DJECA S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I NJIHOVA PRAVA OD NAJRANIJE DOBI

DJECA S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I NJIHOVA PRAVA OD NAJRANIJE DOBI

U ovom članku govorit ćemo pravima djece s teškoćama u razvoju od najranije dobi.Zašto je važno da roditelji poznaju njihova prava te zašto je važno da roditelji buduupoznati sa pravima koja su važna za njihovu djecu s teškoćama u razvoju odnajranije dobi.

Svako dijete ima pravo na život, razvoj, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu,sudjelovanje u društvu i ostvarivanje svojih potencijala bez diskriminacije. 

Ta pravapripadaju svoj djeci, neovisno o njihovim osobnim obilježjima, zdravstvenom stanju ilirazvojnim mogućnostima. Međutim, djeca s teškoćama u razvoju često se suočavajus dodatnim izazovima koji mogu otežati ostvarivanje prava zajamčenihmeđunarodnim konvencijama, nacionalnim zakonodavstvom i temeljnim načelimaljudskih prava. 

Upravo zato suvremena društva razvijaju sustave podrške kojima senastoji osigurati jednak pristup uslugama, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi iuključivanju u zajednicu od najranije dobi.

Teškoće u razvoju mogu se odnositi na različita odstupanja ili ograničenja umotoričkom, senzornom, intelektualnom, komunikacijskom, emocionalnom ilisocijalnom funkcioniranju djeteta. 

One mogu biti prisutne od rođenja ili se mogu uočiti tijekom ranog razvoja. 

Bez obzira na vrstu i stupanj teškoće, svako dijete prije svegaostaje dijete sa svojim potrebama, interesima, sposobnostima i pravima. Stoga se suvremeni pristup sve više udaljava od promatranja teškoće kao isključivo medicinskog problema te naglašava važnost uklanjanja prepreka koje nastaju u okolini, društvu i sustavima podrške.

Prava djece s teškoćama u razvoju proizlaze iz temeljnih ljudskih prava te suposebno zaštićena Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda i Konvencijomo pravima osoba s invaliditetom. 

Ovi dokumenti naglašavaju pravo ravnopravnost,

nediskriminaciju, poštivanje dostojanstva, pristupačnost i uključivanje u sve aspekte društvenog života. 

Njihova svrha nije stvaranje posebnih privilegija, već osiguravanjeuvjeta koji će djeci s teškoćama omogućiti jednaku priliku za razvoj i sudjelovanje.

Jedno od najvažnijih prava djece s teškoćama u razvoju jest pravo na ranoprepoznavanje teškoća i pravodobnu intervenciju. Prve godine života predstavljaju razdoblje intenzivnog razvoja mozga i stvaranja temelja za buduće učenje, komunikaciju, emocionalni razvoj i socijalne odnose. 

Zbog toga je iznimno važno da se eventualna odstupanja u razvoju prepoznaju što ranije. Roditelji, pedijatri, patronažne sestre, odgojitelji i drugi stručnjaci imaju ključnu ulogu u praćenju razvoja djeteta i uočavanju mogućih teškoća.

Jedno od najvažnijih prava djece s teškoćama u razvoju jest pravo na ranoprepoznavanje teškoća i pravodobnu intervenciju. Prve godine života predstavljajurazdoblje intenzivnog razvoja mozga i stvaranja temelja za buduće učenje,komunikaciju, emocionalni razvoj i socijalne odnose. 

Zbog toga je iznimno važno dase eventualna odstupanja u razvoju prepoznaju što ranije. 

Roditelji, pedijatri,patronažne sestre, odgojitelji i drugi stručnjaci imaju ključnu ulogu u praćenju razvojadjeteta i uočavanju mogućih teškoća.

Rana intervencija obuhvaća skup stručnih postupaka, terapija, savjetovanja i oblikapodrške koji se pružaju djetetu i njegovoj obitelji odmah nakon prepoznavanjarazvojnih rizika ili teškoća. 

Brojna istraživanja potvrđuju da pravodobna podrškamože značajno unaprijediti razvojne ishode, povećati samostalnost djeteta i smanjitiposljedice određenih teškoća. Istodobno, rana intervencija pruža roditeljima potrebne informacije, emocionalnu podršku i smjernice za svakodnevni rad s djetetom.

Pravo na zdravstvenu zaštitu jedno je od temeljnih prava svakog djeteta. 

Djeca s teškoćama u razvoju često imaju potrebu za češćim pregledima, dijagnostičkim postupcima, rehabilitacijom i specijalističkom skrbi. Zdravstveni sustav treba osigurati dostupne i kvalitetne usluge bez nepotrebnih čekanja, geografskih ograničenja ili financijskih prepreka. Jednako je važno da zdravstveni djelatnici pristupaju djetetu i obitelji s razumijevanjem, poštovanjem i uvažavanjem njihovih potreba.

Uz zdravstvenu zaštitu, posebno mjesto zauzima pravo na rehabilitaciju i habilitaciju.

Ove usluge uključuju različite oblike stručne podrške kao što su fizikalna terapija,radna terapija, logopedski tretmani, edukacijsko-rehabilitacijska podrška i drugi obliciintervencija prilagođenih individualnim potrebama djeteta. 

Cilj nije samo ublažavanjeposljedica teškoće, već razvoj maksimalnih mogućnosti djeteta i povećanje njegovekvalitete života.

Obitelj predstavlja najvažnije okruženje za razvoj svakog djeteta. Roditelji djece steškoćama u razvoju često se suočavaju s brojnim izazovima, uključujući emocionalnistres, povećane financijske troškove, potrebu za koordinacijom različitih stručnihusluga te prilagodbu svakodnevnog života potrebama djeteta. Stoga pravo napodršku ne pripada samo djetetu, nego i njegovoj obitelji. 

Stručne službe, sustav socijalne skrbi, zdravstveni sustav i lokalna zajednica trebaju osigurati dostupne oblike pomoći koji će roditeljima omogućiti da se uspješnije nose s izazovima i aktivno sudjeluju u razvoju svog djeteta.

Jedno od posebno važnih prava jest pravo na obrazovanje. 

Suvremeni obrazovnisustavi temelje se na načelu inkluzije, odnosno uključivanja djece s teškoćama urazvoju u redovite odgojno-obrazovne ustanove uz osiguravanje potrebne podrške.Inkluzija ne znači samo fizičku prisutnost djeteta u vrtiću ili školi, već stvaranje uvjetau kojima ono može aktivno sudjelovati, učiti, razvijati odnose s vršnjacima i ostvarivati svoje potencijale.

Pravo na uključivanje u predškolske programe posebno je važno jer vrtić predstavljamjesto ranog učenja, socijalizacije i razvoja različitih vještina. 

Djeca s teškoćamaimaju pravo na primjerene prilagodbe, stručnu podršku i individualizirane pristupe kojiće im omogućiti ravnopravno sudjelovanje u aktivnostima. Kvalitetna inkluzija odnajranije dobi doprinosi razvoju tolerancije, razumijevanja i prihvaćanja različitostimeđu svom djecom.

Tijekom školovanja djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na prilagođene obrazovne programe, individualizirane postupke, pomoćnike u nastavi kada je to potrebno te stručnu podršku različitih profila stručnjaka. 

Obrazovni sustav treba biti dovoljno fleksibilan da prepozna individualne potrebe svakog učenika i omogući muuspješno sudjelovanje u nastavnom procesu. 

U središtu obrazovanja ne smije bititeškoća, već dijete sa svojim sposobnostima, interesima i potencijalima.

Važno pravo odnosi se i na pristupačnost. 

Djeca s teškoćama u razvoju i njihoveobitelji često se susreću s brojnim preprekama koje mogu ograničiti njihovo sudjelovanje u svakodnevnom životu. 

Te prepreke mogu biti arhitektonske,komunikacijske, informacijske ili društvene prirode. Pristupačnost podrazumijevauklanjanje svih prepreka koje onemogućuju ravnopravno sudjelovanje u zajednici. Touključuje prilagođene javne prostore, dostupne informacije, pristupačan prijevoz teprimjenu različitih oblika potpomognute komunikacije kada je to potrebno.

Djeca s teškoćama imaju pravo na igru, odmor i slobodno vrijeme jednako kao injihovi vršnjaci. 

Igra nije samo zabava, već ključan element dječjeg razvoja. Kroz igrudjeca razvijaju motoričke, kognitivne, emocionalne i socijalne vještine. 

Stoga je važnoosigurati dostupne sportske, kulturne i rekreativne sadržaje u kojima mogusudjelovati sva djeca bez obzira na njihove sposobnosti ili ograničenja.

Pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču njihova života još je jednovažno načelo suvremenog pristupa dječjim pravima. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo izraziti svoje mišljenje i biti saslušana u skladu sa svojom dobi i mogućnostima. 

To se odnosi na odluke vezane uz obrazovanje, zdravstvenu zaštitu,rehabilitaciju i druge aspekte svakodnevnog života. Poštivanje dječjeg mišljenjadoprinosi razvoju samopouzdanja, autonomije i osjećaja vlastite vrijednosti.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti zaštiti od diskriminacije. 

Unatoč značajnomnapretku u području ljudskih prava, djeca s teškoćama i dalje se mogu suočavati spredrasudama, stereotipima i društvenom isključenošću. 

Diskriminacija može bitiizravna ili neizravna te se može pojaviti u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, slobodnim aktivnostima ili svakodnevnim socijalnim odnosima. 

Stvaranje uključivog društva zahtijeva kontinuiranu edukaciju građana, stručnjaka i institucija o važnosti poštivanja različitosti i jednakih mogućnosti.

U ostvarivanju prava djece s teškoćama značajnu ulogu imaju različite institucije i stručnjaci. Zdravstveni djelatnici, edukacijski rehabilitatori, logopedi, psiholozi, socijalni radnici, odgojitelji, učitelji i mnogi drugi stručnjaci djeluju kao dio sustava podrške. 

Međutim, uspješna podrška moguća je samo kroz međusobnu suradnju i koordinaciju. Fragmentiranost sustava često predstavlja dodatno opterećenje za obitelji koje su prisiljene same povezivati različite usluge i ostvarivati prava na više mjesta.

Lokalna zajednica također ima važnu odgovornost u stvaranju uključivog okruženja.

Dostupnost stručnih usluga, podrška udrugama, organiziranje inkluzivnih aktivnosti i promicanje pozitivnih stavova prema različitosti doprinose kvaliteti života djece s teškoćama i njihovih obitelji. Kada zajednica aktivno prihvaća i uključuje svu djecu, stvaraju se preduvjeti za razvoj društva koje poštuje ljudska prava i socijalnu pravednost.

Posebno je važno naglasiti da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina.Njihove potrebe, sposobnosti i životne okolnosti mogu se značajno razlikovati. 

Zbog toga podrška mora biti individualizirana i usmjerena prema konkretnom djetetu, a ne samo prema dijagnozi. Suvremeni pristup naglašava snage i potencijale djeteta, umjesto fokusiranja isključivo na ograničenja i teškoće.

Razvoj društva može se mjeriti načinom na koji se odnosi prema svojim najranjivijimčlanovima. Djeca s teškoćama u razvoju imaju jednako pravo na dostojanstven život, kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, igru, prijateljstva i sudjelovanje u zajednici. Njihova prava nisu pitanje dobre volje ili humanosti, već zakonska i moralna obveza svakog društva koje teži jednakosti i uključivosti.


Iz svega navedenog možemo zaključiti da ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju od najranije dobi predstavlja temelj za njihovu uspješnu integraciju, osobnirazvoj i kvalitetan život. Rano prepoznavanje teškoća, dostupna zdravstvena irehabilitacijska podrška, inkluzivno obrazovanje, zaštita od diskriminacije te podrškaobitelji ključni su elementi sustava koji omogućuje ostvarivanje tih prava.Odgovornost za njihovo ostvarivanje ne pripada samo roditeljima ili stručnjacima, većcijelom društvu. Samo zajedničkim djelovanjem moguće je stvoriti okruženje u kojemće svako dijete, bez obzira na teškoće koje ima, dobiti priliku razviti svoje potencijale,ostvariti svoje snove i aktivno sudjelovati u životu zajednice kao ravnopravan člandruštva.


Čitaj više  
10 min čitanja
PRAVO NA PRIVATNOST OSOBA S INVALIDI TETOM

PRAVO NA PRIVATNOST OSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o pravu na privatnost osoba s invaliditetom, zašto jevažno, što ono obuhvaća i zašto je upravo navedenog pravo važno za osobe sinvaliditetom za njihov kvalitetniji život, a samim time i njihovu samostalnost.

Pravo na privatnost jedno je od temeljnih ljudskih prava koje pripada svakoj osobi bez obzira na njezine osobne okolnosti, zdravstveno stanje, dob, spol, nacionalnost ili stupanj funkcionalnih sposobnosti. Ono proizlazi iz urođenog ljudskog dostojanstva i predstavlja jedan od ključnih preduvjeta za ostvarivanje slobode, autonomije i ravnopravnog sudjelovanja u društvu. 

Kada govorimo o osobama s invaliditetom, pravo na privatnost dobiva dodatnu važnost jer se upravo ta skupina građana tijekom povijesti često suočavala s predrasudama, pretjeranim nadzorom, paternalističkim pristupom, neopravdanim zadiranjem u osobni život te donošenjem odluka umjesto njih. Posljedice takvog pristupa osjećaju se i danas, zbog čega je nužno kontinuirano razvijati svijest o tome da osobe s invaliditetom imaju jednako pravo na privatnost kao i svi drugi građani.

Pravo na privatnost nije ograničeno samo na zaštitu osobnih podataka ili tajnost određenih informacija.         Ono obuhvaća mnogo šire područje koje uključuje pravo pojedinca da samostalno odlučuje o svom osobnom životu, da kontrolira informacije koje se odnose na njega, da slobodno oblikuje svoje međuljudske odnose, da odlučuje o vlastitom tijelu i zdravlju te da bude zaštićen od neopravdanog uplitanja države, institucija, medija ili drugih osoba u svoj privatni i obiteljski život. Privatnost je stoga neraskidivo povezana s ljudskim dostojanstvom, samopoštovanjem i osjećajem sigurnosti.

Za osobe s invaliditetom privatnost često predstavlja mnogo više od pravnog instituta. Ona je pitanje ravnopravnosti i poštovanja. U svakodnevnom životu osobe s invaliditetom često ovise o različitim oblicima podrške, koriste zdravstvene i socijalne usluge ili ostvaruju određena prava kroz sustav socijalne skrbi, obrazovanja ili zapošljavanja. Upravo u tim situacijama postoji povećan rizik od narušavanja njihove privatnosti. Zbog toga je potrebno jasno razumjeti da korištenje određene usluge ili ostvarivanje nekog prava ne znači odricanje od prava na privatnost.

Međunarodni dokumenti prepoznaju privatnost kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Posebno mjesto zauzima Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koja naglašava da osobe s invaliditetom imaju pravo na poštovanje privatnog života, obitelji, doma, dopisivanja te zaštitu osobnih, zdravstvenih i rehabilitacijskih podataka. Konvencija polazi od načela jednakosti, nediskriminacije, poštovanja različitosti i individualne autonomije, uključujući slobodu donošenja vlastitih odluka. Time se jasno poručuje da invaliditet ne može biti razlog za ograničavanje privatnosti niti za drugačiji tretman u odnosu na ostale građane.

Na razini Republike Hrvatske pravo na privatnost zaštićeno je Ustavom, zakonima koji uređuju zaštitu osobnih podataka, zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb, obrazovanje, radne odnose te brojnim drugim propisima koji štite ljudska prava. Posebnu važnost imaju propisi koji uređuju obradu osobnih podataka, pri čemu zdravstveni podaci, podaci o invaliditetu i drugi osjetljivi podaci predstavljaju posebnu kategoriju osobnih podataka koja uživa viši stupanj zaštite. Njihovo prikupljanje, obrada i dijeljenje dopušteni su samo pod jasno propisanim uvjetima i uz poštovanje načela zakonitosti, transparentnosti, svrhovitosti i razmjernosti.


Čitaj više  
4 min čitanja
PRAVO NA IZBOR I ODLUČIVANJE OSOBA S INVALIDI  TETOM

PRAVO NA IZBOR I ODLUČIVANJE OSOBA S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o važnosti prava na izbor i odlučivanje osoba sinvaliditetom- zašto je pravo na odlučivanje važno za osobe s invaliditetom, kakopomaže njihovoj samostalnosti i poboljšanju kvalitete njihovog života.

Pravo na izbor i odlučivanje jedno je od temeljnih ljudskih prava koje proizlazi iz dostojanstva svake osobe. Mogućnost da pojedinac samostalno donosi odluke o vlastitom životu, izražava svoje želje, potrebe i stavove te preuzima odgovornost za vlastite izbore predstavlja osnovu osobne slobode, ravnopravnosti i društvene uključenosti. Iako se ovo pravo često podrazumijeva kada je riječ o većini građana, osobe s invaliditetom kroz povijest su se suočavale s brojnim preprekama koje su im ograničavale ili u potpunosti uskraćivale mogućnost odlučivanja o pitanjima koja se neposredno odnose na njihov život. Umjesto da budu prepoznate kao ravnopravni nositelji prava, često su bile promatrane prvenstveno kroz svoje teškoće, pri čemu su odluke umjesto njih donosili članovi obitelji, stručnjaci ili različite institucije. 

Takav pristup nije samo ograničavao njihovu autonomiju, nego je dugoročno utjecao i na njihovo samopouzdanje, razvoj osobnih potencijala te mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u društvu.

U zadnje vrijeme došlo je do značajnih promjena u razumijevanju invaliditeta i položaja osoba s invaliditetom. Sve više prevladava društveni i ljudskopravaški model invaliditeta koji polazi od činjenice da invaliditet nije isključivo obilježje pojedinca, nego rezultat međudjelovanja osobe i prepreka koje postoje u društvu. 

U tom se pristupu naglasak stavlja na uklanjanje prepreka, poštivanje ljudskih prava, osiguravanje jednakih mogućnosti te stvaranje okruženja u kojem svaka osoba može živjeti dostojanstveno i samostalno, uz odgovarajuću podršku kada joj je ona potrebna. Takvo razumijevanje predstavlja temelj suvremenih politika prema osobama s invaliditetom i značajno mijenja način na koji se promatra njihovo pravo na izbor i odlučivanje.

Posebnu prekretnicu predstavlja donošenje Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja jasno potvrđuje da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava kao i svi drugi građani, uključujući pravo da samostalno odlučuju o pitanjima koja se odnose na njihov život. Konvencija naglašava kako osobe s invaliditetom nisu objekti skrbi ili zaštite, nego subjekti prava koji imaju pravo sudjelovati u svim područjima društvenog života na ravnopravnoj osnovi s drugima. 

Time je međunarodna zajednica poslala jasnu poruku da invaliditet ne smije biti razlog ograničavanja ljudskih prava, nego poticaj za stvaranje društva koje uvažava različitosti i omogućuje punu uključenost svih svojih članova.

Republika Hrvatska prihvatila je načela Konvencije te ih postupno ugrađuje u nacionalno zakonodavstvo i javne politike. 

Time je potvrđeno da pravo na izbor i odlučivanje nije privilegija pojedinaca koji mogu funkcionirati bez ikakve pomoći, nego pravo svake osobe, neovisno o vrsti ili stupnju invaliditeta. 

Upravo zbog toga suvremeni sustav podrške sve se više usmjerava prema osnaživanju osoba s invaliditetom kako bi mogle izražavati vlastite želje i donositi odluke uz podršku koja odgovara njihovim individualnim potrebama, umjesto da odluke umjesto njih donose druge osobe.

Tema prava na izbor i odlučivanje posebno je važna jer se ne odnosi samo na velika životna pitanja poput obrazovanja, zapošljavanja ili mjesta stanovanja. 

Ona obuhvaća i svakodnevne odluke koje većina ljudi donosi gotovo nesvjesno – kada će ustati, što će odjenuti, što će jesti, s kim će provoditi slobodno vrijeme, gdje će putovati, hoće li se zaposliti, na koji način će raspolagati vlastitim novcem ili hoće li zasnovati obitelj. Upravo kroz mogućnost donošenja svakodnevnih odluka razvijaju se osjećaj odgovornosti, samostalnost, samopoštovanje i osobni identitet. Kada je pojedincu uskraćena mogućnost odlučivanja o vlastitom životu, uskraćen mu je i značajan dio njegove osobnosti.

Pravo na izbor nije samo mogućnost izricanja vlastitog mišljenja. Ono podrazumijeva da društvo osigura uvjete u kojima osoba može razumjeti informacije, izraziti svoje želje na način koji joj odgovara te dobiti potrebnu podršku kako bi njezina odluka bila uvažena. To znači da komunikacija mora biti prilagođena, informacije dostupne u pristupačnim oblicima, a stručnjaci educirani za rad koji se temelji na poštivanju autonomije osobe. Pravo na odlučivanje ne ostvaruje se samo formalnim priznavanjem prava, nego stvaranjem okruženja koje omogućuje njegovo stvarno ostvarivanje.

Jedna od najčešćih zabluda jest da osobe s invaliditetom, osobito osobe s intelektualnim teškoćama ili psihosocijalnim invaliditetom, nisu sposobne donositi vlastite odluke. Takvo razmišljanje proizlazi iz zastarjelog medicinskog modela koji je naglašavao ograničenja osobe, a zanemarivao njezine sposobnosti i mogućnosti razvoja. Suvremena istraživanja i praksa pokazuju upravo suprotno. Većina osoba može donositi odluke kada im se informacije predstave na razumljiv način i kada imaju odgovarajuću podršku. Sposobnost odlučivanja nije jednaka kod svih ljudi niti je trajna kategorija. Svaka osoba u određenim životnim okolnostima treba pomoć pri donošenju važnih odluka, bilo da je riječ o pravnim, financijskim, zdravstvenim ili osobnim pitanjima. Razlika je jedino u tome što je kod osoba s invaliditetom ta potreba često vidljivija, ali to ni na koji način ne znači da bi ih trebalo isključiti iz procesa odlučivanja.

Važno je razlikovati donošenje odluke umjesto osobe od pružanja podrške pri donošenju odluke. Kada netko drugi odlučuje umjesto osobe, njezina se volja može potpuno zanemariti. Nasuprot tome, podrška pri odlučivanju podrazumijeva da osoba ostaje središnji donositelj odluke, dok joj druge osobe pomažu razumjeti mogućnosti, posljedice i dostupne informacije. Takav pristup uvažava ljudsko dostojanstvo i pravo svake osobe da upravlja vlastitim životom u najvećoj mogućoj mjeri. Uloga obitelji, stručnjaka i pružatelja socijalnih usluga nije preuzimanje kontrole, nego osnaživanje osobe kako bi mogla donositi odluke koje najbolje odražavaju njezine vrijednosti, interese i životne ciljeve.

Pravo na izbor usko je povezano s razvojem samostalnosti. Samostalnost ne znači da osoba sve mora činiti bez ičije pomoći. Ona znači da osoba ima mogućnost odlučiti kakvu pomoć želi, od koga će je prihvatiti i na koji način će organizirati vlastiti život. Mnoge osobe s invaliditetom koriste različite oblike podrške – od osobne asistencije do komunikacijskih pomagala ili podrške članova obitelji – ali upravo zahvaljujući tim oblicima podrške mogu ostvarivati svoje pravo na neovisno življenje i aktivno sudjelovanje u zajednici. Stoga podrška ne umanjuje samostalnost, nego je omogućuje.

Pravo na izbor usko je povezano s razvojem samostalnosti. Samostalnost ne znači da osoba sve mora činiti bez ičije pomoći. Ona znači da osoba ima mogućnost odlučiti kakvu pomoć želi, od koga će je prihvatiti i na koji način će organizirati vlastiti život. Mnoge osobe s invaliditetom koriste različite oblike podrške – od osobne asistencije do komunikacijskih pomagala ili podrške članova obitelji – ali upravo zahvaljujući tim oblicima podrške mogu ostvarivati svoje pravo na neovisno življenje i aktivno sudjelovanje u zajednici. Stoga podrška ne umanjuje samostalnost, nego je omogućuje.

Pravo na izbor usko je povezano s razvojem samostalnosti. Samostalnost ne znači da osoba sve mora činiti bez ičije pomoći. Ona znači da osoba ima mogućnost odlučiti kakvu pomoć želi, od koga će je prihvatiti i na koji način će organizirati vlastiti život. Mnoge osobe s invaliditetom koriste različite oblike podrške – od osobne asistencije do komunikacijskih pomagala ili podrške članova obitelji – ali upravo zahvaljujući tim oblicima podrške mogu ostvarivati svoje pravo na neovisno življenje i aktivno sudjelovanje u zajednici. Stoga podrška ne umanjuje samostalnost, nego je omogućuje.

U svakodnevnoj praksi još uvijek postoje brojne situacije u kojima se osobe s invaliditetom suočavaju s ograničenjima prava na izbor. Nerijetko se odluke o njihovom obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj skrbi ili slobodnom vremenu donose bez njegovog aktivnog sudjelovanja. Ponekad se razgovor vodi isključivo s članovima obitelji ili stručnjacima, dok sama osoba ostaje po strani, kao da njezino mišljenje nije važno. Takav pristup, iako često proizlazi iz dobre namjere ili želje za zaštitom, može imati ozbiljne posljedice jer šalje poruku da osoba nije sposobna upravljati vlastitim životom. Dugoročno to može dovesti do pasivnosti, osjećaja bespomoćnosti i smanjenog samopouzdanja, što dodatno otežava proces uključivanja u zajednicu.

Mogućnost odlučivanja jedan je od ključnih preduvjeta razvoja osobne odgovornosti. Često se može čuti mišljenje da će osoba pogriješiti ako sama donese odluku te da je zato sigurnije da netko drugi odluči umjesto nje. Međutim, pravo na pogrešku sastavni je dio ljudskog iskustva. Sve osobe tijekom života donose odluke koje se kasnije pokažu manje uspješnima, ali upravo kroz takva iskustva uče, razvijaju kritičko razmišljanje i stječu životno iskustvo. Oduzimanjem mogućnosti odlučivanja osobama s invaliditetom uskraćuje se i mogućnost osobnog razvoja. Zaštita ne smije značiti potpunu kontrolu nad životom druge osobe. Prava zaštita podrazumijeva stvaranje sigurnih uvjeta u kojima osoba može učiti, donositi odluke i snositi njihove posljedice uz odgovarajuću podršku.

Posebno je važno razvijati pravo na izbor od najranije životne dobi. Djeca s invaliditetom često odrastaju u okruženju u kojem odrasli, vođeni brigom i željom da ih zaštite, preuzimaju donošenje gotovo svih odluka. Iako je takav pristup razumljiv, dugoročno može usporiti razvoj samostalnosti. Dijete koje nema priliku birati odjeću, igračke, aktivnosti ili prijatelje te sudjelovati u donošenju odluka koje odgovaraju njegovoj dobi, teže će razviti samopouzdanje potrebno za donošenje složenih odluka u odrasloj dobi. Poticanje izbora treba započeti jednostavnim svakodnevnim situacijama, postupno povećavajući razinu odgovornosti kako osoba sazrijeva.     Time se razvijaju vještine procjenjivanja, planiranja i preuzimanja odgovornosti koje će biti važne tijekom cijelog života.

Jednako je važno osigurati pravo na izbor tijekom obrazovanja. U obrazovnom sustavu učenici s invaliditetom trebaju biti aktivni sudionici procesa koji se odnose na njihovo školovanje. To uključuje sudjelovanje u izradi individualiziranih programa kada je to primjereno njihovoj dobi i sposobnostima, izražavanje mišljenja o načinima učenja, izbor izvannastavnih aktivnosti te planiranje daljnjeg obrazovanja. Često se događa da odrasli unaprijed pretpostavljaju što je najbolje za učenika, ne pitajući ga za vlastite interese i želje. Takav pristup može ograničiti razvoj njegovih potencijala i dovesti do nezadovoljstva vlastitim obrazovnim putem. Kada učenik sudjeluje u donošenju odluka, povećava se njegova motivacija, osjećaj pripadnosti i odgovornosti za vlastiti uspjeh.

Pravo na izbor od iznimne je važnosti i u području rada i zapošljavanja. Zapošljavanje nije samo izvor prihoda nego i način ostvarivanja osobnog identiteta, društvene uključenosti i osjećaja korisnosti. Osobe s invaliditetom imaju pravo same odlučiti žele li raditi, koje zanimanje žele odabrati, u kojem će radnom okruženju raditi i na koji način će razvijati svoju profesionalnu karijeru. Nerijetko se događa da okolina ograničava njihove mogućnosti smatrajući kako određeni poslovi nisu primjereni njihovim sposobnostima. Takve pretpostavke često nisu utemeljene na stvarnim sposobnostima pojedinca, nego na stereotipima i predrasudama.          Svaku osobu potrebno je procjenjivati individualno, uzimajući u obzir njezina znanja, interese, iskustvo i mogućnosti prilagodbe radnog mjesta, a ne isključivo postojanje invaliditeta.

Jednako tako, osobe s invaliditetom imaju pravo donositi odluke o vlastitom obiteljskom životu. Imaju pravo odlučiti žele li živjeti samostalno, s partnerom ili članovima obitelji, žele li stupiti u brak ili izvanbračnu zajednicu te žele li postati roditelji. Nažalost, u društvu su još uvijek prisutne predrasude prema roditeljstvu osoba s invaliditetom, osobito osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom. Takvi stavovi često nisu temeljeni na stvarnim sposobnostima pojedinca nego na stereotipima koji dovode do diskriminacije. Roditeljske kompetencije ne ovise isključivo o postojanju invaliditeta, nego o mnogim drugim čimbenicima, uključujući dostupnost podrške, emocionalnu stabilnost, motivaciju i socijalnu mrežu.        Umjesto ograničavanja prava potrebno je razvijati sustave podrške koji će omogućiti ostvarivanje roditeljske uloge na ravnopravnoj osnovi.

Pravo na izbor posebno dolazi do izražaja u području zdravstvene zaštite. Svaka osoba ima pravo biti informirana o svom zdravstvenom stanju, mogućnostima liječenja, prednostima i rizicima pojedinih medicinskih postupaka te na temelju dobivenih informacija donijeti odluku o prihvaćanju ili odbijanju određenog zahvata, osim u iznimnim situacijama propisanima zakonom. Kod osoba s invaliditetom ponekad se događa da zdravstveni djelatnici informacije prvenstveno pružaju članovima obitelji ili skrbnicima, dok sama osoba ostaje nedovoljno uključena u razgovor. Takva praksa nije u skladu s načelima poštivanja autonomije. Informacije je potrebno prilagoditi komunikacijskim potrebama osobe, koristiti jednostavan jezik, vizualne materijale ili alternativne oblike komunikacije kada je to potrebno, kako bi osoba mogla aktivno sudjelovati u donošenju odluka koje se odnose na njezino zdravlje.

Posebno mjesto u ostvarivanju prava na izbor zauzima koncept podržanog odlučivanja. Riječ je o pristupu koji polazi od pretpostavke da svaka osoba može sudjelovati u donošenju odluka ako joj se osigura odgovarajuća podrška. Podrška može uključivati objašnjavanje informacija jednostavnim jezikom, korištenje komunikacijskih pomagala, pomoć osobe od povjerenja, dodatno vrijeme za razmišljanje ili zajedničko razmatranje različitih mogućnosti. Bit podržanog odlučivanja nije da druga osoba donese odluku, nego da pomogne osobi razumjeti situaciju kako bi sama izrazila svoju volju i sklonosti. Time se istodobno štiti pravo na autonomiju i smanjuje rizik od manipulacije ili iskorištavanja.

Podržano odlučivanje predstavlja značajnu promjenu u odnosu na tradicionalni model zamjenskog odlučivanja, u kojem su druge osobe donosile odluke u ime osobe s invaliditetom. Suvremeni međunarodni standardi sve više naglašavaju da je potrebno razvijati mehanizme kojima će se omogućiti ostvarivanje pravne sposobnosti uz odgovarajuću podršku, umjesto njezina ograničavanja.      

Takav pristup doprinosi većem poštivanju ljudskih prava, povećava kvalitetu života osoba s invaliditetom te jača njihovu uključenost u društvo.

U ostvarivanju prava na izbor važnu ulogu imaju stručnjaci različitih profila – socijalni radnici, edukacijski rehabilitatori, psiholozi, liječnici, medicinske sestre, radni terapeuti, logopedi, učitelji, odgojitelji i brojni drugi profesionalci. Njihova odgovornost nije samo pružanje stručne pomoći nego i stvaranje odnosa u kojem će osoba biti aktivan partner u procesu donošenja odluka. To zahtijeva promjenu profesionalne kulture – od pristupa u kojem stručnjak zna što je najbolje prema pristupu koji u središte stavlja osobu, njene želje, vrijednosti i životne ciljeve. Takav način rada podrazumijeva međusobno povjerenje, otvorenu komunikaciju i spremnost na zajedničko traženje najboljih rješenja.

Jednako važna je i uloga obitelji. Obitelj je često najveći izvor podrške, sigurnosti i motivacije za osobe s invaliditetom. Međutim, upravo zbog snažne emocionalne povezanosti može se dogoditi da članovi obitelji, želeći zaštititi osobu od mogućih rizika, nenamjerno ograničavaju njezinu samostalnost. Pronalaženje ravnoteže između zaštite i poštivanja autonomije jedan je od najvećih izazova s kojima se obitelji susreću. Umjesto donošenja odluka umjesto osobe, potrebno je razvijati partnerski odnos u kojem se mišljenje osobe s invaliditetom uvažava, potiče i poštuje. Takav pristup doprinosi većem međusobnom povjerenju te omogućuje razvoj samostalnosti uz osjećaj sigurnosti.

Ostvarivanje prava na izbor i odlučivanje nije odgovornost isključivo osobe s invaliditetom, njezine obitelji ili stručnjaka. Riječ je o odgovornosti cijelog društva koje svojim zakonima, politikama, uslugama i svakodnevnim odnosima može omogućiti ili ograničiti ostvarivanje tog prava. Društvo koje uvažava različitosti prepoznaje da jednakost ne znači da će svi ljudi dobiti jednaku podršku, nego da će svatko dobiti onu podršku koja mu je potrebna kako bi mogao ravnopravno ostvarivati svoja prava. Upravo zato ostvarivanje prava na izbor podrazumijeva razvoj pristupačnih usluga, dostupnih informacija, inkluzivnog obrazovanja, podrške pri zapošljavanju, kvalitetnih socijalnih usluga i različitih oblika podrške u zajednici. Bez takvih preduvjeta pravo na izbor ostaje samo formalno priznato pravo koje mnoge osobe ne mogu u potpunosti ostvariti u svakodnevnom životu.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti uklanjanju stereotipa i predrasuda koje još uvijek postoje u društvu. Osobe s invaliditetom često se promatraju kroz prizmu njihovih ograničenja, dok se njihove sposobnosti, interesi, znanja i potencijali stavljaju u drugi plan. Takav način razmišljanja može dovesti do pretpostavke da osoba nije sposobna donositi odgovorne odluke ili da će netko drugi uvijek bolje procijeniti što je za nju korisno. Međutim, donošenje odluka ne temelji se na savršenstvu niti na potpunom izostanku pogrešaka. 

Ljudi svakodnevno donose odluke koje se kasnije pokažu manje uspješnima, mijenjaju mišljenje, prilagođavaju svoje planove i uče iz vlastitog iskustva. Upravo ta mogućnost predstavlja jedno od obilježja ljudske autonomije. Kada se osobama s invaliditetom uskraćuje pravo na vlastite izbore pod izlikom njihove zaštite, uskraćuje im se i mogućnost razvoja, stjecanja iskustva te izgradnje vlastitog identiteta.

Važno je naglasiti da poštivanje prava na izbor ne znači zanemarivanje sigurnosti osobe niti odsustvo podrške. Naprotiv, kvalitetna podrška podrazumijeva pažljivo procjenjivanje mogućih rizika, njihovo razumljivo objašnjavanje osobi te zajedničko pronalaženje rješenja koja će istodobno štititi njezina prava i sigurnost. U tom procesu ključno je razlikovati opravdanu zaštitu od pretjeranog ograničavanja. Ponekad se upravo pod izgovorom zaštite donose odluke koje nisu u skladu sa željama osobe, čime se narušava njezino pravo na samoodređenje. Stručni pristup zahtijeva individualnu procjenu svake situacije, poštivanje izražene volje osobe i primjenu najmanje restriktivnih mjera koje omogućuju ostvarivanje njezinih prava.


Pravo na izbor usko je povezano i s osjećajem osobnog dostojanstva. Dostojanstvo nije apstraktan pojam rezerviran za pravne dokumente ili međunarodne konvencije. Ono se ostvaruje kroz svakodnevne situacije u kojima osoba osjeća da se njezino mišljenje uvažava, da se prema njoj postupa s poštovanjem i da ima mogućnost utjecati na vlastiti život. Kada osoba odlučuje o tome gdje će živjeti, kako će provoditi slobodno vrijeme, s kim će se družiti ili kakvu će podršku koristiti, ona ne ostvaruje samo određeno pravo nego potvrđuje vlastitu vrijednost kao ravnopravnog člana zajednice.

S druge strane, dugotrajno isključivanje iz procesa odlučivanja može imati ozbiljne posljedice.        Osoba može razviti osjećaj bespomoćnosti, izgubiti motivaciju za preuzimanje odgovornosti ili povjerovati da njezino mišljenje nije važno. Takve posljedice često nisu rezultat samog invaliditeta, nego dugogodišnjeg iskustva u kojem su drugi ljudi odlučivali umjesto nje.    Upravo zato stručnjaci govore o važnosti osnaživanja osoba s invaliditetom. Osnaživanje podrazumijeva razvoj znanja, vještina i samopouzdanja potrebnih za aktivno sudjelovanje u donošenju odluka, ali i razvoj društvenog okruženja koje će takvo sudjelovanje prihvaćati i poticati.

Razvoj kulture poštivanja izbora započinje u svakodnevnoj komunikaciji. Umjesto da se pitanja upućuju isključivo pratnji ili članovima obitelji, potrebno je najprije obratiti se samoj osobi s invaliditetom. Potrebno joj je dati dovoljno vremena za odgovor, koristiti način komunikacije koji odgovara njezinim potrebama te pokazati iskreno zanimanje za njezino mišljenje. Takve naizgled male promjene imaju veliko značenje jer šalju jasnu poruku da je osoba ravnopravan sugovornik čije se mišljenje uvažava. Kultura poštivanja izbora ne razvija se isključivo kroz zakone nego i kroz svakodnevne odnose među ljudima.

Jednako je važno kontinuirano educirati stručnjake, donositelje odluka, poslodavce, odgojno-obrazovne djelatnike i širu javnost o ljudskim pravima osoba s invaliditetom. Poznavanje zakonskih propisa samo po sebi nije dovoljno ako nije praćeno razumijevanjem njihove svrhe. Promjena stavova često je dugotrajniji proces od promjene zakonodavstva. Zato je potrebno razvijati programe edukacije koji će naglasiti važnost autonomije, podržanog odlučivanja, pristupačne komunikacije i individualiziranog pristupa. Takve edukacije pridonose razbijanju stereotipa i stvaranju društvene klime u kojoj se osobe s invaliditetom promatraju prije svega kao građani s jednakim pravima, a ne kao korisnici skrbi.

Osim toga, potrebno je nastaviti razvijati usluge u zajednici koje omogućuju samostalniji život osoba s invaliditetom. Osobna asistencija, organizirano stanovanje uz podršku, usluge pomoći u kući, podrška pri zapošljavanju, dostupni prijevoz i pristupačne informacije nisu samo socijalne usluge. One predstavljaju konkretne mehanizme kojima se omogućuje ostvarivanje prava na izbor. Osoba koja nema mogućnost prijevoza, pristupačnih informacija ili odgovarajuće podrške često ne može ostvariti odluku koju je donijela, iako joj je ona formalno dopuštena. Stoga je razvoj kvalitetnih usluga jedan od ključnih preduvjeta pune ravnopravnosti.

Važno je naglasiti da pravo na izbor i odlučivanje nije pravo koje se ostvaruje jednom zauvijek. Ono se ostvaruje svakoga dana, u svakoj životnoj situaciji i u svakom odnosu između osobe s invaliditetom i njezine okoline. Svaka prilika u kojoj osoba može izraziti svoje mišljenje, odabrati između više mogućnosti ili sudjelovati u donošenju odluke doprinosi razvoju njezine samostalnosti, odgovornosti i kvalitete života. Jednako tako, svaka situacija u kojoj se njezina volja zanemaruje predstavlja korak unatrag u ostvarivanju ljudskih prava i društvene uključenosti.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pravo na izbor i odlučivanje nije samo jedno od brojnih prava osoba s invaliditetom, nego temelj na kojem počivaju sva ostala prava. Bez mogućnosti da osoba sama odlučuje o vlastitom životu teško je govoriti o stvarnoj jednakosti, neovisnom življenju, obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti ili punom sudjelovanju u društvenom životu. 

Upravo zato suvremeno društvo mora napustiti pristupe koji se temelje na pretjeranoj zaštiti i donošenju odluka umjesto osobe te razvijati sustave koji omogućuju podržano odlučivanje, poštivanje individualnih želja i osnaživanje svakog pojedinca.


Čitaj više  
27 min čitanja
PRAVA OSOBA S INVALIDI   TETOM U KRIZNIM SITUACIJAMA

PRAVA OSOBA S INVALIDI TETOM U KRIZNIM SITUACIJAMA

U ovom članku govorit ćemo o pravima osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. Koja prava imaju osobe s invaliditetom u slučaju kriznih situacija, zašto je poznavanje takvog oblika prava važno i kako isto može pomoći u poboljšanju njihove kvalitete života. 

Krizne situacije, bilo da je riječ o prirodnim katastrofama, velikim nesrećama, požarima, poplavama, potresima, epidemijama, oružanim sukobima ili drugim događajima koji ozbiljno ugrožavaju život, zdravlje i sigurnost stanovništva, predstavljaju poseban izazov za cijelo društvo. Međutim, posljedice takvih događaja nisu jednake za sve građane. Osobe s invaliditetom u kriznim situacijama često se suočavaju s dodatnim preprekama koje proizlaze iz nepristupačnosti prostora, nedostupnosti informacija, otežane komunikacije, ovisnosti o pomagalima ili podršci drugih osoba te nedovoljno prilagođenih postupaka evakuacije, spašavanja i zbrinjavanja. Upravo zato zaštita osoba s invaliditetom u kriznim situacijama ne smije biti promatrana samo kao pitanje humanitarne pomoći, nego kao pitanje ostvarivanja temeljnih ljudskih prava.

Polazište za razumijevanje tih prava nalazi se u načelu jednakosti i zabrane diskriminacije.                 

Osoba s invaliditetom ne prestaje biti nositelj svojih prava u trenutku kada nastupi krizna situacija. Naprotiv, upravo u okolnostima povećanog rizika država, javne službe, jedinice lokalne i područne samouprave, zdravstvene ustanove, poslodavci, obrazovne ustanove, pružatelji usluga i drugi odgovorni subjekti imaju obvezu osigurati da se pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, zdravstvenu zaštitu, informiranje i sudjelovanje ostvaruju na ravnopravnoj osnovi. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom posebno uređuje ovu problematiku u članku 11., kojim se od država stranaka zahtijeva poduzimanje svih potrebnih mjera radi zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, humanitarne krize i prirodne katastrofe.

Ova odredba ima osobitu važnost zato što krizne situacije ne mogu biti razlog za suspenziju prava osoba s invaliditetom. Naprotiv, krizno upravljanje mora biti organizirano tako da uzima u obzir različite potrebe stanovništva i uklanja prepreke koje bi pojedine skupine mogle dovesti u neravnopravan položaj. 

U tom smislu potrebno je napustiti pristup prema kojem se osobe s invaliditetom u krizama promatraju isključivo kao pasivni primatelji pomoći. One su građani i nositelji prava, a njihove potrebe moraju biti uključene u planiranje, pripremu, odgovor i oporavak od kriznih događaja.Polazište za razumijevanje tih prava nalazi se u načelu jednakosti i zabrane diskriminacije. Osoba s invaliditetom ne prestaje biti nositelj svojih prava u trenutku kada nastupi krizna situacija.           Naprotiv, upravo u okolnostima povećanog rizika država, javne službe, jedinice lokalne i područne samouprave, zdravstvene ustanove, poslodavci, obrazovne ustanove, pružatelji usluga i drugi odgovorni subjekti imaju obvezu osigurati da se pravo na život, sigurnost, dostojanstvo, zdravstvenu zaštitu, informiranje i sudjelovanje ostvaruju na ravnopravnoj osnovi. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom posebno uređuje ovu problematiku u članku 11., kojim se od država stranaka zahtijeva poduzimanje svih potrebnih mjera radi zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući oružane sukobe, humanitarne krize i prirodne katastrofe.

U Republici Hrvatskoj ovo područje nije uređeno samo jednim propisom.            Prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora, osobito Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, propisa kojima se uređuje zabrana diskriminacije, zdravstvena zaštita, socijalna skrb, zaštita osobnih podataka, civilna zaštita i druga područja relevantna za zaštitu života i sigurnosti. Sustav civilne zaštite u Republici Hrvatskoj uređen je Zakonom o sustavu civilne zaštite, koji uređuje djelovanje civilne zaštite, prava i obveze različitih tijela i sudionika te organizaciju zaštite i spašavanja ljudi, imovine, kulturnih dobara i okoliša u velikim nesrećama i katastrofama.

Posebno važan dokument predstavlja Državni plan djelovanja civilne zaštite, donesen 2023. godine.    Njime se detaljnije razrađuju postupci i mjere djelovanja sustava civilne zaštite, a u okviru planiranja prepoznata je potreba prilagodbe postupanja osobama s invaliditetom. U dokumentima sustava civilne zaštite predviđeno je da se u različitim kriznim situacijama koriste evakuacijski planovi prilagođeni vrsti invaliditeta osobe i objektu u kojem osoba boravi, primjerice domu, školi ili radnom mjestu. Također se naglašava da privremeni smještaj mora biti arhitektonski, komunikacijski i informacijski pristupačan te da se sustav uzbunjivanja i informiranja treba prilagođavati potrebama osoba s invaliditetom.

To znači da se pravo na zaštitu u kriznoj situaciji ne iscrpljuje time da osobi netko fizički pomogne napustiti ugroženo područje.        Zaštita mora biti cjelovita. Osoba mora pravodobno dobiti informaciju o opasnosti, mora moći razumjeti tu informaciju, mora imati mogućnost pristupa sigurnom izlazu, prijevozu i privremenom smještaju, mora moći komunicirati sa službama te, kada je to potrebno, mora imati pristup lijekovima, medicinskim pomagalima, osobnoj asistenciji i drugim oblicima podrške. Ako bilo koja od tih karika izostane, formalno jednako postupanje može u stvarnosti proizvesti neravnopravan rezultat.

Upravo je zato načelo pristupačnosti jedno od ključnih načela zaštite prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama. Pristupačnost ne znači samo postojanje rampe za osobe koje koriste invalidska kolica. Ona obuhvaća fizičku, komunikacijsku, informacijsku i digitalnu pristupačnost. Osobi koja je slijepa ili slabovidna nije dovoljno omogućiti pristup prostoru ako ne može dobiti informaciju o tome gdje se nalazi izlaz ili kojim se putem treba kretati. Gluhoj ili nagluhoj osobi nije dovoljno poslati zvučnu sirenu ako uz nju nema vizualnog upozorenja ili drugog odgovarajućeg komunikacijskog kanala. Osobi s intelektualnim teškoćama ili određenim komunikacijskim teškoćama nije dovoljno dati složenu i apstraktnu uputu koju ne može razumjeti. Pristupačnost stoga mora biti oblikovana prema različitim potrebama ljudi.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u članku 9. pristupačnost postavlja kao jedno od temeljnih načela ostvarivanja prava, uključujući pristup fizičkom okolišu, prijevozu, informacijama i komunikacijama.                   U kontekstu kriznih situacija to je osobito važno jer nedostupna informacija može izravno ugroziti život. Međunarodni standardi naglašavaju potrebu za dostupnim informacijama, pristupačnim komunikacijskim kanalima, uključivanjem osoba s invaliditetom u nacionalne protokole za hitne situacije te prepoznavanjem njihovih potreba u scenarijima evakuacije.

Informiranje javnosti u kriznim situacijama stoga mora biti pravodobno, točno, razumljivo i dostupno.          To podrazumijeva korištenje više komunikacijskih kanala, a ne oslanjanje samo na jedan oblik obavještavanja. Televizijske obavijesti trebale bi biti dostupne osobama koje imaju oštećenje sluha, internetske informacije trebale bi biti kompatibilne s pomoćnim tehnologijama, pisane upute trebale bi biti razumljive, a važne informacije potrebno je, prema okolnostima, pružiti i u lako razumljivom obliku. Međunarodni sustav zaštite prava osoba s invaliditetom sve više naglašava upravo važnost komunikacije koja je jednostavna, razumljiva i prilagođena različitim potrebama. Ujedinjeni narodi su u svojim novijim izvješćima posebno istaknuli lako razumljivu komunikaciju kao važan alat pristupačnosti u kriznim i humanitarnim situacijama.

Posebno je važno pravo na pristup hitnim službama. U kriznoj situaciji mogućnost da osoba brzo i učinkovito kontaktira policiju, vatrogasce, hitnu medicinsku službu ili druge nadležne službe može biti presudna za spašavanje života. Osobe koje ne mogu koristiti klasičnu glasovnu komunikaciju ne smiju zbog toga biti stavljene u nepovoljniji položaj. Europski pravni okvir posljednjih godina značajno je unaprijedio zahtjeve za pristupačnost hitnih komunikacija, uključujući komunikaciju prema jedinstvenom europskom broju 112.

Europski propisi predviđaju da hitne komunikacije za krajnje korisnike s invaliditetom, kada je to tehnički izvedivo, trebaju omogućiti funkcionalno jednak pristup. To uključuje dvosmjernu interaktivnu komunikaciju, dostupnost bez nepotrebnih prepreka, besplatno korištenje hitne komunikacije, odgovarajuće usmjeravanje prema nadležnom centru te razinu točnosti i pouzdanosti podataka o lokaciji koja je usporediva s klasičnim hitnim pozivima. Europski akt o pristupačnosti dodatno je naglasio potrebu da hitne komunikacije prema broju 112 budu dostupne i putem komunikacijskih oblika koji uključuju tekst u stvarnom vremenu, odnosno, gdje je dostupna video komunikacija, putem sinkronizirane glasovne, tekstualne i videokomunikacije.

To je posebno značajno za osobe koje su gluhe, nagluhe ili imaju govorne teškoće. Međutim, pitanje pristupa hitnim službama nije samo tehnološko pitanje. Pristupačnost zahtijeva i osposobljenost djelatnika. Operator hitne službe mora razumjeti da način komunikacije osobe ne smije biti razlog za pretpostavku da je situacija manje ozbiljna. Potrebno je omogućiti dovoljno vremena, koristiti jasna pitanja i prema potrebi prilagoditi način komunikacije. U slučaju osobe koja ima intelektualne ili komunikacijske teškoće, korisno je koristiti kratke i konkretne upute te provjeriti je li osoba razumjela što treba učiniti.

Jednako važno pitanje jest evakuacija. Evakuacija mora biti planirana prije nego što nastupi kriza. Čekanje da krizna situacija već započne kako bi se tek tada utvrdilo na koji će način biti evakuirana osoba koja koristi invalidska kolica, osoba koja je slijepa, osoba koja je gluha ili osoba koja treba podršku u komunikaciji može dovesti do opasnih kašnjenja. Planovi evakuacije trebali bi stoga unaprijed predvidjeti različite scenarije i različite vrste potreba. 

U tom kontekstu važno je razumjeti da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina. Potrebe osobe s tjelesnim invaliditetom mogu biti potpuno različite od potreba osobe sa senzornim invaliditetom, intelektualnim teškoćama ili psihosocijalnim teškoćama. Čak i među osobama s istom vrstom invaliditeta postoje značajne individualne razlike. Neke osobe mogu samostalno koristiti stepenice, dok druge ovise o dizalu ili evakuacijskoj opremi. Neke osobe koriste električna invalidska kolica i ovise o punjenju baterije. Neke osobe koriste psa vodiča ili drugog psa pomagača. Drugima je potrebna osobna asistencija ili podrška druge osobe pri komunikaciji.

Zbog toga je ključno da se u planiranju ne polazi samo od kategorije invaliditeta, nego od konkretnih potreba pojedinca. Ravnateljstvo civilne zaštite u svojim smjernicama upravo naglašava potrebu osiguravanja odgovarajućih postupaka, opreme, oznaka i podrške za sigurnu evakuaciju svih osoba te potrebu razvoja planova komunikacije s osobama koje su gluhe, nagluhe ili imaju komunikacijske poteškoće. Smjernice također naglašavaju važnost pravodobnog pristupa istim informacijama za osobe koje su gluhe, nagluhe, slijepe ili slabovidne.

Pravo na evakuaciju također podrazumijeva pravo na dostojanstvo. Pomoć osobi s invaliditetom mora se pružati uz poštovanje njezine autonomije i osobnog integriteta. U kriznoj situaciji postoji opravdana potreba za brzim djelovanjem, ali to ne znači da osoba automatski gubi pravo sudjelovati u odlukama koje se odnose na nju. Ako je moguće, osobu treba pitati kakvu pomoć treba, kako se sigurno može premjestiti i koje pomagalo ili podršku koristi. Neprimjereno podizanje osobe, premještanje bez upozorenja ili odvajanje od nužnih pomagala može izazvati dodatne ozljede i ozbiljno ugroziti njezinu sigurnost.

Posebno pitanje predstavlja očuvanje invalidskih pomagala tijekom evakuacije. Invalidska kolica, štake, hodalice, slušna pomagala, komunikacijski uređaji, elektronička pomagala, terapijska oprema i druga sredstva za mnoge osobe nisu samo pomoć u svakodnevnom životu nego nužan uvjet samostalnosti i sigurnosti. Gubitak ili oštećenje pomagala u kriznoj situaciji može dugoročno povećati ovisnost osobe o drugima. Stoga se prema pomagalima mora postupati kao prema ključnim sredstvima koja treba zaštititi, transportirati i, kada je potrebno, što prije nadomjestiti.

Isto vrijedi za lijekove i drugu medicinsku opremu.       Krizna situacija ne prekida potrebu osobe za redovitom terapijom. Ako je osoba evakuirana iz svojeg doma, sustav mora, u mjeri u kojoj to okolnosti omogućuju, osigurati kontinuitet zdravstvene skrbi. To može uključivati pristup lijekovima, medicinskim uređajima, rehabilitacijskim uslugama, medicinskoj dokumentaciji i zdravstvenim djelatnicima.    

U slučaju osoba koje koriste električne medicinske uređaje, dodatno pitanje predstavlja osiguravanje izvora električne energije.

Pravo na zdravstvenu zaštitu posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama. Osobe s invaliditetom ne smiju biti automatski stavljene na kraj prioriteta zbog pretpostavke da imaju manju kvalitetu života ili manju društvenu vrijednost. Takvo postupanje bilo bi protivno temeljnim načelima jednakosti i zabrane diskriminacije. Odluke o zdravstvenom tretmanu moraju se temeljiti na medicinski relevantnim kriterijima, a ne na stereotipima o invaliditetu.

U hrvatskom sustavu zaštite prava pacijenata postoji i posebno važno pravilo za hitne situacije. Kada se zbog hitnosti ne može dobiti suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika, medicinski postupak može se provesti bez takvog pristanka kada bi zbog njegovog nepoduzimanja pacijentov život bio neposredno ugrožen ili bi mu prijetila ozbiljna i neposredna opasnost od težeg oštećenja zdravlja, i to dok takva opasnost traje. To pravilo treba razumjeti u okviru prava pacijenta na zaštitu života i zdravlja, a ne kao opću mogućnost zanemarivanja njegove autonomije.

Jednako je važno poštovati pravnu sposobnost osoba s invaliditetom. Krizna situacija ne znači da se osobi može automatski oduzeti mogućnost donošenja odluka samo zato što ima invaliditet. Suvremeni pristup pravima osoba s invaliditetom polazi od pretpostavke da osoba ima pravo sudjelovati u odlučivanju o vlastitom životu i dobivati potrebnu podršku u ostvarivanju svojih prava.    To je osobito važno u krizama, kada postoji opasnost da se zbog žurnosti, nedostatka informacija ili stereotipa odluke donose bez sudjelovanja same osobe.

Pravo na osobnu asistenciju i druge oblike podrške također ne prestaje nastankom krizne situacije. 

Za neke osobe osobni asistent nije dodatna pogodnost, nego ključan element svakodnevnog funkcioniranja. Ako osoba zbog krizne situacije bude evakuirana, potrebno je nastojati osigurati kontinuitet podrške, odnosno spriječiti situaciju u kojoj osoba bude fizički evakuirana, ali nakon toga ostane bez osobe koja joj pomaže pri komunikaciji, kretanju, hranjenju, osobnoj higijeni ili drugim svakodnevnim aktivnostima.

U kriznim situacijama posebno treba obratiti pozornost na osobe koje žive same. Činjenica da osoba s invaliditetom živi sama ne znači da nema potrebe za sustavnom pripremom. Naprotiv, lokalne zajednice trebale bi razvijati mehanizme kojima se, uz poštovanje privatnosti i zaštite osobnih podataka, omogućuje da službe u kriznom događaju znaju gdje postoje osobe kojima bi mogla biti potrebna posebna pomoć. Hrvatsko Ravnateljstvo civilne zaštite razvilo je Registar osoba s invaliditetom upravo s ciljem unapređenja informacija koje mogu pomoći hitnim službama u planiranju i pružanju odgovarajuće pomoći. Prema informacijama Ravnateljstva, unaprijed dostupni podaci mogu omogućiti da pomoć stigne brže, preciznije i da bude prilagođena specifičnim potrebama osobe.

Pritom se mora pronaći ravnoteža između potrebe za učinkovitim kriznim upravljanjem i prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka.                       Podaci o invaliditetu mogu biti osjetljive prirode i njihovo prikupljanje i korištenje mora imati jasnu pravnu osnovu, određenu svrhu i odgovarajuće zaštitne mehanizme. Cilj nije stvaranje sustava koji će osobama s invaliditetom ograničavati slobodu, nego sustava koji će u stvarnoj opasnosti omogućiti brže i kvalitetnije pružanje pomoći.

Posebnu pažnju potrebno je posvetiti djeci s invaliditetom. U slučaju evakuacije škole, vrtića ili druge ustanove planovi moraju predvidjeti njihove specifične potrebe. Djeca s invaliditetom ne smiju biti izdvojena iz sustava zaštite pod obrazloženjem da je njihova evakuacija složenija. Upravo suprotno, složenost postupka razlog je za njegovo unaprijed planiranje i vježbanje.            U planiranje trebaju biti uključeni roditelji odnosno skrbnici, odgojno-obrazovni djelatnici, stručne službe i, kada je to primjereno dobi i sposobnostima djeteta, samo dijete.

Slični zahtjevi postoje i na radnom mjestu. Poslodavac mora razmišljati o tome kako će zaposlenik s invaliditetom biti upozoren na opasnost, kojim će putem napustiti objekt, tko će pružiti pomoć ako je potrebna te gdje se nalazi sigurna zona. Evakuacijski plan koji je izrađen za prosječnog zaposlenika, a ne uzima u obzir stvarne potrebe zaposlenika s invaliditetom, može u praksi biti diskriminatoran. Razumna prilagodba ne smije se promatrati kao izvanredni dodatak koji se osigurava samo u svakodnevnim uvjetima; u određenim situacijama ona je izravno povezana sa zaštitom života i sigurnosti.

Hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije izričito zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta, a kao oblik diskriminacije prepoznaje i propust da se osobama s invaliditetom, u skladu s njihovim specifičnim potrebama, omogući pristup javno dostupnim resursima, sudjelovanje u javnom i društvenom životu i druga prava kroz odgovarajuću prilagodbu. Zakon pritom diskriminaciju promatra šire od izravnog različitog postupanja, uključujući i neizravnu diskriminaciju te propuštanje razumne prilagodbe.

Ovo je osobito važno u krizama jer se diskriminacija često ne pojavljuje u otvorenom obliku. Nitko možda neće izričito reći da osoba s invaliditetom nema pravo na evakuaciju ili zdravstvenu pomoć, ali nepristupačan autobus, sklonište bez pristupačne sanitarije, obavijest dostupna samo zvučnim putem ili postupak prijave pomoći koji je moguć samo putem telefonskog razgovora mogu u stvarnosti imati isti učinak. Zbog toga se pri procjeni jednakosti mora gledati stvarni rezultat, a ne samo formalna jednakost pravila.

Posebno je pitanje smještaja nakon evakuacije.              Nije dovoljno osigurati bilo kakav prostor u koji se osoba može fizički premjestiti. Privremeni smještaj mora biti dostupan i funkcionalan.      To znači da mora postojati mogućnost ulaska i kretanja, pristupa sanitarnim prostorijama, dobivanja hrane i vode, pristupa informacijama i komunikaciji te, kada je potrebno, osiguravanja osobne pomoći i zdravstvene skrbi. Državni plan djelovanja civilne zaštite izrijekom predviđa potrebu da privremeni smještaj bude arhitektonski, komunikacijski i informacijski pristupačan.

U praksi se često zaboravlja i pitanje prehrane. Osoba s određenim invaliditetom može imati posebne prehrambene potrebe, teškoće gutanja ili potrebu za prilagođenim načinom hranjenja. Krizni centri trebali bi stoga, u okviru svojih mogućnosti, procijeniti različite potrebe korisnika i osigurati da pružanje pomoći ne stvara dodatne zdravstvene rizike.

Slično vrijedi za higijenu i sanitarne uvjete. Nepristupačan toalet može osobu s invaliditetom učiniti praktički ovisnom o drugima ili je izložiti ponižavajućim okolnostima. U humanitarnim krizama međunarodna iskustva pokazuju da osobe s invaliditetom često imaju slabiji pristup vodi, sanitarnim prostorima, hrani i skloništima. Posebno su izložene žene i djevojke s invaliditetom, koje u krizama mogu biti dodatno izložene nasilju, iskorištavanju i zlostavljanju.

Zaštita od nasilja, iskorištavanja i zlostavljanja mora stoga biti sastavni dio kriznog odgovora. Kriza ne suspendira kaznenopravnu zaštitu niti pravo osobe na dostojanstvo i tjelesni integritet. Naprotiv, u situacijama povećane ovisnosti o drugima potrebno je dodatno razvijati mehanizme zaštite.       Osoba koja je evakuirana ili smještena u kolektivni prihvatni centar mora znati kome se može obratiti ako doživi nasilje, prijetnju ili iskorištavanje, a informacije o tome moraju biti dostupne u obliku koji može razumjeti i koristiti.

Važno je pritom izbjeći paternalistički pristup.    Zaštita ne znači da se osobama s invaliditetom oduzima pravo odlučivati o vlastitom životu. Cilj kriznog sustava treba biti omogućiti što veću autonomiju uz odgovarajuću razinu sigurnosti. To znači da osoba treba dobiti informacije, mogućnost izbora kada god okolnosti to dopuštaju i podršku potrebnu za donošenje odluke.

Pravo na sudjelovanje osoba s invaliditetom posebno je važno u fazi pripreme za krizne situacije. Planovi koji se izrađuju bez sudjelovanja osoba na koje se odnose često ne prepoznaju stvarne prepreke. Organizacije osoba s invaliditetom, osobe s invaliditetom i stručnjaci koji rade u području pristupačnosti trebali bi biti uključeni u izradu lokalnih i nacionalnih planova, procjenu rizika, testiranje sustava upozoravanja i provedbu vježbi. Međunarodne preporuke naglašavaju upravo potrebu za smislenim sudjelovanjem osoba s invaliditetom u dizajniranju, provedbi i nadzoru humanitarnog odgovora.

Takav pristup ima i praktičnu vrijednost. Osoba koja svakodnevno koristi invalidska kolica može najbolje ukazati na prepreku koju projektant ili organizator evakuacije možda nije primijetio.                        Gluha osoba može ukazati na nedostatke sustava upozoravanja.                Slijepa osoba može testirati funkcionalnost zvučnih orijentacijskih rješenja.   Osoba s intelektualnim teškoćama može pokazati je li određena uputa doista razumljiva. Uključivanje korisnika nije samo pitanje demokratskog sudjelovanja nego i pitanje kvalitete sigurnosnog sustava.

Jedan od važnih elemenata krizne pripravnosti jest i edukacija osoba s invaliditetom o njihovim pravima i mogućnostima postupanja. Informacije bi trebale biti dostupne prije nego što se kriza dogodi. Osoba treba znati koje su službe nadležne, kako može zatražiti pomoć, koji su mogući načini evakuacije i kako zaštititi osnovna pomagala, lijekove i dokumentaciju.        Istodobno, odgovornost ne smije biti prebačena na pojedinca. Nije dovoljno reći osobi da se sama mora pripremiti ako sustav istodobno nije osigurao pristupačne informacije, prijevoz i podršku.

Odgovornost je podijeljena. Državna tijela imaju obvezu stvarati pravni i institucionalni okvir, lokalna samouprava treba planirati i provoditi mjere na svojem području, hitne službe moraju biti osposobljene za rad s različitim skupinama stanovništva, zdravstveni i socijalni sustavi moraju osigurati kontinuitet ključnih usluga, a poslodavci, škole, ustanove i druge organizacije moraju imati konkretne planove za zaštitu ljudi koji se nalaze u njihovim prostorima.

Važnu ulogu ima i osposobljavanje osoba koje prve reagiraju. Vatrogasci, policijski službenici, djelatnici hitne medicinske službe, pripadnici civilne zaštite i drugi spašavatelji trebaju poznavati osnovne principe komunikacije i postupanja s osobama s različitim vrstama invaliditeta. Neznanje može dovesti do nenamjernog ugrožavanja. Primjerice, osoba koja je gluha možda neće reagirati na verbalnu naredbu da se pomakne, a osoba s autizmom ili drugim teškoćama može drukčije reagirati na buku, sirene, dodir ili nagle promjene okoline. To nije neposluh, nego situacija koja zahtijeva prilagođenu komunikaciju i postupanje.

Europska komisija je i u novijim politikama pripravnosti posebno istaknula da su osobe s invaliditetom nerazmjerno pogođene katastrofama zbog ograničenog pristupa ranom upozoravanju, odgovarajućem prijevozu i medicinskoj opremi te zbog činjenice da prvi odgovor često nije dovoljno prilagođen njihovim potrebama. 

Kao dio daljnjeg razvoja europske pripravnosti predviđaju se aktivnosti usmjerene upravo na uključivanje invaliditeta u upravljanje krizama, uključujući smjernice za prve responderske službe, operatore broja 112 i osobe s invaliditetom i njihove pomagače te dodatnu edukaciju prvih responderskih službi.

Krizne situacije također otvaraju pitanje pristupa prijevozu. Ako je određeno područje potrebno evakuirati, osoba s invaliditetom mora imati pristup prijevoznom sredstvu koje odgovara njezinim potrebama.    Prijevoz koji nije prilagođen može praktično onemogućiti evakuaciju. Posebno treba voditi računa o osobama koje koriste električna invalidska kolica, osobe koje ne mogu samostalno prijeći stepenice te osobe kojima je potrebna pratnja ili osobni asistent.  Ako se evakuacija organizira autobusima, potrebno je unaprijed znati koji su autobusi pristupačni i kako će se prevoziti pomagala.

Jednako je važno pitanje životinja pomagača. Pas vodič ili drugi pas pomagač nije običan kućni ljubimac, nego sredstvo potpore i ključan dio samostalnosti osobe. U kriznim planovima potrebno je predvidjeti mogućnost evakuacije osobe i njezina psa pomagača zajedno. Razdvajanje može imati ozbiljne posljedice za sposobnost osobe da se samostalno kreće i komunicira.

Nakon neposredne krizne faze prava osoba s invaliditetom ostaju relevantna u procesu oporavka i obnove.           Često se najveća pažnja posvećuje spašavanju života u prvim satima i danima, dok se dugoročne posljedice zanemaruju. Međutim, osoba koja je nakon potresa ostala bez pristupačnog doma, nakon poplave bez invalidskog pomagala ili nakon evakuacije bez osobne asistencije može mjesecima ostati u stanju povećane ovisnosti i socijalne isključenosti.                Obnova stoga mora biti uključiva i mora voditi računa o tome da se ne stvaraju nove prepreke.

Načelo „izgraditi bolje“ nakon katastrofe trebalo bi značiti i izgraditi pristupačnije.         Ako se obnavlja javna zgrada, sklonište, zdravstvena ustanova, škola ili stambeni objekt, pristupačnost mora biti sastavni dio obnove, a ne naknadna intervencija. Međunarodne smjernice upravo naglašavaju da humanitarni i razvojni akteri ne bi smjeli u obnovi stvarati nove prepreke.

U tom smislu potrebno je govoriti i o univerzalnom dizajnu. Ako se zgrade, komunikacijski sustavi, javne usluge i krizni planovi od početka projektiraju tako da ih može koristiti što veći broj ljudi, potreba za posebnim intervencijama u kriznom trenutku bit će manja. Univerzalni dizajn ne uklanja potrebu za individualnim prilagodbama, ali stvara sigurniju osnovu za cijelu zajednicu.

Posebnu odgovornost imaju lokalne zajednice jer upravo na lokalnoj razini građani najčešće ostvaruju prvi kontakt sa sustavom zaštite. Gradovi i općine trebali bi poznavati lokalne rizike, imati razrađene planove evakuacije i prihvata, surađivati s organizacijama osoba s invaliditetom te redovito provjeravati funkcioniraju li planovi u praksi. Plan koji postoji samo na papiru nije dovoljan. Potrebno je provoditi vježbe i simulacije u kojima sudjeluju osobe s različitim vrstama invaliditeta.

Zaštita prava u kriznim situacijama uključuje i pravo na pravnu zaštitu.               Ako je osoba s invaliditetom diskriminirana, uskraćena joj je pomoć, nije joj omogućen pristup hitnoj službi, smještaju, zdravstvenoj zaštiti ili drugim uslugama zbog invaliditeta, postoje mehanizmi zaštite prava.       U Hrvatskoj važnu ulogu ima Pravobranitelj za osobe s invaliditetom, neovisno tijelo čija je zadaća štititi, pratiti i promicati prava i interese osoba s invaliditetom na temelju Ustava, međunarodnih ugovora i zakona.

Međutim, pravna zaštita nakon povrede prava ne može biti zamjena za dobar sustav pripravnosti.           Ako osoba nije mogla biti pravodobno upozorena na opasnost, naknadna mogućnost podnošenja pritužbe neće vratiti izgubljeno vrijeme. Ako nije mogla doći do skloništa, naknadno utvrđivanje diskriminacije neće ukloniti posljedice ugrožavanja.   Zbog toga je prevencija diskriminacije u kriznom upravljanju jednako važna kao i mogućnost naknadne pravne zaštite.

U širem smislu, prava osoba s invaliditetom u kriznim situacijama pokazuju koliko je važno razumjeti invaliditet kao pitanje ljudskih prava, a ne samo pitanje zdravstvenog ili socijalnog statusa.      Osoba s invaliditetom nije „ranjiva“ samo zbog svojeg zdravstvenog stanja. Rizik se često povećava zbog prepreka koje stvara društvo: nepristupačne zgrade, nedostupne informacije, neprilagođen prijevoz, nedovoljno osposobljene službe i planovi koji ne uzimaju u obzir različite potrebe. Kada se te prepreke uklone, smanjuje se i rizik.

Zato se sigurnost osoba s invaliditetom mora promatrati kroz cijeli ciklus upravljanja krizama: prevenciju, pripravnost, odgovor, evakuaciju, zbrinjavanje, oporavak i obnovu.               U svakoj od tih faza moraju biti prisutna načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja. Nije dovoljno reagirati kada se nesreća dogodi. Potrebno je unaprijed znati kako će osoba dobiti informaciju, kako će doći do sigurnog mjesta, tko će joj pomoći, kako će se zaštititi njezino pomagalo, kako će dobiti lijekove i kako će nastaviti ostvarivati svoja prava nakon evakuacije. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da  zaštita osoba s invaliditetom u kriznim situacijama nije pitanje privilegija niti zahtjev za posebnim tretmanom koji bi bio suprotan načelu jednakosti. Upravo suprotno, posebne prilagodbe često su nužne kako bi se ostvarila stvarna, a ne samo formalna jednakost. Jednaka sirena za sve nije jednaka zaštita ako je dio stanovništva ne može čuti. Jednaka uputa nije jednako dostupna ako je dio građana ne može pročitati, vidjeti ili razumjeti. Jednako prijevozno sredstvo nije jednako dostupno ako osoba koja koristi invalidska kolica ne može u njega ući. Pravično postupanje zato ne znači svima dati isto, nego svakome omogućiti ono što je potrebno da bi mogao biti siguran i ravnopravno ostvarivati svoja prava.

Krizna situacija u konačnici predstavlja test sposobnosti društva da zaštiti one čije su potrebe najčešće najmanje vidljive. Način na koji država i zajednica postupaju prema osobama s invaliditetom u trenucima opasnosti pokazuje koliko su načela ljudskih prava doista ugrađena u svakodnevno funkcioniranje institucija. Međunarodni standardi, europsko zakonodavstvo i hrvatski propisi daju relativno čvrst pravni temelj za zaštitu tih prava, ali njihova stvarna vrijednost ovisi o provedbi.

Stoga bi cilj svakog sustava civilne zaštite trebao biti jednostavan, ali zahtjevan: nijedna osoba ne smije biti ostavljena iza sebe zato što ne čuje upozorenje, ne može koristiti stepenice, ne može razumjeti složenu uputu, ne može samostalno komunicirati ili ovisi o određenom pomagalu i podršci druge osobe.      Prava osoba s invaliditetom moraju biti sastavni dio svakog kriznog plana, svake vježbe, svake evakuacije i svakog procesa obnove. Samo tako moguće je izgraditi sustav u kojem sigurnost nije rezervirana za one koji se najlakše mogu prilagoditi kriznoj situaciji, nego je dostupna svima, na ravnopravnoj osnovi.

Upravo je to temeljna poruka suvremenog pristupa kriznom upravljanju: osoba s invaliditetom nije samo osoba kojoj u krizi treba pomoći, nego građanin čija se prava moraju štititi prije, tijekom i nakon kriznog događaja. Sustav koji unaprijed planira pristupačnost, uključuje osobe s invaliditetom u donošenje odluka, osposobljava službe, osigurava dostupne informacije i komunikaciju te omogućuje kontinuitet zdravstvene i socijalne podrške ne štiti samo osobe s invaliditetom. 

Takav sustav u konačnici stvara sigurnije, otpornije i pravednije društvo za sve njegove članove.



Čitaj više  
36 min čitanja
PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U

ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

U ovom članku govorit ćemo o primjeni Konvencije ujedinjenih naroda u kontekstu zaštite prava djece s teškoćama u razvoju i o tome zašto je važno govoriti o zaštiti prava djece s teškoćama u razvoju te zašto se zaštita prava djece s teškoćama u razvoju smatra kao jednog od temeljnih pitanja suvremenog društva.

Zaštita prava djeteta jedno je od temeljnih pitanja suvremenog društva, a posebnu pozornost pritom zahtijevaju djeca koja se zbog teškoća u razvoju suočavaju s dodatnim preprekama u ostvarivanju svojih prava. 

Djeca s teškoćama u razvoju nisu samo korisnici različitih oblika zdravstvene, socijalne ili odgojno-obrazovne podrške, nego prije svega nositelji jednakih ljudskih prava kao i sva druga djeca. Upravo je to polazište Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, međunarodnog dokumenta kojim je položaj djeteta promijenjen iz perspektive objekta zaštite u perspektivu aktivnog nositelja prava.

Konvencija o pravima djeteta usvojena je 20. studenoga 1989. godine na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda. 

Riječ je o jednom od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava jer je njome potvrđeno da djeca, zbog svoje dobi irazvojnih potreba, imaju pravo na posebnu zaštitu, ali istodobno i na poštovanjevlastite osobnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja u pitanjima koja ih seneposredno tiču. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 1991. godine te jenjezinim prihvaćanjem preuzela obvezu osigurati ostvarivanje prava svakom djetetubez diskriminacije.

Za djecu s teškoćama u razvoju značaj Konvencije posebno je velik jer ona izrijekomprepoznaje potrebu dodatne zaštite i potpore toj skupini djece. 

Članak 23. Konvencije propisuje da dijete s teškoćama treba uživati potpun i dostojanstven život u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samostalnost i olakšavaju aktivno sudjelovanje u zajednici. Konvencija pritom ne polazi od toga da teškoća sama po sebi predstavlja razlog za isključenost, nego od obveze države da djetetu osigura odgovarajuću pomoć i pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, rehabilitaciji, osposobljavanju, pripremi za zapošljavanje i mogućnostima za igru i slobodno vrijeme.

Upravo se u toj odredbi može prepoznati jedna od ključnih poruka međunarodnog sustava zaštite dječjih prava: dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati prvenstveno kroz ono što ne može, nego kroz njegova prava, sposobnosti, potrebe i potencijale. Obveza društva nije prilagoditi dijete postojećem sustavu pod svaku cijenu, nego stvarati uvjete u kojima dijete može ravnopravno sudjelovati u obiteljskom, obrazovnom, zdravstvenom, kulturnom i društvenom životu.

Konvencija o pravima djeteta temelji se na nekoliko općih načela koja imaju osobitoznačenje u zaštiti djece s teškoćama u razvoju. 

- Prvo je načelo nediskriminacije.          

Svako dijete mora uživati prava iz Konvencije neovisno o osobnim okolnostima, uključujući teškoće u razvoju. 

- Drugo je načelo najboljeg interesa djeteta, prema kojemu najbolji interes djeteta mora biti jedno od prvenstvenih razmatranja u svim postupcima i odlukama koje se odnose na dijete. 

- Treće je pravo djeteta na život, opstanak i razvoj, dok četvrto predstavlja pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i da se njegovu mišljenju posveti odgovarajuća pozornost, u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

Ta načela međusobno su povezana i ne mogu se promatrati odvojeno. Primjerice,nije dovoljno djetetu s teškoćama omogućiti formalno pravo na obrazovanje ako munisu osigurani uvjeti u kojima može stvarno sudjelovati u obrazovnom procesu. 

Isto tako, pravo na zdravstvenu skrb nije u potpunosti ostvareno ako dijete i njegova obitelj nailaze na dugotrajne prepreke u pristupu potrebnim uslugama.         

Pravo na sudjelovanje nije ostvareno ako se odluke o djetetu donose bez pokušaja da se čuje njegovo mišljenje, uzimajući u obzir njegove komunikacijske sposobnosti i način izražavanja.

Poseban izazov predstavlja činjenica da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. 

Njihove potrebe mogu biti vrlo različite, ovisno o vrsti i intenzitetu teškoće,dobi, obiteljskom okruženju, zdravstvenom stanju, komunikacijskim sposobnostima,socioekonomskim uvjetima i dostupnosti podrške u lokalnoj zajednici.         

 Zbog toga učinkovita zaštita prava ne može počivati na jedinstvenom modelu koji bi se primjenjivao na svu djecu. 

Potrebno je individualizirano  pristupanje svakom djetetu i procjena njegovih konkretnih potreba.

U tom je smislu iznimno važna suradnja različitih sustava. Zaštita djeteta s teškoćama u razvoju ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jedne struke. 

Ona zahtijeva povezivanje zdravstvenog, odgojno-obrazovnog, socijalnog ipravosudnog sustava, kao i suradnju s roditeljima, stručnjacima, lokalnom zajednicom i organizacijama civilnog društva. 

Fragmentiranost sustava može dovestido situacije u kojoj svaka institucija izvršava svoj dio odgovornosti, ali dijete i obiteljunatoč tome ne dobivaju cjelovitu i pravodobnu podršku.

Jedno od područja u kojem se primjena Konvencije posebno jasno pokazuje jestpravo na obrazovanje. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje podjednakim uvjetima kao i druga djeca, pri čemu jednakost ne znači nužno jednak postupanje prema svima.    

Naprotiv, stvarna jednakost često zahtijeva različite oblikepodrške i razumne prilagodbe. Za jedno dijete to može značiti pomoćnika u nastavi,za drugo prilagođene nastavne materijale, za treće alternativne komunikacijske metode, dodatno vrijeme za izvršavanje zadataka ili individualizirani pristup u poučavanju.

Inkluzivno obrazovanje stoga ne bi trebalo biti shvaćeno samo kao uključivanje djeteta u redovnu školu.           

Inkluzija podrazumijeva stvarno sudjelovanje djeteta u obrazovnom procesu, mogućnost razvijanja njegovih sposobnosti i odnosa s vršnjacima te uklanjanje fizičkih, komunikacijskih, pedagoških i društvenih prepreka. Dijete ne bi trebalo biti samo fizički prisutno u razredu, nego prihvaćeno kao ravnopravni član školske zajednice.

Za ostvarivanje tog cilja nužna je kontinuirana podrška odgojno-obrazovnim djelatnicima. Učitelji, nastavnici, stručni suradnici i drugi zaposlenici u sustavu obrazovanja često se prvi susreću s konkretnim izazovima koje donosi uključivanje djeteta s teškoćama. Njihova stručnost, dostupnost dodatnih edukacija i podrškastručnih službi izravno utječu na kvalitetu obrazovanja. Stoga se odgovornost za
inkluziju ne smije prebacivati isključivo na pojedinog učitelja ili nastavnika, nego mora biti sustavno podržana.

Jednako je važna zdravstvena zaštita. 

Djeca s teškoćama u razvoju često imajupotrebu za različitim oblicima zdravstvenih, rehabilitacijskih i terapijskih usluga.

Konvencija prepoznaje njihovo pravo na posebnu skrb te naglašava potrebu dapomoć bude usmjerena prema ostvarivanju najvišeg mogućeg stupnja samostalnosti ,socijalne uključenosti i individualnog razvoja.

Pritom zdravstvenu skrb ne treba promatrati isključivo kroz medicinsku dijagnozu.Suvremeni pristup invaliditetu sve više naglašava odnos između osobnihkarakteristika pojedinca i prepreka koje postoje u društvu. 

Dijete može imatiodređenu teškoću, ali stupanj ograničenja njegova sudjelovanja u društvu često ovisio tome postoje li prilagođena infrastruktura, dostupne usluge, razumijevanje okoline,pristupačna komunikacija i podrška obitelji i stručnjaka.

Ovakav pristup dodatno je osnažen Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravimaosoba s invaliditetom, koja je usvojena 2006. godine i stupila na snagu 2008. godine.

Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju i Fakultativni protokol 2008. godine. Ova Konvencija dodatno razvija standarde zaštite prava osoba s invaliditetom i naglašava načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, sudjelovanja i uključivanja u društvo.

Za djecu je osobito značajan pristup prema kojemu se invaliditet ne smije koristiti kaorazlog za njihovo odvajanje od obitelji. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom izričito zahtijeva da djeca s invaliditetom imaju jednaka prava u odnosu na obiteljski život te da država osigura rane i sveobuhvatne informacije, usluge i podršku djeci i njihovim obiteljima kako bi se spriječili prikrivanje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija. Također se naglašava da dijete ne smije biti odvojeno od roditelja protiv njihove volje samo zbog invaliditeta djeteta ili roditelja.

Ove odredbe imaju vrlo praktično značenje. 

Obitelj djeteta s teškoćama u razvojučesto se suočava s brojnim administrativnim, financijskim, organizacijskim i emocionalnim izazovima. Roditelji mogu biti prisiljeni obilaziti velik broj institucija kako bi ostvarili usluge koje su djetetu potrebne. 

Ako su sustavi međusobnonedovoljno povezani, obitelj može ostati bez pravodobne informacije ili podrške. Utakvim okolnostima pravo koje postoji na papiru ne mora nužno biti pravo koje jedijete stvarno ostvarilo.

Stoga je jedan od ključnih elemenata primjene Konvencije dostupnost informacija.Roditelji moraju biti jasno i pravodobno informirani o pravima djeteta, dostupnim uslugama, mogućnostima obrazovanja, rehabilitacije i socijalne potpore te postupcima za njihovo ostvarivanje. Informacije moraju biti razumljive, dostupne i prilagođene različitim potrebama korisnika. Jednako tako, stručnjaci koji rade s djecom trebaju poznavati međunarodne i nacionalne standarde zaštite prava djeteta.

Posebno mjesto u ostvarivanju prava djeteta zauzima pravo na sudjelovanje. 

Dijete steškoćama u razvoju ne smije biti isključeno iz donošenja odluka samo zato što imateškoće u komunikaciji ili izražavanju mišljenja. Obveza odraslih nije samo „govoriti uime djeteta“, nego poduzeti razumne i primjerene mjere kako bi dijete moglo izraziti
svoje mišljenje na način koji mu je dostupan. 

To može uključivati verbalnukomunikaciju, komunikacijske uređaje, slikovne materijale, znakovni jezik ili drugeoblike potpomognute komunikacije.

Poštovanje prava djeteta na mišljenje posebno je važno u situacijama donošenja odluka o obrazovanju, zdravstvenim postupcima, rehabilitaciji, smještaju, socijalnim uslugama i drugim pitanjima koja izravno utječu na djetetov život. Dijete nije samo pasivni primatelj odluka odraslih. Njegovo mišljenje treba biti uzeto ozbiljno i razmotreno u skladu s njegovom dobi i stupnjem razvoja.

Zaštita od diskriminacije također predstavlja jednu od temeljnih obveza države idruštva. Diskriminacija djece s teškoćama može biti izravna, primjerice kada im seodređena usluga uskraćuje zbog teškoće, ali može biti i neizravna, kada naizgledjednaka pravila u praksi dovode do nepovoljnijeg položaja djece s određenim potrebama. Diskriminacija može biti prisutna i u svakodnevnim društvenim odnosima, kroz predrasude, stigmatizaciju, socijalnu izolaciju ili niska očekivanja prema sposobnostima djeteta.

Zbog toga zaštita prava djece s teškoćama u razvoju nije samo pravno pitanje. Onaje i pitanje društvene odgovornosti i kulture. Način na koji društvo govori o djeci s teškoćama, način na koji ih prikazuje u medijima, odnos vršnjaka prema njima ta očekivanja odraslih mogu značajno utjecati na njihovo samopouzdanje, razvoj i osjećaj pripadnosti.

Upravo zato važnu ulogu ima podizanje svijesti javnosti. Potrebno je napustiti stereotip prema kojemu je dijete s teškoćama prvenstveno „problem“ koji treba riješiti. Takav pristup može dovesti do sažaljenja, pretjerane zaštite ili isključivanja iz aktivnosti u kojima dijete može sudjelovati. 

Umjesto toga, potrebno je razvijati pristup koji polazi od dostojanstva, sposobnosti i prava svakog djeteta.

Uloga obitelji pritom je nezamjenjiva. Roditelji su najčešće osobe koje najboljepoznaju svakodnevne potrebe djeteta, njegove sposobnosti, teškoće i načine komunikacije.  Sustav zaštite djece zato mora roditelje promatrati kao ravnopravne partnere, a ne samo kao korisnike usluga ili izvršitelje obveza. Partnerstvo između roditelja i stručnjaka može pridonijeti kvalitetnijem planiranju podrške i boljem ostvarivanju prava djeteta.

Međutim, odgovornost za ostvarivanje prava ne smije biti prebačena na obitelj. Ako su određene usluge nedostupne, ako postoje duge liste čekanja ili ako obitelj ne može financijski podnijeti troškove potrebne podrške, nije dovoljno roditeljima reći da„ traže rješenje“. Država i javne službe imaju obvezu stvarati sustav u kojem će prava biti provediva i dostupna u praksi.

U tom smislu posebno je važna dostupnost usluga u lokalnoj zajednici. 

Djeca s teškoćama i njihove obitelji ne bi trebali biti prisiljeni napuštati svoje mjesto stanovanja ili svakodnevno putovati velike udaljenosti kako bi ostvarili osnovne usluge. Razvijanje lokalnih usluga rane intervencije, rehabilitacije, psihosocijalne podrške, odgoja i obrazovanja te pomoći obiteljima može značajno pridonijeti kvaliteti života djeteta i smanjiti rizik od socijalne izolacije.

Rana intervencija ima posebno značenje. Pravodobno prepoznavanje razvojnihpotreba i omogućavanje odgovarajuće podrške može pozitivno utjecati na razvojdjeteta i njegovo kasnije uključivanje u obrazovni i društveni život. Međutim, ranaintervencija ne smije biti usmjerena samo na „ispravljanje“ djeteta. Njezin cilj treba bitipodrška djetetovu razvoju, komunikaciji, samostalnosti i sudjelovanju, uz istodobnu podršku obitelji.

Primjena Konvencije stoga zahtijeva promjenu načina razmišljanja na svim razinama.Potrebno je prijeći s deklarativnog priznavanja prava na sustavno stvaranje uvjeta zanjihovo ostvarivanje.

To znači da se pri donošenju zakona, javnih politika i odlukamoraju uzimati u obzir potrebe djece s teškoćama u razvoju. Također znači da semora procjenjivati učinak pojedinih mjera na djecu i obitelji te osiguravati mehanizmiza praćenje provedbe prava.

Važnu ulogu u tome imaju institucije za zaštitu ljudskih i dječjih prava, pravobraniteljske institucije, organizacije civilnog društva i stručne organizacije. Njihov je zadatak upozoravati na slučajeve povrede prava, ukazivati na sustavne nedostatke i poticati razvoj politika koje odgovaraju stvarnim potrebama djece. Jednako je važna mogućnost da dijete i njegova obitelj mogu jednostavno i učinkovito zatražiti zaštitu kada smatraju da je neko pravo povrijeđeno.

Konvencija o pravima djeteta pritom nije samo dokument koji se primjenjuje u situacijama kada je pravo već povrijeđeno. 

Ona je preventivni instrument. Njezina je svrha stvoriti društveni i institucionalni okvir u kojem će se povrede prava sprječavati,a ne samo naknadno ispravljati. 

To je posebno važno kod djece s teškoćama urazvoju jer višestruke prepreke mogu povećati rizik od zanemarivanja, nasilja,diskriminacije i socijalne isključenosti.

Zaštita od nasilja zahtijeva posebnu pažnju.          Djeca s teškoćama mogu biti u povećanom riziku od različitih oblika nasilja upravo zbog ovisnosti o odraslim osobama, komunikacijskih teškoća ili otežane mogućnosti prijavljivanja neprimjerenog postupanja. 

Zato je potrebno razvijati mehanizme zaštite koji sudostupni i razumljivi djetetu, educirati stručnjake i osigurati da se svaki navod o nasilju ili zanemarivanju ozbiljno i pravodobno razmotri.

Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta. Ujavnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ih svodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. 

Dijete nije njegova medicinska dokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. Ono je osoba s vlastitim identitetom, interesima, odnosima, željama i pravima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da stvarna primjena Konvencije može seprocijeniti jednostavnim pitanjem: može li dijete s teškoćama u razvoju, u svakodnevnom životu, ostvarivati svoja prava u jednakoj mjeri kao i druga djeca? Ako ne može, potrebno je utvrditi gdje se nalazi prepreka i tko je odgovoran za njezino uklanjanje. Pritom nije dovoljno promatrati samo zakonske odredbe. Potrebno je promatrati stvarni život djeteta – može li pohađati vrtić ili školu, može li komunicirati, dobiva li potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, može li sudjelovati u igri i slobodnim aktivnostima, ima li prijatelje, može li izraziti svoje mišljenje i može li odrastati u obiteljskom okruženju uz odgovarajuću podršku.

Upravo se na toj razini vidi razlika između formalnog i stvarnog ostvarivanja dječjih prava. 

Pravo koje postoji samo u zakonu, ali nije dostupno u svakodnevnom životu,nije dovoljno. Međunarodni standardi zaštite djece zahtijevaju da država poduzima konkretne mjere kojima će prava učiniti dostupnima i provedivima.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta predstavlja temeljni okvir za takvo djelovanje. 

Njezina primjena u zaštiti djece s teškoćama u razvoju ne smije se svestisamo na članak 23., iako je njegova važnost iznimna. Cijeli sustav prava iz Konvencije treba primjenjivati na djecu s teškoćama: pravo na ne diskriminaciju, pravo na život i razvoj, pravo na obitelj, pravo na zdravlje, obrazovanje, odmor i igru, pravo na zaštitu od nasilja i iskorištavanja te pravo na sudjelovanje i izražavanje vlastitog mišljenja.

Posebnu vrijednost donosi povezivanje Konvencije o pravima djeteta s Konvencijomo pravima osoba s invaliditetom. 

Dok Konvencija o pravima djeteta pruža univerzalni okvir dječjih prava, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom dodatno naglašava uklanjanje prepreka, pristupačnost, ravnopravnost, uključivanje i autonomiju osoba s invaliditetom. Zajednička primjena tih standarda omogućuje cjelovitiji pristup zaštiti djece s teškoćama u razvoju.

Uloga društva u tom procesu ne završava donošenjem zakona i osnivanjem institucija. Potrebna je kontinuirana izgradnja društva u kojem se različitost prihvaća kao sastavni dio ljudskog iskustva. Inkluzija nije samo pitanje prava djece s teškoćama; ona je pokazatelj kvalitete društva u cjelini. Društvo koje uklanja prepreke za najranjivije članove istodobno postaje pristupačnije, pravednije i humanije za sve.

Zaključno, primjena Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta u zaštiti djece s teškoćama u razvoju predstavlja trajnu obvezu države, institucija, stručnjaka, obitelji i cijele zajednice. Njezina temeljna poruka jest jasna: svako dijete ima jednaku vrijednost i jednako dostojanstvo, a teškoće u razvoju ne smiju biti razlog za uskraćivanje prava, diskriminaciju ili isključenost.

Djeci s teškoćama nije potrebna samo zaštita u tradicionalnom smislu te riječi.Potrebne su im prilike da uče, razvijaju se, komuniciraju, stvaraju odnose, sudjeluju uzajednici i donose odluke o vlastitom životu u skladu sa svojim sposobnostima i razvojnim mogućnostima. Njihovim obiteljima potrebna je dostupna, koordinirana i pravodobna podrška. Stručnjacima su potrebni odgovarajući resursi i sustavna podrška, a institucijama jasna odgovornost za provedbu prava.

Najvažniji korak prema potpunoj primjeni Konvencije jest zato promjena perspektive: dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati kao osobu kojoj se nešto „daje“, nego kao nositelja prava koja mu pripadaju. Država i društvo nisu dobročinitelji kada osiguravaju ta prava, nego izvršitelji obveza koje proizlaze iz međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.

U konačnici, vrijednost jednog društva ne mjeri se samo njegovim zakonima,institucijama i ekonomskim pokazateljima, nego i načinom na koji štiti djecu kojima jepotrebna dodatna podrška. 

Primjena Konvencije UN-a o pravima djeteta stoga nijesamo pravna ili stručna obveza. Ona je pitanje društvene pravednosti, jednakosti i ljudskog dostojanstva. Kada dijete s teškoćama u razvoju može odrastati u obitelji, obrazovati se zajedno s vršnjacima, dobivati potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, slobodno izražavati svoje mišljenje i sudjelovati u životu zajednice, tada možemo govoriti o stvarnom, a ne samo deklarativnom ostvarivanju njegovih prava.

Takav cilj zahtijeva kontinuiran rad, međuresornu suradnju, ulaganje u usluge istručnjake te spremnost društva da uklanja prepreke koje djecu s teškoćama čestoprate od najranije dobi. Konvencija nam pritom daje jasan pravni i vrijednosni okvir.

Na institucijama i društvu ostaje odgovornost da taj okvir pretvore u svakodnevnu praksu i da svako dijete, bez obzira na teškoće s kojima živi, ima stvarnu mogućnost ostvariti svoj puni potencijal, živjeti dostojanstveno i biti ravnopravnim članom zajednice.


Čitaj više  
21 min čitanja
KAKO PRAVNI SUSTAV MOŽE BOLJE POŠTOVATI VOLJU I IZBOR OSOBE S INVALIDI TETOM

KAKO PRAVNI SUSTAV MOŽE BOLJE POŠTOVATI VOLJU I IZBOR OSOBE S INVALIDI TETOM

U ovom članku govorit ćemo o tome kako pravni sustav može bolje poštovati volju i izbor osobe s invaliditetom, zašto je važno da se ne nameće osobi s invaliditetom drugo mišljenje ili izbor u donošenju pojedinih odluka i zašto je važno da sustav razumije potrebe osoba s invaliditetom za sebe odnosno da svaku osobu promatra kao pojedinca Poštovanje volje, želja i osobnog izbora temeljno je obilježje svakog demokratskog društva koje počiva na načelima jednakosti, ljudskog dostojanstva i zaštite temeljnih ljudskih prava. Svaka osoba, neovisno o svojim osobnim okolnostima, zdravstvenom stanju, vrsti ili stupnju invaliditeta, ima pravo odlučivati o vlastitom životu, izražavati svoje mišljenje, birati način na koji želi živjeti te sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na njezinu svakodnevicu i budućnost. Međutim, kada je riječ o osobama s invaliditetom, ostvarivanje tog prava u praksi još uvijek nailazi na brojne prepreke. Jedna od najznačajnijih prepreka odnosi se na nedovoljno prepoznavanje i poštovanje njihove osobne volje, kao i na čestu praksu da druge osobe, institucije ili stručnjaci preuzimaju pravo odlučivanja umjesto njih, polazeći od vlastitih procjena o tome što je za određenu osobu najbolje.

Takav pristup otvara važno pitanje položaja osoba s invaliditetom u pravnom sustavu, ali i u društvu u cjelini. Naime, osoba s invaliditetom ne bi smjela biti promatrana isključivo kroz svoje oštećenje, dijagnozu, ograničenja ili potrebu za podrškom, nego prvenstveno kao ljudsko biće koje ima vlastiti identitet, osobnost, osjećaje, želje, životne ciljeve i pravo na samostalno oblikovanje svojeg života.

Invaliditet ne oduzima osobi pravo na mišljenje, ne umanjuje vrijednost njezinihodluka niti automatski znači da ona nije sposobna razumjeti vlastite potrebe i izrazitišto želi. Činjenica da je nekome potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, komunikaciji, razumijevanju informacija ili ostvarivanju određenih prava ne znači da ta osoba mora prepustiti drugima odlučivanje o svojem životu.

Upravo zato jedan od najvažnijih zadataka suvremenog pravnog sustava mora biti stvaranje uvjeta u kojima će osobe s invaliditetom moći ostvarivati svoje pravo na izbor i odlučivanje uz odgovarajuću podršku, a ne uz nametanje tuđih odluka. Potrebno je napustiti pristup prema kojem se osobu s invaliditetom promatra kao nekoga o čijem životu drugi trebaju odlučivati zato što smatraju da bolje poznaju njezine potrebe ili zato što njezine odluke ne odgovaraju njihovim očekivanjima. 

Umjesto toga, pravni sustav mora polaziti od pretpostavke da svaka osoba ima pravobiti nositelj vlastitih prava i da joj je potrebno omogućiti njihovo ostvarivanje naravnopravnoj osnovi s drugim ljudima.

Temelj za takvo razumijevanje predstavlja Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je promijenila način na koji međunarodna zajednica promatra prava i položaj osoba s invaliditetom. Konvencija ne polazi od invaliditeta kao razloga za ograničavanje prava, nego od obveze država da uklanjaju prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućuju ravnopravno sudjelovanje u društvu.

Posebno je značajan njezin članak 12., koji jamči jednako priznanje osoba sinvaliditetom pred zakonom te priznaje njihovu pravnu sposobnost na jednakoj osnovi s drugim osobama u svim područjima života. Istim člankom države se obvezuju osigurati odgovarajuću podršku koja je osobama s invaliditetom potrebna
za ostvarivanje njihove pravne sposobnosti, uz zaštitne mehanizme kojima seosigurava poštovanje njihovih prava, volje i osobnih preferencija.

Navedena odredba ima iznimno važnu poruku: pravo na donošenje odluka nepripada samo osobama koje mogu samostalno obavljati sve životne aktivnosti, koje komuniciraju na uobičajen način ili čije odluke drugi smatraju razumnima i prihvatljivima. Ono pripada svakoj osobi. Stoga pravni sustav mora razvijati načine na koje će osoba s invaliditetom moći izraziti svoju volju, razumjeti mogućnosti koje su joj na raspolaganju i donijeti odluku uz pomoć koju sama treba i želi.

Jedna od najvažnijih razlika koju je potrebno jasno razumjeti jest razlika između podrške u donošenju odluka i donošenja odluka umjesto osobe s invaliditetom. Podrška znači da se osobi pružaju potrebne informacije, objašnjenja, pomoć u komunikaciji, vrijeme za razmišljanje i mogućnost razgovora s osobama kojima vjeruje. Takva podrška treba omogućiti osobi da bolje razumije svoje mogućnosti i posljedice pojedinih odluka, ali konačan izbor, u pravilu, treba ostati njezin. 

Nasuprot tome, donošenje odluka umjesto osobe podrazumijeva situaciju u kojoj netko drugiprocjenjuje što je za nju najbolje i zatim vlastitu procjenu stavlja ispred njezineizražene volje.

Takva razlika nije samo pravno pitanje nego i pitanje osobnog dostojanstva. Kada se osobi stalno govori što treba učiniti, gdje treba živjeti, s kim treba provoditi vrijeme, kakvu podršku treba prihvatiti ili kako treba organizirati vlastiti život, bez stvarnog uvažavanja njezina mišljenja, ona postupno gubi mogućnost da bude aktivni sudionik vlastitog života. 

Čak i kada su takve odluke donesene s namjerom zaštite, njihovaposljedica može biti ograničavanje osobne slobode, samostalnosti i osjećaja vlastite vrijednosti.

Posebno je problematično kada se nametanje tuđeg mišljenja opravdava tvrdnjom daosoba s invaliditetom ne zna što je za nju dobro ili da njezine odluke nisu u skladu sonim što bi drugi odabrali. Potrebno je razumjeti da pravo na izbor uključuje i pravona donošenje odluka s kojima se drugi ne moraju slagati. Ljudi bez invaliditeta svakodnevno donose odluke koje drugi mogu smatrati pogrešnima, nerazumnima ili rizičnima, ali im se zbog toga ne oduzima pravo da odlučuju o vlastitom životu.

Jednako načelo mora vrijediti i za osobe s invaliditetom.

Naravno, poštovanje volje osobe ne znači zanemarivanje njezine sigurnosti, zaštite od nasilja, iskorištavanja ili zlouporabe. Pravni sustav ima obvezu osigurati odgovarajuće zaštitne mehanizme, ali oni moraju biti razmjerni, individualno prilagođeni i usmjereni na sprečavanje stvarne opasnosti, a ne na opće      ograničavanje slobode osobe zbog njezina invaliditeta. Potrebno je razlikovati zaštituod pretjerane kontrole. 

Zaštita treba osnaživati osobu i omogućavati joj sigurnijeostvarivanje prava, dok kontrola oduzima mogućnost izbora i stavlja osobu u položajovisnosti o tuđoj volji.

Upravo je zato važno da stručnjaci, institucije i članovi obitelji preispitaju vlastite stavove o tome što znači pomagati osobi s invaliditetom. Pomoć ne bi smjela postati sredstvo upravljanja njezinim životom. Osoba koja pruža podršku treba biti svjesna da njezina uloga nije nametati vlastite vrijednosti, želje ili životne stavove, nego omogućiti osobi kojoj pomaže da što samostalnije izrazi i ostvari ono što sama želi.
To se posebno odnosi na skrbnike, stručne radnike, osobne asistente, zdravstvenedjelatnike i druge osobe koje zbog svojeg profesionalnog ili osobnog odnosa imaju značajan utjecaj na život osobe s invaliditetom.

U hrvatskom pravnom sustavu postoje određeni temelji za takav pristup. Obiteljski zakon, primjerice, propisuje načela prema kojima je potrebno težiti što manjim ograničenjima prava osoba pod skrbništvom, uzimati u obzir njihovu osobnost i sadašnje ili ranije izražene stavove te poticati njihovo samostalno donošenje odluka i sudjelovanje u životu zajednice. Međutim, postojanje zakonskih odredbi samo po sebi nije dovoljno. Ključno je pitanje kako se one primjenjuju u svakodnevnoj praksi, koliko se stvarno čuje glas osobe s invaliditetom i koliko njezina volja utječe na konačne odluke.

Pravni sustav treba dodatno razvijati modele podržanog odlučivanja, u kojima osoba s invaliditetom ima mogućnost odabrati osobu ili osobe kojima vjeruje i koje joj mogu pomoći u razumijevanju informacija, izražavanju mišljenja i donošenju odluka. 

Takva podrška mora biti prilagođena konkretnim potrebama, a ne unaprijed određenaprema dijagnozi ili kategoriji invaliditeta. 

Pritom je važno osigurati da osobe kojepružaju podršku ne budu u sukobu interesa, da ne utječu nedopušteno na odlukeosobe te da se njihova uloga redovito preispituje u skladu s promjenama potreba iželja osobe.

Jednako je važno razumjeti da ne postoji jedinstven način na koji sve osobe s invaliditetom izražavaju svoju volju. Neke osobe komuniciraju govorom, neke pisanjem, znakovnim jezikom, slikama, simbolima ili drugim oblicima potpomognute komunikacije. 

Nekima je potrebno više vremena za razumijevanje određenih informacija, dok druge trebaju prilagođene dokumente, jednostavniji jezik ili pomoć u snalaženju u složenim administrativnim i pravnim postupcima. 

Ako pravni sustav neosigura takve mogućnosti, postoji opasnost da će neprepoznavanje načina komunikacije osobe biti pogrešno protumačeno kao njezina nesposobnost izražavanja volje.

Zbog toga institucije moraju razvijati pristupačne načine komunikacije i osigurati da osobe s invaliditetom mogu sudjelovati u postupcima koji se odnose na njih. 

Nije dovoljno osobu pozvati na razgovor ili joj uručiti dokument koji ne može razumjeti.Potrebno je osigurati da informacije budu predstavljene na način koji odgovaranjezinim mogućnostima i potrebama, da ima priliku postaviti pitanja, izraziti sumnje izatražiti dodatno objašnjenje. 

Također, potrebno je omogućiti odgovarajuće komunikacijske prilagodbe, uključujući podršku stručnih komunikacijskih posrednika kada je ona potrebna.

Posebno je važno da stručnjaci ne zaključuju o nečijim sposobnostima odlučivanja samo na temelju medicinske dijagnoze, vrste oštećenja ili načina komunikacije. Dijagnoza može biti važna za razumijevanje određenih zdravstvenih okolnosti, ali ona ne može sama po sebi biti odgovor na pitanje može li osoba izraziti svoje želje, razumjeti određenu situaciju ili sudjelovati u donošenju odluke. Sposobnost odlučivanja potrebno je promatrati u odnosu na konkretnu odluku, okolnosti i podršku koja je osobi dostupna. Osoba može trebati značajnu pomoć u jednom području života, a istodobno potpuno samostalno odlučivati u drugom.

To nas dovodi do još jednog iznimno važnog načela: svaku osobu s invaliditetom potrebno je promatrati kao pojedinca. Invaliditet nije jedinstveno iskustvo i ne postoje dvije osobe čije su potrebe, mogućnosti, životne okolnosti i želje potpuno jednake. 

Čak i osobe koje imaju istu dijagnozu ili sličan stupanj oštećenja mogu imati potpuno različite potrebe i prioritete. Jedna osoba može željeti živjeti samostalno uz podršku osobnog asistenta, druga može preferirati život s članovima obitelji, dok treća može željeti koristiti određeni oblik organiziranog stanovanja. Nijedan od tih izbora ne bi smio biti unaprijed proglašen boljim samo zato što odgovara očekivanjima institucija ili stručnjaka.

Individualizirani pristup znači da se odluke o pravima, uslugama i oblicima podrškedonose na temelju stvarnih životnih okolnosti konkretne osobe. To zahtijeva razgovors osobom, upoznavanje njezinih potreba, razumijevanje njezinih svakodnevnihnavika, životnih ciljeva i preferencija te uvažavanje njezina mišljenja u svim fazama postupka. 

Umjesto da institucija unaprijed odredi što osoba treba, potrebno je najprije pitati samu osobu što joj je potrebno i kakvu podršku smatra korisnom.

Primjerice, činjenica da dvije osobe imaju isti stupanj tjelesnog oštećenja ne znači daće im biti potrebna jednaka količina podrške, jednaka vrsta usluge ili jednaka organizacija svakodnevnog života. Jedna osoba može imati razvijenu mrežu podrške u obitelji i zajednici, dok druga živi sama i nema dostupnu pomoć. Jedna može trebati podršku samo u određenim aktivnostima, dok druga može trebati svakodnevnu i kontinuiranu asistenciju. Slično tome, osobe s intelektualnim teškoćama mogu imati različite razine razumijevanja, različite načine komunikacije i različite mogućnosti sudjelovanja u odlučivanju. Njihove potrebe ne mogu se procjenjivati isključivo prema općim kategorijama, nego je potrebno razumjeti svaku osobu zasebno.

Zato je problematično kada se sustav oslanja isključivo na unaprijed utvrđene kriterije, obrasce, liste i administrativne kategorije, a pritom zanemaruje stvarnu životnu situaciju osobe. Takvi instrumenti mogu biti korisni za osiguravanje jednakih postupnih pravila, ali ne bi smjeli postati zamjena za individualnu procjenu i razgovor s osobom na koju se odluka odnosi. 

Administrativna jednostavnost ne smije biti važnija od ljudskih prava. Sustav postoji kako bi služio ljudima, a ne kako bi seljudi morali prilagođavati njegovim ograničenjima.

To se posebno vidi u ostvarivanju prava na različite oblike podrške, uključujući osobnu asistenciju, pomoć u svakodnevnom životu, komunikacijsku podršku i usluge u zajednici. 

Svrha takvih usluga nije samo zadovoljavanje osnovnih životnih potreba,nego omogućavanje osobi da živi što samostalnije, sudjeluje u društvu, ostvarujesvoje interese i donosi odluke o vlastitoj svakodnevici. Osobna asistencija, primjerice,ne bi trebala biti usluga u kojoj asistent samostalno određuje što će korisnik raditi i nakoji način, nego oblik podrške koji se pruža u skladu s uputama, potrebama i željama korisnika. Korisnik treba imati stvarnu mogućnost izraziti kako želi da mu se pomoć pruža, u kojim aktivnostima mu je potrebna i kakav način podrške mu najviše odgovara.

Jednako tako, obitelj ne bi smjela automatski preuzimati pravo odlučivanja samo zato što se svakodnevno brine o osobi s invaliditetom. Članovi obitelji često imaju važnu i nezamjenjivu ulogu u pružanju podrške, ali njihova zabrinutost, iskustvo ili dobre namjere ne znače da mogu zanemariti volju osobe. Poštovanje obiteljske uloge i poštovanje osobne autonomije nisu međusobno suprotstavljeni. 

Naprotiv, kvalitetna podrška podrazumijeva suradnju u kojoj se osoba s invaliditetom nalazi u središtu odlučivanja, dok joj obitelj pomaže ostvariti njezine želje i potrebe.

Važno je naglasiti i da pravo na vlastiti izbor uključuje pravo na privatnost,emocionalne odnose, prijateljstva, partnerske veze, obrazovanje, rad, slobodnovrijeme i sudjelovanje u društvenom životu. 

Osoba s invaliditetom ima pravo odlučivati o tome s kim će se družiti, kako će provoditi slobodno vrijeme, koje će aktivnosti odabrati, gdje će živjeti i kakve će osobne odnose razvijati. Takva pitanja ne smiju se promatrati kao manje važna ili kao područja u kojima drugi imaju pravo odlučivati umjesto osobe. Upravo su to područja koja čine kvalitetu života i daju svakodnevnom postojanju osobni smisao.

Kada se osobi s invaliditetom uskraćuje pravo na izbor, posljedice nisu samo administrativne ili pravne. Takvo postupanje može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, nesigurnosti, isključenosti i gubitka povjerenja u institucije. Osoba može početi vjerovati da njezino mišljenje nije važno, da se njezine želje neće uzeti u obzir ili da nema stvarnu kontrolu nad vlastitim životom. Dugoročno, takav pristup može dodatno povećati ovisnost o drugima, smanjiti mogućnost razvoja osobnih sposobnosti i ograničiti sudjelovanje u zajednici.

Nasuprot tome, kada se osobi omogući da odlučuje, izražava svoje potrebe i sudjeluje u oblikovanju vlastitog života, jačaju njezino samopouzdanje, osjećaj pripadnosti i osobna odgovornost. Samostalnost ne znači nužno da osoba sve mora obavljati bez pomoći. Samostalnost znači da ima mogućnost upravljati vlastitim životom, birati podršku koja joj je potrebna i sudjelovati u odlukama koje se na nju odnose. Osoba može biti potpuno ovisna o fizičkoj pomoći druge osobe u pojedinim aktivnostima, a istodobno imati jasno izražene stavove o tome kako želi živjeti i kako se prema njoj treba postupati.

Pravni sustav stoga bi trebao poduzeti nekoliko važnih koraka kako bi se načelopoštovanja volje i izbora osoba s invaliditetom dosljednije provodilo. 

Prije svega,potrebno je dodatno razvijati zakonodavni okvir koji će davati prednost podržanom odlučivanju i osiguravati da se ograničenja prava primjenjuju samo kada za njih postoje jasno propisani i opravdani razlozi. Potrebno je osigurati da osoba s invaliditetom bude uključena u sve postupke koji se odnose na njezina prava, uz odgovarajuće komunikacijske i druge prilagodbe. Također je nužno kontinuirano educirati djelatnike pravosudnih tijela, sustava socijalne skrbi, zdravstvenih ustanova i drugih javnih institucija o pravima osoba s invaliditetom, individualiziranom pristupu i načelima podržanog odlučivanja.

Osim toga, potrebno je razvijati dostupne i učinkovite mehanizme zaštite od situacijau kojima se volja osobe zanemaruje, pogrešno tumači ili zamjenjuje mišljenjem druge osobe. Osobe s invaliditetom moraju imati mogućnost jednostavno i učinkovito podnijeti pritužbu, zatražiti preispitivanje odluke i dobiti neovisnu podršku u zaštiti svojih prava. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti osobama koje zbog komunikacijskih, intelektualnih ili drugih teškoća teže dolaze do izražaja u institucionalnim postupcima. Njihova šutnja, teškoća u izražavanju ili potreba za dodatnim vremenom ne smiju se tumačiti kao odsutnost volje ili pristanka na ono što drugi odluče.

Važno je i da se prilikom donošenja odluka ne polazi od pretpostavke da stručnjaci uvijek znaju bolje od same osobe što joj je potrebno. Stručno znanje ima važnu ulogu u procjeni, informiranju i pružanju podrške, ali ono ne bi smjelo zamijeniti osobno iskustvo osobe s invaliditetom. 

Stručnjak može objasniti mogućnosti, upozoriti narizike i predložiti rješenja, ali mora ostaviti prostor osobi da izrazi vlastito mišljenje i donese odluku. Profesionalna odgovornost ne ogleda se samo u pružanju stručne pomoći, nego i u poštovanju granica vlastitih ovlasti te priznavanju prava osobe da bude aktivni sudionik svih postupaka koji utječu na njezin život.

Pritom je nužno razvijati i društvenu svijest da osobe s invaliditetom nisu homogena skupina kojoj se može pristupati prema jednom obrascu. 

Svaka osoba ima vlastite životne okolnosti, vrijednosti, iskustva i potrebe. Ono što jednoj osobi predstavlja kvalitetno rješenje, drugoj može biti neprihvatljivo. Ono što jedna osoba smatra potrebnom podrškom, druga možda ne želi ili ne treba. Zbog toga se kvaliteta sustava ne bi trebala mjeriti samo brojem dostupnih usluga ili donesenih rješenja, nego i time koliko su te usluge i odluke usklađene sa stvarnim potrebama i izborima osoba kojima su namijenjene.

Posebno je važno da se osobe s invaliditetom aktivno uključuju u kreiranje zakona,javnih politika i usluga koje utječu na njihov život. Načelo da se o pitanjima koja se odnose na osobe s invaliditetom ne odlučuje bez njih mora postati stvarna praksa, a ne samo deklarativna poruka. Njihova iskustva i mišljenja trebaju biti sastavni dio procesa donošenja odluka, jer upravo osobe koje se svakodnevno suočavaju s različitim preprekama najbolje mogu ukazati na probleme koje institucije često ne prepoznaju. Njihovo sudjelovanje ne smije biti formalno, nego mora podrazumijevati stvarnu mogućnost utjecaja na konačna rješenja.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da bolje poštovanje volje i izbora osoba s invaliditetom ne predstavlja samo pitanje unapređenja pojedinih zakonskih odredbi, nego zahtijeva promjenu načina razmišljanja i postupanja cijelog sustava. Potrebno je odmaknuti se od pristupa u kojem se osoba promatra prvenstveno kao korisnik zaštite, predmet stručne procjene ili osoba kojoj je potrebno upravljanje, te prihvatiti pristup u kojem je ona ravnopravan nositelj prava, aktivni sudionik i osoba koja ima pravo oblikovati vlastiti život.

Pravi napredak neće se ostvariti samo donošenjem novih zakona, pravilnika i strategija, nego njihovom dosljednom primjenom u svakodnevnom životu. 

To znači da će institucije morati više slušati, bolje razumjeti individualne potrebe, prilagođavati svoje postupke i prihvatiti činjenicu da ne postoji jedno rješenje koje odgovara svakoj osobi. Značit će i da će stručnjaci, obitelji i pružatelji podrške morati naučiti razlikovati pomoć od odlučivanja umjesto druge osobe.

Osoba s invaliditetom ne bi trebala dokazivati da ima pravo odlučivati o vlastitom životu. To pravo proizlazi iz njezina ljudskog dostojanstva i pripada joj jednako kao i svakoj drugoj osobi. Njezina volja ne smije biti manje vrijedna zato što ima invaliditet, zato što komunicira na drukčiji način ili zato što joj je potrebna pomoć u svakodnevnom funkcioniranju. Isto tako, njezin izbor ne smije biti zamijenjen mišljenjem druge osobe samo zato što netko smatra da bi drugačija odluka bila bolja, jednostavnija ili prihvatljivija.

Društvo koje doista poštuje ljudska prava mora prihvatiti da se različitost ne odnosi samo na tjelesne, intelektualne, mentalne ili osjetilne karakteristike pojedinca, nego i na njegove potrebe, želje, životne ciljeve i način donošenja odluka. Stoga je obveza pravnog sustava da svakom pojedincu omogući odgovarajuću podršku, ali i da mu ostavi prostor za osobni izbor, čak i onda kada se taj izbor razlikuje od očekivanja okoline.

Najvažniji pokazatelj poštovanja prava osoba s invaliditetom nije samo koliko im sustav može pomoći, nego koliko je spreman čuti njihovu volju, prihvatiti njihove odluke i omogućiti im da budu stvarni nositelji vlastitog života. 

Jer istinska ravnopravnost ne znači da će svi živjeti na isti način ili donositi iste odluke, nego daće svatko imati jednako pravo odlučivati o tome kako želi živjeti. Poštovati osobu s invaliditetom znači poštovati njezinu osobnost, njezine izbore i njezino pravo da bude ono što jest – jedinstvena osoba, a ne samo pripadnik određene kategorije invaliditeta.

Čitaj više  
23 min čitanja
PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

U ovom članku govorit ćemo o primjeni Konvencije ujedinjenih naroda u kontekstuzaštite prava djece s teškoćama u razvoju i o tome zašto je važno govoriti o zaštitiprava djece s teškoćama u razvoju te zašto se zaštita prava djece s teškoćama urazvoju smatra kao jednog od temeljnih pitanja suvremenog društva.

Zaštita prava djeteta jedno je od temeljnih pitanja suvremenog društva, a posebnu pozornost pritom zahtijevaju djeca koja se zbog teškoća u razvoju suočavaju s dodatnim preprekama u ostvarivanju svojih prava. 

Djeca s teškoćama u razvoju nisusamo korisnici različitih oblika zdravstvene, socijalne ili odgojno-obrazovne podrške,nego prije svega nositelji jednakih ljudskih prava kao i sva druga djeca. Upravo je to polazište Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, međunarodnog dokumenta kojim je položaj djeteta promijenjen iz perspektive objekta zaštite u perspektivu aktivnog nositelja prava.

Konvencija o pravima djeteta usvojena je 20. studenoga 1989. godine na Općojskupštini Ujedinjenih naroda. 

Riječ je o jednom od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava jer je njome potvrđeno da djeca, zbog svoje dobi i razvojnih potreba, imaju pravo na posebnu zaštitu, ali istodobno i na poštovanje vlastite osobnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja u pitanjima koja ih se neposredno tiču. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 1991. godine te je njezinim prihvaćanjem preuzela obvezu osigurati ostvarivanje prava svakom djetetu bez diskriminacije.

Za djecu s teškoćama u razvoju značaj Konvencije posebno je velik jer ona izrijekom prepoznaje potrebu dodatne zaštite i potpore toj skupini djece. Članak 23. Konvencije propisuje da dijete s teškoćama treba uživati potpun i dostojanstven život u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samostalnost i olakšavaju aktivno sudjelovanje u zajednici. Konvencija pritom ne polazi od toga da teškoća sama po sebi predstavlja razlog za isključenost, nego od obveze države da djetetu osigura odgovarajuću pomoć i pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, rehabilitaciji, osposobljavanju ,pripremi za zapošljavanje i mogućnostima za igru i slobodno vrijeme.

Upravo se u toj odredbi može prepoznati jedna od ključnih poruka međunarodnog sustava zaštite dječjih prava: dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati prvenstveno kroz ono što ne može, nego kroz njegova prava, sposobnosti, potrebe i potencijale. Obveza društva nije prilagoditi dijete postojećem sustavu pod svaku cijenu, nego stvarati uvjete u kojima dijete može ravnopravno sudjelovati u obiteljskom, obrazovnom, zdravstvenom, kulturnom i društvenom životu.

Konvencija o pravima djeteta temelji se na nekoliko općih načela koja imaju osobito značenje u zaštiti djece s teškoćama u razvoju. 

Prvo je načelo nediskriminacije. Svako dijete mora uživati prava iz Konvencije neovisno o osobnim okolnostima, uključujući teškoće u razvoju. Drugo je načelo najboljeg interesa djeteta, prema kojemu najbolji interes djeteta mora biti jedno od prvenstvenih razmatranja u svim postupcima i odlukama koje se odnose na dijete. 

Treće je pravo djeteta na život, opstanak i razvoj, dok četvrto predstavlja pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i da se njegovu mišljenju posveti odgovarajuća pozornost, u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

Ta načela međusobno su povezana i ne mogu se promatrati odvojeno. Primjerice,nije dovoljno djetetu s teškoćama omogućiti formalno pravo na obrazovanje ako munisu osigurani uvjeti u kojima može stvarno sudjelovati u obrazovnom procesu. Istotako, pravo na zdravstvenu skrb nije u potpunosti ostvareno ako dijete i njegovaobitelj nailaze na dugotrajne prepreke u pristupu potrebnim uslugama. 

Pravo nasudjelovanje nije ostvareno ako se odluke o djetetu donose bez pokušaja da se čujenjegovo mišljenje, uzimajući u obzir njegove komunikacijske sposobnosti i način izražavanja.

Poseban izazov predstavlja činjenica da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. 

Njihove potrebe mogu biti vrlo različite, ovisno o vrsti i intenzitetu teškoće,dobi, obiteljskom okruženju, zdravstvenom stanju, komunikacijskim sposobnostima, socio  ekonomskim uvjetima i dostupnosti podrške u lokalnoj zajednici. 

Zbog togaučinkovita zaštita prava ne može počivati na jedinstvenom modelu koji bi seprimjenjivao na svu djecu. Potrebno je individualizirano pristupanje svakom djetetu iprocjena njegovih konkretnih potreba.

U tom je smislu iznimno važna suradnja različitih sustava. Zaštita djeteta steškoćama u razvoju ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jedne struke.

Ona zahtijeva povezivanje zdravstvenog, odgojno-obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, kao i suradnju s roditeljima, stručnjacima, lokalnom zajednicom i organizacijama civilnog društva. Fragmentiranost sustava može dovesti do situacije u kojoj svaka institucija izvršava svoj dio odgovornosti, ali dijete i obitelj unatoč tome ne dobivaju cjelovitu i pravodobnu podršku.

Jedno od područja u kojem se primjena Konvencije posebno jasno pokazuje jest pravo na obrazovanje. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje podjednakim uvjetima kao i druga djeca, pri čemu jednakost ne znači nužno jednako postupanje prema svima. 

Naprotiv, stvarna jednakost često zahtijeva različite oblike podrške i razumne prilagodbe. Za jedno dijete to može značiti pomoćnika u nastavi, za drugo prilagođene nastavne materijale, za treće alternativne komunikacijske metode, dodatno vrijeme za izvršavanje zadataka ili individualizirani pristup u poučavanju.

Inkluzivno obrazovanje stoga ne bi trebalo biti shvaćeno samo kao uključivanje djeteta u redovnu školu. 

Inkluzija podrazumijeva stvarno sudjelovanje djeteta u obrazovnom procesu, mogućnost razvijanja njegovih sposobnosti i odnosa s vršnjacima te uklanjanje fizičkih, komunikacijskih, pedagoških i društvenih prepreka. Dijete ne bi trebalo biti samo fizički prisutno u razredu, nego prihvaćeno kao ravnopravni član školske zajednice.

Za ostvarivanje tog cilja nužna je kontinuirana podrška odgojno-obrazovnim djelatnicima. Učitelji, nastavnici, stručni suradnici i drugi zaposlenici u sustavu obrazovanja često se prvi susreću s konkretnim izazovima koje donosi uključivanje djeteta s teškoćama. Njihova stručnost, dostupnost dodatnih edukacija i podrška stručnih službi izravno utječu na kvalitetu obrazovanja. 

Stoga se odgovornost za
inkluziju ne smije prebacivati isključivo na pojedinog učitelja ili nastavnika, nego mora biti sustavno podržana. Jednako je važna zdravstvena zaštita. 

Djeca s teškoćama u razvoju često imaju potrebu za različitim oblicima zdravstvenih, rehabilitacijskih i terapijskih usluga.

Konvencija prepoznaje njihovo pravo na posebnu skrb te naglašava potrebu da pomoć bude usmjerena prema ostvarivanju najvišeg mogućeg stupnja samostalnosti, socijalne uključenosti i individualnog razvoja.

Pritom zdravstvenu skrb ne treba promatrati isključivo kroz medicinsku dijagnozu. Suvremeni pristup invaliditetu sve više naglašava odnos između osobnih karakteristika pojedinca i prepreka koje postoje u društvu. 

Dijete može imati određenu teškoću, ali stupanj ograničenja njegova sudjelovanja u društvu često ovisio tome postoje li prilagođena infrastruktura, dostupne usluge, razumijevanje okoline, pristupačna komunikacija i podrška obitelji i stručnjaka.

Ovakav pristup dodatno je osnažen Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je usvojena 2006. godine i stupila na snagu 2008. godine.

Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju i Fakultativni protokol 2008. godine. Ova Konvencija dodatno razvija standarde zaštite prava osoba s invaliditetom i naglašava načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, sudjelovanja i uključivanja u društvo.

Za djecu je osobito značajan pristup prema kojemu se invaliditet ne smije koristiti kao razlog za njihovo odvajanje od obitelji. 

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom izričito zahtijeva da djeca s invaliditetom imaju jednaka prava u odnosu na obiteljski život te da država osigura rane i sveobuhvatne informacije, usluge i podršku djeci i njihovim obiteljima kako bi se spriječili prikrivanje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija. Također se naglašava da dijete ne smije biti odvojeno od roditelja protiv njihove volje samo zbog invaliditeta djeteta ili roditelja.

Ove odredbe imaju vrlo praktično značenje. 

Obitelj djeteta s teškoćama u razvoju često se suočava s brojnim administrativnim, financijskim, organizacijskim i emocionalnim izazovima. Roditelji mogu biti prisiljeni obilaziti velik broj institucija kako bi ostvarili usluge koje su djetetu potrebne. 

Ako su sustavi međusobno nedovoljno povezani, obitelj može ostati bez pravodobne informacije ili podrške. 

U takvim okolnostima pravo koje postoji na papiru ne mora nužno biti pravo koje je dijete stvarno ostvarilo.

Stoga je jedan od ključnih elemenata primjene Konvencije dostupnost informacija.

Roditelji moraju biti jasno i pravodobno informirani o pravima djeteta, dostupnim uslugama, mogućnostima obrazovanja, rehabilitacije i socijalne potpore te postupcima za njihovo ostvarivanje. Informacije moraju biti razumljive, dostupne i prilagođene različitim potrebama korisnika. Jednako tako, stručnjaci koji rade s djecom trebaju poznavati međunarodne i nacionalne standarde zaštite prava djeteta.

Posebno mjesto u ostvarivanju prava djeteta zauzima pravo na sudjelovanje. 

Dijete s teškoćama u razvoju ne smije biti isključeno iz donošenja odluka samo zato što ima teškoće u komunikaciji ili izražavanju mišljenja. Obveza odraslih nije samo „govoriti u ime djeteta“, nego poduzeti razumne i primjerene mjere kako bi dijete moglo izraziti
svoje mišljenje na način koji mu je dostupan. To može uključivati verbalnu komunikaciju, komunikacijske uređaje, slikovne materijale, znakovni jezik ili druge oblike potpomognute komunikacije.

Poštovanje prava djeteta na mišljenje posebno je važno u situacijama donošenja odluka o obrazovanju, zdravstvenim postupcima, rehabilitaciji, smještaju, socijalnim uslugama i drugim pitanjima koja izravno utječu na djetetov život. Dijete nije samo pasivni primatelj odluka odraslih. Njegovo mišljenje treba biti uzeto ozbiljno i razmotreno u skladu s njegovom dobi i stupnjem razvoja.

Zaštita od diskriminacije također predstavlja jednu od temeljnih obveza države i društva. Diskriminacija djece s teškoćama može biti izravna, primjerice kada im se određena usluga uskraćuje zbog teškoće, ali može biti i neizravna, kada naizgled jednaka pravila u praksi dovode do nepovoljnijeg položaja djece s određenim potrebama. Diskriminacija može biti prisutna i u svakodnevnim društvenim odnosima, kroz predrasude, stigmatizaciju, socijalnu izolaciju ili niska očekivanja prema sposobnostima djeteta.

Zbog toga zaštita prava djece s teškoćama u razvoju nije samo pravno pitanje. Ona je i pitanje društvene odgovornosti i kulture. Način na koji društvo govori o djeci s teškoćama, način na koji ih prikazuje u medijima, odnos vršnjaka prema njima te očekivanja odraslih mogu značajno utjecati na njihovo samopouzdanje, razvoj i osjećaj pripadnosti.

Upravo zato važnu ulogu ima podizanje svijesti javnosti. Potrebno je napustiti stereotip prema kojemu je dijete s teškoćama prvenstveno „problem“ koji treba riješiti.

Takav pristup može dovesti do sažaljenja, pretjerane zaštite ili isključivanja iz aktivnosti u kojima dijete može sudjelovati. Umjesto toga, potrebno je razvijati pristup koji polazi od dostojanstva, sposobnosti i prava svakog djeteta.

Uloga obitelji pritom je nezamjenjiva. Roditelji su najčešće osobe koje najbolje poznaju svakodnevne potrebe djeteta, njegove sposobnosti, teškoće i načine komunikacije. Sustav zaštite djece zato mora roditelje promatrati kao ravnopravne partnere, a ne samo kao korisnike usluga ili izvršitelje obveza. Partnerstvo između roditelja i stručnjaka može pridonijeti kvalitetnijem planiranju podrške i boljem ostvarivanju prava djeteta.

Međutim, odgovornost za ostvarivanje prava ne smije biti prebačena na obitelj. Ako su određene usluge nedostupne, ako postoje duge liste čekanja ili ako obitelj ne može financijski podnijeti troškove potrebne podrške, nije dovoljno roditeljima reći da „traže rješenje“. Država i javne službe imaju obvezu stvarati sustav u kojem će prava biti provediva i dostupna u praksi.

U tom smislu posebno je važna dostupnost usluga u lokalnoj zajednici. 

Djeca s teškoćama i njihove obitelji ne bi trebali biti prisiljeni napuštati svoje mjesto stanovanja ili svakodnevno putovati velike udaljenosti kako bi ostvarili osnovne usluge. Razvijanje lokalnih usluga rane intervencije, rehabilitacije, psihosocijalne podrške, odgoja i obrazovanja te pomoći obiteljima može značajno pridonijeti kvaliteti života djeteta i smanjiti rizik od socijalne izolacije.

Rana intervencija ima posebno značenje. Pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba i omogućavanje odgovarajuće podrške može pozitivno utjecati na razvoj djeteta i njegovo kasnije uključivanje u obrazovni i društveni život. Međutim, rana intervencija ne smije biti usmjerena samo na „ispravljanje“ djeteta. Njezin cilj treba biti podrška djetetovu razvoju, komunikaciji, samostalnosti i sudjelovanju, uz istodobnu podršku obitelji.

Primjena Konvencije stoga zahtijeva promjenu načina razmišljanja na svim razinama.

Potrebno je prijeći s deklarativnog priznavanja prava na sustavno stvaranje uvjeta zanjihovo ostvarivanje. To znači da se pri donošenju zakona, javnih politika i odlukamoraju uzimati u obzir potrebe djece s teškoćama u razvoju. Također znači da semora procjenjivati učinak pojedinih mjera na djecu i obitelji te osiguravati mehanizmi za praćenje provedbe prava.

Važnu ulogu u tome imaju institucije za zaštitu ljudskih i dječjih  prava, pravobraniteljske institucije, organizacije civilnog društva i stručne organizacije. Njihov je zadatak upozoravati na slučajeve povrede prava, ukazivati na sustavne nedostatke i poticati razvoj politika koje odgovaraju stvarnim potrebama djece. Jednako je važna mogućnost da dijete i njegova obitelj mogu jednostavno i učinkovito zatražiti zaštitu kada smatraju da je neko pravo povrijeđeno.

Konvencija o pravima djeteta pritom nije samo dokument koji se primjenjuje usituacijama kada je pravo već povrijeđeno. 

Ona je preventivni instrument. Njezina jesvrha stvoriti društveni i institucionalni okvir u kojem će se povrede prava sprječavati,a ne samo naknadno ispravljati. 

To je posebno važno kod djece s teškoćama urazvoju jer višestruke prepreke mogu povećati rizik od zanemarivanja, nasilja,diskriminacije i socijalne isključenosti.

Zaštita od nasilja zahtijeva posebnu pažnju.           Djeca s teškoćama mogu biti u povećanom riziku od različitih oblika nasilja upravo zbog ovisnosti o odraslim osobama, komunikacijskih teškoća ili otežane mogućnosti prijavljivanja neprimjerenog postupanja. 

Zato je potrebno razvijati mehanizme zaštite koji sudostupni i razumljivi djetetu, educirati stručnjake i osigurati da se svaki navod onasilju ili zanemarivanju ozbiljno i pravodobno razmotri.

Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta. Ujavnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ih svodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. Dijete nije njegova medicinska dokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. 

Ono je osoba s vlastitim identitetom, interesima, odnosima, željama i pravima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da stvarna primjena Konvencije može seprocijeniti jednostavnim pitanjem: može li dijete s teškoćama u razvoju, usvakodnevnom životu, ostvarivati svoja prava u jednakoj mjeri kao i druga djeca? 

Akone može, potrebno je utvrditi gdje se nalazi prepreka i tko je odgovoran za njezino uklanjanje. 

Pritom nije dovoljno promatrati samo zakonske odredbe. Potrebno jepromatrati stvarni život djeteta – može li pohađati vrtić ili školu, može li komunicirati,dobiva li potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, može li sudjelovati u igri islobodnim aktivnostima, ima li prijatelje, može li izraziti svoje mišljenje i može li odrastati u obiteljskom okruženju uz odgovarajuću podršku.

Upravo se na toj razini vidi razlika između formalnog i stvarnog ostvarivanja dječjih prava. Pravo koje postoji samo u zakonu, ali nije dostupno u svakodnevnom životu, nije dovoljno. Međunarodni standardi zaštite djece zahtijevaju da država poduzima konkretne mjere kojima će prava učiniti dostupnima i provedivima.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta predstavlja temeljni okvir za takvodjelovanje. 

Njezina primjena u zaštiti djece s teškoćama u razvoju ne smije se svestisamo na članak 23., iako je njegova važnost iznimna. 

Cijeli sustav prava iz Konvencije treba primjenjivati na djecu s teškoćama: pravo na nediskriminaciju,pravo na život i razvoj, pravo na obitelj, pravo na zdravlje, obrazovanje, odmor i igru,pravo na zaštitu od nasilja i iskorištavanja te pravo na sudjelovanje i izražavanjevlastitog mišljenja.




Čitaj više  
17 min čitanja
PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U

ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

PRIMJENA KONVENCIJE UJEDINJENIH NARODA O PRAVIMA DJETETA U ZAŠTITI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

U ovom članku govorit ćemo o primjeni Konvencije ujedinjenih naroda u kontekstuzaštite prava djece s teškoćama u razvoju i o tome zašto je važno govoriti o zaštitiprava djece s teškoćama u razvoju te zašto se zaštita prava djece s teškoćama urazvoju smatra kao jednog od temeljnih pitanja suvremenog društva.

Zaštita prava djeteta jedno je od temeljnih pitanja suvremenog društva, a posebnu pozornost pritom zahtijevaju djeca koja se zbog teškoća u razvoju suočavaju s dodatnim preprekama u ostvarivanju svojih prava. 

Djeca s teškoćama u razvoju nisusamo korisnici različitih oblika zdravstvene, socijalne ili odgojno-obrazovne podrške,nego prije svega nositelji jednakih ljudskih prava kao i sva druga djeca. Upravo je topolazište Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, međunarodnogdokumenta kojim je položaj djeteta promijenjen iz perspektive objekta zaštite uperspektivu aktivnog nositelja prava.

Konvencija o pravima djeteta usvojena je 20. studenoga 1989. godine na Općojskupštini Ujedinjenih naroda. 

Riječ je o jednom od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava jer je njome potvrđeno da djeca, zbog svoje dobi i razvojnih potreba, imaju pravo na posebnu zaštitu, ali istodobno i na poštovanje vlastite osobnosti, dostojanstva, autonomije i sudjelovanja u pitanjima koja ih se neposredno tiču. Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 1991. godine te je njezinim prihvaćanjem preuzela obvezu osigurati ostvarivanje prava svakom djetetu bez diskriminacije.

Za djecu s teškoćama u razvoju značaj Konvencije posebno je velik jer ona izrijekom prepoznaje potrebu dodatne zaštite i potpore toj skupini djece. Članak 23. Konvencije propisuje da dijete s teškoćama treba uživati potpun i dostojanstven život u uvjetima koji osiguravaju dostojanstvo, potiču samostalnost i olakšavaju aktivno sudjelovanje u zajednici. Konvencija pritom ne polazi od toga da teškoća sama po sebi predstavlja razlog za isključenost, nego od obveze države da djetetu osigura odgovarajuću pomoć i pristup obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, rehabilitaciji, osposobljavanju, pripremi za zapošljavanje i mogućnostima za igru i slobodno vrijeme.

Upravo se u toj odredbi može prepoznati jedna od ključnih poruka međunarodnog sustava zaštite dječjih prava: dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati prvenstveno kroz ono što ne može, nego kroz njegova prava, sposobnosti, potrebe i potencijale. Obveza društva nije prilagoditi dijete postojećem sustavu pod svaku cijenu, nego stvarati uvjete u kojima dijete može ravnopravno sudjelovati u obiteljskom, obrazovnom, zdravstvenom, kulturnom i društvenom životu.

Konvencija o pravima djeteta temelji se na nekoliko općih načela koja imaju osobito značenje u zaštiti djece s teškoćama u razvoju. Prvo je načelo nediskriminacije. Svako dijete mora uživati prava iz Konvencije neovisno o osobnim okolnostima, uključujući teškoće u razvoju. Drugo je načelo najboljeg interesa djeteta, prema kojemu najbolji interes djeteta mora biti jedno od prvenstvenih razmatranja u svim postupcima i odlukama koje se odnose na dijete. 

Treće je pravo djeteta na život,opstanak i razvoj, dok četvrto predstavlja pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje i dase njegovu mišljenju posveti odgovarajuća pozornost, u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

Ta načela međusobno su povezana i ne mogu se promatrati odvojeno. Primjerice,nije dovoljno djetetu s teškoćama omogućiti formalno pravo na obrazovanje ako munisu osigurani uvjeti u kojima može stvarno sudjelovati u obrazovnom procesu. Istotako, pravo na zdravstvenu skrb nije u potpunosti ostvareno ako dijete i njegovaobitelj nailaze na dugotrajne prepreke u pristupu potrebnim uslugama. 

Pravo nasudjelovanje nije ostvareno ako se odluke o djetetu donose bez pokušaja da se čujenjegovo mišljenje, uzimajući u obzir njegove komunikacijske sposobnosti i način izražavanja.

Poseban izazov predstavlja činjenica da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina. 

Njihove potrebe mogu biti vrlo različite, ovisno o vrsti i intenzitetu teškoće,dobi, obiteljskom okruženju, zdravstvenom stanju, komunikacijskim sposobnostima, socioekonomskim uvjetima i dostupnosti podrške u lokalnoj zajednici. 

Zbog togaučinkovita zaštita prava ne može počivati na jedinstvenom modelu koji bi seprimjenjivao na svu djecu. 

Potrebno je individualizirano pristupanje svakom djetetu iprocjena njegovih konkretnih potreba.

U tom je smislu iznimno važna suradnja različitih sustava. Zaštita djeteta s teškoćama u razvoju ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jedne struke. Ona zahtijeva povezivanje zdravstvenog, odgojno-obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, kao i suradnju s roditeljima, stručnjacima, lokalnom zajednicom i organizacijama civilnog društva. Fragmentiranost sustava može dovesti do situacije u kojoj svaka institucija izvršava svoj dio odgovornosti, ali dijete i obitelj unatoč tome ne dobivaju cjelovitu i pravodobnu podršku.

Jedno od područja u kojem se primjena Konvencije posebno jasno pokazuje jestpravo na obrazovanje. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na obrazovanje podjednakim uvjetima kao i druga djeca, pri čemu jednakost ne znači nužno jednako postupanje prema svima. 

Naprotiv, stvarna jednakost često zahtijeva različite oblikepodrške i razumne prilagodbe. Za jedno dijete to može značiti pomoćnika u nastavi,za drugo prilagođene nastavne materijale, za treće alternativne komunikacijske metode, dodatno vrijeme za izvršavanje zadataka ili individualizirani pristup u poučavanju.

Inkluzivno obrazovanje stoga ne bi trebalo biti shvaćeno samo kao uključivanje djeteta u redovnu školu. 

Inkluzija podrazumijeva stvarno sudjelovanje djeteta uobrazovnom procesu, mogućnost razvijanja njegovih sposobnosti i odnosa svršnjacima te uklanjanje fizičkih, komunikacijskih, pedagoških i društvenih prepreka.Dijete ne bi trebalo biti samo fizički prisutno u razredu, nego prihvaćeno kaoravnopravni član školske zajednice.

Za ostvarivanje tog cilja nužna je kontinuirana podrška odgojno-obrazovnim djelatnicima. Učitelji, nastavnici, stručni suradnici i drugi zaposlenici u sustavu obrazovanja često se prvi susreću s konkretnim izazovima koje donosi uključivanje djeteta s teškoćama. Njihova stručnost, dostupnost dodatnih edukacija i podrška stručnih službi izravno utječu na kvalitetu obrazovanja. 

Stoga se odgovornost za
inkluziju ne smije prebacivati isključivo na pojedinog učitelja ili nastavnika, nego morabiti sustavno podržana.

Jednako je važna zdravstvena zaštita. 

Djeca s teškoćama u razvoju često imajupotrebu za različitim oblicima zdravstvenih, rehabilitacijskih i terapijskih usluga.

Konvencija prepoznaje njihovo pravo na posebnu skrb te naglašava potrebu dapomoć bude usmjerena prema ostvarivanju najvišeg mogućeg stupnja samostalnosti,socijalne uključenosti i individualnog razvoja.

Pritom zdravstvenu skrb ne treba promatrati isključivo kroz medicinsku dijagnozu.

Suvremeni pristup invaliditetu sve više naglašava odnos između osobnih karakteristika pojedinca i prepreka koje postoje u društvu. Dijete može imati određenu teškoću, ali stupanj ograničenja njegova sudjelovanja u društvu često ovisio tome postoje li prilagođena infrastruktura, dostupne usluge, razumijevanje okoline, pristupačna komunikacija i podrška obitelji i stručnjaka.

Ovakav pristup dodatno je osnažen Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, koja je usvojena 2006. godine i stupila na snagu 2008. godine. 

Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju i Fakultativni protokol 2008. godine. OvaKonvencija dodatno razvija standarde zaštite prava osoba s invaliditetom i naglašava načela jednakosti, nediskriminacije, pristupačnosti, sudjelovanja i uključivanja u društvo.

Za djecu je osobito značajan pristup prema kojemu se invaliditet ne smije koristiti kaorazlog za njihovo odvajanje od obitelji. Konvencija o pravima osoba s invaliditetomizričito zahtijeva da djeca s invaliditetom imaju jednaka prava u odnosu na obiteljski život te da država osigura rane i sveobuhvatne  informacije, usluge i podršku djeci i njihovim obiteljima kako bi se spriječili prikrivanje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija. Također se naglašava da dijete ne smije biti odvojeno od roditelja protiv njihove volje samo zbog invaliditeta djeteta ili roditelja.

Ove odredbe imaju vrlo praktično značenje. 

Obitelj djeteta s teškoćama u razvojučesto se suočava s brojnim administrativnim, financijskim, organizacijskim i emocionalnim izazovima. Roditelji mogu biti prisiljeni obilaziti velik broj institucija kako bi ostvarili usluge koje su djetetu potrebne. 

Ako su sustavi međusobno nedovoljno povezani, obitelj može ostati bez pravodobne informacije ili podrške. U takvim okolnostima pravo koje postoji na papiru ne mora nužno biti pravo koje je dijete stvarno ostvarilo.

Stoga je jedan od ključnih elemenata primjene Konvencije dostupnost informacija.Roditelji moraju biti jasno i pravodobno informirani o pravima djeteta, dostupnim uslugama, mogućnostima obrazovanja, rehabilitacije i socijalne potpore te postupcima za njihovo ostvarivanje. Informacije moraju biti razumljive, dostupne i prilagođene različitim potrebama korisnika. Jednako tako, stručnjaci koji rade s djecom trebaju poznavati međunarodne i nacionalne standarde zaštite prava djeteta.

Posebno mjesto u ostvarivanju prava djeteta zauzima pravo na sudjelovanje. Dijete s teškoćama u razvoju ne smije biti isključeno iz donošenja odluka samo zato što ima teškoće u komunikaciji ili izražavanju mišljenja. Obveza odraslih nije samo „govoriti u ime djeteta“, nego poduzeti razumne i primjerene mjere kako bi dijete moglo izraziti
svoje mišljenje na način koji mu je dostupan. To može uključivati verbalnu komunikaciju, komunikacijske uređaje, slikovne materijale, znakovni jezik ili druge oblike potpomognute komunikacije.

Poštovanje prava djeteta na mišljenje posebno je važno u situacijama donošenja odluka o obrazovanju, zdravstvenim postupcima, rehabilitaciji, smještaju, socijalnim uslugama i drugim pitanjima koja izravno utječu na djetetov život. Dijete nije samo pasivni primatelj odluka odraslih. Njegovo mišljenje treba biti uzeto ozbiljno i razmotreno u skladu s njegovom dobi i stupnjem razvoja.

Zaštita od diskriminacije također predstavlja jednu od temeljnih obveza države idruštva. Diskriminacija djece s teškoćama može biti izravna, primjerice kada im se određena usluga uskraćuje zbog teškoće, ali može biti i neizravna, kada naizgled jednaka pravila u praksi dovode do nepovoljnijeg položaja djece s određenim potrebama. Diskriminacija može biti prisutna i u svakodnevnim društvenim odnosima, kroz predrasude, stigmatizaciju, socijalnu izolaciju ili niska očekivanja prema sposobnostima djeteta.

Zbog toga zaštita prava djece s teškoćama u razvoju nije samo pravno pitanje. Ona je i pitanje društvene odgovornosti i kulture. Način na koji društvo govori o djeci s teškoćama, način na koji ih prikazuje u medijima, odnos vršnjaka prema njima te očekivanja odraslih mogu značajno utjecati na njihovo samopouzdanje, razvoj i osjećaj pripadnosti.

Upravo zato važnu ulogu ima podizanje svijesti javnosti. Potrebno je napustiti stereotip prema kojemu je dijete s teškoćama prvenstveno „problem“ koji treba riješiti. Takav pristup može dovesti do sažaljenja, pretjerane zaštite ili isključivanja iz aktivnosti u kojima dijete može sudjelovati. Umjesto toga, potrebno je razvijati pristup koji polazi od dostojanstva, sposobnosti i prava svakog djeteta.

Uloga obitelji pritom je nezamjenjiva. Roditelji su najčešće osobe koje najboljepoznaju svakodnevne potrebe djeteta, njegove sposobnosti, teškoće i načine komunikacije. Sustav zaštite djece zato mora roditelje promatrati kao ravnopravne partnere, a ne samo kao korisnike usluga ili izvršitelje obveza. Partnerstvo između roditelja i stručnjaka može pridonijeti kvalitetnijem planiranju podrške i boljem ostvarivanju prava djeteta.

Međutim, odgovornost za ostvarivanje prava ne smije biti prebačena na obitelj. Ako su određene usluge nedostupne, ako postoje duge liste čekanja ili ako obitelj ne može financijski podnijeti troškove potrebne podrške, nije dovoljno roditeljima reći da „traže rješenje“. Država i javne službe imaju obvezu stvarati sustav u kojem će prava biti provediva i dostupna u praksi.

U tom smislu posebno je važna dostupnost usluga u lokalnoj zajednici. Djeca s teškoćama i njihove obitelji ne bi trebali biti prisiljeni napuštati svoje mjesto stanovanja ili svakodnevno putovati velike udaljenosti kako bi ostvarili osnovne usluge. Razvijanje lokalnih usluga rane intervencije, rehabilitacije, psihosocijalne podrške, odgoja i obrazovanja te pomoći obiteljima može značajno pridonijeti kvaliteti života djeteta i smanjiti rizik od socijalne izolacije.

Rana intervencija ima posebno značenje. Pravodobno prepoznavanje razvojnih potreba i omogućavanje odgovarajuće podrške može pozitivno utjecati na razvoj djeteta i njegovo kasnije uključivanje u obrazovni i društveni život. Međutim, rana intervencija ne smije biti usmjerena samo na „ispravljanje“ djeteta. Njezin cilj treba biti podrška djetetovu razvoju, komunikaciji, samostalnosti i sudjelovanju, uz istodobnu podršku obitelji.

Primjena Konvencije stoga zahtijeva promjenu načina razmišljanja na svim razinama.Potrebno je prijeći s deklarativnog priznavanja prava na sustavno stvaranje uvjeta zanjihovo ostvarivanje. To znači da se pri donošenju zakona, javnih politika i odlukamoraju uzimati u obzir potrebe djece s teškoćama u razvoju. Također znači da semora procjenjivati učinak pojedinih mjera na djecu i obitelji te osiguravati mehanizmi za praćenje provedbe prava.

Važnu ulogu u tome imaju institucije za zaštitu ljudskih i dječjih prava, pravobraniteljske  institucije, organizacije civilnog društva i stručne organizacije. Njihov je zadatak upozoravati na slučajeve povrede prava, ukazivati na sustavne nedostatke i poticati razvoj politika koje odgovaraju stvarnim potrebama djece. Jednako je važna mogućnost da dijete i njegova obitelj mogu jednostavno i učinkovito zatražiti zaštitu kada smatraju da je neko pravo povrijeđeno.

Konvencija o pravima djeteta pritom nije samo dokument koji se primjenjuje usituacijama kada je pravo već povrijeđeno. 

Ona je preventivni instrument. Njezina jesvrha stvoriti društveni i institucionalni okvir u kojem će se povrede prava sprječavati,a ne samo naknadno ispravljati. 

To je posebno važno kod djece s teškoćama urazvoju jer višestruke prepreke mogu povećati rizik od zanemarivanja, nasilja,diskriminacije i socijalne isključenosti.

Zaštita od nasilja zahtijeva posebnu pažnju. 

Djeca s teškoćama mogu biti upovećanom riziku od različitih oblika nasilja upravo zbog ovisnosti o odraslim osobama, komunikacijskih teškoća ili otežane mogućnosti prijavljivanja neprimjerenog postupanja. Zato je potrebno razvijati mehanizme zaštite koji su dostupni i razumljivi djetetu, educirati stručnjake i osigurati da se svaki navod o nasilju ili zanemarivanju ozbiljno i pravodobno razmotri.

Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta. U javnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ih svodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. Dijete nije njegova medicinska dokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. Ono je osoba s vlastitim identitetom, interesima, odnosima, željama i pravima. Jednako tako, potrebno je voditi računa o zaštiti privatnosti i dostojanstva djeteta. 

U javnosti i medijima treba izbjegavati prikazivanje djece s teškoćama na način koji ihsvodi na njihovu dijagnozu ili zdravstveno stanje. Dijete nije njegova medicinskadokumentacija, dijagnoza ili stupanj teškoće. Ono je osoba s vlastitim identitetom,interesima, odnosima, željama i pravima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da stvarna primjena Konvencije može seprocijeniti jednostavnim pitanjem: može li dijete s teškoćama u razvoju, u svakodnevnom životu, ostvarivati svoja prava u jednakoj mjeri kao i druga djeca? Ako ne može, potrebno je utvrditi gdje se nalazi prepreka i tko je odgovoran za njezino uklanjanje. Pritom nije dovoljno promatrati samo zakonske odredbe. Potrebno je promatrati stvarni život djeteta – može li pohađati vrtić ili školu, može li komunicirati, dobiva li potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, može li sudjelovati u igri i slobodnim aktivnostima, ima li prijatelje, može li izraziti svoje mišljenje i može li odrastati u obiteljskom okruženju uz odgovarajuću podršku.

Upravo se na toj razini vidi razlika između formalnog i stvarnog ostvarivanja dječjihprava. Pravo koje postoji samo u zakonu, ali nije dostupno u svakodnevnom životu,nije dovoljno. Međunarodni standardi zaštite djece zahtijevaju da država poduzima konkretne mjere kojima će prava učiniti dostupnima i provedivima.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta predstavlja temeljni okvir za takvodjelovanje. Njezina primjena u zaštiti djece s teškoćama u razvoju ne smije se svestisamo na članak 23., iako je njegova važnost iznimna. 

Cijeli sustav prava iz Konvencije treba primjenjivati na djecu s teškoćama: pravo na nediskriminaciju, pravo na život i razvoj, pravo na obitelj, pravo na zdravlje, obrazovanje, odmor i igru, pravo na zaštitu od nasilja i iskorištavanja te pravo na sudjelovanje i izražavanje vlastitog mišljenja.

Posebnu vrijednost donosi povezivanje Konvencije o pravima djeteta s Konvencijomo pravima osoba s invaliditetom. 

Dok Konvencija o pravima djeteta pruža univerzalni okvir dječjih prava, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom dodatno naglašava uklanjanje prepreka, pristupačnost, ravnopravnost, uključivanje i autonomiju osoba s invaliditetom. Zajednička primjena tih standarda omogućuje cjelovitiji pristup zaštiti djece s teškoćama u razvoju.

Uloga društva u tom procesu ne završava donošenjem zakona i osnivanjem institucija. Potrebna je kontinuirana izgradnja društva u kojem se različitost prihvaća kao sastavni dio ljudskog iskustva. Inkluzija nije samo pitanje prava djece s teškoćama; ona je pokazatelj kvalitete društva u cjelini. Društvo koje uklanja prepreke za najranjivije članove istodobno postaje pristupačnije, pravednije i humanije za sve.

Zaključno, primjena Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta u zaštiti djece steškoćama u razvoju predstavlja trajnu obvezu države, institucija, stručnjaka, obitelji icijele zajednice. Njezina temeljna poruka jest jasna: svako dijete ima jednaku vrijednost i jednako dostojanstvo, a teškoće u razvoju ne smiju biti razlog za uskraćivanje prava, diskriminaciju ili isključenost.

Djeci s teškoćama nije potrebna samo zaštita u tradicionalnom smislu te riječi.Potrebne su im prilike da uče, razvijaju se, komuniciraju, stvaraju odnose, sudjeluju uzajednici i donose odluke o vlastitom životu u skladu sa svojim sposobnostima irazvojnim mogućnostima. Njihovim obiteljima potrebna je dostupna, koordinirana ipravodobna podrška. Stručnjacima su potrebni odgovarajući resursi i sustavna podrška, a institucijama jasna odgovornost za provedbu prava.

Najvažniji korak prema potpunoj primjeni Konvencije jest zato promjena perspektive:dijete s teškoćama u razvoju ne treba promatrati kao osobu kojoj se nešto „daje“,nego kao nositelja prava koja mu pripadaju. Država i društvo nisu dobročinitelji kada osiguravaju ta prava, nego izvršitelji obveza koje proizlaze iz međunarodnih standarda zaštite ljudskih prava.

U konačnici, vrijednost jednog društva ne mjeri se samo njegovim zakonima,institucijama i ekonomskim pokazateljima, nego i načinom na koji štiti djecu kojima jepotrebna dodatna podrška. Primjena Konvencije UN-a o pravima djeteta stoga nijesamo pravna ili stručna obveza. Ona je pitanje društvene pravednosti, jednakosti i ljudskog dostojanstva. 

Kada dijete s teškoćama u razvoju može odrastati u obitelji,obrazovati se zajedno s vršnjacima, dobivati potrebnu zdravstvenu i rehabilitacijsku podršku, slobodno izražavati svoje mišljenje i sudjelovati u životu zajednice, tada možemo govoriti o stvarnom, a ne samo deklarativnom ostvarivanju njegovih prava.

Takav cilj zahtijeva kontinuiran rad, međuresornu suradnju, ulaganje u usluge i stručnjake te spremnost društva da uklanja prepreke koje djecu s teškoćama često prate od najranije dobi. Konvencija nam pritom daje jasan pravni i vrijednosni okvir.

Na institucijama i društvu ostaje odgovornost da taj okvir pretvore u svakodnevnu praksu i da svako dijete, bez obzira na teškoće s kojima živi, ima stvarnu mogućnost ostvariti svoj puni potencijal, živjeti dostojanstveno i biti ravnopravnim članom zajednice.

Čitaj više  
21 min čitanja