DRUŠTVO

U ovom članku govorit ćemo o obilježavanju Međunarodnog dana osoba s invaliditetom i o važnosti ovog dana za osobe s invaliditetom, njihove obitelji kao i o prihvaćanju različitosti kao važnom segmentu života.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se 3. prosinca svake godine. Ovaj dan ujedno je podsjetnik na poštivanje dostojanstva, ravnopravnosti i punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u svim aspektima društvenog života- iako se u posljednje vrijeme bilježe pozitivni pomaci, mnoge osobe s invaliditetom i dalje se suočavanju s fizičkim, društvenim i ekonomskim barijerama koje ograničavaju njihovu uključenost u zajednicu. Upravo zato, ovaj dan je prilika za jačanje svijesti, promicanje razumijevanja te zagovaranja inkluzivnih politika i praksi koje omogućavaju svima jednak pristup vlastitim pravima i mogućnostima.

Razumijevanje invaliditeta kao društvenog pitanja Invaliditet nije samo medicinsko stanje – to je rezultat interakcije između zdravstvenih poteškoća i prepreka u društvu. 

Ovaj se pristup temelji na takozvanom „ socijalnom modelu invaliditeta“, koji naglašava da je ključ inkluzije uklanjanje fizičkih, komunikacijskih i društvenih barijera. Time se fokus stavlja na društvo i njegovu odgovornost da stvori uvjete u kojima svaki pojedinac može živjeti dostojanstveno i aktivno sudjelovati u zajednici.

Obrazovanje kao temelj inkluzije

Obrazovanje je jedan od najvažnijih segmenata u kojem inkluzija mora biti vidljiva i dosljedno provedena.   Uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovne škole  donosi višestruke koristi – djeci omogućuje razvoj u poticajnoj, raznolikoj okolini, dok njihove vršnjake uči empatiji i toleranciji i prihvaćanju različitosti. Inkluzivno obrazovanje ne znači samo prisutnost u učionici, ono zahtjeva podršku stručnjaka ,prilagođene nastavne materijale, osiguravanje asistenata u nastavi, te stručno osposobljavanje učitelja. Kada se takav sustav rada dosljedno provodi, djeca stječu jednake mogućnosti za razvoj, a društvo dobiva buduće generacije koje razumiju vrijednosti i različitosti.Zapošljavanje osoba s invaliditetom i ekonomska neovisnost. Unatoč zakonskim odredbama i poticajima, stope zaposlenosti osoba s invaliditetom u mnogim su zemljama i dalje niske. Prepreke poput neprilagođenih radnih mjesta, nedostatka podrške, ali i predrasuda poslodavaca i dalje ograničavaju njihovu ekonomsku samostalnost. Promicanje inkluzivnog zapošljavanja i prilagodba radnih uvjeta – bilo da je riječ o fleksibilnom radnom vremenu, pristupačnosti prostora ili tehnološkim rješenjima – ne samo da poboljšava kvalitetu života osoba s invaliditetom nego i poslodavcima donosi prednosti poput lojalnije radne snage, veće raznolikosti i inovativnosti.

Pristupačnost prostora i informacija 

Uključivo društvo započinje pristupačnom okolinom.    To podrazumijeva jasno označene i tehnički prilagođene javne prostore, pristupačan javni prijevoz, jednostavne digitalne sadržaje, ali i dostupne informacije na prikladnim jezicima i u prilagođenim formatima prilagođenim za osobe s invaliditetom. Digitalna pristupačnost postaje sve važnija. Web – stranice, aplikacije i online usluge moraju biti prilagođene korisnicima koji koriste čitače ekrana, prilagođene tipkovnice ili druge asistivne tehnologije, kada je informacija dostupna svima, društvo postaje pravednije i sigurnije mjesto za sve osobe s invaliditetom.

Uloga zajednice i važnost mijenjanja stavova

Najveći izazovi inkluzije često nisu tehničke prepreke, već društveni stavovi, stereotipi i predrasude, poput mišljenja da osobe s invaliditetom nisu sposobne doprinijeti društvu, stvaraju nevidljive barijere. Ključ promjena leži u edukaciji i kontaktu. 

Kroz kampanje, osvještavanje, medijsku vidljivost i sudjelovanje osoba s invaliditetom u javnom životu stvara se okolina u kojoj se različitosti prihvaćaju prirodno.            

Uloga obitelji, škola, udruga i lokalne zajednice neprocjenjiva je u poticanju takve kulture razumijevanja. Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Međunarodni dan osoba s invaliditetom prilika da se podsjetimo kako inkluzija nije samo ideal, već konkretna obveza svakog društva. Ona zahtjeva stalnu predanost - od zakonodavaca, institucija, poslodavaca, ali i svakog pojedinca. 

Samo zajedničkim djelovanjem možemo stvoriti okruženje u kojem osobe s invaliditetom imaju jednake mogućnosti sudjelovati, doprinositi i ostvariti svoje potencijale Promicanje inkluzije znači promicanje ljudskosti. Društvo koje poštuje različitosti i pruža jednake mogućnosti svima nije samo pravednije – već i bogatije, naprednije i otpornije. Upravo zato je važno ne zadržavati obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom na samo jednom danu, nego vrijednosti inkluzije živjeti svakog dana i kroz cijelu godinu.

U ovom članku govorit ćemo o diskriminaciji osoba s invaliditetom, s obzirom da se ista kod može pojaviti kod upisa djece s teškoćama u vrtiće, osnovne škole, u ostvarivanju prava na razne oblike prilagodbe, na zapošljavanje kao i uključivanje u društvo što se smatra temeljnim pravom svih skupina društva, bez obzira bili oni s invaliditetom ili bez invaliditeta.

Iako živimo u 21. stoljeću, u vremenu koje se vrlo često opisuje kao doba jednakosti, inkluzije i ljudskih prava, osobe s invaliditetom se i dalje susreću s različitim oblicima odnosno vrstama diskriminacije. Ona nije uvijek otvorena ili namjerna – često je skrivena iza neznanja, predrasuda i nedostatka razumijevanje stvarnih potreba i mogućnosti osoba s invaliditetom. Upravo to „ tiho“ društveno nerazumijevanje čini najveću prepreku za ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim sferama života – od obrazovanja i zapošljavanja do društvenog života.

Prije nego što krenemo uopće govoriti o diskriminaciji osoba s invaliditetom i u kojim situacijama se ona događa objasnit ćemo što navedeni pojam uopće znači, da bi se lakše razumio nastavak ovog članka.

Što je diskriminacija osoba s invaliditetom? 

Diskriminacija osoba s invaliditetom je oblik ponašanja pojedinca koji konkretno u slučaju osoba s invaliditetom može nastati na čin da se pojedinac nepristojno obraća osobi s invaliditetom na osnovu njegovog/ njezinog invaliditeta, izgleda, ponašanja i slično. Također ona može nastati i kada se osobi s invaliditetom krše njezina zakonska ili druga prava. Diskriminaciju osoba s invaliditetom možemo podijeliti u dvije osnovne skupne: izravna koja nastaje kada se nekome uskraćuju prava zbog invaliditeta i neizravna kada se primjenjuju pravila i određene prakse koji naizgled vrijede za sve, ali u stvarnosti stavljaju osobe s invaliditetom u neravnomjerni položaj. 

Za primjere uzet ćemo sljedeće situacije: poslodavac koji ne prilagodi radno mjesto zaposleniku koji koristi invalidska kolica, obrazovna ustanova koja ne osigurava pristupnu rampu ili internetske i druge stranice koje nisu prilagođene osobama s oštećenjem vida, sluha i drugim teškoćama.          Svi navedeni primjeri jasno pokazuju da je riječ o diskriminaciji osoba s invaliditetom koliko god oni bili općeniti oni su u stvarnosti puno složeniji i češći.

Društveni korijeni problema  

U središtu diskriminacije nalazi se nerazumijevanje – koje je duboku ukorijenjeno u mnoge oblike društvenih predrasuda. Osobe s invaliditetom često se promatra kroz prizmu „ ograničenja“, a ne njihovih stvarnih mogućnosti. Umjesto da se fokus stavi na prilagodbu okruženja i stvaranje jednakih uvjeta za sve, društvo još uvijek očekuje da se osobe s invaliditetom „ uklope“ u vrlo često za njih nepristupačne i neprilagođene uvijete (neovisno o tome radili se o zapošljavanju, školovanju, prilagodbi javnog prijevoza…). Kultura sažaljenja također igra veliku ulogu.                   Umjesto poštovanja i prepoznavanja dostojanstva, osobe s invaliditetom vrlo često se tretiraju kao objekti pomoći ili humanitarnih kampanja, a ne kao ravnopravni građani odnosni sudionici društva koji imaju pravo na vlastitu samostalnost, rad i slobodu izbora. Takav pristup ne samo da umanjuje njihovu vrijednost, ali i zagovara njihovu isključenost iz društvenog života.

Kršenje prava unatoč zakonima  

Mnoge države, pa tako i Republika Hrvatska ima mnoge zakone koji štite prava osoba s invaliditetom – poput Zakona o suzbijanju diskriminacije i zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, naravno uz navedene zakone na snazi mnoge druge vrste zakona koje sprječavaju diskriminaciju osoba s invaliditetom na svim društvenim i organizacijskim razinama. Isto tako vrijedi spomenuti da je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, kojim se država obvezuje na uklanjanje svih mogućih oblika diskriminacije i osiguravanja jednakih mogućnosti. Međutim u praksi je situacija često puta drugačija. Prava postoje samo na papiru, ali se ne primjenjuju u praksi. Nedostatak pristupa javnim ustanovama, neinformiranost poslodavaca, birokratske prepreke i neadekvatna podrška – sve to, nažalost dovodi do nastajanja marginalizacije osoba s invaliditetom u društvu.

Zapošljavanje i obrazovanje – dvije ključne točke isključenosti  

Osobe s invaliditetom vrlo često se suočavaju s predrasudama prilikom zapošljavanja. Poslodavci ih doživljavaju kao manje produktivne ili dodatni trošak, iako bi se osobe s invaliditetom na radnom mjesto trebalo gledati kao ravnopravne samo ako im se isto prilagodi. Slično je i u obrazovanju: iako postoji zakonska obveza inkluzivnog obrazovanja, mnoge škole još uvijek nisu fizički ni organizacijski spremne za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovni školski sustav. Nedostatak asistenata u nastavi, prilagođenih nastavnih materijala i edukacije nastavnika često vodi do toga da djeca s teškoćama u razvoju budu izolirana ili čak isključena iz redovnog obrazovanja. 

Društvena percepcija i svakodnevni život 

Diskriminacija nije uvijek institucionalna – ona je često prisutna i u mnogim svakodnevnim situacijama kao što su: pogledi na ulici, komentari, podcjenjivanje sposobnosti, ili suptilno isključivanje iz društvenih aktivnosti – sve to oblikuje osjećaj nepripadnosti i stvara mnoge emocionalne barijere. Važno je razumjeti da osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje, nego ravnopravnost, poštovanje i priliku da žive dostojanstveno. Invaliditet nikada ne definira osobu – on je samo dio njezinog identiteta.

Uloga društva i odgovornost pojedinca 

Borba protiv diskriminacije osoba s invaliditetom nije samo zadatak institucija – ona počinje promjenom svijesti svakog pojedinca na osobnoj razini. Potrebno je razvijati kulturu razumijevanja i empatije, ali i aktivno raditi na stvaranju inkluzivnog društva: 

• kroz obrazovanje djece i mladih u različitostima
• kroz prilagodbu javnih prostora i digitalnih sadržaja
• kroz zapošljavanje i podršku samozapošljavanju osoba s invaliditetom
• kroz organizaciju javnih kampanja koje promiču stvarnu, a ne deklarativnu jednakost.
• Iz svega navedenog možemo zaključiti da diskriminacija osoba s invaliditetom nije samo pravni ili socijalni problem – to je ogledalo našeg odnosa prema ljudskom dostojanstvu. Dok god dopuštamo da predrasude, neznanje i indiferentnost određuju položaj osoba s invaliditetom, ne možemo govoriti o istinskoj jednakosti. Promjene počinju razumijevanjem – shvaćanjem da osobe s invaliditetom nisu „ drugi“, nego naši sugrađani, kolege, prijatelji i članovi obitelji, s jednakim snovima i potencijalima. Društvo koje to prepozna i u praksi provede načelo inkluzije, društvo je koje poštuje i cijeni sve svoje članove.

U ovom članku obratit ćemo pozornost na mobilnost osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu OSI), prisutnost arhitektonskih prepreka te osobnu asistenciju kao veoma važnu uslugu za osobe s invaliditetom te primjenu zakona o istoj.

Mobilnost podrazumijeva uključivanje OSI – a u svakodnevni život ,odnosno kretanje u kući i izvan nje. Osobe s težim oblicima invaliditeta, posebice one koje su u invalidskim kolicima ili su pak slijepi i slabovidni svoje svakodnevne obveze koje su nama zdravima normalne ne mogu obavljati bez tuđe pomoć, stoga im je potrebna svakodnevna ili povremena pomoć osobnog asistenta.

Za potrebe ovog članka obratit ćemo pozornost na ne prilagođenost prometnica, objekata i javnog prijevoza. Spominjući neprilagođenost prometnica skrenut ćemo pozornost na nedostatak taktilnih staza koje su od velike važnosti za svakodnevno kretanje slijepih i slabovidnih osoba, uz taktilne staze također nedostaje semafora sa zvučnom signalizacijom koja je također od velikog značaja za slijepe i slabovidne osobe. Spominjući osobe u invalidskim kolicima ili s drugim oblicima pomagala za kretanje primjećuje se problem prelaska preko ceste zbog nedostatka spuštenog dijela nogostupa kao i ne prilagođenog trajanja vremenskog trajanja izmjene signalizacije na semaforima.

Uočava se neprilagodba objekata u smislu nesmetanog pristupa javnim i drugim ustanovama te javnom prijevozu.

Iako postoji Pravilnik o pristupačnosti kojim se određuje primjena tehničkih rješenja u izgradnji građevina koje osobama s invaliditetom i s smanjenom pokretljivosti osiguravaju nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u prostoru i  dalje se primjećuju nedostaci posebice u pristupu javnim institucijama.

Za primjer uzet ćemo osobu s oštećenjem vida kojoj je od prijeke potrebe pomoć druge osobe kako bi se kretala po gradu ili obavljala neke važne zadatke, no nažalost ima građana i građanki koji nisu skloni pomoći najčešće pravdajući se da su u gužvi ili s sličnim isprikama. Osobe s oštećenjem vida također imaju teškoća u korištenju javnog prijevoza gdje putnici ne žele ustupiti mjesto ili pak pomoći osobi prilikom ulaska ili izlaska iz javnog prijevoza.

Spominjući javne i kulturne institucije te javni prijevoz također se može prijetiti nespremnost djelatnika za pružanje pomoći osobama s invaliditetom, te arogantnost pojedinih djelatnika, stoga smo mišljenja kako bi trebalo uvesti edukaciju o ophođenju s osobama s invaliditetom.

Spominjući kulturni život osoba s invaliditetom mišljenja smo kako bi im trebala biti dostupna u svrhu obogaćivanja života i opće kulture, no i ovdje se primjećuju nedostaci posebice kada govorimo o prilagodbi prostora i prilaza istima, te prilagodbi sadržaja. Kino projekcije i kazališne predstave trebale bi biti prilagođene osobama s oštećenjem vida i sluha u vidu titlova ili narativnih ili drugih oblika opisa sadržaja. Kako bi se osobama s invaliditetom olakšao i oplemenio svakodnevni život od velikog su značaja osobni asistenti o kojima ćemo u nastavku ovog članka.

Primjena i opis zakona o osobnoj asistenciji.

 Na samom početku ovog dijela članka nekoliko važnih statističkih podataka. U Hrvatskoj početkom ožujka 2025. godine evidentirano je ukupno 612612 osoba s invaliditetom. Prema izvješću ministra Marina Piletića stupanjem na snagu Zakona o osobnoj asistenciji iz 2023. godine broj korisnika usluge osobne asistencije porastao je sa 4070 na 14100  korisnika. Broj pružatelja navedene usluge povećao se sa 173 na 688 pružatelja, spomenuto povećanje se odnosi na činjenicu kako uslugu osobne asistencije mogu pružati ustanove socijalne skrbi te vjerske zajednice.

Primjena osobne asistencije najčešće se u javnosti tumači kao pomoć u kretanju osobama s invaliditetom iako ona zapravo obuhvaća više usluga koje ćemo navesti i opisati u nastavku teksta.

Osobna asistencija - socijalna usluga kojom se osigurava pomoć i podrška osobama s invaliditetom prilikom obavljanja aktivnosti koje nisu u mogućnosti obavljati same zbog stupnja invaliditeta, te koje su joj svakodnevno potrebne (u kući i izvan nje, podrška u komunikaciji i primanju informacija) u svrhu veće samostalnosti, zaštite ljudskih prava i dostojanstva i uključivanja u društveni život, samim time i ravnopravnost s osobama bez invaliditeta.

Pravo na uslugu osobne asistencije ostvaruju osobe s težim oblikom invaliditeta, osjetilnim i mentalnim teškoćama. Pravo na navedenu uslugu može se ostvariti u rasponu od 44 do 350 sati mjesečno što ovisi o potrebama korisnika. Osim usluge osobne asistencije dotaknut ćemo se vodećih pratitelja, komunikacijskih posrednika te tumača znakovnog jezika.

Spominjući uslugu  osobne asistencije za osobe s oštećenjem vida istu pružaju videći pratitelji u rasponu satnice od 10 do 60 mjesečno odnosno po potrebi korisnika.

Usluga videćeg pratitelja - pomoć u kretanju, obavljanju specijalističkih ili drugih pregleda, odlazak i sudjelovanje u raznim aktivnostima i događajima, a koji doprinose socijalnoj uključivosti slijepih i slabovidnih osoba u život zajednice. 

Osobnu asistenciju za gluhe, nagluhe i gluho - slijepe osobe pružaju komunikacijski posrednici koji su ujedno i tumači hrvatskog znakovnog jezika. Spominjući uslugu komunikacijskog posrednika usluga je osigurana u rasponu satnice od 10 do 160 sati mjesečno odnosno po potrebi korisnika.

Usluga osobne asistencije u svim navedenim oblicima je pomoć u kretanju i komunikaciji u svrhu obavljanja specijalističkih ili drugih pregleda, odlazak i sudjelovanje u raznim aktivnostima i događajima, a koje doprinose socijalnoj uključivasti slijepih i slabovidnih osoba u život zajednice.

Raspon cijena navedenih usluga određuje se slijedećim rasponom: osobni asistenti i videći pratitelji - 11 eura po satu, tumaći hrvatskog znakovnog jezika - 12,5 eura po satu, te komunikacijski posrednici za gluhe, nagluhe i gluho - slijepe osobe - 13,5 eura po satu.

Za ostvarivanje prava na spomenute usluge korisnici (osobe s invaliditetom) moraju podnijeti zahtjev nadležnom područnom uredu Hrvatskog Zavoda za socijalni rad uz svu liječničku dokumentaciju te nalaz i mišljenje zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom kojim se određuje satnica osobne asistencije. Komisija u suradnji s korisnikom odnosno njegovim zakonskim skrbnikom izrađuje listu potreba koje će biti obuhvaćene navedenim uslugama. Konačna lista se šalje nadležnom Zavodu za socijalni rad.

Kandidati koji žele postati osobni asistenti mogu biti osobe s navršenih 18 godina, trebaju posjedovati uvjerenje o psihofizičkom zdravlju, potvrdu o nekažnjavanju te važeću vozačku dozvolu B kategorije.

Kandidati koji pružaju bilo koju od navedenih usluga osobne asistencije imaju zakonsku obvezu čuvanja poslovne tajne pod čime se podrazumijeva da javno ne iznose podatke o korisniku, njegovim bolestima (invaliditetu), potrebama, obiteljskom ili imovinskom stanju, osim ukoliku su korisniku ugrožena njegova prava, sloboda ili je žrtva nekog oblika nasilja.

U slučajevima da su korisniku ugrožena njegova ljudska prava, dostojanstvo ili sloboda osobni asistent je dužan o tome obavijestiti nadležni zavod za socijalni rad.

Ovim člankom želimo skrenuti pozornost javnosti na uvažavanje osoba s invaliditetom, njihovih potreba te pozvati kvalitetnu suradnju između pružatelja navedenih usluga u svrhu što kvalitetnijeg života osoba s invaliditetom.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti sprječavanja diskriminacije prema osobama s invaliditetom u svim aspektima života, govorit ćemo o tome zašto je ono važno ikako potaknuti društvo u cjelini da što bolje razumije prava i mogućnosti za aktivno i ravnopravno uključivanje osoba s invaliditetom u društvo, jer bi se samim time na njih trebalo gledati jednako kao i na osobe bez invaliditeta, samo uz prilagođen pristup.

U svakodnevnom životu često govorimo o jednakostima, pravima i poštovanju različitosti, no nažalost osobe s invaliditetom se i dalje susreću s brojnim preprekama– neovisno o tome jesu li one fizičke, društvene ili psihološke prirode. Iako su zakoni i međunarodni propisi jasni u zaštiti njihovih prava, stvarnost nažalost pokazuje da diskriminacija i nerazumijevanje još uvijek postoje. Sprječavanje diskriminacije prema osobama s invaliditetom ne znači samo uklanjanje prepreka, već s se odnosi i na stvaranje društva u kojem svaka osoba ima priliku sudjelovati, doprinositi i živjeti dostojanstveno.

Razumijevanje prava osoba s invaliditetom i njihovih mogućnosti za aktivno uključivanje u društvo smatra se kao temelj pravednog i humanog društva. Kada kao zajednica u cjelini naučimo gledati invaliditet ne kao prepreku, već kao jedan od oblika ljudske raznolikosti, samim time otvaramo vrata ravnopravnosti i istinskog uključivanja.

Što znači diskriminacija i kako ona pogađa osobe s invaliditetom?

Diskriminacija prema osobama s invaliditetom može biti izravna, poput uskraćivanja zapošljavanja ili obrazovanja i neizravna – kroz neprilagođene prostore, nedostatak informacija u pristupačnim formatima ili društvene predrasude. Često se događa da osobe s invaliditetom nisu isključene namjerno, već do istog dolazi zbog nedostatka znanja i razumijevanja njihovih potreba.

Primjerice, ako zgrada nema rampu ili dizalo, osoba u invalidskim kolicima možda fizički ne može ući, čime joj je onemogućeno sudjelovanje aktivnostima. Ako nema tumača za znakovni jezik, osoba s oštećenjem sluha može biti isključena iz svih oblika svakodnevne komunikacije. Takve prepreke stvaraju osjećaj izolacije i nevidljivosti

Prava osoba s invaliditetom kao temelj ravnopravnosti

Osobe s invaliditetom imaju ljudska prava kao i svi drugi – pravo na obrazovanje, rad , zdravstvenu skrb, pristupačnost, slobodno kretanje, sudjelovanje u kulturnom i društvenom životu. Ta prava se ne smiju smatrati kao privilegije, već kao oblici temeljnih prava koja im omogućuju ravnopravno sudjelovanje u društvu. Poznavanje tih prava važno je ne samo za same osobe s invaliditetom, već i za širu javnost, poslodavce, institucije i donositelje odluka. Kada društvo razumije da prilagodbe – poput pristupačnih radnih mjesta, fleksibilnog radnog vremena ili tehničkih pomagala - nisu „ posebni zahtjevi“, nego se smatraju kao način osiguravanja jednakih mogućnosti, tada se stvaraju uvjeti za stvarnu uključenost osoba s invaliditetom u društvo.

Zašto je aktivno uključivanje važno?

Aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u društvo donosi korist svima. Kada osobe s invaliditetom sudjeluju u obrazovanju, radu, sportu, kulturi i zajednici, one na taj način mogu doprinijeti svojim znanjem, talentima i iskustvom. Raznolikost obogaćuje društvo, potiče kreativnost i gradi međusobno razumijevanje.S druge strane, isključenost osoba s invaliditetom dovodi do siromaštva, socijalne izolacije i gubitka potencijale. Drugim riječima, društvo koje aktivno ne uključuje sve svoje članove, gubi vrijedne doprinose i produbljuje društvenu nejednakost.

Uloga pojedinca i zajednice

Sprječavanje diskriminacije nije samo zadatak institucija – svatko od nas ima tu vrlo važnu ulogu. To počinje s poštovanjem, otvorenošću da slušamo osobe s invaliditetom i njihove potrebe. Male promjene u ponašanju, poput korištenja pristupačnog jezika, pružanja pomoći kada je ona potrebna ili zagovaranja pristupačnijih prostora, mogu napraviti veliku razliku.

Škole, radna mjesta, lokalne zajednice i mediji imaju posebno važnu ulogu u promicanju pozitivnih primjera i razbijanju stereotipa. Kroz obrazovanje i informiranje javnosti možemo graditi društvo u kojem se različitosti prihvaćaju, a ne odbacuju.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da sprječavanje diskriminacije prema osobama s invaliditetom nije samo zakonsko pitanje, već se smatra pitanjem vrijednosti koje njegujemo kao društvo. Razumijevanjem njihovih prava i mogućnosti za aktivno uključivanje gradimo pravedniju, otvoreniju i solidarniju zajednicu.

Kada osobama s invaliditetom omogućimo ravnopravno sudjelovanje u društvu ne pomažemo samo njima – nego jačamo cijelo društvo. Uključivo društvo podrazumijevan ono društvo u kojem svatko ima priliku razvijati se, doprinositi i biti poštovan. Upravo zato sprječavanje diskriminacije i poticanje aktivnog uključivanja osoba s invaliditetom treba biti zajednički cilj svih nas.

 U prethodnom članku govorili smo o stigmatizaciji osoba s invaliditetom, a u ovom članku osvrnut ćemo se na problem nedostatka empatije i zajedništva između osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu OSI)

 Kada spominjemo nedostatak empatije i zajedništva između osoba s invaliditetom možemo primijetiti nedostatak čimbenika općenito u društvu, samim time i između osoba s invaliditetom. Spominjući nedostatak empatije prvi  i najveći koji se u javnosti je nedostatak zajedništva između pripadnika / pripadnica OSI populacije koji su članovi / članice udruga civilnog društva i na osnovu tog članstva mnoge pogodnosti i prava, a koja će im samim time olakšati kvalitetu njihova života.

S druge strane nalaze se pripadnici OSI populacije koji nisu članovi /članice udruga civilnog društva ili pak ne ostvaruju pravo na članstvo u udruzi zbog „ nedostatka“ oštećenja (prema kvalifikaciji stupnjeva invalidnosti pripadaju drugom ili trećem stupnju funkcionalnih sposobnosti) koji je uvjet za članstvo ili udruge ne dopuštaju pristup osobi s invaliditetom samim time i uslugama udruga pruža. Osim nedostatka podrške od strane udruge (udruga) OSI – i koji nisu članovi udruga na osnovu invaliditeta nailaze na nedostatak podrške drugih pripadnika OSI – a. Nedostatak međusobne potpore i podrške primječuje se u vidu neslaganja OSI – a osko zajedničkih interesa i ciljeva, neovisno da li su povezani uz ostvarivanje prava ili međusobno prožanje drugih oblika potpore i podrške jedni drugima. Do spomenutog neslaganja može doći odnosno najčešće dolazi zbog stranačke pripadnosti ili neslaganja u mišljenjima zbog toga što neki smatraju da više vrijede zbog svog položaja i ugleda u društvu. Često zbog nedostatka međusobne potpore OSI populacije u javnosti se stječe dojam kako se OSI – i ne žele izboriti za svoja prava, već privhvačaju nametnuto i pomire se s činjenicom da tako mora biti.

Kako biste lakše razumjeli cijeli članak za primjer ćemo uzeti 2 zakonska problema o kojima ima neslaganja među OSI – populacijom a to su primjena Zakona o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku. Na primjeru Zakona o osobnoj asistenciji kao i nerijetko se u javnosti primjećuju razlike u ostvarivanju prava i pogodnosti koje proizlaze iz navedenih Zakona. Pojedine osobe s invaliditetom imaju mišljenje da je materijalno stanje važnije u odnosu na kvalitetnu podršku bližnjih i ostatka društva u cjelini. Smatra se da podrška obitelji nije nužna za kvalitetan život OSI – a, nedostatak podrške pogotovo u djetinjstvu i adolescenciji može za posljedicu imati nisko samopouzdanje. Nerijetko zbog niskog samopouzdanja osobe s invaliditetom ulaze u nekvalitetne – štetne odnose bili oni poslovni ili partnerski. O navedenome ćemo detaljnije pisati u nekom od sljedećih članaka. Nedostatak empatije među osobama s invaliditetom koje su vještije u određenim aspektima života ili su imale mogućnost boljeg školovanja, samim time se smatraju više vrijednima od onih koji nisu imali ili nemaju mogućnost za isto. Mišljenja smo kako ne bi trebale postojati razlike između OSI populacije s manjim mogućnostima napredovanja u odnosu na one koji imaju boje uvjete i mogućnosti, već bi svi OSI – i trebali biti složni  s obzirom da imamo iste ili slične probleme i teškoće.

Važno je uzeti u obzir da zdrave osobe imaju mogućnost samostalno izraziti svoje potrebe i mišljenja dok određene osobe s invaliditetom (s težim oblicima invaliditeta) svoje potrebe i osjećaje ne znaju izraziti, već im je za to potrebna pomoć druge osobe. Bez obzira na to da li je ta osoba roditelj, osobni asistent ili pripadnik / pripadnica udruge civilnog društva.

Članak možemo zaključiti mišljenjem kako je važno potaknuti društvo u cijelini (od lokalne zajednice pa nadalje) na pružanje kvalitetne podrške osobama s invaliditetom, neovisno bila ta podrška u psihološkom smislu ili općenito. Neovisno da li osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na uslugu osobne asistencije ili ne ostvaruje. Spomenute razlike ne bi trebale na njihovu kvalitetu života, jer samo takvim pristupom osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici društvenog života. 

U uvodnom tekstu rubrike  „ DRUŠTVENI ŽIVOT OSOBA S INVSLIDITETOM „ dotakli smo se stigmatizacije djece s teškoćama i osoba s invaliditetom te smo nastavno na tekst o stigmatizaciji djece i osoba s invaliditetom  napisali članak na temu nedostatka empatije i podrške kako u društvu tako među pripadnicima OSI populacije. U ovom članku ćemo se dotaknuti jednako tako  zastupljenog problema a to je neprihvatljiv pogled društva na OSI-e , ponajprije nedostatka kvalitetne komunikacije sa Osi-ma a što ujedno znači i njihovo ne poštovanje i ne vrednovanje kako njih samih ali i njihovih uspjeha.

U društvu se osobe s invaliditetom nerijetko i nepravedno smatraju nesposobnima i manje vrijednima iako mnogi od nas posjeduju znanja i vještine kojima možemo ravnopravno doprinijeti društvu. Bez obzira na vrstu invaliditeta svatko od nas ima svoje vrline i talente. Svaki pripadnik , pripadnica može se istaknuti svojim zalaganjem - uspjesima u športu , glazbi , književnosti , dramskoj , filmskoj ili likovnoj umjetnosti  te drugim aktivnostima koje doprinose kvalitetnom razvoju civilnog društva. Kada spominjemo potporu podršku te poštovanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom  važno je da ista dolazi iz primarne zajednice odnosno obitelji kao i svih drugih institucija koje svojim radom i brigom za Osi populaciju od naj ranije dobi  doprinose kvaliteti njihovih života .

U nastavku teksta obratiti ćemo pozornost na preduvjete koji bi trebali biti postignuti kako bi se osobe s moglo reći da su  osobe invaliditetom poštovane i ravnopravne samim time  imaju kvalitetan život . Dva su veoma važna preduvjeta za kvaliteta društven život osoba s invaliditetom to su rušenje predrasuda o osobama s invaliditetom o kojima je bilo riječi na početku teksta uz obveznu edukaciju svih sudionika društva od naj ranije dobi o načinima ophođenja prema osobama s invaliditetom . Kada se spominju prepreke koje otežavaju kvalitetan život i ukljućivanje OSI-a život većina spominje građevinske ptepreke no mišljanja smo kako je važnije graditi kvalitetnu komunikaciju između zdravih i osoba s invaliditetom . Od naj ranije dobi (predškolske dobi) trebalo bi učiti djecu kako se ophoditi prema svojim vršnjacima s teškoćama u razvoju , djeci i odraslima s invaliditetom , kako sa njima ulaziti u razgovor ( prilagoditi način razgovora kako bi on / ona mogli razumjeti što im se govori),kako im pomoći ukoliko im je pomoć potrebna (prijeći cestu , donijeti nešto što im je potrebnu i slično).

Građevinske prepreke kao što je nedostatak „rampi „ odnosno spuštenog nogostupa ili nagiba po koje  osoba s invaliditetom ulazi u objekt svakako trebaju biti svugdje gdje je to neophodno no i kada postoje sve prilagodbe  i dalje je važan način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom. Odnos pun uvažavanja , suosjećanja i vrednovanja  je od velikog značaja za kvalitetan život osoba s invaliditetom .     

Kako bi smo što jasnije razumjeli navedeno  za primjer ćemo uzeti osobu koja koristi hodalicu ili štake i kako takvoj  osobi prići i pomoći u prelasku ceste . Ukoliko primijetite da osoba s invaliditetom želi ući u javni prijevoz a vozać ne obraća pozornost nemojte se ustručavati upozoriti vozaća da sačeka kako osoba ne uđe u autobus ili tramvaj , također  ponudite pomoć osobi da uđe te ju smjestite na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom . Ukoliko  vidite da osoba s invaliditetom želi prijeći raskrižje ljubazno ga / nju upitajte dali želi pomoć te prvo zaustavite promet (produžujući ruku iznad glave u znak upozorenja) potom osobu primite pod ruku i prevedite preko cesta.

Članak možemo zaključiti činjenicom da postoji napredak u ostvarivanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom i dalje se primjećuje nedostatak uvažavanja i kulture ophođenja , emocionalnog i općenitog pristupa članova društva svih dobnih skupina u ophođenju prema osoba s invaliditetom .                Za kvalitetan i što samostalniji život osi-a uz sve već navedeno važna je kvalitetna komunikacija što iziskuje edukaciju društva u cjelini a koja je nedostatna i nekvalitetna . Spomenutu edukaciju za sada pružaju neke od udruga civilnog društva kroz svoje programe ili suradnjom edukacijskim rehabilitatorima i asistentima.

O nepoštovanju i ne uvažavanju osoba s invaliditetom bi se moglo pisati mnoštvo članaka obzirom da nema dijela naših života gdje se isto  ne primjećuje od komunikacije i ophođenja u školstvu ,zdravstvu te na radom mjestu .

U ovom članku govorit ćemo o važnosti edukacije javnosti i razumijevanju potreba osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, jer upravo javnost treba znati kako pomoći osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima, a da ih se na bilo koji način ne odbacuje ili diskriminira u društvu, jer je inkluzija važna za uključivanje djece s teškoćama u razvoju u ravnopravan život zajednice.

U društvu koje teži jednakosti i inkluziji, razumijevanje potreba djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom jedan je od ključnih izazova. Premda su zakonski okviri i institucionalne mjere sve razvijeniji, istinska potreba počinje tek kada šira javnost postane svjesna da su različitosti prirodni dio zajednice. Edukacija javnosti o ovim temama ne smije se svoditi samo na formalne programe i kampanje, već treba biti kontinuiran proces koji doprinosi razbijanju predrasuda, jačanju empatije i stvaranju jednakih prilika.

Zašto je edukacija javnosti nužna?

Nedostatak znanja i informacija o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom često dovodi do nerazumijevanja, stigme i socijalne isključenosti. Djeca s teškoćama u razvoju nerijetko se suočavaju s teškoćama u razvoju, zapošljavanju ,socijalnim odnosima i pristupu javnim prostorima. Edukacija javnosti upravo zato pomaže da se te prepreke prepoznaju i postupno uklone. Kada ljudi nauče kako pružiti podršku, kako pristupiti osobi koja se suočava s određenim izazovima i kako poštovati njihove potrebe, otvara se put prema društvu u kojem se različitosti prihvaćaju, a ne osuđuju.

Uloga odgojno – obrazovnih ustanova

Škole i vrtići imaju izuzetno važnu ulogu u oblikovanju stavova budućih generacija. Kroz inkluzivne obrazovne programe, radionice i zajedničke aktivnosti, djeca uče da se različitost ne smije doživljavati kao prepreka za rast. Posebno je važno da se djeci s teškoćama u razvoju pruži prostor u kojem mogu pokazati svoje talente i razvijati se u skladu sa svojim mogućnostima, bez osjećaja isključenosti.

Mediji kao pokretač promjena

Mediji imaju veliku moć oblikovanja javnog mijenja. Odgovorno izvještavanje, pozitivni primjeri i isticanje uspjeha osoba s invaliditetom mogu značajno pridonijeti razbijanju stereotipa. Umjesto da se osobe s teškoćama prikazuju kroz prizmu sažaljenja, potrebno je naglašavati njihove vještine, postignuća i doprinos zajednici.

Obitelj i lokalna zajednica

Podrška obitelji temeljna, no jednako je važna uključenost lokalne zajednice. Kada društvo pokaže razumijevanje i stvori mrežu podrške – kroz volonterske programe, edukativne radionice, inkluzivne sportske i kulturne aktivnosti – tada se stvara okruženje u kojem se svaki pojedinac osjeća prihvaćeno i vrijedno.

Šira društvena korist

Edukacija javnosti ne koristi samo osobama s teškoćama u razvoju ili s invaliditetom ,već i cijeloj zajednici.      Ona razvija empatiju, povećava socijalnu povezanost  i stvara osnovu za zdravije društvo. Djeca koja odrastaju u okruženju gdje se različitosti prihvaćaju postaju odrasli ljudi otvoreniji za suradnju toleranciju i inovacije.         Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija javnosti o problemima s kojima se suočavaju djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom nije luksuz, već nužnost.                                   

Samo kroz informiranje, razumijevanje i aktivno uključivanje možemo graditi društvo u kojem svatko ima priliku za dostojanstven život i svoj osobni rast i razvoj. To je odgovornost svih nas – institucija, medija, obrazovnih ustanova, ali i svakog pojedinca. 

Ulaganje u znanje, empatiju i inkluziju dugoročno se vrača kroz humanije, pravednije i povezanije društvo u kojem nitko nije prepušten na margine, nego je uključen u sve aspekte društvenog života u zajednici.

Pristupačnost u ugostiteljstvu danas više nije samo zakonska obaveza – ona je izraz poštovanja, empatije i inkluzivnog pristupa prema svim ljudima. Za osobe s invaliditetom ili posebne potrebe, restoran može biti više od mjesta za objedovanje – on može postati prostor sigurnosti, dostojanstva i uživanja u hrani.

Arhitektonske prilagodbe

Pristupačnost započinje već na ulazu u restoran. Osobe koje koriste kolica ili imaju poteškoće s hodanjem trebaju imati:

• rampe i široka vrata
• prostore za nesmetano kretanje
• prilagođene stolove i sanitarne čvorove
• vizualne putokaze i induktivne petlje za osobe nagluhih

Primjer koji se izdvaja u Hrvatskoj je restoran URIHO u Zagrebu, prvi inkluzivni restoran u zemlji, u kojem većina zaposlenika ima invaliditet. Prostor je prilagođen kolicima, a ugrađena induktivna petlja pomaže osobama s oštećenjem sluha. Restoran je ne samo arhitektonski pristupačan, već i mjesto profesionalnog razvoja za osobe s invaliditetom.

Gastronomske prilagodbe

Pristupačnost se ne odnosi samo na fizički prostor, već i na način pripreme hrane i jelovnika:

• Posebni jelovnici: za alergije, intolerancije, vegansku ili vegetarijansku prehranu.
• Prilagođena prezentacija hrane: za osobe s motoričkim poteškoćama.
• Obrazovano osoblje: ljubazni konobari koji razumiju potrebe osoba s invaliditetom čine razliku.

Primjeri hrvatskih restorana:

1. Amfiteatar (Pula) – ima gluten-free jelovnik i može prilagoditi jela osobama s drugim prehrambenim potrebama.
2. BioMania (Zagreb i Bol) – potpuno biljna kuhinja s opcijama bez glutena.
3. Vegehop (Zagreb) – veganski restoran s gluten-free opcijama i prostorom prilagođenim kolicima.
4. Glutenno (Zagreb) – restoran potpuno bez glutena, idealno za osobe s celijakijom.
5. Pandora GreenBox (Split) – veganske, vegetarijanske i gluten-free opcije, u skladu s turističkim standardima pristupačnosti.

Ovi primjeri pokazuju da je moguće ponuditi hranu koja je ne samo ukusna i sigurna, već i inkluzivna za osobe s posebnim potrebama.

Zašto je ovo važno

Inkluzivni restorani pokazuju da pristupačnost i kvaliteta idu ruku pod ruku. Osim što omogućavaju sigurno i ugodno objedovanje, oni:

• zapošljavaju osobe s invaliditetom
• podižu društvenu svijest o važnosti inkluzije
• grade zajednicu u kojoj su svi dobrodošli

Restorani koji ulažu u arhitektonske i gastronomske prilagodbe šalju jasnu poruku – svatko je vrijedan i dobrodošao.

Savjeti za osobe s posebnim potrebama

1. Provjeri prije dolaska – mnogi restorani rado prilagode jelo prema specifičnim zahtjevima.
2. Korištenje vodiča – aplikacije poput Turism4all ili vodič Centar Vrijednost pomažu pri pronalasku restorana koji su i fizički pristupačni i prilagođeni dijetama.
3. Komunikacija s osobljem – jasno obavještavanje o alergijama ili intolerancijama smanjuje rizik od pogreške.

Članak možemo zaključiti činjenicom kako pristupačni restorani nisu samo trend – oni su temelj inkluzivnog društva. Svaka investicija u arhitekturu i gastronomske prilagodbe znači da svi gosti mogu uživati u obroku s jednakim osjećajem sigurnosti i poštovanja.

            OPČI OPIS

Povod ovom članku proizlazi iz nedostatka  prava i mogućnosti osoba s invaliditetom ( u daljnjem tekstu OSI-a ) da sudjeluju u odlučivanju o njihovim temeljnim ljudskim pravima i mogućnosti zastupanja svojih prava na lokalnoj i državnoj razini .  Prema UN- ovoj konvenciji osobe s invaliditetom čine naj mnogo brojniju manjinu s toga  smatramo kako bi trebali imati svoje punopravne predstavnike u tijelima državne i lokalne vlasti kao što j to u slučaju  romskih i nacionalnih manjina u Hrvatskoj .Spominjući gore nameće se pitanje  „ Iz kojeg razloga osobe s invaliditetom nemaju volje niti znanja i vještina za sudjelovanje u političkom životu osi zajednice i društva u cijelosti ? „        

Objašnjavajući ne zainteresiranost i nedostatak znanja ili  vještina za sudjelovanje u politici mišljenja smo kako OSI populacija nema volju niti kvalitetna znanja i vještina za sudjelovanje u politici općenito zbog nedostatka kvalitetne i cjelovite edukacije o problemima sa kojima se susreću kao i nemogućnost izražavanja vlastitih mišljenja i uvjerenja kroz javnu raspravu ili referendum . Prije nego se osvrnemo na nedostatak volje OSI-a za političko djelovanje može se primijetiti sveukupan nedostatak obrazovanja i informiranja mladih o politici i njezinom utjecaju na boljitak njihovih života i budućnosti kako njih samih tako i društva u cijelosti.

Osim već spomenutog nedostatka informiranja i obrazovanja o politici i njezinim dužnosnicima bilo na državnoj ili lokalnoj razini mladi kao i pripadnici OSI populacije sve se manje gotovo nikako ne uključuju u politiku zbog bojazni da če pripadnici stranaka i klubova OSI-a prvenstveno zastupati  svoja prava i prava sebi bliskih zaboravljajući da su do ulaska u politiku bili pripadnici te iste skupine i borili se za ista prava i mogućnosti .                   Prema našim saznanjima osobe s invaliditetom nemaju svoje predstavnike u tijelima lokalne i državne vlasti osim gradskog ureda za  branitelje i osobe s invaliditetom što smatramo ne pravednim obzirom iz razloga što informacije koje pristižu u spomenuti ured nisu potkrijepljene od strane OSI-a ili njihovih zakonskih zastupnika .

Spomenuli smo nedostatak  vještina i znanja za aktivno uključivanje u politiku u jednom od članaka osvrnuti ćemo se na važnost političke pismenosti svih sudionika društva kao i osoba s invaliditetom .

Nekim osobe s invaliditetom  zbog prirode njihovog oštećenja zdravlja  prijeko je potrebna tuđa pomoć u izražavanju volje i želja i zastupanju istoga s toga ćemo se u slijedećem  članku osvrnuti na  samo zastupanje osoba s invaliditetom .

Tijela lokalne i državne samouprave i njihova zaduženja

U prvom članku osvrnuli smo se općenito na uključenost odnosno ne uključenost osoba s invaliditetom ( u daljnjem tekstu OSI –a ) u politiku i aktivnim bavljenjem istom kako na državnoj tako i na lokalnoj razini .             

Obrazložili smo zbog čega se osobe s invaliditetom ne uključuju u politiku bilo na nacionalnoj ili lokalnoj razini a koje proizlazi iz nedostatka političkog obrazovanja i vještina za politički angažman kao primarni problem .       Osvrnuli smo se na problem pogodovanja članovima političkih stranaka tako i eventualne  stranke osoba s invaliditetom gdje većina OSI–a smatra kako ulaskom u politiku i na veće dužnosti  nerijetko  zaboravljaju da zastupaju sve pripadnike OSI populacije ne samo one koji su im bliski .

U ovom članku osvrnuti ćemo se organizaciju Sabora točnije saborskih odbora za zdravstvo , socijalnu politiku i osobe s invaliditetom i njihova zaduženja vezana uz prava osoba s invaliditetom na nacionalnoj razini ,         

Osvrnuti  ćemo se i na odbore u sklopu Gradske skupštine čija su zaduženja vezana uz prava osoba s invaliditetom na lokalnoj razini .

Saborski odbor za zdravstvo i socijalnu skrb – djeluje od 2023 godine. Ovlasti odbora su ; utvrđivanje i praćenje politike , donošenja zakona i propisa te prava i dužnosti iz područja zdravstvene zaštite i zdravstvene skrbi , socijalna skrb i prava osoba s invaliditetom te zaštitu svih ranjivih skupina. Zakone iz ovlasti zdravstva i soc.skrbi  koji se izglasaju i Sabor potvrdi provodi Ministarstvo  rada , mirovinskog sustava , obitelji i socijalne skrbi .  

Ministarstvo  rada , mirovinskog sustava , obitelji i socijalne skrbi – sudjeluje u pripremi programa i projekata i provodi projekte u svezi politike zapošljavanja i svih aktivnosti vezanih uz zapošljavanje  i mirovinski sustav. Zaduženo je za socijalno partnerstvo i suradnju s sindikatima i udrugama civilnog društva u provedbi zakona iz područja rada. Promiče prava osi-a te se zalaže za njihov kvalitetniji život. Sudjeluje u osiguravanju skrbi za osobe i obitelji s nedostatnim sredstvima za život u svrhu otklanjanja socijalne ugroženosti .

Na razini gradova u  Gradskim skupštinama  djeluju odbori za zdravstvo i socijalnu skrb.                                                                                 Gradski odbori  za zdravstvo -  predlažu  mjere unaprjeđivanja zdravstvene zaštite populacije ujedno i osoba s invaliditetom .

Gradski odbori za socijalnu skrb 

 predlažu mjere unaprjeđivanja socijalne zaštite populacije i osoba s invaliditetom . Mjere koje donose i uređuju zdravstvenu i socijalnu zaštitu populacije i osoba s invaliditetom u svih gradovima Hrvatske provode gradski uredi za socijalnu skrb , zdravstvo i osobe s invaliditetom.

Gradski uredi za zdravstvo , socijalnu zaštitu  i osobe s invaliditetom  

Djelokrug gradskog ureda za socijalnu zaštitu , branitelje i osobe s invaliditetom je ; donošenje zakona ,  zakonskih propisa i pravilnika  iz sustava socijalne skrbi sukladno zakonu o socijalnoj skrbi . 

Donošenje zakona, zakonskih propisa i pravilnika sukladno zakonu o osobama s invaliditetom  kao i mnogih drugih zakona i propisa važnih za funkcioniranje  grada i kvalitete života stanovništva. Spominjući sva tijela vlasti koje su zadužena za promicanje prava i kvalitetu života  osoba s invaliditetom postavlja se pitanje koliko je pripadnika OSI populacije uključeno u navedene struktura ?  

Politička aktivnost i veće izravno uključivanje OSI-a kroz Saborske i gradske odbore ali i političkih stranaka obveza je svih država potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom samim time i Hrvatske .

Člancima na temu nedostatka političke volje za ostvarivanja prava među osi populacijom možemo zaključiti kako javnost samim time i OSI-i nemaju pravo dati svoj doprinos u stvaranju kvalitetnog društva u Hrvatskoj 

U ovom članku govorit ćemo o tome zašto je važno da Republika Hrvatska provodi kvalitetnu socijalnu politiku u kontekstu osoba s invaliditetom te zašto je važno da ista ne smatra osobe s invaliditetom kao nositelje svojih prava a samim time da potiče ulaganje u njihova znanja, vještine i mogućnosti koje su od iznimne važnosti za njihovo aktivno uključivanje u obrazovanje ,na tržište rada kao i društveni život u cjelini, jer je važno da Republika Hrvatska jednako prepoznaje i cijeni ulogu i važnost socijalne politike za sve svoje građane, pa tako i za osobe s invaliditetom.

U suvremenim društvima pitanje položaja osoba s invaliditetom sve se češće promatra kroz prizmu ljudskih prava, društvene jednakosti i održivog razvoja.        

Ipak, u javnim raspravama još se ponekad pojavljuje dilema: predstavlja li socijalna politika usmjerena na osobe s invaliditetom prvenstveno financijski trošak za državu ili dugoročnu investiciju u društvo? Ovakvo pitanje proizlazi iz tradicionalnog shvaćanja socijalnih politika kao sustava pomoći koji opterećuje državni proračun. Međutim, suvremeni pristupi sve više naglašavaju da kvalitetne javne politike u području invaliditeta mogu imati višestruke pozitivne učinke – ne samo za same osobe s invaliditetom, nego i za gospodarstvo i društvo u cjelini.

Osobe s invaliditetom čine značajan dio populacije.         

Prema procjenama međunarodnih organizacija, oko 15 % svjetskog stanovništva živi s nekim oblikom invaliditeta.       

To znači da se gotovo svaka obitelj na neki način susreće s izazovima koje invaliditet donosi. Upravo zbog toga način na koji država oblikuje socijalnu politiku prema ovoj skupini stanovništva postaje važan pokazatelj razine razvijenosti, solidarnosti i društvene odgovornosti.

Tradicionalni pristup invaliditetu često je bio usmjeren na medicinski model, prema kojem se invaliditet promatra prvenstveno kao individualni problem koji zahtijeva medicinsku rehabilitaciju i socijalnu skrb. U takvom okviru socijalne naknade, pomoć i posebni programi nerijetko su percipirani kao nužan, ali financijski zahtjevan sustav potpore. Posljedica takvog pristupa jest shvaćanje socijalne politike prema osobama s invaliditetom kao troška koji opterećuje javne financije.Suvremeni pristupi, međutim, polaze od tzv. socijalnog modela invaliditeta. Prema tom modelu, invaliditet nije samo posljedica zdravstvenog stanja pojedinca, nego i rezultat prepreka u društvu – arhitektonskih, komunikacijskih, institucionalnih i društvenih. Drugim riječima, osoba ne postaje isključena zbog svog oštećenja, već zbog neprilagođenog okruženja. Upravo zato moderne socijalne politike nastoje ukloniti te prepreke i omogućiti osobama s invaliditetom ravnopravno sudjelovanje u društvu.

Kada se socijalna politika promatra iz takve perspektive, ona prestaje biti samo sustav socijalnih naknada. Ona uključuje čitav niz mjera: dostupno obrazovanje, profesionalnu rehabilitaciju, zapošljavanje, pristupačnu infrastrukturu, razvoj usluga u zajednici, poticanje neovisnog života i aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u društvene procese. U tom kontekstu ulaganja u socijalne programe postaju investicija u ljudski potencijal.

Jedno od ključnih područja u kojem se jasno vidi investicijska dimenzija socijalne politike jest zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kada država ulaže u obrazovanje, prilagodbu radnih mjesta, profesionalnu rehabilitaciju i poticaje za zapošljavanje, osobe s invaliditetom dobivaju priliku sudjelovati na tržištu rada. Time se smanjuje ovisnost o socijalnim naknadama, povećava se osobna financijska neovisnost i doprinos poreznom sustavu. Dugoročno gledano, takva politika smanjuje ukupne troškove socijalne skrb.

Jedno od ključnih područja u kojem se jasno vidi investicijska dimenzija socijalne politike jest zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kada država ulaže u obrazovanje, prilagodbu radnih mjesta, profesionalnu rehabilitaciju i poticaje za zapošljavanje, osobe s invaliditetom dobivaju priliku sudjelovati na tržištu rada. Time se smanjuje ovisnost o socijalnim naknadama, povećava se osobna financijska neovisnost i doprinos poreznom sustavu. Dugoročno gledano, takva politika smanjuje ukupne troškove socijalne skrb.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje je li socijalna politika prema osobama s invaliditetom trošak ili investicija uvelike ovisi o perspektivi iz koje se promatra.  Ako se promatra kratkoročno i isključivo kroz prizmu proračunskih izdataka, ona može izgledati kao financijsko opterećenje. Međutim, kada se uzmu u obzir dugoročni učinci – veća zaposlenost, smanjena ovisnost o socijalnim naknadama, bolja kvaliteta života i veća društvena kohezija – postaje jasno da se radi o investiciji u inkluzivnije i održivije društvo.

Društvo koje omogućuje ravnopravno sudjelovanje osoba s invaliditetom ne samo da poštuje temeljna ljudska prava, nego i razvija svoje ekonomske i socijalne potencijale.  Upravo zato suvremene socijalne politike sve više napuštaju pristup koji se temelji isključivo na skrbi i zamjenjuju ga pristupom koji naglašava uključivanje, jednakost mogućnosti i aktivno sudjelovanje u društvu.

U tom smislu, socijalna politika prema osobama s invaliditetom ne bi se trebala promatrati kao trošak koji treba smanjivati, već kao strateška investicija u pravednije, produktivnije i humanije društvo.

U ovom članku osvrnut ćemo se na važnost javnosti i medija prilikom postizanja zapaženih rezultata osoba s invaliditetom neovisno o tome jesu li oni postignuti kada se osoba s invaliditetom bavi nekim sportom, glumi, pleše, pjeva ili slično. Osnovni cilj ovog članka bit će na opisivanju manjka podrške javnosti kod postizanja   osoba s invaliditetom, a samim time i podizanja njihovog samopouzdanja.

Kada govorimo o načinu izvještavanja medija o uspjesima osoba s invaliditetom može se uvidjeti da mediji ne percipiraju osobe s invaliditetom i njihove uspjehe jednako  kao uspjehe osoba bez invaliditeta. Kada govorimo o važnosti javnosti odnosno medija u promicanju uspjeha osoba s invaliditetom (neovisno o tome jesu li oni sportski, glazbeni, plesni, umjetnički i slično) važno je istaknuti da i mediji svojim načinom izvještavanja i praćenja njihovih uspjeha utječu na njihovu volju i želju za postizanjem kvalitetnijih rezultata, a samim time i podizanjem njihove svjesnosti o tome da oni sami svojim trudom i radom mogu postići zapažene rezultate koji će i njima biti važni i samim time dati da mogu nastaviti raditi ono što oni sami naj više vole i što ih ispunjava s obzirom da znamo da je to jedini način da osobe s invaliditetom bez obzira na vrstu invaliditeta zaslužuju da se o njihovim uspjesima govori jednako kao i o uspjesima osoba bez invaliditeta.

Kada govorimo o izvještavanju medija o uspjesima osoba s invaliditetom primjećuje se da mediji nisu educirani ili ne žele izvještavati i pratiti osobe s invaliditetom, jer im očito nije u interesu ili ne znaju kako razgovarati i što bi trebali pitati osobu s invaliditetom. Važno je također naglasiti kada govorimo o odnosu medija prema uspjesima osoba s invaliditetom da bi isti trebali više i češće u sklopu svojih informativnih emisija pozivati u goste osobe s invaliditetom koje mogu govoriti osvojim uspjesima, načinu na koji su iste postigli i slično, a ne da se prema osobama s invaliditetom odnose kao prema osobama koje ne zaslužuju niti jednu minutu u njihovim emisijama ili da im se ne omogući gostovanje u istima.

Isto tako uz sportske uspjehe osoba s invaliditetom mnoge osobe s invaliditetom svoje uspjehe ostvaruju kroz pjevanje, pisanje priča, pjesama, knjiga i slično. Također je važno podržati i te osobe s invaliditetom koje se i na taj način ostvaruju ,jer i osobe s invaliditetom koje se bave takvim oblicima stvaralaštva zaslužuju svoj prostor u javnosti da predstave svoj rad bilo kroz predstavljanje napisanih pjesama, knjiga, najave njihovih nastupa i slično, isto tako potrebno je potaknuti medije da više obrate pažnju na takve primjere uspjeha s invaliditetom, jer i oni zaslužuju svoje mjesto i u televizijskim medijima i u tiskanim medijima.

Također uz sve ranije spomenuto potrebno televizijski mediji bi u svoj program trebali više uključivati izravne prijenose u kojima su uključene osobe s invaliditetom ,neovisno o tome radili se o njihovim nastupima na raznim vrstama sportskih natjecanja (svjetska, europska prvenstva ili slični međunarodni turniri) na isti načinom omogućiti i prijenose raznih koncerata na kojima nastupaju osobe s invaliditetom, ako predstavljaju neki oblik plesa popratiti njihove nastupe i slično.

Kada govorimo o likovnom osoba s invaliditetom isto tako potrebno je ostaviti prostora u programu za predstavljanje njihovog rada kroz najavu organizirane izložbe
po raznim organizacijama, ako i one same vode neke grupe likovnog ili nekog drugog oblika sadržaja da najave kada se održavaju nove izložbe, nastupi ili slično, jer i osobe s invaliditetom koje se bave navedenim granama umjetnosti trebaju podršku medija odnosno javnosti u cjelini kako bi mogli imati podršku koja im je potrebna u njihovom radu.

Ovaj članak možemo zaključiti mišljenjem da bi mediji više i češće u svojim sadržajima trebali izvještajima spominjati važnost osoba s invaliditetom kroz njihove uspjehe u svim njihovim aktivnostima s kojima se bave na svim razinama.