dostupnu psihološku podršku, akoteško dolazi do zdravstvenih usluga, ako je socijalno izolirana ili nema odgovarajućupomoć u svakodnevnom životu, mogućnost nastanka i produbljivanja krize može bitiveća. Sustav koji ulaže u prevenciju, dostupne usluge u zajednici i ranu intervenciju može smanjiti potrebu za hitnim i restriktivnim rješenjima.
Posebno mjesto u tom sustavu ima psihosocijalna podrška. Osobama s invaliditetompotrebno je omogućiti pristup psihološkom savjetovanju i drugim oblicima mentalno zdravstvene podrške pod jednakim uvjetima kao i ostatku populacije. Pritom usluge moraju biti stvarno pristupačne, što podrazumijeva fizičku dostupnost ,razumljivu komunikaciju, mogućnost prilagodbe načina rada i dovoljno vremena za potrebe osobe. Formalno postojanje usluge nije dovoljno ako osoba zbog prepreka u sustavu do nje ne može učinkovito doći.
Krizna intervencija može imati važnu ulogu i u procesu prilagodbe na životne promjene.
Osoba može doživjeti krizu nakon dijagnoze invaliditeta, pogoršanja zdravstvenog stanja, gubitka određene funkcije, promjene mjesta stanovanja ili prelaska iz jednog oblika podrške u drugi.
Takve situacije mogu otvoriti pitanjaidentiteta, samostalnosti, budućnosti i odnosa s drugim ljudima. Stručna podrška u tim trenucima može pomoći osobi da razumije vlastite emocije, prepozna dostupne resurse i postupno razvije nove načine suočavanja.
Važno je pritom naglasiti da prilagodba ne znači da osoba mora prihvatiti sve promjene bez otpora ili da mora pokazivati stalnu emocionalnu stabilnost. Tuga, ljutnja, strah i frustracija mogu biti očekivane reakcije na gubitak ili promjenu.
Stručni rad ne treba težiti tome da te emocije ukloni, nego da osobi pomogne da ih izrazi nasiguran način i da pronađe funkcionalne načine za nastavak života.
Poseban izazov može predstavljati situacija kada osoba s invaliditetom doživi nasilje,zanemarivanje ili iskorištavanje.
U takvim okolnostima krizna intervencija moraistodobno odgovoriti na neposrednu potrebu za sigurnošću i omogućiti pristup odgovarajućim službama. Osobe s invaliditetom mogu biti izložene dodatnim preprekama pri prijavljivanju nasilja, osobito ako ovise o osobi koja ih zlostavlja ili ako imaju komunikacijske teškoće.
Zato je važno razvijati sustave u kojima osoba može prijaviti nasilje na pristupačan način i u kojima će njezin iskaz biti ozbiljno razmotren.
U svim tim situacijama potrebno je izbjeći paternalizam.
Paternalistički pristup polaziod pretpostavke da stručnjak ili član obitelji najbolje zna što je za osobu dobro, dokse glas same osobe stavlja u drugi plan. Iako zaštita života i zdravlja ponekad zahtijeva brzo djelovanje, dugoročni cilj treba biti jačanje autonomije i sudjelovanja osobe u odlukama koje je se tiču. Krizna intervencija može biti prilika upravo za ponovno uspostavljanje tog osjećaja autonomije.
Važno je govoriti i o ulozi zajednice.
Osoba s invaliditetom koja ima razvijenu mrežu socijalne podrške često ima više dostupnih resursa u suočavanju s krizom. Obitelj, prijatelji, susjedi, kolege, udruge i lokalne organizacije mogu imati važnu ulogu uranom prepoznavanju promjena i pružanju podrške.
Međutim, odgovornost za kriznuintervenciju ne može se prebaciti na zajednicu bez osiguravanja stručnih i
institucionalnih kapaciteta. Zajednica treba biti dio sustava podrške, a ne njegova zamjena.
Suvremeni pristup invaliditetu sve više naglašava socijalni model prema kojem se teškoće s kojima se osobe susreću ne mogu promatrati samo kroz njihova individualna ograničenja, nego i kroz prepreke u društvu i okolini. Takav pristup važan je i za razumijevanje kriznih intervencija.
Ako osoba doživljava krizu zato što joj je uskraćena mogućnost komunikacije, zato što nema pristup informacijama ili zato što je izložena izolaciji, tada samo individualna intervencija nije dovoljna. Potrebno je mijenjati i okolnosti koje su pridonijele nastanku problema.
Digitalna tehnologija također može imati mjesto u sustavu podrške, primjerice kroz tele psihološke usluge, komunikacijska pomagala, digitalne podsjetnike ili druge alate koji osobi omogućuju lakše izražavanje potreba. Međutim, tehnologija ne može zamijeniti ljudski kontakt kada je on potreban. Njezina vrijednost ovisi o tome je li prilagođena konkretnim potrebama osobe i je li osoba osposobljena za njezino korištenje.
Kvalitetna krizna intervencija na kraju se ne mjeri samo time koliko je brzo kriznoponašanje prestalo. Važnije je pitanje što se dogodilo s osobom nakon intervencije.
Je li se osjećala sigurno? Je li razumjela što se dogodilo? Je li dobila potrebnupodršku? Jesu li utvrđeni uzroci krize? Je li smanjen rizik od ponavljanja istesituacije?
Je li osoba ponovno dobila mogućnost sudjelovanja u odlukama ovlastitom životu?
Odgovori na ta pitanja daju potpuniju sliku uspješnosti intervencije.
U tom smislu krizna intervencija nije izolirani događaj, nego dio kontinuiranogprocesa podrške. Ona povezuje prevenciju, ranu procjenu, neposredno djelovanje,oporavak i naknadno praćenje.
Svaki od tih elemenata važan je za dugoročno smanjenje rizika i povećanje kvalitete života osobe. Sustav koji intervenira tek kada kriza postane ozbiljna uvijek će biti više usmjeren na posljedice nego na uzroke.
Sustav koji ulaže u prevenciju i ranu podršku može reagirati pravodobnije i uz manje potrebe za restriktivnim mjerama.
Za širu javnost važno je razumjeti da krizna intervencija nije nešto što se događasamo u bolnicama ili ustanovama. Kriza se može dogoditi bilo gdje – u domu, naradnom mjestu, u školi, u javnom prostoru ili tijekom korištenja neke usluge. Način nakoji okolina reagira može bitno utjecati na njezin tijek.
Smirenost, poštovanje, strpljenje i spremnost na slušanje često su prvi koraci prema smanjenju napetosti. Istodobno, kada postoje ozbiljni rizici za život ili zdravlje, potrebno je uključiti odgovarajuće hitne i stručne službe.
Društvo koje želi biti uključivo mora razvijati kapacitete za razumijevanje različitihoblika ljudskog ponašanja i različitih načina komunikacije.
To znači prihvatiti činjenicu da osoba u krizi možda neće reagirati na način koji većina očekuje. Ponekad će govoriti glasno, ponekad će šutjeti, povući se ili odbijati kontakt. Takvo ponašanje ne treba automatski tumačiti kao neposluh ili namjerno izazivanje problema. Ono može biti znak da osoba više ne može podnijeti trenutnu razinu opterećenja i da joj je potrebna prilagođena podrška.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da značaj kriznih intervencija u radu s osobama s invaliditetom proizlazi iz potrebe da se u najzahtjevnijim trenucima zaštiti ono što je najvažnije: život, sigurnost, dostojanstvo, prava i mogućnost osobe da ponovno uspostavi kontrolu nad vlastitim životom.
Kriza ne bi trebala biti trenutak ukojem osoba gubi svoja prava, nego trenutak u kojem joj je potrebna dodatna ikvalitetnija podrška kako bi ih mogla nastaviti ostvarivati.
Krizne intervencije stoga trebaju biti stručne, pravodobne, individualizirane i utemeljene na poštovanju osobe. One moraju uzimati u obzir zdravstvene, psihološke i socijalne okolnosti, ali i širi kontekst u kojem osoba živi.
Potrebna je suradnja različitih stručnjaka, obitelji, osoba koje pružaju neposrednu podršku i službi u zajednici.
Jednako je važna kontinuirana edukacija, razvoj preventivnih programa i izrada individualnih planova koji omogućuju da se na znakove krize reagira prije nego što situacija postane ozbiljna.
Najvažniji pomak događa se kada se na krizu prestane gledati isključivo kao na problem koji treba zaustaviti i počne je se promatrati kao poruku o tome da osoba u određenom trenutku nema dovoljno resursa ili odgovarajućih uvjeta za suočavanje sa situacijom. Takvo razumijevanje mijenja i način intervencije.
Umjesto pitanja kako zaustaviti ponašanje, postavlja se pitanje što nam osoba pokušava pokazati, što joj jepotrebno i kako možemo promijeniti okruženje da bi se osjećala sigurnije.
Upravo zato kvalitetna krizna intervencija predstavlja važan pokazatelj razvijenosti sustava podrške osobama s invaliditetom. Sustav koji zna reagirati na krizu, ali i učiti iz nje, može istodobno povećavati sigurnost i autonomiju osoba kojima pruža podršku.
Cilj nije stvoriti život bez kriznih situacija – jer ih nije moguće u potpunostiizbjeći – nego razviti uvjete u kojima osoba neće ostati sama kada se one dogode.
Kada se kriznoj intervenciji pristupi na takav način, ona prestaje biti samo hitna reakcija na problem i postaje dio šireg procesa osnaživanja. Njezina prava vrijednost nije samo u tome da smanji intenzitet krize, nego da osobi omogući povratak svakodnevnom životu uz bolje razumijevanje vlastitih potreba i uz odgovarajuću podršku okoline.
Takav pristup pridonosi ne samo sigurnosti nego i kvaliteti života,socijalnoj uključenosti i ostvarivanju jednakih mogućnosti.
Zato je ulaganje u krizne intervencije istodobno ulaganje u dostojanstvo i pravaosoba s invaliditetom. Potrebni su educirani stručnjaci, dostupne usluge, kvalitetna komunikacija, dobra koordinacija sustava i spremnost društva da osobu vidi prije njezine krize i prije njezina invaliditeta.
Kada se osoba promatra cjelovito, kada senjezine potrebe čuju i kada joj se omogućuje sudjelovanje u odlukama, krizna intervencija može postati početak stabilizacije i oporavka, a ne samo način privremenog zaustavljanja teškoće.
U konačnici, društvo se prema osobama s invaliditetom ne pokazuje samo krozsvakodnevne usluge i zakonska prava, nego i kroz način na koji reagira onda kada je najteže. Upravo u kriznim trenucima postaje vidljivo koliko su sustavi podrške pristupačni, koliko su stručnjaci pripremljeni i koliko se u praksi poštuje dostojanstvo pojedinca. Razvijanje kvalitetnih kriznih intervencija zato nije samo stručno pitanje, nego i pitanje društvene odgovornosti. Osoba u krizi treba sigurnost, razumijevanje i
stručnu pomoć, ali istodobno treba ostati osoba koja ima pravo na izbor, poštovanje i vlastiti glas.
U tome se nalazi temelj svake učinkovite i humane krizne intervencije.
