VRŠNJAČKO NASILJE NAD DJECOM S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U OSNOVNIM ŠKOLAMA

VRŠNJAČKO NASILJE NAD DJECOM S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U OSNOVNIM ŠKOLAMA

U ovom članku govorit ćemo o vršnjačkom nasilju nad djecom s teškoćama u razvojuu osnovnim školama. Govorit ćemo o tome koji su najčešći razlozi vršnjačkog nasiljanad djecom s teškoćama u razvoju i kako potaknuti prevenciju vršnjačkog nasilja naddjecom s teškoćama u razvoju u osnovnim školama.

Osnovna škola predstavlja jedno od najvažnijih okruženja za razvoj djeteta. U njojdjeca ne stječu samo akademska znanja, već razvijaju socijalne vještine, gradeprijateljstva, oblikuju vlastiti identitet i uče o međuljudskim odnosima. 

Za djecu steškoćama u razvoju škola ima dodatnu važnost jer im pruža priliku za uključivanje uzajednicu vršnjaka, razvoj samostalnosti i ostvarivanje prava na ravnopravno obrazovanje. Međutim, unatoč značajnom napretku u području inkluzivnog obrazovanja, brojna istraživanja i iskustva stručnjaka pokazuju kako su djeca s teškoćama u razvoju i dalje izložena povećanom riziku od vršnjačkog nasilja u odnosu na svoje vršnjake bez teškoća.

Vršnjačko nasilje predstavlja ozbiljan društveni i obrazovni problem koji može ostaviti dugotrajne posljedice na emocionalni, socijalni i obrazovni razvoj djeteta. Kada su žrtve nasilja djeca s teškoćama u razvoju, posljedice mogu biti još izraženije zbog dodatnih izazova s kojima se svakodnevno suočavaju. Razumijevanje uzroka, oblika i posljedica vršnjačkog nasilja nad ovom skupinom djece ključno je za stvaranje sigurnog i poticajnog školskog okruženja u kojem svako dijete ima priliku razvijati svoje potencijale bez straha od odbacivanja, ismijavanja ili diskriminacije.

Vršnjačko nasilje može se definirati kao namjerno, ponavljano agresivno ponašanjekoje uključuje neravnotežu moći između počinitelja i žrtve. 

Ono može biti: 

 fizičko 

verbalno 

socijalno 

 elektroničko. 

Fizičko nasilje uključuje udaranje, guranje, uništavanje imovine ili druge oblike tjelesnog napada.

 Verbalno nasilje obuhvaća:  vrijeđanje, ruganje, prijetnje i omalovažavanje. 

Socijalno nasilje odnosi se na: isključivanje iz skupine, širenje glasina ili manipuliranje društvenim odnosima kako bise nekoga izoliralo. 

U suvremenom društvu sve je prisutnije i elektroničko nasilje koje se odvija putem društvenih mreža, aplikacija za komunikaciju i drugih digitalnih platformi.

Djeca s teškoćama u razvoju posebno su ranjiva na različite oblike vršnjačkognasilja. 

Teškoće mogu uključivati intelektualne teškoće, poremećaje iz spektra autizma, poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, govorno-jezične teškoće, tjelesna oštećenja, oštećenja vida ili sluha te druge razvojne teškoće. 

Bez obzira na vrstu teškoće, djeca koja na bilo koji način odstupaju od uobičajenih očekivanja vršnjačke skupine mogu postati meta negativnih ponašanja zbog svoje različitosti.

Jedan od razloga povećane izloženosti nasilju jest činjenica da djeca s teškoćama često imaju manje razvijene socijalne vještine ili poteškoće u razumijevanju složenih socijalnih odnosa. Neka djeca teže prepoznaju namjere drugih osoba, ne razumiju sarkazam ili skrivene oblike ismijavanja te zbog toga mogu dulje ostati u ulozi žrtve
bez jasne svijesti o tome što se događa. 

Također, određena djeca imaju poteškoće u komunikaciji, što im otežava prijavljivanje nasilja odraslim osobama ili traženje pomoći.

Dodatni čimbenik rizika predstavlja društvena percepcija različitosti. 

Djeca osnovnoškolske dobi često primjećuju i komentiraju razlike među vršnjacima. 

Ukoliko školska zajednica ne njeguje vrijednosti prihvaćanja i poštivanja različitosti, pojedinadjeca mogu razviti predrasude i negativne stavove prema vršnjacima s teškoćama.

Takvi stavovi mogu dovesti do ismijavanja, odbacivanja ili otvorenog nasilnog ponašanja.

Posebno zabrinjava činjenica da vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćama u razvojučesto ostaje neprepoznato. Nasilje se ne mora uvijek manifestirati kroz vidljive fizičkesukobe. 

Mnoga djeca svakodnevno doživljavaju suptilne oblike socijalnog isključivanja, ignoriranja ili ponižavanja. Primjerice, dijete može sustavno biti izostavljano iz zajedničkih aktivnosti, nitko ga ne bira za rad u skupini ili ga vršnjaci namjerno ne uključuju u razgovore i igru. Takvi oblici nasilja ponekad se pogrešno smatraju bezazlenima, iako mogu imati vrlo ozbiljne posljedice za psihološku dobrobit djeteta.

Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti kratkoročne i dugoročne. Na emocionalnojrazini djeca često razvijaju osjećaje tuge, srama, straha, bespomoćnosti i usamljenosti.                Mogu izgubiti povjerenje u vršnjake i odrasle osobe te razviti negativnu sliku o sebi. U nekim slučajevima pojavljuju se simptomi anksioznosti, depresivnosti ili različitih psihosomatskih tegoba poput glavobolja, bolova u trbuhu i poremećaja spavanja.

Na obrazovnoj razini posljedice se mogu očitovati kroz smanjenu motivaciju zaučenje, slabiji školski uspjeh i izostajanje s nastave. Dijete koje školu doživljava kaonesigurno mjesto teško se može usredotočiti na obrazovne sadržaje. 

Umjesto naučenje, njegova je pažnja usmjerena na izbjegavanje potencijalnih prijetnji i zaštitu od novih iskustava nasilja.

Dugoročno gledano, iskustvo vršnjačkog nasilja može utjecati na razvoj samopoštovanja i socijalnih kompetencija. Djeca koja su bila izložena kontinuiranom odbacivanju mogu razviti uvjerenje da nisu vrijedna prihvaćanja ili prijateljstva. Takva uvjerenja mogu ih pratiti i u adolescenciji te odrasloj dobi, otežavajući stvaranje kvalitetnih interpersonalnih odnosa i uspješnu integraciju u zajednicu.

Poseban izazov predstavlja činjenica da neka djeca s teškoćama u razvoju ne prepoznaju uvijek da su žrtve nasilja. Primjerice, dijete može vjerovati da ga vršnjaci prihvaćaju iako ga zapravo iskorištavaju, ismijavaju ili namjerno dovode u neugodne situacije. Zbog toga je uloga odraslih osoba iznimno važna. Roditelji, učitelji, stručni suradnici i pomoćnici u nastavi trebaju biti osjetljivi na znakove koji mogu upućivati na prisutnost nasilja.

Zdravstvene tegobe bez jasnog medicinskog uzroka. Kod neke djece može se pojaviti pojačana razdražljivost ili agresivnost, dok druga reagiraju povlačenjem i šutnjom.

Prevencija vršnjačkog nasilja zahtijeva sustavan i multidisciplinaran pristup. Nijedovoljno reagirati tek kada se nasilje dogodi. Potrebno je kontinuirano graditi školskukulturu koja promiče uključivost, međusobno poštovanje i prihvaćanje različitosti.

Inkluzivno obrazovanje ne podrazumijeva samo fizičku prisutnost djece s teškoćamau redovnim razredima, već i njihovu stvarnu socijalnu uključenost u život školske zajednice.

Učitelji imaju ključnu ulogu u stvaranju pozitivne razredne klime. 

Kroz svakodnevnu komunikaciju i vlastiti primjer mogu pokazivati vrijednosti tolerancije, empatije i poštivanja različitosti. 

Djeca vrlo često uče promatrajući ponašanje odraslih osoba. 

Kada učitelj aktivno potiče suradnju među učenicima i reagira na neprimjerene komentare ili ponašanja, šalje jasnu poruku da diskriminacija i nasilje nisu prihvatljivi.

Jednako je važno provoditi aktivnosti usmjerene na razvoj socioemocionalnih kompetencija svih učenika. Razumijevanje emocija, razvijanje empatije, nenasilno rješavanje sukoba i poštivanje različitosti vještine su koje se mogu učiti i razvijati tijekom školovanja. Djeca koja bolje razumiju potrebe i osjećaje drugih osoba manje su sklona nasilnom ponašanju.

Roditelji također imaju važnu preventivnu ulogu. Otvorena komunikacija s djecom,razgovor o različitostima i poticanje prihvaćanja drugih mogu značajno utjecati narazvoj pozitivnih stavova. 

Djeca koja odrastaju u okruženju koje promiče poštovanje iuvažavanje različitosti imaju veću vjerojatnost razviti inkluzivna ponašanja prema vršnjacima.

U procesu prevencije značajno mjesto zauzimaju stručni suradnici poput psihologa,pedagoga, edukacijskih rehabilitatora i socijalnih pedagoga. Njihova je zadaćapružati podršku učenicima, roditeljima i učiteljima te organizirati preventivne

programe usmjerene na smanjenje nasilja i jačanje pozitivnih odnosa međuučenicima. 

Također, stručni suradnici mogu pomoći u ranom prepoznavanju rizičnihsituacija i koordiniranju odgovora škole na pojavu nasilja.

Kada se nasilje ipak dogodi, važno je reagirati pravodobno, dosljedno i stručno. 

Prvikorak uključuje zaštitu žrtve i osiguravanje njezine sigurnosti. 

Potrebno je ozbiljnoshvatiti svaku prijavu nasilja i izbjeći umanjivanje problema. 

Djeca koja skupehrabrost prijaviti nasilje trebaju dobiti jasnu poruku da su odrasli spremni pomoći i poduzeti potrebne korake.

Intervencije trebaju biti usmjerene i prema počiniteljima nasilja. 

Cilj nije samokažnjavanje, nego razumijevanje uzroka ponašanja i razvoj odgovornosti za vlastite postupke. Učinkoviti pristupi uključuju edukaciju o posljedicama nasilja, razvoj empatije i učenje socijalno prihvatljivih načina ostvarivanja odnosa s vršnjacima.

Važno je naglasiti da odgovornost za sprječavanje vršnjačkog nasilja ne snose samo škole. Riječ je o društvenom problemu koji zahtijeva angažman cijele zajednice.

Mediji, organizacije civilnog društva, lokalna zajednica i državne institucije mogu
doprinijeti podizanju svijesti o pravima djece s teškoćama u razvoju i važnosti njihovog ravnopravnog uključivanja u društvo.

Posljednjih godina sve se više govori o inkluziji i pravima osoba s invaliditetom, nostvarna uključenost ne ostvaruje se isključivo zakonskim propisima. Ona se gradi kroz svakodnevne odnose među ljudima. Dijete koje se osjeća prihvaćeno, poštovano i sigurno ima veće mogućnosti razviti svoje potencijale i ostvariti uspjeh u obrazovanju i životu. Nasuprot tome, dijete koje je izloženo nasilju suočava se s dodatnim preprekama koje mogu ograničiti njegov razvoj i kvalitetu života.

Stoga je nužno nastaviti ulagati napore u razvoj inkluzivnih škola koje prepoznaju i cijene različitosti među učenicima. Takve škole ne promatraju teškoće u razvoju kao prepreku, već kao dio ljudske raznolikosti. 

One stvaraju okruženje u kojem svakodijete ima priliku biti viđeno, prihvaćeno i podržano.

Vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćama u razvoju nije problem pojedinca, pojedineškole ili pojedine obitelji. 

To je pitanje društvene odgovornosti i pokazatelj vrijednostikoje njegujemo kao zajednica. 

Način na koji se odnosimo prema najranjivijim članovima društva govori mnogo o razini naše socijalne osjetljivosti i humanosti.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćamau razvoju nije problem pojedinca, pojedine škole ili pojedine obitelji. 

To je pitanjedruštvene odgovornosti i pokazatelj vrijednosti koje njegujemo kao zajednica. Načinna koji se odnosimo prema najranjivijim članovima društva govori mnogo o razininaše socijalne osjetljivosti i humanosti.

Smanjenje vršnjačkog nasilja moguće je jedino kroz zajedničko djelovanje svih dionika odgojno-obrazovnog sustava i društva u cjelini. Razvijanjem kulture poštovanja, empatije i prihvaćanja različitosti stvaramo temelje za sigurnije škole i pravednije društvo. Svako dijete, bez obzira na svoje sposobnosti, teškoće ili posebnosti, ima pravo na obrazovanje u okruženju koje ga štiti, uvažava i potiče njegov cjeloviti razvoj. Upravo je ostvarivanje tog prava jedan od najvažnijih zadataka suvremenog obrazovanja i društva općenito.

Čitaj više  
11 min čitanja
VRŠNJAČKO NASILJE NAD DJECOM S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU  U SREDNJIM ŠKOLAMA

VRŠNJAČKO NASILJE NAD DJECOM S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U SREDNJIM ŠKOLAMA

Nakon što smo u prošlom članku pod nazivom             

„ Vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćama u razvoju u osnovnim školama“ govorili o tome koji su najčešći uzroci vršnjačkog nasilja u osnovnim školama i kako ga prevenirati u ovom članku ćemo govoriti o prevenciji i sprječavanju vršnjačkog nasilja nad djecom s teškoćama u razvoju u srednjim školama.

Vršnjačko nasilje predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova suvremenog odgojno-obrazovnog sustava.       

Iako se posljednjih desetljeća sve više govori o problemu nasilja među djecom i mladima, pojedine skupine učenika i dalje ostaju posebno ranjive i izložene povećanom riziku viktimizacije. Među njima se osobito izdvajaju djeca i mladi s teškoćama u razvoju, koji se tijekom školovanja često suočavaju s različitim oblicima diskriminacije, socijalnog isključivanja i vršnjačkog nasilja. 

U srednjoškolskom razdoblju, koje samo po sebi predstavlja vrijeme intenzivnih emocionalnih, socijalnih i razvojnih promjena, učenici s teškoćama u razvoju nerijetko postaju mete negativnih ponašanja svojih vršnjaka zbog svoje različitosti, specifičnih potreba ili otežane sposobnosti samozaštite. Posljedice takvih iskustava mogu biti dugotrajne i značajno utjecati na psihološko zdravlje, obrazovna postignuća, socijalni razvoj i kvalitetu života mladih osoba.

Vršnjačko nasilje može se definirati kao namjerno, opetovano i štetno ponašanje kojese događa između vršnjaka, pri čemu postoji neravnoteža moći između počinitelja i žrtve. Takva neravnoteža može proizlaziti iz fizičke snage, društvenog statusa, popularnosti, komunikacijskih vještina ili drugih karakteristika koje pojedincu omogućuju dominaciju nad drugom osobom. Nasilje može biti fizičko, verbalno, psihološko, socijalno ili elektroničko, a često se pojavljuje u kombiniranim oblicima. U školskom okruženju ono može uključivati vrijeđanje, ismijavanje, širenje glasina, prijetnje, izolaciju iz vršnjačkih skupina, uništavanje osobnih stvari, fizičke napade te različite oblike elektroničkog uznemiravanja putem društvenih mreža i komunikacijskih platformi.

Učenici s teškoćama u razvoju posebno su izloženi vršnjačkom nasilju zbog niza čimbenika. 

Brojna istraživanja pokazuju da su djeca i mladi s intelektualnim teškoćama, poremećajima iz spektra autizma, motoričkim teškoćama, oštećenjima vida ili sluha, poremećajima pažnje i hiperaktivnosti te drugim razvojnim teškoćama značajno češće žrtve nasilja od svojih vršnjaka bez teškoća. Jedan od razloga leži u činjenici da se njihova različitost često primjećuje i postaje predmet negativnih komentara ili stereotipa. Mladi ljudi koji se ne uklapaju u dominantne obrasce ponašanja, komunikacije ili izgleda ponekad bivaju označeni kao „drugačiji“, što ih može učiniti metom vršnjačkog odbacivanja.

Poseban problem predstavlja nedovoljna informiranost vršnjaka o prirodi razvojnihteškoća. Kada učenici ne razumiju zašto se njihov vršnjak ponaša drugačije, sporijeusvaja gradivo, koristi prilagođene metode rada ili ima asistenta u nastavi, mogurazviti predrasude i negativne stavove. Nerazumijevanje često dovodi do ismijavanja,stigmatizacije i socijalnog udaljavanja. 

U takvim okolnostima učenik s teškoćama
može biti sustavno isključen iz aktivnosti razreda, školskih događanja ili neformalnih druženja, što predstavlja oblik socijalnog nasilja koji je ponekad teže prepoznati od fizičkih napada, ali može imati jednako ozbiljne posljedice.

Srednjoškolsko razdoblje obilježeno je snažnom potrebom za pripadanjem vršnjačkoj skupini. Prihvaćenost među vršnjacima ima važnu ulogu u oblikovanju identiteta, samopoštovanja i emocionalne stabilnosti adolescenata. 

Kada mlada osoba s teškoćama u razvoju doživljava odbacivanje ili ismijavanje, njezin osjećaj pripadnosti može biti ozbiljno narušen. Posljedično se mogu razviti osjećaji usamljenosti, nesigurnosti, srama i bezvrijednosti. Dugotrajna izloženost vršnjačkom nasilju povezana je s povećanim rizikom od anksioznosti, depresivnosti, socijalnog povlačenja, školskog neuspjeha i drugih psiholoških teškoća.

Verbalno nasilje jedan je od najčešćih oblika nasilja kojem su izloženi učenici steškoćama u razvoju. 

Ono uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, ruganje, davanjepogrdnih nadimaka te komentare usmjerene na teškoću ili invaliditet učenika. 

Takveporuke mogu biti iznimno štetne jer kontinuirano narušavaju samopouzdanje istvaraju osjećaj manje vrijednosti. 

Mnogi mladi ljudi s teškoćama tijekom školovanjarazvijaju negativnu sliku o sebi upravo zbog učestalih negativnih reakcija okoline.

Socijalno nasilje često ostaje nevidljivo odraslima, ali predstavlja jedan od najtežihoblika viktimizacije. Isključivanje iz zajedničkih aktivnosti, ignoriranje, odbijanje komunikacije, širenje glasina ili namjerno izostavljanje iz vršnjačkih grupa mogu kod učenika stvoriti osjećaj izoliranosti i nepripadanja. 

U suvremenom društvu, gdje sudruštveni odnosi važan dio adolescentnog razvoja, takva iskustva mogu ostavitiduboke emocionalne posljedice.

Posljednjih godina posebnu zabrinutost izaziva porast elektroničkog nasilja. Razvojdigitalnih tehnologija i društvenih mreža omogućio je da nasilje više nije ograničenona školske hodnike ili učionice. 

Učenici mogu biti izloženi uvredama, prijetnjama, ponižavanju i ismijavanju putem interneta u bilo koje doba dana. Fotografije ili videozapisi učenika s teškoćama ponekad se dijele bez pristanka, uz podrugljive komentare ili namjeru javnog ponižavanja. 

Elektroničko nasilje dodatno je opasno jer sadržaj može biti dostupan velikom broju ljudi, a žrtva se često osjeća bespomoćno i nezaštićeno.

Posljedice vršnjačkog nasilja ne odražavaju se samo na emocionalno stanje učenikaveć i na njihovo obrazovanje. Učenici koji doživljavaju nasilje često gube motivacijuza školovanje, izbjegavaju nastavu, imaju poteškoće s koncentracijom i postižuslabije akademske rezultate. 

Kod nekih se razvija strah od dolaska u školu, a u težimslučajevima može doći do potpunog odbijanja pohađanja nastave.

 Takve posljediceposebno su zabrinjavajuće za učenike s teškoćama u razvoju jer se uz postojeće obrazovne izazove suočavaju i s dodatnim psihološkim opterećenjima.

Važnu ulogu u prevenciji i suzbijanju vršnjačkog nasilja imaju škole. 

Sigurno i uključivo školsko okruženje temeljni je preduvjet uspješnog obrazovanja svih učenika. Škole trebaju razvijati jasne protokole za prepoznavanje, prijavljivanje i intervenciju u slučajevima nasilja. 

Ključno je da nastavnici, stručni suradnici i ostalidjelatnici budu educirani za prepoznavanje različitih oblika nasilja te da pravodobno reagiraju na svaki oblik diskriminacije ili uznemiravanja.

Osim reakcije na već postojeće incidente, jednako je važna sustavna prevencija.

Edukacija učenika o različitostima, invaliditetu, ljudskim pravima i inkluziji možeznačajno doprinijeti smanjenju predrasuda i stereotipa. Kada mladi ljudi boljerazumiju izazove s kojima se suočavaju njihovi vršnjaci s teškoćama u razvoju, većaje vjerojatnost da će razviti empatiju, toleranciju i spremnost na pružanje podrške.

Programi vršnjačke podrške, zajedničke aktivnosti i projekti koji promiču suradnjumeđu učenicima mogu doprinijeti stvaranju pozitivne školske klime.

Obitelj također ima važnu ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja. 

Roditelji trebaju biti upoznati sa znakovima koji mogu upućivati na to da njihovo dijete doživljava nasilje, poput naglih promjena raspoloženja, povlačenja iz društvenih aktivnosti, pada školskog uspjeha ili odbijanja odlaska u školu. Otvorena komunikacija između roditelja i djece omogućuje pravodobno prepoznavanje problema i pružanje potrebne podrške. Jednako je važno da roditelji djece bez teškoća razvijaju kod svoje djece vrijednosti poštovanja, prihvaćanja različitosti i nenasilnog rješavanja sukoba.

Stručni suradnici, uključujući psihologe, pedagoge, edukacijske rehabilitatore isocijalne pedagoge, imaju ključnu ulogu u pružanju podrške učenicima koji sudoživjeli nasilje. 

Njihov rad uključuje procjenu potreba učenika, pružanjesavjetodavne pomoći, osnaživanje socijalnih vještina te suradnju s roditeljima inastavnicima. 

U slučajevima težih posljedica nasilja potrebno je osigurati iodgovarajuću psihološku ili psihoterapijsku pomoć.

Važno je naglasiti da odgovornost za sprječavanje vršnjačkog nasilja ne snose samoškole i obitelji. 

Cjelokupno društvo ima obvezu stvarati okruženje u kojem se poštujuljudska prava, dostojanstvo i jednakost svih osoba. Mediji, organizacije civilnog društva, stručnjaci i donositelji politika mogu značajno doprinijeti podizanju svijesti o problemu nasilja nad djecom s teškoćama u razvoju. Promicanje pozitivnih primjera inkluzije i uspješnog sudjelovanja osoba s teškoćama u svim područjima društvenog života pomaže u razbijanju predrasuda i smanjenju stigmatizacije.

Inkluzivno obrazovanje ne podrazumijeva samo fizičku prisutnost učenika steškoćama u razvoju u redovitim školama. 

Njegov je cilj osigurati aktivnosudjelovanje, prihvaćenost i jednake mogućnosti za razvoj svakog učenika. 

To nijemoguće ostvariti u okruženju obilježenom nasiljem, diskriminacijom i socijalnomisključenošću. Stoga je nužno kontinuirano ulagati napore u razvoj školske kulturekoja promiče međusobno poštovanje, empatiju i suradnju.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da vršnjačko nasilje nad djecom s teškoćamau razvoju u srednjim školama predstavlja ozbiljan društveni problem koji zahtijevasustavan, koordiniran i dugoročan pristup. 

Posljedice nasilja mogu biti duboke idugotrajne te značajno utjecati na mentalno zdravlje, obrazovne ishode i kvalitetuživota mladih osoba. 

Istodobno, pravovremena prevencija, edukacija i podrška moguznačajno smanjiti rizik od nasilja i doprinijeti stvaranju sigurnijeg i pravednijeg školskog okruženja. Društvo koje prihvaća različitosti i aktivno štiti najranjivije članove stvara temelje za zdrav razvoj svih mladih ljudi. Ulaganje u prevenciju vršnjačkog nasilja stoga nije samo obrazovno pitanje, već pitanje zaštite ljudskih prava, socijalne pravde i odgovornosti prema budućim generacijama.


Čitaj više  
10 min čitanja
KAKO IZGRADITI OBRAZOVNI SUSTAV U KOJEM SVAKO DIJETE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU IMA JEDNAKE MOGUĆNOSTI

KAKO IZGRADITI OBRAZOVNI SUSTAV U KOJEM SVAKO DIJETE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU IMA JEDNAKE MOGUĆNOSTI

U ovom članku govorit ćemo o tome kako izgraditi obrazovni sustavu u kojem bi svako dijete s teškoćama u razvoju imalo jednake mogućnosti školovati se, razvijati svoje potencijale i biti prihvaćeno od svojih vršnjaka i biti ravnopravno u društvu.

Obrazovanje je jedno od temeljnih ljudskih prava i jedan od najvažnijih preduvjeta zaosobni razvoj, društvenu uključenost i stvaranje jednakih mogućnosti za sve članove zajednice. Svako dijete, neovisno o svojim sposobnostima, razvojnim posebnostima, zdravstvenom stanju, obiteljskim okolnostima ili socijalnom podrijetlu, ima pravo na kvalitetno obrazovanje koje će prepoznati njegove potencijale, uvažiti njegove potrebe i omogućiti mu da ostvari svoje mogućnosti. Ipak, unatoč brojnim pomacima u području obrazovne politike i sve izraženijoj svijesti o važnosti inkluzivnog obrazovanja, djeca s teškoćama u razvoju i dalje se suočavaju s različitim preprekama koje im otežavaju ravnopravno sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu.

Izgradnja obrazovnog sustava u kojem svako dijete ima jednake mogućnosti nijesamo pitanje zakonskih propisa, dostupnosti stručne podrške ili prilagodbe nastavnih sadržaja. 

Riječ je o mnogo širem društvenom zadatku koji podrazumijeva promjenunačina razmišljanja, razvoj kulture prihvaćanja različitosti i stvaranje okruženja ukojem se svako dijete osjeća vrijedno, prihvaćeno i sposobno sudjelovati. Jednakemogućnosti ne znače da sva djeca moraju učiti na isti način, istom brzinom i uzjednake metode poučavanja. 

One znače da svakom djetetu treba osigurati uvjete,podršku i prilagodbe koje su mu potrebne kako bi moglo razvijati svoje sposobnosti iostvarivati obrazovne ciljeve u skladu sa svojim mogućnostima.

Inkluzivno obrazovanje polazi od načela da različitost nije prepreka, nego sastavnidio svakog društva. 

Djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. Njihovepotrebe, sposobnosti, interesi i načini učenja međusobno se razlikuju, zbog čega nepostoji jedinstven model podrške koji bi odgovarao svima. 

Neka djeca trebaju prilagodbu nastavnih materijala, druga dodatno vrijeme za izvršavanje zadataka, pomoćnika u nastavi, stručnu rehabilitacijsku podršku ili asistivnu tehnologiju, dok je pojedinoj djeci potrebno osigurati pristupačan prostor, alternativne oblike komunikacije ili individualizirane obrazovne postupke. 

Upravo zato kvalitetan obrazovni sustav mora biti dovoljno fleksibilan da prepozna individualne potrebe svakog učenika i odgovori na njih bez nepotrebnog isključivanja, ograničavanja ili snižavanja očekivanja.

Važno je pritom razlikovati fizičku uključenost djeteta u redoviti razred od njegove stvarne uključenosti u obrazovni i društveni život škole. Sama činjenica da dijete pohađa nastavu zajedno s vršnjacima ne znači nužno da ima jednake mogućnosti sudjelovanja, učenja i napredovanja. Inkluzija podrazumijeva aktivno sudjelovanje u nastavnim aktivnostima, razvijanje prijateljstava, osjećaj pripadnosti razrednoj zajednici i mogućnost izražavanja vlastitih interesa i mišljenja. 

Dijete koje je formalno uključeno u razred, ali nema odgovarajuću podršku, koje je često izdvojeno iz zajedničkih aktivnosti ili kojemu se ne omogućuje sudjelovanje u školskim događanjima, nije u potpunosti uključeno u obrazovni proces. 

Stoga je potrebno
usmjeriti pozornost na kvalitetu uključenosti, a ne samo na broj djece koja se obrazuju u redovitim odgojno-obrazovnim ustanovama.

Jedan od najvažnijih preduvjeta za izgradnju pravednog i inkluzivnog obrazovnog sustava jest pravodobno prepoznavanje djetetovih potreba i osiguravanje odgovarajuće podrške. Rana identifikacija razvojnih teškoća, kvalitetna stručna procjena i pravodobno uključivanje odgovarajućih stručnjaka mogu značajno utjecati na djetetov razvoj, obrazovne mogućnosti i kasniju samostalnost. Međutim, procjena djetetovih potreba ne bi se smjela svoditi isključivo na utvrđivanje teškoće ili ograničenja. Jednako je važno prepoznati njegove snage, interese, sposobnosti i područja u kojima može ostvariti napredak. Takav pristup omogućuje izradu individualiziranih planova podrške koji nisu usmjereni samo na poteškoće, nego na cjelovit razvoj djeteta.

U tom procesu ključnu ulogu imaju učitelji, nastavnici, stručni suradnici, edukacijski rehabilitatori, logopedi, psiholozi, pedagozi i drugi stručnjaci koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju. Njihova suradnja mora biti kontinuirana, planska i usmjerena prema zajedničkom cilju – stvaranju uvjeta u kojima će dijete moći učiti, razvijati se i sudjelovati u skladu sa svojim individualnim mogućnostima. 

Pritom je važno osiguratida škole imaju dovoljan broj stručnih suradnika te da njihovo djelovanje ne budeograničeno administrativnim obvezama i prevelikim brojem učenika kojima pružajupodršku. Kvalitetna stručna pomoć zahtijeva vrijeme, dostupnost i mogućnost individualnog pristupa.

Posebno važnu ulogu u inkluzivnom obrazovanju ima kontinuirano stručno usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika. Učitelji i nastavnici svakodnevno se susreću s različitim obrazovnim potrebama, komunikacijskim posebnostima i razvojnim izazovima učenika. Kako bi mogli kvalitetno odgovoriti na te potrebe, potrebno im je osigurati znanja i praktične kompetencije iz područja inkluzivne pedagogije, individualizacije nastave, primjene asistivne tehnologije, alternativne i augmentativne komunikacije te upravljanja razredom u kojemu se susreću različite sposobnosti i načini učenja. Stručno usavršavanje ne bi trebalo biti jednokratna aktivnost, nego trajni proces koji prati promjene u znanstvenim spoznajama, obrazovnim metodama i potrebama učenika.

Jednako je važno promijeniti uvjerenje da je odgovornost za obrazovanje djeteta s teškoćama u razvoju isključivo na stručnjacima ili pomoćniku u nastavi. Pomoćnici u nastavi mogu imati iznimno važnu ulogu u omogućavanju pristupa obrazovnim aktivnostima, komunikaciji i svakodnevnom funkcioniranju učenika. Međutim, njihova prisutnost ne može zamijeniti odgovornost učitelja, nastavnika i škole za kvalitetu obrazovanja. Učenik mora biti dio razredne zajednice, a ne osoba koja je organizacijski i socijalno odvojena od ostalih učenika uz stalnu podršku jedne odrasle osobe. Uloga pomoćnika trebala bi biti usmjerena na poticanje sudjelovanja, komunikacije i postupnog razvoja samostalnosti, a ne na stvaranje ovisnosti o stalnoj pomoći.

Važan element jednakih obrazovnih mogućnosti jest i pristupačnost školskog prostora. 

Fizičke prepreke, poput nedostatka dizala, neprilagođenih sanitarnih čvorova, uskih prolaza ili nepristupačnih ulaza, mogu onemogućiti sudjelovanje učenika u redovitim školskim aktivnostima. 

No pristupačnost se ne odnosi samo na
arhitektonska rješenja.  

Ona obuhvaća i dostupnost nastavnih materijala u različitim formatima, prilagodbu digitalnih sadržaja, korištenje vizualnih pomagala, jednostavnog jezika, zvučnih zapisa i drugih oblika podrške. 

Razvoj tehnologije otvara brojne mogućnosti za unapređenje obrazovanja djece s teškoćama u razvoju. Računalni programi, komunikacijski uređaji, čitači zaslona, digitalni udžbenici i različiti asistivni alati mogu olakšati učenje, komunikaciju i samostalno izvršavanje zadataka. 

Ipak, tehnologija sama po sebi ne jamči inkluziju. Ona mora biti dostupna, prilagođena konkretnim potrebama učenika i uključena u kvalitetno osmišljen pedagoški proces.

Osim fizičke i tehnološke pristupačnosti, potrebno je osigurati i pristupačnost samognastavnog procesa. Tradicionalni modeli poučavanja često pretpostavljaju da svi učenici na isti način primaju informacije, razumiju sadržaje i pokazuju usvojeno znanje. 

Takav pristup može predstavljati značajnu prepreku učenicima koji imaju različite komunikacijske, kognitivne, senzorne ili motoričke teškoće. Zato je važno razvijati fleksibilne metode poučavanja koje omogućuju različite načine predstavljanja nastavnih sadržaja, sudjelovanja u aktivnostima i iskazivanja znanja. 

Primjena načela univerzalnog dizajna za učenje može biti posebno korisna jer se temelji na planiranju nastave koja od samog početka uvažava različitost učenika. 

Umjesto naknadnog prilagođavanja svakog sadržaja pojedinom djetetu, nastavne aktivnosti osmišljavaju se tako da budu dostupne što većem broju učenika, uz mogućnost dodatnih individualiziranih prilagodbi.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti vrednovanju obrazovnih postignuća.Jednake mogućnosti ne znače nužno jednake načine provjere znanja. 

Učenicima steškoćama u razvoju ponekad je potrebno omogućiti dodatno vrijeme, usmeno umjesto pisanog odgovaranja, korištenje komunikacijskih pomagala ili drukčiji oblik prikazivanja usvojenih sadržaja. 

Cilj vrednovanja trebao bi biti prepoznavanjestvarnog znanja, razumijevanja i napretka učenika, a ne procjenjivanje njegovih ograničenja u odnosu na standardizirani način ispitivanja. Individualizirani pristup vrednovanju ne predstavlja povlasticu, nego način osiguravanja pravednosti i jednakih mogućnosti.

Međutim, inkluzivno obrazovanje ne može se uspješno razvijati bez aktivnog uključivanja roditelja i obitelji. 

Roditelji najbolje poznaju svakodnevne potrebe svojeg djeteta, njegove komunikacijske načine, interese, reakcije i razvojne mogućnosti.

Njihovo iskustvo predstavlja važan izvor informacija za planiranje obrazovne podrške.Suradnja obitelji i škole trebala bi se temeljiti na međusobnom povjerenju,uvažavanju i otvorenoj komunikaciji. Roditelji ne bi smjeli biti prepušteni samostalnom snalaženju u složenom sustavu ostvarivanja prava i usluga, niti bi trebali neprestano dokazivati da njihovo dijete ima pravo na podršku koja mu je potrebna. 

Umjesto toga,obrazovne ustanove trebale bi razvijati partnerski odnos s obiteljima, pravodobno ih informirati, uključivati u donošenje važnih odluka i uvažavati njihova zapažanja.

Pritom ne treba zanemariti ni emocionalne i socijalne potrebe djece. Škola nije samo mjesto stjecanja znanja, nego i prostor u kojem djeca razvijaju odnose, uče surađivati, stvaraju prijateljstva i oblikuju sliku o sebi. 

Djeca s teškoćama u razvoju mogu biti izložena neprihvaćanju, nerazumijevanju, stereotipima, vršnjačkom nasilju ili socijalnoj izolaciji. Takva iskustva mogu negativno utjecati na njihovo samopouzdanje, motivaciju i osjećaj sigurnosti. 

Zbog toga škole moraju sustavno
razvijati kulturu međusobnog poštovanja, empatije i prihvaćanja različitosti.

Edukativne aktivnosti, zajednički projekti, suradničko učenje i otvoreni razgovori o različitim potrebama mogu pridonijeti stvaranju razredne zajednice u kojoj se različitosti doživljavaju kao prirodan dio svakodnevnog života.

Posebno je važno osvijestiti da inkluzivno obrazovanje ne donosi koristi samo djeci s teškoćama u razvoju. 

Ono obogaćuje iskustvo svih učenika jer ih uči solidarnosti,toleranciji, odgovornosti i razumijevanju tuđih potreba. 

Djeca koja odrastaju u okruženju u kojemu se poštuju različitosti razvijaju veću osjetljivost za društvenu nejednakost i spremnija su sudjelovati u izgradnji pravednije zajednice. Na taj način škola postaje mjesto na kojemu se ne usvajaju samo akademska znanja, nego i temeljne vrijednosti demokratskog društva.

Za razvoj kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja nužna je i sustavna podrška države te odgovarajuće financiranje. 

Zakonsko prepoznavanje prava djece s teškoćama urazvoju predstavlja važan preduvjet, ali samo po sebi nije dovoljno. Prava moraju bitiostvariva u svakodnevnoj školskoj praksi.  

To zahtijeva odgovarajuća financijskasredstva za zapošljavanje stručnih suradnika, osiguravanje pomoćnika u nastavi,prilagodbu školskih prostora, nabavu asistivne tehnologije, razvoj stručnih programa idostupnost dodatnih oblika podrške. Posebno je važno osigurati ravnomjernu dostupnost usluga u svim dijelovima zemlje kako mogućnosti djeteta ne bi ovisile o mjestu stanovanja, materijalnom položaju obitelji ili mogućnostima pojedine škole.

Jedan od izazova s kojima se sustav suočava jest nejednaka dostupnost stručnih usluga u urbanim i ruralnim sredinama. 

Dok pojedine škole imaju razvijene stručnetimove i dostupne oblike podrške, druge se suočavaju s nedostatkom stručnjaka,dugim čekanjima i ograničenim mogućnostima suradnje s vanjskim ustanovama.

Takve razlike dodatno produbljuju postojeće nejednakosti.                  Zbog toga je potrebno razvijati međuresornu suradnju obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava. Podrška djetetu ne bi smjela biti rascjepkana između različitih institucija koje međusobno nedovoljno komuniciraju. Potrebno je uspostaviti učinkovit sustav razmjene informacija, koordinacije usluga i zajedničkog planiranja podrške, uz puno poštovanje privatnosti i prava djeteta i njegove obitelji.

Važno je pritom osigurati da se dijete i njegova obitelj ne izgube u administrativnim postupcima. Ostvarivanje prava često podrazumijeva prikupljanje dokumentacije, različite procjene, zahtjeve i komunikaciju s više institucija. Kada takvi postupci postanu dugotrajni i složeni, roditelji se suočavaju s dodatnim opterećenjem, a dijete može ostati bez pravodobne podrške. Sustav bi stoga trebao biti jednostavniji, transparentniji i usmjeren na potrebe korisnika. 

Umjesto da obitelj preuzima najveći dio odgovornosti za povezivanje različitih službi, institucije bi trebale preuzeti aktivniju ulogu u koordinaciji podrške.

Dodatni izazov predstavlja prijelaz iz jednog obrazovnog razdoblja u drugo, osobito prijelaz iz osnovne u srednju školu, a kasnije i uključivanje u svijet rada. Inkluzivno obrazovanje ne bi smjelo završiti stjecanjem osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja. 

Djeci s teškoćama u razvoju potrebno je omogućiti razvoj životnihvještina, profesionalno usmjeravanje, nastavak obrazovanja i pristup tržištu rada.Planiranje budućnosti trebalo bi započeti pravodobno, uz uvažavanje interesa,sposobnosti i želja samog učenika. Važno je razvijati programe profesionalne
orijentacije, praktičnog učenja i suradnje s poslodavcima kako bi mladi nakonzavršetka obrazovanja imali stvarne mogućnosti za daljnje usavršavanje,zapošljavanje i samostalno sudjelovanje u društvu.

Pritom se ne smije zanemariti pravo djeteta da sudjeluje u donošenju odluka koje seodnose na njegovo obrazovanje. 

U skladu s dobi, zrelošću i komunikacijskim mogućnostima, dijete treba imati priliku izraziti svoje mišljenje, interese i potrebe. Odrasli često, u želji da zaštite dijete, donose odluke bez njegova aktivnog sudjelovanja. Međutim, istinska inkluzija podrazumijeva i poštovanje djetetove osobnosti, autonomije i dostojanstva. Dijete nije samo korisnik obrazovnih usluga, nego aktivan sudionik vlastitog razvoja i obrazovanja.

Izgradnja inkluzivnog obrazovnog sustava stoga zahtijeva dugoročnu strategiju,jasne ciljeve i sustavno praćenje rezultata. 

Nije dovoljno usvojiti propise ili provesti pojedinačne projekte koji će nakon određenog vremena prestati. Potrebno je kontinuirano pratiti koliko su škole pristupačne, jesu li učenicima dostupni potrebni stručnjaci, ostvaruju li djeca pravo na individualiziranu podršku te osjećaju li se prihvaćeno i sigurno. Jednako je važno prikupljati iskustva učenika i njihovih obitelji te ih uključivati u procjenu kvalitete obrazovnog sustava. Samo na temelju stvarnih potreba i iskustava moguće je razvijati rješenja koja će imati dugoročan učinak.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da izgradnja obrazovnog sustava u kojem svako dijete s teškoćama u razvoju ima jednake mogućnosti nije zadatak samo obrazovnih institucija, stručnjaka ili donositelja odluka. To je odgovornost cijelog društva. Potrebno je mijenjati predrasude, razvijati svijest o pravima djece, poticati solidarnost i stvarati zajednicu u kojoj se vrijednost pojedinca ne procjenjuje prema njegovim sposobnostima ili ograničenjima, nego prema njegovu dostojanstvu i ljudskim pravima.

Pravo na obrazovanje nije ispunjeno samom činjenicom da je djetetu omogućeno upisati školu. Ono je ostvareno tek kada dijete ima priliku učiti, napredovati, razvijati svoje potencijale, sudjelovati u zajedničkim aktivnostima i osjećati da pripada sredini u kojoj odrasta.             Jednake mogućnosti ne znače jednake uvjete za sve, nego pravednura podjelu podrške u skladu s individualnim potrebama svakog učenika.

Obrazovni sustav koji uvažava različitosti, osigurava stručnu podršku i svakom djetetu omogućuje aktivno sudjelovanje nije samo kvalitetniji i pravedniji sustav, nego i temelj humanijeg društva. Uspješnost takvog sustava ne bi se trebala mjeriti samo obrazovnim rezultatima, prolaznošću ili brojem uključenih učenika, nego i time koliko je djece dobilo priliku razviti svoje sposobnosti, ostvariti osobne ciljeve i izgraditi osjećaj pripadnosti. 

Svako dijete ima potencijal koji zaslužuje biti prepoznat i podržan. Naša je odgovornost stvoriti obrazovno okruženje u kojemu nijedno dijete neće biti ograničeno nedostatkom prilika, razumijevanja ili podrške. Tek tada možemo govoriti o obrazovanju koje je doista dostupno svima i društvu koje načelo jednakih mogućnosti ne promatra samo kao ideal, nego ga svakodnevno pretvara u stvarnost.



Čitaj više  
16 min čitanja
ULOGA ŠKOLSKIH PSIHOLOGA U INKLUZIJI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDI TETOM

ULOGA ŠKOLSKIH PSIHOLOGA U INKLUZIJI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I OSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o ulozi školskih psihologa u inkluziji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 

Zašto su školski psiholozi važni za promicanje inkluzije u radu s djecom s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u školskom sustavu i koliko njihov rad može pomoći u njihovom razvoju u cjelini.

Inkluzivno obrazovanje jedno je od temeljnih obilježja suvremenog odgojno-obrazovnog sustava i važan preduvjet izgradnje društva koje poštuje različitosti, jednakost i dostojanstvo svakog pojedinca. 

Njegova je svrha omogućiti svoj djeci, neovisno o njihovim sposobnostima, razvojnim obilježjima, zdravstvenom stanju, socijalnom podrijetlu ili drugim osobnim okolnostima, ravnopravno sudjelovanje u obrazovnom procesu. Pritom inkluzija ne podrazumijeva samo uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovite razredne odjele, nego i stvaranje uvjeta u kojima se svako dijete osjeća prihvaćeno, sigurno, poštovano i potaknuto na ostvarivanje svojih potencijala. U takvom pristupu školski psiholog ima iznimno važnu ulogu jer svojim stručnim znanjima i djelovanjem pridonosi razumijevanju individualnih potreba učenika, pružanju psihološke podrške, razvoju pozitivnih odnosa u školskom okruženju i uklanjanju prepreka koje mogu otežavati njihovo sudjelovanje u obrazovanju.

Kada govorimo o inkluziji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, važno je naglasiti da se ne radi isključivo o pitanju dostupnosti obrazovanja, nego i o kvaliteti iskustva koje pojedinac stječe tijekom školovanja. 

Učeniku nije dovoljno omogućiti upis u školu ako pritom nema odgovarajuću podršku, ako se njegove potrebe zanemaruju ili ako je izložen predrasudama, izolaciji i vršnjačkom nasilju.

Prava inkluzija podrazumijeva prilagodbu školskog okruženja različitim potrebama učenika, a ne očekivanje da se učenik samostalno prilagodi sustavu koji nije dovoljno osjetljiv na njegove mogućnosti i ograničenja. To zahtijeva suradnju svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa, uključujući učitelje i nastavnike, stručne suradnike, roditelje, pomoćnike u nastavi, ravnatelje i vanjske stručnjake. 

Školski psiholog u tom procesu djeluje kao stručnjak koji povezuje različite perspektive, prepoznaje emocionalne i socijalne potrebe učenika te pridonosi stvaranju škole u kojoj se različitosti razumiju kao sastavni dio ljudskog iskustva.

Djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. Njihove se potrebe razlikuju ovisno o vrsti i stupnju teškoća, individualnim sposobnostima, osobinama ličnosti, obiteljskim okolnostima i uvjetima u kojima odrastaju. 

Neki učenici trebaju dodatnu podršku u učenju i komunikaciji, drugima su potrebne prilagodbe prostora, nastavnih materijala ili načina provjeravanja znanja, dok pojedini učenici trebaju intenzivniju emocionalnu, socijalnu ili organizacijsku podršku. Jednako tako, učenici s istom vrstom teškoće ne moraju imati jednake potrebe niti na jednak način reagirati na određene oblike pomoći. Zbog toga je individualizirani pristup jedno od najvažnijih načela inkluzivnog obrazovanja. Uloga školskog psihologa pritom nije svesti učenika na dijagnozu ili teškoću koju ima, nego sagledati njegov cjelokupni razvoj, prepoznati njegove snage, interese i potencijale te zajedno s drugim sudionicima obrazovnog procesa pronaći načine na koje se mogu prevladati prepreke u učenju i sudjelovanju.

Jedna od temeljnih zadaća školskog psihologa jest pravodobno prepoznavanje razvojnih, emocionalnih, kognitivnih i socijalnih potreba učenika. 

To uključuje praćenje načina na koji dijete uči, komunicira, uspostavlja odnose s vršnjacima ,reagira na školske zahtjeve i suočava se s promjenama. Psiholog može provoditi psihološku procjenu u okviru svojih stručnih ovlasti, razgovarati s učenikom i roditeljima, prikupljati podatke od učitelja i nastavnika te surađivati s drugim stručnjacima kako bi se stekao što cjelovitiji uvid u djetetovo funkcioniranje. Pritom je važno da se rezultati procjene ne koriste za ograničavanje djetetovih mogućnosti, nego kao osnova za planiranje primjerene podrške. Prepoznavanje teškoća treba biti povezano s prepoznavanjem sposobnosti i resursa koje dijete posjeduje, jer upravo oni predstavljaju polazište za razvoj samostalnosti, samopouzdanja i osjećaja kompetentnosti.

Pravodobna podrška osobito je važna jer se teškoće u učenju, ponašanju ili emocionalnom funkcioniranju mogu dodatno produbiti ako se na njih ne reagira primjereno. Učenik koji teško prati nastavu može s vremenom razviti osjećaj neuspjeha i uvjerenje da nije sposoban ostvariti dobre rezultate. Dijete koje ima poteškoće u komunikaciji ili uspostavljanju odnosa s vršnjacima može se povući iz društvenih aktivnosti, postati nesigurno ili razviti strah od školskog okruženja. 

U takvim situacijama školski psiholog pomaže u razumijevanju uzroka teškoća, prepoznavanju čimbenika koji ih održavaju i osmišljavanju postupaka koji mogu unaprijediti učenikovo funkcioniranje. Pritom je potrebno razlikovati ponašanje koje proizlazi iz nerazumijevanja zahtjeva, preopterećenosti ili nezadovoljenih potreba od ponašanja koje se pogrešno tumači kao neposluh ili nedostatak motivacije. Takav pristup omogućuje primjenu primjerenijih odgojno-obrazovnih postupaka i smanjuje rizik od kažnjavanja učenika zbog teškoća koje ne može samostalno prevladati.

Važan dio rada školskog psihologa odnosi se na pružanje psihološke podrške učenicima.       

Djeca s teškoćama u razvoju mogu se suočavati s različitim emocionalnim izazovima, uključujući frustraciju zbog školskih zahtjeva, strah od neuspjeha, osjećaj nepripadanja, teškoće u uspostavljanju prijateljstava ili zabrinutost zbog reakcija okoline. Neki učenici otvoreno izražavaju svoje osjećaje, dok ih drugi pokazuju kroz povlačenje, razdražljivost, izbjegavanje školskih obveza ili promjene u ponašanju. 

Školski psiholog može im pomoći u prepoznavanju i izražavanju emocija, razvoju strategija suočavanja sa stresom, jačanju samopouzdanja i usvajanju vještina rješavanja problema.    Takva podrška ne znači uklanjanje svih prepreka s kojima se dijete susreće, nego osnaživanje njegovih sposobnosti da se s izazovima nosi uz odgovarajuću pomoć i u skladu sa svojim mogućnostima.

Posebno je važno da učenik bude aktivan sudionik procesa koji se odnosi na njegovo obrazovanje. 

U skladu s dobi, zrelošću i komunikacijskim mogućnostima, potrebno mu je omogućiti da izrazi svoje mišljenje, potrebe i osjećaje te sudjeluje u donošenju odluka koje utječu na njegov školski život. 

Školski psiholog može pomoći u stvaranju prostora u kojem se učenik osjeća dovoljno sigurno da govori o teškoćama, ali i osvojim interesima, željama i ciljevima. Takav pristup pridonosi razvoju autonomije iosjećaja osobne vrijednosti.  Učenika se pritom ne bi trebalo promatrati samo kao primatelja podrške, nego kao osobu koja ima pravo sudjelovati u oblikovanju vlastitog iskustva obrazovanja.


Čitaj više  
7 min čitanja