DRUŠTVO

U ovom članku osvrnut ćemo se na važnost medija, o njihovom izvještavanju i praćenju ostvarivanja prava za osobe s invaliditetom, kao i o drugim temama koje su važne za osobe s invaliditetom.

Da bi se osobama s invaliditetom omogućilo ravnopravno sudjelovanje u društvu ,prva koju je potrebno „ popraviti“ je ta da se popravi medijska slika o osobama s invaliditetom općenito, jer su mediji glavni izvor informacija o svemu, pa samim time i o osobama s invaliditetom u cjelini.

Mediji danas sve manje izvještavaju o temama vezanim uz različite vrste invaliditeta ,pa tako i za osobe s invaliditetom same. Teme koje najčešće mediji u svojim emisijama, novinskim člancima i slično najčešće se svode na njihove životne priče ili na razne primjere iskustava osobama s invaliditetom u borbi za ostvarivanje svojih zakonskih i drugih oblika prava.

Da bi mediji kvalitetno mogli izvještavati o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom potrebno je educirati novinare koji će kroz razne edukacije moći više naučiti o pravima osoba s invaliditetom i na koji način trebaju izvještavati o istima.

Kada spominjemo medijski prostor njega je u Hrvatskoj njega je jako malo.          Na državnoj razini jedini prostor koji Hrvatska radiotelevizija daje za izvještavanje o osobama s invaliditetom ima u televizijskom formatu kroz emisiju "Normalan" život koja se prikazuje jedanput tjedno trenutno je to petkom u 11 sati i u trajanju od 35 minuta u kojoj se kroz gostovanja predstavnika raznih udruga, liječnika i drugih stručnjaka govori o promicanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj (za vrijeme prikazivanje emisije cijeli razgovor i prilozi su prilagođeni prijevodom na znakovni  jezik za osobe s oštećenjem sluha), a ponekada i osoba s invaliditetom samih kroz predstavljanja njihovih zapaženih uspjeha (bilo da su sportski, književni i slično) , a ono što je važno za istaknuti je to da bi takav jedan format trebao trajati 50 do 60minuta tjedno, ili da se o pravima osobama s invaliditetom govori ne samo u emisiji "Normalan život", nego da se govori i kroz druge formate koji se svakodnevno emitiraju na HRT – u.

Kada već spominjemo sadržaje u kojima se govori o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom, spomenut ćemo nekoliko primjera radijskih emisija koje također progovaraju o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom to su emisije "Šesto čulo" i "Jedan plus jedan" koje se emitiraju na Hrvatskom radiju. U emisiji Jedan plus jedan cilj je senzibilizirati javnost, a koji najveći suradnici redakcije emisije su javne osobe, pjevči, glumci i sportaši. U emisiji Šesto čulo progovara se upravo o temama koje su važne za živote osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Također ćemo spomenuti i emisiju Hodalica radio studenta koja emitira u obliku vijesti kroz koju se izvještava o događajima, projektima i drugim zanimljivostima iz područja obrazovanja, zapošljavanja, zdravlja, slobodnog vremena i svih ostalih segmenata mladih i osoba s invaliditetom. Kao još jedan kvalitetan primjer spomenut ćemo emisiju Radija Kastav, a u kojoj osobe s invaliditetom govore o svojim iskustvima na specifičan način.

U ovom članku govorit ćemo o položaju  osoba s invaliditetom u medijima i važnosti njihovog kvalitetnog predstavljanja u javnosti. Zašto je važno osobama s invaliditetom omogućiti da se same medijski predstave bilo kroz uspjehe i postignuća ili da progovaraju o ostvarivanju vlastitih prava, jer bi se trebao jednako vrednovati glas osoba s invaliditetom u medijima trebao jednako vrednovati kao i osoba bez invaliditeta.

Način na koji mediji prikazuju ljude ima snažan utjecaj na to kako ih doživljava. Mediji ne prenose samo informacije – oni oblikuju stavove, stvaraju ili ruše predrasude te utječu na razinu empatije, razumijevanja i prihvaćanja. Kada govorimo o osobama s invaliditetom, ta je uloga medija još važnija, jer je riječ o skupni društva koja je i dalje često izložena stereotipima, nerazumijevanju i nevidljivosti u javnom prostoru.

U Republici Hrvatskoj osobe s invaliditetom se rijetko pojavljuju u medijima kao ravnopravni sudionici društva. Češće se prikazuju kroz prizmu sažaljenja, tragedije ili kao osobni heroji, dok se njihov svakodnevni život, kompetencije, ambicije i doprinos zajednici stavlja u drugi plan. I vrlo rijetko prikazuje u televizijskim, tiskovnim i drugim vrstama sadržaja. Takav način prezentiranja ne samo da odražava stvarnost, nego i produbljuje društvenu distancu prema osobama s invaliditetom.

Status osoba s invaliditetom u medijima U medijskom prostoru osobe s invaliditetom često su prisutne, ali na pogrešan način. Njihova se pojava često veže uz nekoliko ustaljenih obrazaca: humanitarne akcije, teške životne sudbine, zdravstvene probleme ili iznimna postignuća koja se predstavljaju kao „ čuda“. U oba slučaja osoba se ne prikazuje kao cjelovita osoba ličnost, nego kao objekt tuđe pažnje, sažaljenja iii divljenja. Takav pristup poznat je kao „ medicinski“ ili „ senzacionalistički“ model invaliditeta. On prvenstveno invaliditet vidi kao problem, manjak ili tragediju, a ne kao jedan od brojnih identitetskih aspekata – poput nepristupačnih zgrada, diskriminacije tržištu rada ili nedostatka podrške – fokus se prebacuje na „ teškoća“ pojedinca.

Primjerice, kada mediji pišu o osobi s invaliditetom koja je zaposlena često se koristi ton iznenađenja: „ unatoč invaliditetu radi…“, čime se implicitno poručuje da se od osoba s invaliditetom ne očekuje aktivan doprinos društvu. Time se jačaju stereotipi a ne razbijaju.

S druge strane rijetko možemo vidjeti osobe s invaliditetom kao komentatore, voditelje, stručnjake, umjetnike ili sudionike u političkim ili društvenim raspravama. Njihov glas gotovo da i nije prisutan u temama koje nisu izravno povezane s invaliditetom, iako su i oni građani, roditelji, studenti, radnici i birači.

Kako medijska slika utječe na društvo. Način na koji mediji prikazuju osobe s invaliditetom izravno utječe na to kako ih društvo tretira. Ako se osobe s invaliditetom prikazuju isključivo kao pasivni primatelji pomoći, javnost će ih doživljavati kao ovisne, slabe i nesposobne. To može dovesti do diskriminacije u zapošljavanju, obrazovanju i društvenom životu.         Također osobe s invaliditetom koje stalno gledaju takve prikaze mogu na taj način dobiti mnogo negativnih poruka o sebi. Mladi s invaliditetom posebno su osjetljivi na medijske poruke jer kroz njih stvaraju sliku o svojim vlastitim mogućnostima i vrijednosti. S druge strane, pozitivni i realistični prikazi mogu imati snažan osnažujući učinak. Kada osoba s invaliditetom vidi nekoga tko joj sliči kako uspješno radi, stvara, govori i sudjeluje u društvu, to šalje poruku da i ona sama ima pravo na vlastite ambicije, snove i vidljivost.

Jedan od najvećih problema medijskog pristupa jest to što se o osobama s invaliditetom govori često bez njih.        O njihovim životima, potrebama i problemima najčešće govore stručnjaci, političari, humanitarne organizacije ili predstavnici udruga osoba s invaliditetom čiji su oni članovi, dok sami akteri odnosno osobe s invaliditetom rijetko ili uopće nemaju priliku javno tj. u medijskom prostoru (bilo na lokalnoj ili državnoj razini). 

Autentično predstavljanje znači da osoba s invaliditetom ima priliku govoriti vlastitim glasom, iz vlastite perspektive. To nije važno samo zbog točnosti informacija, nego i zbog njihova dostojanstva. Nitko ne poznaje izazove i potencijale života osoba s invaliditetom boje od onih koji ga žive i svjedoče. 

Omogućavanjem osobama s invaliditetom da se pojave u medijima kao sugovornici, novinari, kreatori sadržaja ili influenceri, ruši se barijera između „ njih“ i „ nas“. Tada postaje jasno da invaliditet nije i ne može biti prepreka nečije osobnosti, stručnosti ili kreativnosti. 

Društvene mreže u tom smislu otvaraju nove mogućnosti jer omogućuju osobama s invaliditetom da same kreiraju sadržaj, dijele svoje priče i izravno komuniciraju s javnosti, bez posrednika. Međutim, tradicionalni mediji imaju veliku odgovornost, jer oblikuju dominantni javni prostor.

Prema kvalitetnijem i pravednijem prikazivanju 

Kvalitetno prikazivanje osoba s invaliditetom ne znači ignoriranje teškoća, već njihovo stavljanje u širi društveni kontekst. Umjesto pitanja „ što ovoj osobi nedostaje“, važno je pitati „ koje prepreke društvo predstavlja“  i „ kako ih možemo ukloniti“. Mediji bi trebali: 

• koristiti jezik koji poštuje dostojanstvo osoba s invaliditetom
• izbjegavati senzacionalizam i stereotipe
• uključivati osobe s invaliditetom kao sugovornike i stručnjake
• prikazivati ih u raznim ulogama, a ne samo kroz invaliditet

Takav pristup ne koristi samo osobama s invaliditetom, već i cijelom društvu, jer potiče razvijanje kvalitetnijeg razumijevanja, solidarnosti i stvaranje tolerantnije zajednicu. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da status osoba s invaliditetom u medijima odražava širi odnos društva prema različitosti. Kada su osobe s invaliditetom prikazane isključivo kao problem, društvo ih doživljava kao teret. 

Kada su prikazane kao ravnopravni, kompetentni i vidljivi članovi zajednice, otvara se prostor za poštovanje, dijalog i stvarnu želju za promjenama u društvu. Zato je iznimno važno da mediji preuzmu odgovornost za način na koji oblikuju javnu percepciju. Još je važnije da osobama s invaliditetom omoguće da se same predstave – sa svojim talentima, mišljenjima, humorom, kritikom i kreativnošću. 

Društvo koje daje prostor svim svojim članovima da budu viđeni i saslušani postaje pravednije, bogatije i snažnije, a mediji u tome imaju ključnu ulogu.

U ovom članku govorit ćemo o nedostatku razumijevanja i profesionalnog pristupa prema osobama s invaliditetom prilikom gostovanja u televizijskim i radijskim emisija, jer je upravo navedeno važno kako bi se kvalitetno osobe s invaliditetom predstavile u nekoj televizijskoj ili radijskoj emisiji, a da ne spominjemo i članke u kojima se  govori o istima.

Medij imaju izuzetno važnu ulogu u oblikovanju društvenih stavova i vrijednosti. Oni nisu samo sredstvo informiranja, već i prostor u kojem se gradi percepcija o različitim društvenim skupinama, a pogotovo o osobama s invaliditetom. Upravo zato način na koji se predstavljaju osobe s invaliditetom u televizijskim i radijskim emisija ima  snažan utjecaj na javnost. Nažalost još uvijek svjedočimo brojnim primjerima brojnim primjerima nedostatka profesionalnog pristupa, pa čak i elementarnog pristupa, pa čak i elementarnog dostojanstva osoba s invaliditetom.

Jedan od najčešćih problema je način na koji voditelji ili novinari postavljaju pitanja ili vode razgovor s gostima koji su osobe s invaliditetom. Umjesto da se fokus stavi na stručnost, iskustvo ili doprinos tih osoba društvu, često se razgovor svodi na njihovo zdravstveno stanje, teškoće ili osobne borbe. Time se gubi suština – osoba s invaliditetom nije samo definirana samo svojim invaliditetom već i drugim svojim kvalitetama i postignućima . 

Drugi važan aspekt je neprilagođenost samog prostora i formata određene emisije. Primjeri uključuju studije bez pristupa za osobe koje se kreću i invalidskim kolicima , nedostatak tumača za znakovni jezik u emisijama u kojima gostuju osobe s oštećenjem sluha ili nepoštivanje osnovnih komunikacijskih potreba osoba s intelektualnim teškoćama. Takvi propusti nisu samo tehnički detalji, već jasna poruka da mediji još uvijek ne pridaju dovoljno pažnje inkluziji .

Poseban problem predstavlja i senzacionalistički pristup. Umjesto da se osobi s invaliditetom omogući da se predstavi ravnopravno kao i osobe bez invaliditeta, često se naglašava tzv. „ inspirativna“ dimenzija njihovog života. Iako dobronamjerno, ovakvo isticanje pretvara osobu u objekt sažaljenja ili divljenja, a ne u ravnopravnog sugovornika. Time se stvara umjetna distanca između javnosti i osoba s invaliditetom, umjesto da se gradi međusobno razumijevanje i poštovanje.

Kada govorimo o intervjuima ili drugim vrstama pisanog sadržaja u kojima također osobe s invaliditetom mogu odgovarati na pitanja od strane raznih medijskih kuća ili portala oni također imaju obvezu da u pripremi svojih intervjua ili sličnih formata pisanog izražavanja osobi s invaliditetom postave razumljiva i nedvosmislena pitanja kako bi osoba mogla kvalitetno odgovoriti na ista, a da se s druge strane dobije jasna slika onoga o čemu je za što je intervju pripremljen i o čemu se razgovara s osobom s invaliditetom (nevažno o tome da li se govori o nekim uspjesima, pravnim temama ili životu osobe s invaliditetom), jer ako i u pisanom formatu pitanja i sve druge informacije nisu kvalitetno navedene osoba s invaliditetom će se izgubiti odnosno teže će se snaći u pripremi u pripremama istoga. Isto tako važno je dati osobi s invaliditetom razumno vrijeme odnosno rok za pripremu istog, jer ako se osoba u bilo kojem segmentu treba predstaviti javnosti bitno je i da taj pisani intervju bude kvalitetan kao i onaj koji bi se odvijao u televizijskom ili radijskom formatu. Na taj način također osobe s invaliditetom trebaju moći imati prostor gdje će moći govoriti o svim važnim temama koje se tiču za navedenu populaciju (bilo da je riječ o ostvarivanju prava, razgovoru o nekom za njih važnom uspjehu ili bilo čemu sličnom).

Ono što svakako nedostaje jest sustavna edukacija medijskih djelatnika o terminologiji, pristupu i etičkim smjernicama kada je riječ o osobama s invaliditetom.  Profesionalizam u ovom području ne znači samo izbjegavati uvredljive izraze, već  znati kako osigurati kako osigurati jednake uvjete za sudjelovanje svih gostiju. Prije svega tu mislimo na jednako vrijeme za odgovoriti na postavljeno pitanje, i da se osobu s invaliditetom ne prekida u pola pitanja, nego da joj se omogući da kvalitetno iznese svoje mišljenje odnosno odgovor na postavljeno pitanje, također i da se izbjegne postavljanje dvosmislenih pitanja koja osobu s invaliditetom, jer ju se na taj način može zbuniti prilikom odgovaranja na postavljeno pitanje što također smatramo kao neprofesionalni pristup u načnu razgovora.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da osobe s invaliditetom nisu „ drugačije“ od ostatka društva – one su njegov sastavni dio. Mediji kao ključni oblikovatelji javnog mijenja, imaju moralnu i profesionalnu obvezu i odgovornost prikazati ih u svoj njihovoj kompleksnosti i ravnopravnosti. Nedostatak razumijevanja i profesionalnog pristupa nije samo pitanje etike novinarstva, već i prepreka u izgradnji tolerantnog i inkluzivnog društva.

Upravo iz tog razloga je od izuzetne važnosti nužno ulagati u edukaciju medijskih djelatnika, prilagodbu medijskih formata i razvoj svijesti o tome da je poštovanje prema osobama s invaliditetom temeljno ljudsko pravo. Samo na taj način možemo osigurati da televizijske i radijske emisije i novinski članci o osobama s invaliditetom budu prostor istinskog dijaloga, a ne reprodukcije predrasuda.

Nakon što smo u prošlom članku naziva osobe s invaliditetom i mediji govorili o važnosti medija, te izvještavanja o pravima i mogućnostima osoba  s invaliditetom kao i o uspjesima osoba s invaliditetom u ovom članku ćemo se osvrnuti na važnost uključivanja osoba s invaliditetom da više prate medijske članke i druge sadržaje o njihovim pravima i mogućnostima što je upravo za ovu populaciju od iznimne važnosti.

U vremenu u kojem su mediji postali ključan izvor informacija, znanja, zabave, medijska pismenost predstavlja jednu od osnovnih vještina suvremenog života. Biti medijski pismen ne znači samo znati koristiti tehnologiju, nego i kritički analizirati sadržaje, njihovu svrhu i prepoznati utjecaj koji mediji imaju na društvo i pojedinca, međutim važno je zapitati se koliko su osobe s invaliditetom uključene u ovaj proces i kako mediji oblikuju percepciju njihove uloge u društvu.

Medijska slika osoba s invaliditetom                    

U tradicionalnim i novim medijima osobe s invaliditetom često su prikazane kroz dva ugla: kao heroji koji nadilaze prepreke ili kao žrtve koje trebaju sažaljenje. Takvi stereotipi, iako naizgled pozitivni, dugoročno stvaraju iskrivljenu sliku i dodatno marginaliziraju ovu skupinu građana. 

U medijskom prostoru rijetko se prikazuju osobe s invaliditetom u svakodnevnim, običnim ulogama – kao kolege, roditelji, prijatelji ili profesionalci. Time se propušta prilika za normalizaciju različitosti i istinsku inkluziju. Kada mediji izostavljaju autentične glasove osoba s invaliditetom, stvara se prizma, koja otežava njihovu punu participaciju u društvu.                    

Zbog toga je nužno da se osobe s invaliditetom ne prikazuju samo  u medijima, nego da se i aktivno uključe u proces stvaranja sadržaja – kao novinari, urednici, producenti ili komunikacijski stručnjaci.

Medijska pismenost kao alat osnaživanja 

Za osobe s invaliditetom medijska pismenost ima posebnu važnost. Ona ne podrazumijeva samo kritičko čitanje i razumijevanje sadržaja, već i sposobnost aktivnog sudjelovanja u medijskom prostoru. Kroz razvoj medijske pismenosti osobe s invaliditetom mogu: 

• prepoznati diskriminatorne ili stereotipne prikaze i reagirati na njih
• koristiti digitalne alate i društvene mreže za izražavanje svojih mišljenja i stavova
• graditi mreže podrške i zajednice koje nadilaze fizičke prepreke
• utjecati na javne politike i medijske standarde kroz razne oblike zagovaračkih aktivnosti

S druge strane, i šira javnost mora razvijati medijsku pismenost kako bi naučila kritički pristupati sadržajima i prepoznavati kada su prikazane priče ili slični sadržaji štetni, nepotpuni ili senzacionalistički.

Uloga obrazovanja i institucija  

Ključnu ulogu u jačanju medijske pismenosti imaju obrazovne institucije, nevladine organizacije i sami mediji. Edukativni programi trebali bi više uključivati teme inkluzije, dok bi mediji trebali razvijati standarde koji promiču ravnopravno i dostojanstveno predstavljanje društvenih skupina Osim toga, važno je ulagati u tehnologije pristupačnosti – titlove, prevoditelje na znakovni jezik, audio opise i prilagođene platforme – kako bi se osiguralo da osobe s različitim vrstama invaliditeta imaju jednaku mogućnost informiranja i sudjelovanja u javnom životu.  

Iz svega navedenog možemo zaključiti da medijska pismenost nije privilegija, već pravo svih građana, a posebno onih koji su često isključeni iz glavnih tokova društvene komunikacije. Osobe s invaliditetom moraju imati prostor da budu vidljive, autentične i ravnopravne u medijima. 

S druge strane, svi mi imamo odgovornost kao društvo – da kritički promišljamo, prepoznajemo stereotipe i podržavamo sadržaje koji grade inkluzivno društvo. Inkluzija u medijima ne znači samo više priloga ili članaka o osobama s invaliditetom, nego stvaranje prostora u kojem je različitost prirodan dio javnog prostora. Tek tada možemo reći da smo doista medijski pismeni i društveno odgovorni.

Nakon članka na temu Osobe s invaliditetom i mediji u kojem smo govorili zastupljenosti osoba s invaliditetom u medijima bilo kroz razne emisije, novinske članke i slične sadržaje u ovom članku ćemo opisati ulogu medija u osvješćivanju javnosti o pravima, mogućnostima i potrebama djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, jer se kroz medije osvješćuje javnost i društvo u cjelini o važnosti podrške djeci s teškoćama u razvoju u ostvarivanju njihovih temeljnih prava i u poboljšanju kvalitete njihova života.

U suvremenom društvu mediji imaju iznimno važnu ulogu u oblikovanju javnog mijenja, poticanju promjena i razvijanju empatije među građanima. Jedna od tema koja zahtjeva osjetljiv, odgovoran medijski pristup je upravo položaj osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Kroz informiranje, organizaciju raznih vrsta edukacija, prikazivanje pozitivnih primjera osoba s invaliditetom u svim aspektima života, isto tako mediji mogu postati snažan pokretač inkluzije te pridonijeti boljem razumijevanju potreba, prava i mogućnosti svih skupina društva.

Mnoga društva još uvijek nose teret stereotipa, a nerijetko i neinformiranost o svakodnevnim izazovima i potencijalima djece i odraslih s invaliditetom. Upravo zato medijski sadržaji mogu poslužiti kao „ prozor u svijet“ koji osvjetljava teme koje inače ostaju skrivene i neprepoznate.

Uloga medija u u borbi protiv stereotipa i predrasuda. Mediji imaju moć razbijanja dugogodišnjih predrasuda koje prikazuju osobe s invaliditetom ili djecu s teškoćama u razvoju kroz prizmu sažaljenja, bespomoćnosti ili ograničenja. Ako se teme obrađuju isključivo senzacionalistički ili isključivo kroz negativne priče, onda javnost stvara iskrivljenu sliku o osobama s invaliditetom i njihovim pravima, mogućnostima i potrebama.

Odgovoran medijski pristup umjesto toga naglašava:   

1. individualne sposobnosti i talente                                 

2. uspjehe i primjere dobre prakse.                                   

3. mogućnosti, a ne ograničenja                                              

4. potrebu za ravnopravnim sudjelovanjem u društvu      Kada mediji prikazuju djecu i odrasle s invaliditetom kao aktivne članove zajednice ,koji stvaraju, rade, uče i doprinose, oni potiču društvo da mijenja svoj način razmišljanja – od sažaljenja prema poštovanju. 

Mediji kao alat za edukaciju i informacije Informiranost se danas smatra kao temelj inkluzije. Kroz medijske sadržaje široka  javnost može naučiti više o:
1. pravima osoba s invaliditetom (npr. o inkluzivnom obrazovanju, podršci u zajednici…)       

2. vrstama podrške i uslugama koje postoje na lokalnoj i nacionalnoj razini

 3. važnosti rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju. 

4. ulozi obitelji i zajednice u poticanju razvoja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom             

5. mogućnostima zapošljavanja i prilagođenih radnih mjesta.

Kada su informacije jasne, pristupačne i točne, povećava se razumijevanje, smanjuje strah od nepoznatog i potiče aktivno djelovanje – od volontiranja do zagovaranja.

Vidljivost – privi korak prema ostvarivanju prava

Pravo na vidljivost jedno je od ključnih prava. Ako određene skupine nisu zastupljene u medijima, njihov glas postaje nečujan. Mediji upravo zato mogu dati platformu roditeljima, djeci, organizacijama i stručnjacima kako bi mogli govoriti o izazovima, ali isto tako i o rješenjima. Kroz reportaže, intervjue i druge vrste sadržaja ističu se priče koje inače ne bi imale prostora. Postaju vidljivi problemi kao što su nepristupačna infrastruktura, nedostatak logopeda, duge liste čekanja ili prepreke kod zapošljavanja. Iz same vidljivosti pokreće se razgovor, a razgovor o istima potiče društvene primjerne.

Etička odgovornost medija

U prikazivanju tema vezanih uz djecu s teškoćama u razvoju  i osobe s invaliditetom ,mediji moraju postupati pažljivo, poštujući dostojanstvo i privatnost svakog djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invaliditetom i njegove obitelji. To uključuje izbjegavanje senzacionalizma, korištenje adekvatne terminologije i predstavljanje osobe, a ne invaliditet, jer se invaliditet smatra identitetom svake osobe. Dobar medijski sadržaj ne „ etiketira“, već prikazuje pojedinca i njegovo iskustvo na ravnopravan i uvažavajući način. Pozitivni primjeri – snaga inspiracije . Kada mediji ističu priče o uspjesima, inovacijama, sportskim postignućima ,umjetničkom stvaralaštvu ili tehnološkim pomagalima koja mijenjaju živote, oni ne samo da informiraju, nego i inspiriraju.                               Pozitivni primjeri:                

1. potiču djecu i odrasle da vjeruju u svoje mogućnosti.  

2. ohrabruju roditelje      

 3. motiviraju institucije da unaprijede sustave podrške         

 4. stvaraju optimizam i potiču solidarnost.             

Takvi sadržaji grade društvo koje prepoznaje potencijale umjesto prepreka.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da mediji imaju neizmjernu ulogu u stvaranja društva jednakih mogućnosti. Oni mogu biti ogledalo problema, ali i svjetionik koji
usmjerava prema rješenjima. Kroz odgovorno izvještavanje, edukaciju i pozitivan pristup, mediji doprinose rušenju barijera, jačanju svijesti i stvaranju inkluzivne zajednice u kojoj svako dijete s teškoćama u razvoju i svaka osoba s invaliditetom.

Kada su teme vezane uz teškoće u razvoju i invaliditet dio javnog sadržaja – ne samo povremeno, nego kontinuirano – tada društvo postaje osjetljivije, informiranje i spremnije  pružiti ruku podrške. Upravo zato mediji nisu samo promatrači, nego su važni partneri u izgradnji pravednijeg i humanijeg društva.

Kao najveći problem kod organizacije susreta i druženja sa djecu s teškoćama u razvoju i za osobe s bilo kojom vrstom invaliditeta je taj što se roditelji djece s teškoćama u razvoju ili roditelji osoba s invaliditetom moraju sami organizirati da bi mogli organizirati neki oblik druženja za roditelje djece s teškoćama u razvoju i roditelje osoba s invaliditetom, a ne da moraju čekati poziv neke udruge ili saveza osoba s invaliditetom da njihovu djecu pozove na neki oblik druženja koji je njima prilagođen. Isto tako bi se i država trebala više uključivati u organizaciju takvih aktivnosti da se djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom međusobno druže, upoznaju, razmjenjuju iskustva na svim razinama.

Država bi trebala više institucija a koje će organizirati događanja prilagođena djeci s teškoćama u razvoju, osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.  Takvi susreti potrebni su razini cijele Republike Hrvatske, više se zalagati za organizaciju takvih aktivnosti i zagovarati u javnosti da djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom zaslužuju otići na neki izlet negdje na more odnosno u kontinentalnu Hrvatsku ovisno u godišnjem dobu i dane moraju ovisiti o tome hoće li njihove udruge i savezi organizirati kakvu aktivnost s njihove strane.

Isto tako potrebno je poticati općine i županije da se više potrude da djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom više uključuju u društvo, da se međusobno upoznaju i druže sukladno svojim mogućnostima, da se bave nekim sportom, sudjeluju u izrađivanju raznih predmeta, sudjeluju u radu pjevačkih zborova, folklornih skupina… 

 Isto tako lokalne udruge trebaju organizirati aktivnosti kojima bi mogle poticati djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom kojima bi ih potaknuli na stjecanje što bolje samostalnosti koja je potrebna za njihov nastavak života koje su potrebne svim osoba s invaliditetom bez obzira koje je vrste. Iz svega navedenog možemo zaključiti da je potrebno više javno govoriti i potaknuti državne loklane institucije da obrate pažnju na što veću uključivost osoba s svim vrstama invalidiiteta i organizirati više aktivnosti koje su prilagođene djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, jer takve osobe mogu i moraju biti jednako uključeni u društvu bez obzira kakvu vrstu invaliditeta ili teškoće u razvoju imaju.

Ovim člankom želimo se osvrnuti na nepravdu kad spominjemo ostvarivanje prava osoba s invaliditetom ponajprije pravo na uključivanje u društvo , pravo na određena pomagala ali i usluge  kroz članstvo u udrugama civilnog društva.  Prema izviješća Vladinog ureda za udruge iz 2020 (u dogledno vrijeme ćemo objaviti naj novije podatke)  u Hrvatskoj je bilo 34,800 aktivnih udruga od toga 4, 777 socijalne djelatnosti te 3,632 na području ljudskih prava Za socijalna prava  udrugama je iz državnog proračuna u 2018 godini izdvojeno 349,113. 92  kn odnosno 463 353,4924. 95 eura . Spominjući gore navedena sredstva iz izviješća se ne može razaznati koliko je sredstava dodijeljeno svakoj udruzi te što su i koje usluge i prava osobe s invaliditetom članovi / članice udruga ostvarili i u kojem opsegu . Gledajući djelokrug udruga i saveza civilnog društva možemo primijetiti kako je mnogo udruga udruženo u savez te kako u savez u prosjeku okuplja šesnaest udruge osoba s raznim oblicima invaliditeta.

Jedan o takvih saveza je Hrvatski  savez slijepih koji okuplja 26 udruga članica. Obzirom da trenutno ne posjedujemo novije  podatke o broju aktivnih udruga i saveza i  broj njihovih članova postavlja se pitanje: „ TKO JE GLAS , TKO ZASTUPA PRAVA OSI-a koji nisu članovi i članice udruga ? „ . Spominjući nedostatak zastupanja osoba s invaliditetom koji nisu uključeni u udruge ili ne postoje udruge za njihova zdravstvena stanja i dijagnoze  pitanje je kako i na koji način te osobe mogu ostvariti svoja ljudska i sveobuhvatna prava te kako mogu dati svoj doprinos razvoju civilnog društva ?  U rubrici „ Osnaživanje zajednice „ uloga udruga i saveza civilnog društva u poboljšanju kvalitete života djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom „ dotakli smo se činjenice kako samo određene osobe s invaliditetom (postotkom oštećenja) imaju prava na sve usluge koje udruga pruža .Nije li tu izravna diskriminacija ?       

Mišljenja smo  kako se osobe s manjim postotkom invaliditeta kao i one čiji invaliditet nije izravno povezan (psihička oboljenja nastala iz oštećenja mozga nemaju udrugu ili savez udruga koji bi zastupao njihova prava niti ih uključivao u društveni život . Osobe s „ nevidljivim „ invaliditetom zakinute su za mnogo životno važnih prava jedno od njih je pravo na rad kao i mogućnost da se njihov glas jasno i glasno čuje . Možemo zaključiti kako osobe s naj većim i vidljivim invaliditetom kroz udruge civilnog društva ostvaruju sva prava dok osobe s lakšim i „ nevidljivim „ invaliditetom ne mogu svoja prava u cijelosti ostvariti s toga pozivamo predstavnike vlade i resornih ministarstava da promijene svoj pogled na osobe s invaliditetom zalažući se za ravnopravnost svih pripadnika i pripadnica osi populacije neovisno bio njihov invaliditet „vidljiv “ ili ne  .

U ovom članku govorit ćemo o važnosti edukacije predstavnika udruga za osobe s invaliditetom o ostvarivanju njihovih prava i o važnosti međusobne suradnje između udruga osoba s invaliditetom i udruga kao prvog kontakta informiranosti o njihovim pravima i mogućnostima.

Udruge osoba s invaliditetom u suvremenom društvu imaju iznimno važnu ulogu: zagovaranje, zaštitu i unaprjeđenje prava svojih članova, ali i rad na promjeni svijesti javnosti te poticanju inkluzivnih politika, no kako bi mogle djelovati učinkovito i dosljedno ispunjavati svoju zadaću, udruge trebaju imati stručne, osnažene i informirane predstavnike. Upravo zato edukacija predstavnika udruga osoba s invaliditetom o ostvarivanju njihovih prava predstavlja jedan od ključnih preduvjeta za kvalitetnu međusobnu suradnju osoba s invaliditetom i organizacija odnosno udruga koje ih zastupaju.

Kada predstavnici udruga temeljito razumiju međunarodni, nacionalni i lokalni sustav zaštite prava osoba s invaliditetom, poboljšava se njihova sposobnost da kvalitetno informiraju svoje članove, da zagovaraju prava pred donositeljima odluka i da pružaju podršku u rješavanju konkretnih problema. Kroz sustavnu edukaciju povećava se profesionalnost u radu predstavnika udruga osoba s invaliditetom, jača povjerenje njihovih članova i stvara kvalitetna osnova za pokretanje društvenih promjena koje vode prema većoj jednakosti, dostupnosti i društvenoj uključenosti osoba s invaliditetom.

Zašto je edukacija predstavnika udruga važna?

Predstavnici udruga osoba s invaliditetom često su prvi kontakt kada njihovi članovi traže savjet, pomoći i informacije o svojim pravima. To vrlo često uključuje pitanja iz područja socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja, pristupačnosti, mobilnosti, kao i korištenja različitih socijalnih i financijskih potpora.

U Hrvatskoj je okvir prava osoba s invaliditetom značajno je unaprijeđen kroz nacionalne strategije, zakone i kroz usklađivanje s Konvencijom Ujedinjenih naroda opravima osoba s invaliditetom (CRPD). Međutim i dalje se mnoge osobe s invaliditetom suočavaju s mnogim preprekama oko ostvarivanja prava – ne zato što prava ne postoje, nego zato što je sustav složen, birokratski često i nedovoljno transparentan. Upravo iz navedenih razloga predstavnici udruga osoba s invaliditetom moraju biti upoznati sa:

1. zakonodavnim okvirom koji regulira prava osoba s invaliditetom

2. pravima iz sustava socijalne skrbi

3. pravima iz sustava obrazovanja i inkluzivnih politika

4. mogućnostima profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja

5. mjerama i potporama iz sustava zdravstva.

6. standardima pristupačnosti i univerzalnog dizajna

7. lokalnim politikama i mogućnostima financiranja projekata.

Bez te stručne podloge, bio koja udruga teško može učinkovito zagovarati interese svojih članova i biti partner institucijama u razvoju inkluzivnih politika.

Edukacija kao alat za osnaživanje zajednice

Kvalitetna edukacija predstavnika udruga ima širi društveni učinak. Ona ne djeluje samo na razini pojedinca koji se obrazuje, već osnažuje cijelu zajednicu osoba s invaliditetom. Informiran predstavnik udruge postaje pokretač promjena, osoba koja prenosi vlastito znanje, motivira i osnažuje druge članove i predstavnike udruga.

To se posebno odnosi na:

1. osnaživanje članova za samostalno zagovaranje, što je važan element u ostvarivanju samostalnog i neovisnog života

2. bolju komunikaciju između udruga i njihovih članova 

3. kvalitetnije informiranje članova, što smanjuje osjećaj bespomoćnosti i frustracije

U konačnici, svaka edukacija, pa tako i edukacija predstavnika udruga osoba s invaliditetom stvara pozitivnu spiralu: što su predstavnici udruga bolje educirani, to njihovi članovi postaju, snažniji, informiraniji i uključeniji u procese donošenja odluka, a ukupna kvaliteta života osoba s invaliditetom raste.

Suradnja između udruga i njihovi članova – kako je unaprijediti?

Da bi suradnja između udruga i osoba s invaliditetom bila uspješna, ona se mora temeljiti na međusobnom, povjerenju, razumijevanju i jasnoj komunikaciji. Upravo edukacija predstavnika udruga igra ključnu ulogu u tom procesu.

a) povećanje transparentnosti rada udruge predstavnici s dobrim znanjem o pravima i zakonodavnim procedurama mogu:

1. jasnije objasniti članovima postupke i uvjete za ostvarivanje određenih prava

2. pružiti točne i provjerene informacije

3. održavati redovitu komunikaciju i savjetovanja sa članovima Navedene stavke povećavaju transparentnost rada svake udruge osoba s invaliditetom i sprječava širenje dezinformacija.

b) bolje zagovaranje pred institucijama Kada predstavnici udruga dobro poznaju zakone, oni mogu jasnije artikulirati potrebe svojih članova, kvalitetnije izrađivati prijedloge, sudjelovati u savjetovanjima s javnošću i utjecati na donošenje odluka. 

Na taj način udruge postaju ravnopravni partneri državnih i lokalnih institucija.

c) veća profesionalnost i organizacijski razvoj Edukacija ne obuhvaća samo razumijevanje prava, nego i razvoj organizacijskih ,komunikacijskih i projektnih vještina.    

Udruge koje profesionalno i kvalitetno upravljaju svojim radom lakše privlače financijske potpore, provode projekte u skladu s pravilima te osiguravaju održivost svojeg djelovanja.

Koje vrste edukacija su naj potrebnije ?

Iako potrebe udruga mogu biti različite, nekoliko područja pokazuju se kao posebno važna:

a) edukacije o pravima osoba s invaliditetom           1. pregled zakonskih prava

 2. procedure ostvarivanja pojedinih prava                     

3. međunarodne obveze Hrvatske, uključujući CRPD

b) edukacije o zagovaranju i javnim politikama               

1. kako se uključiti u procese donošenja odluka  

2. izrada prijedloga politika i inicijativa                               

3. komunikacija s institucijama i medijima

c) organizacijske i menadžerske edukacije    1. vođenje udruga i strateško planiranje               2. pisanje i provođenje projekata                                 3. transparentno upravljanje financijama                           4. etika rada u organizacijama civilnog društva

d) komunikacijske vještine i javni nastup                        1. prezentiranje problema i rješenja                                2. snalaženje u medijskom prostoru                               3. moderiranje susreta i rasprava

e) digitalne kompetencije    

1. korištenje digitalnih alata u radu udruge                     2. komunikacija s članovima putem online platformi        3. izrada digitalnih sadržaja

Edukacija kao doprinos suvremenom društvu

Kada udruge imaju potrebna znanja, vještine i kapacitete za kvalitetno zastupanje osoba s invaliditetom, društvo u cjelini postaje inkluzivnije, a educirane udruge:                                 1. potiču promjene u zakonodavstvu                   2. zagovaraju pristupačnu infrastrukturu                       3. rade na uklanjanju društvenih predrasuda         4. pružaju stručne prijedloge za poboljšanje sustava                                5. osiguravaju da glas osoba s invaliditetom bude ravnopravan u javnim raspravama Kroz ovakav pristup, udruge ne djeluju samo kao pružatelji podrške, već kao aktivni partneri u stvaranju društva koje uvažava različitosti i pruža jednake mogućnosti svima.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija predstavnika udruga osoba s invaliditetom nije luksuz, već je ona realnost. Ona predstavlja profesionalnog ,transparentnog i uključivog djelovanja udruga koje svakodnevno rade na zaštiti i unaprjeđenju i zaštiti prava osoba s invaliditetom. Kroz sustavno obrazovanje jača se njihova sposobnost zagovaranja, povećava se povjerenje među članovima i unapređuje kvaliteta suradnje između osoba s invaliditetom i udruga koje ih predstavljaju.

Informiran i kompetentan predstavnik svake udruge osoba s invaliditetom može biti ključna figura u životu mnogih osoba s invaliditetom – od onih koji se privi put suočavaju s izazovima ostvarivanja svojih prava do onih koji traže rješenja za dugotrajne, složene probleme. Stoga ulaganje u edukaciju predstavnika udruga osoba s invaliditetom nije samo ulaganje u organizacijski razvoj, već se smatra ulaganjem u inkluzivnije , pravednije i humanije društvo

U vremenu kada društvo sve glasnije zagovara inkluziju, jednakost i dostupnost usluga za sve građane, jedan problem ostaje uporno zanemaren – kronični nedostatak stručnog kadra u ključnim sektorima koji direktno utječu na kvalitetu života osoba s invaliditetom.    Ova tiha kriza ne samo da usporava napredak inkluzivnih politika, već svakodnevno ugrožava osnovna prava i dostojanstvo tisuća ljudi.

Obrazovanje: Prvi korak ka jednakosti

Obrazovanje je temelj za osobni razvoj, zapošljavanje i društvenu integraciju. No, kada nedostaje stručni kadar, djeca s teškoćama u razvoju i mladi s invaliditetom ostaju bez adekvatne podrške.

Posljedice:

• Neadekvatna podrška u inkluzivnim razredima
• Ograničen pristup terapijama i dijagnostici
• Smanjena obrazovna postignuća i motivacija

Razlozi nedostatka:

• Niska primanja i status stručnjaka (logopeda, rehabilitatora, asistenta)
• Ograničene kvote na fakultetima za defektologiju i srodne struke
• Nedovoljna edukacija nastavnika za inkluzivni rad
• Zapošljavanje asistenta kroz projekte, a ne sustav

Učitelji često nemaju dovoljno znanja ni resursa za individualizirani pristup, a asistenti u nastavi, koji su ključni za podršku, zapošljavaju se privremeno i bez stabilnosti. Rezultat? Djeca s invaliditetom ne dobivaju jednake šanse za obrazovanje, što dugoročno utječe na njihovu zapošljivost i samostalnost.

Zdravstvo:       Pravo na dostupnu i kvalitetnu skrb

Zdravstveni sustav mora biti oslonac, a ne prepreka. No, nedostatak stručnjaka u rehabilitaciji, dijagnostici i terapiji dovodi do ozbiljnih posljedica.

Posljedice:

• Dugačke liste čekanja
• Nedostupnost usluga u manjim sredinama
• Gubitak funkcionalnosti i pogoršanje stanja

Razlozi nedostatka:

• Odlazak stručnjaka u inozemstvo zbog boljih uvjeta
• Preopterećenost postojećeg kadra
• Nedovoljna ulaganja u specijalizirane službe
• Slaba povezanost između primarne i specijalističke skrbi

Fizioterapeuti, radni terapeuti, ortopedi i psihijatri su preopterećeni, a mobilni timovi gotovo ne postoje. Osobe s invaliditetom koje žive u ruralnim područjima često moraju putovati satima do najbližeg stručnjaka, što dodatno otežava pristup osnovnoj skrbi.

 Socijalna skrb:                     Sustav koji puca po šavovima

Socijalna skrb bi trebala biti štit za najranjivije, no u stvarnosti često izostaje. Nedostatak socijalnih radnika, savjetnika i stručnjaka za zapošljavanje dovodi do toga da osobe s invaliditetom ostaju bez informacija, podrške i prava.

Posljedice:

• Ovisnost o obitelji i neformalnoj skrbi
• Neinformiranost o pravima i mogućnostima
• Slaba integracija u zajednicu

Razlozi nedostatka:

• Niska atraktivnost zanimanja u socijalnoj skrbi
• Administrativno opterećenje stručnjaka
• Nedostatak specijaliziranih edukacija za rad s osobama s invaliditetom
• Nepostojanje lokalnih timova za podršku

Individualni planovi podrške rijetko se izrađuju ili ostaju mrtvo slovo na papiru, a centri za socijalnu skrb su preopterećeni i nedovoljno dostupni. Bez funkcionalne socijalne skrbi, osobe s invaliditetom ostaju izolirane i bez mogućnosti za aktivno sudjelovanje u društvu. Javne politike: 

Kad zakoni ne žive na terenu

Zakoni i strategije često zvuče obećavajuće, ali njihova provedba ovisi o ljudima – stručnjacima koji ih mogu pretočiti u praksu. Bez njih, inkluzivne mjere ostaju deklarativne, a osobe s invaliditetom prepuštene same sebi.

Posljedice:

• Nepristupačni javni prostori
• Diskriminacija u kontaktu s institucijama
• Zanemarivanje potreba osoba s invaliditetom u planiranju

Razlozi nedostatka:

• Nedostatak edukacije o pristupačnosti među projektantima i urbanistima
• Slaba zastupljenost osoba s invaliditetom u tijelima odlučivanja
• Nedovoljna provedba zakonskih obveza o zapošljavanju osoba s invaliditetom
• Nepostojanje sustavnog praćenja provedbe inkluzivnih politika

Bez stručne provedbe, zakoni ne mogu osigurati stvarnu jednakost – samo deklarativnu. Pristupačnost se često svodi na formalnost, a ne na stvarnu funkcionalnost prostora i usluga.

 Što možemo učiniti?

Rješenja postoje, ali zahtijevaju sustavnu promjenu:

• Sustavno ulaganje u obrazovanje i zapošljavanje stručnjaka
• Jačanje lokalnih zajednica kroz mobilne timove i decentralizaciju usluga
• Uključivanje osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka
• Stabilno financiranje asistentskih i podržavajućih usluga
• Promicanje stručnih zanimanja kroz stipendije, kampanje i bolje radne uvjete

Nedostatak stručnog kadra nije samo brojka u statistici – to je svakodnevna prepreka za tisuće osoba s invaliditetom koje žele živjeti dostojanstveno, obrazovati se, raditi i sudjelovati u društvu. Vrijeme je da ovu krizu prestanemo ignorirati i počnemo graditi sustav koji ne ostavlja nikoga iza sebe. 

Nakon članka na temu nedostatka političke volje za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u kojem smo govorili o problem uključivanja osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka u ovom članku ćemo govoriti upravo o važnosti poticanja  što većeg uključivanja osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka koje se odnose na ostvarivanje njihovih temeljnih zakonskih i drugih prava.

U suvremenom društvu, koje teži jednakosti, pravednosti i ljudskim pravima, često se zaboravlja da ravnopravnost ne znači samo formalno postojanje zakona i propisa ,već i uključivanje svih članova zajednice u procese koji oblikuju njihov život. Osobe s invaliditetom čine značajan dio stanovništva. U Republici Hrvatskoj živi 6 75213 osoba s invaliditetom odnosno 17,5% ovaj podatak upravo govori koliko je važno uključivati u procese donošenja odluka vezanih za ostvarivanje njihovih prava. Osobe s invaliditetom se još uvijek suočavaju s mnogim preprekama kao što su institucionalne, fizičke i društvene – samim time navedene prepreke ograničavaju njihovo sudjelovanje u odlučivanju o brojnim pitanjima koja se na njih izravno odnose. Uključivanje osoba s invaliditetom u donošenje odluka nije samo pitanje solidarnosti ili socijalne osjetljivosti, nego je to pitanje demokracije, ljudskih prava i održivog razvoja društva.

  Pravo na sudjelovanje – temelj ravnopravnosti

Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koju je ratificirala i Republika Hrvatska, osobe s invaliditetom imaju pravo aktivno sudjelovati u političkom i javnom životu. To znači ne samo imati priliku glasati na izborima ili biti biran, već i biti uključen u izradu, provedbu i praćenje politika koje utječu na njihovu svakodnevnicu – od pristupa zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i zapošljavanju, do prilagodbe javnih prostora i digitalnih usluga. U praksi nažalost ovo pravo se vrlo često svodi na razne oblike formalnog savjetovanja od strane raznih ustanova, bez stvarne mogućnosti da osobe s invaliditetom same mogu utjecati na donošenje pojedinih državnih odluka.  Uključivanje osoba s invaliditetom mora značiti partnerstvo – njihova iskustva, potrebe i ideje trebaju i moraju biti polazište, a ne naknadna provjera.

    Važnost pristupa i prilagodbe

Sudjelovanje u odlučivanju omogućava osobama s invaliditetom dostupnost informacijama, fizičku pristupačnost i komunikacijsku prilagodbu. Ako osobe s invaliditetom ne mogu fizički prisustvovati sastancima, ne razumiju dokumente zbog složenog jezika ili nemaju tehnička pomagala za komunikaciju, onda se njihovo pravo na sudjelovanje samo formalno priznaje, ali stvarno uskraćuje. Upravo zato je potrebno osigurati pristupačne prostore, dokumente na lako razumljivom jeziku, korištenje Braillerovog pisma ili znakovnog jezika, osobnu asistenciju i digitalne platforme koje bi bile prilagođene svima bez obzira na vrstu invaliditeta. Time se ne ostvaruje samo stvarna inkluzija, nego se i povećava kvaliteta samih odluka – jer one samim time postaju rezultat različitih perspektiva i stvarnih  potreba građana (u ovom slučaju osoba s invaliditetom).

 Uloga organizacija osoba s invaliditetom

Organizacije osoba s invaliditetom (kao što su razne udruge ili savezi osoba s invaliditetom) imaju ključnu ulogu u zastupanju interesa svojih članova, ali i prenošenju njihovih glasova u javne politike. 

Te organizacije najbolje poznaju stvarne probleme i potrebe i često nude konkretna i provediva rješenja. Stoga je od iznimne važnosti  da budu sustavno uključene u tijela koja donose odluke na lokalno j, regionalnoj i državnoj razini – od savjeta za socijalnu politiku, preko raznih vrsta radnih skupina za zakonodavne promjene, do upravljačkih odbora različitih projekata i programa.

Društvena korist od uključivanja

Uključivanje osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka donosi višestruku korist. Ne samo da donosi pravednijem društvu, nego i osigurava učinkovitije politike jer se iste temelje na stvarnim potrebama s invaliditetom. Društvo koje uključuje sve članove svoje zajednice postaje otpornije, inovativnije i suosjećajnije. 

Osobe s invaliditetom, kad im se pruži prilika postaju aktivni sudionici razvoja društva – kroz svoje ideje iskustva i rad. Da bi se sve ranije navedeno moglo kvalitetno ostvariti prvo što je potrebno organizirati razne edukacije na kojima bi osobe s invaliditetom mogle naučiti na koji način mogu se uključiti u donošenje odluka i kako ih ohrabriti da ustraju ostvarivanju vlastitih prava koja su ima po zakonima i propisima osigurana. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da uključivanje osoba s invaliditetom u donošenje odluka nije samo pitanje sažaljenja, nego pitanje ostvarivanja prava, pravednosti i demokracije. Svaka odluka koja se donosi bez njih, a tiče njihovih života, nosi sa sobom mogući rizik da bude neprikladna, neučinkovita ili čak diskriminatorna. Vrijeme je da prepoznamo da osobe s invaliditetom nisu samo korisnici sustava, veću pravo suprotno – njihovi su – kreatori. Njihova perspektiva obogaćuje društvo ,čini ga humanijim i održivijim. 

Pravo na sudjelovanje osoba s invaliditetom u donošenju odluka mora priječi iz deklarativne razine u svakodnevnu praksu – jer samo uključivanjem svih građana, bez iznimke, možemo graditi društvo u kojem svatko od nas ima pravo glasa, mogućnost izbora i izraziti svoje vlastito mišljenje .

U ovom članku ćemo govoriti o važnosti prihvaćanja različitosti u društvu kada govorimo o osobama s invaliditetom, jer je važno poticati javnost pa i društvo u cjelina aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u sve oblike društvenog života prema njihovim mogućnostima i sposobnostima. 

Suvremeno društvo teži inkluziji, jednakosti i poštivanju ljudskih prava. Ipak unatoč napretku i zakonodavstvu i javnim politikama, osobe s invaliditetom se i dalje suočavaju s brojnim preprekama – fizičkim, društvenim i emocionalnim. Prihvaćanje različitosti nije samo pitanje pristojnosti ili suosjećanja, već temeljna vrijednost koja doprinosi razvoju pravednijeg i humanijeg društva. Uključivanje osoba s invaliditetom u sve oblike društvenog života – od obrazovanja i zapošljavanja do kulture i sporta odraz je zrelosti jedne zajednice i pokazatelj njezine stvarne demokratičnosti.

Što znači prihvatiti različitost?

Prihvaćanje različitosti znači razumjeti i cijeniti činjenicu da se ljudi razlikuju – po sposobnostima, uvjerenjima, podrijetlu, spolu ili zdravstvenom stanju odnosno vrsti invaliditeta – ali da svi imaju jednaku vrijednost i pravo na dostojanstven život. Kada govorimo o osobama s invaliditetom to znači stvoriti okruženje u kojem svaka osoba ima priliku sudjelovati, doprinositi i biti prepoznata prema svojim mogućnostima, a neograničena svojom dijagnozom ili fizičkim stanjem.

Prepreke i izazovi

Osobe s invaliditetom vrlo često se suočavaju s preprekama koje zdrave osobe ne primjećuju. Nedostatak pristupačnih prostora, javnog prijevoza ili digitalnih sadržaja samo su neki od vidljivih problema – društvene isključenosti i predrasuda. Mnogi i dalje osobe s invaliditetom doživljaju kroz prizmu sažaljenja ili nemoći, umjesto kroz prizmu potencijala i snage. Takav pristup onemogućava stvarnu integraciju i zadržava ih na društvenim marginama.                  

S druge strane primjeri dobre prakse – poput zapošljavanja osoba s invaliditetom u različitim sektorima, inkluzivnog obrazovanja te stanovanja uz podršku – pokazuju da uz malo prilagodbe i puno dobre volje, inkluzija nije samo moguća, nego i korisna za cijelu zajednicu.

Uloga obrazovanja i medija

Promjena počinje od ranog djetinjstva. Obrazovni sustav ima ključnu ulogu u oblikovanju stavova budućih generacija. Inkluzivno obrazovanje, u kojem djeca s teškoćama u razvoju nastavu pohađaju nastavu zajedno s svojim vršnjacima, ne donosi korist samo njima, već i cijeloj zajednici, jer gradi empatiju, razumijevanje i međusobno poštovanje. Mediji također imaju izuzetno važnu ulogu. Način na koji prikazuju osobe s invaliditetom može doprinijeti rušenju predrasuda ili, ako nisu pažljivi, dodatno ih učvrstiti. Umjesto senzacionalizmima i prikazivanjem invaliditeta kao tragedije, potrebno je istaknuti stvarne priče o uspjehu, talentu i doprinosu osoba s invaliditetom u društvu.

Od inkluzije do aktivnog sudjelovanja

Prava inkluzija ne završava na fizičkoj pristupačnosti. Ona znači aktivno uključivanje– mogućnost zapošljavanja, političkog sudjelovanja, kulturnog izražavanja i sportskog djelovanja. To znači da osobe s invaliditetom ne trebaju biti samo „ prisutne“, već ih se treba doživljavati kao ravnopravne sudionike društva koji imaju glas i ulogu u oblikovanju zajednice.

Primjeri udruga, socijalnih poduzeća i inicijativa koje promiču zapošljavanje i kreativno izražavanje osoba s invaliditetom sve su češći, ali im je i dalje potrebna sustavna podrška države, lokalne zajednice i građana.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da prihvaćanje različitosti nije samo čin tolerancije, već čin poštovanja. To je proces koji zahtjeva promjenu svijesti, sustavnu podršku i zajednički društveni angažman. Društvo koje prepoznaje vrijednosti svakog pojedinca, bez obzira na njegove sposobnosti, gradi čvrste temelje za budućnost u kojoj su svi građani aktivni sudionici – a ne pasivni promatrači.

Uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere društvenog života nije samo moralna obveza, nego i prilika da svi zajedno učimo, rastemo i stvaramo zajednicu u kojoj različitost postaje izvor snage, a ne podjela u društvu.

U ovom članku govorit ćemo o problemu uključivanja osoba s invaliditetom u sve segmente društvenog života te o utjecaju predrasuda društva i lokalne zajednice na njihovu uključivost i bolju kvalitetu njihova života.

U modernom demokratskom društvu jedan od najvažnijih pokazatelja razvijenosti jest razina uključenosti svih svojih članova, bez obzira na njihove karakteristike ,zdravstveno stanje ili životne okolnosti. Iako se u posljednje vrijeme često ističe važnost jednakih mogućnosti i pristupa, osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju s brojnim vrstama barijera – neovisno o tome jesu li one vidljive ili nevidljive. Jedna od najčešćih barijera je često isticanje društvenih predrasuda koje proizlaze iz stvarne potrebe i nedovoljne needuciranosti i nepoznavanja stvarnih potreba i potencijala osoba s invaliditetom.

Upravo te predrasude koje se prenose kroz generacije i manifestiraju na razini čitavog društva, a potom i na razini lokalne zajednice pa i na višim razinama  ,značajno određuju kvalitetu svakodnevnog života osoba s invaliditetom. One utječu na njihovo obrazovanje, zapošljavanje, pristup javnim uslugama, društvenu uključenost, kulturni i sportski život, ali i na njihove osobne osjećaje  vrijednosti, samostalnosti i pripadnosti.

Ovim člankom analizirat ćemo zašto predrasude društva, lokalne zajednice pa nakraju i države imaju toliko snažan utjecaj, te kako njihovo prevladavanje može otvoriti put prema pravednijem, inkluzivnijem i humanijem društvu.

Kako nastaju predrasude o osobama s invaliditetom  ?Predrasude rijetko nastaju izravnim iskustvom.       One su najčešće rezultat ne informiranosti, straha od nepoznatog i dugo usađenih društvenih obrazaca. Tradicionalni modeli gledanja na invaliditet – koji osobu s invaliditetom prikazuju kao pasivnu, ovisnu ili manje sposobnu – izgradili su okvir u kojem se invaliditet promatra kao problem pojedinca, a ne kao izazov društva koje treba stvoriti uvjete jednakog sudjelovanja za sve sudionike društva, pa tako i osobe s invaliditetom.    Dva su ključna izvora iz kojih nastaju predrasude:

1. nedovoljno znanje i izloženost: ako ljudi rijetko imaju priliku surađivati, raditi ili živjeti s osobama s invaliditetom, formiraju vlastita mišljenja na  temelju pretpostavki, a ne na temelju vlastitog iskustva.

2. kulturalni i povijesni stereotipi odnosno predrasude: u brojnim kulturama invaliditet se tematski veže uz nemoć, nesposobnost ili sažaljenje, što dovodi do izrazito ograničavajućih očekivanja.

Utjecaj predrasuda društva na uključivanje osoba s invaliditetom

1. ograničene prilike za obrazovanje i zapošljavanje Predrasude često dovode do podcjenjivanja sposobnosti osoba s invaliditetom. Poslodavci, primjerice, nerijetko vjeruju da će osobe s invaliditetom biti manje produktivne ili da će njihovo zapošljavanje zahtijevati visoke troškove prilagodbe radnog mjesta. Takve predrasude odvode kvalificirane i motivirane osobe s invaliditetom u nezaposlenost ili podzaposlenost, unatoč tome što mnoga radna mjesta ne zahtijevaju nikakve posebne vrste prilagodbe. Slično vrijedi i za obrazovanje – ako društvo ne vjeruje u potencijale djece i mladih s invaliditetom, manja je vjerojatnost da će im se omogućiti odgovarajući programi, asistencija ili podrška potrebna za njihov razvoj.

2. niska razina fizičke i komunikacijske pristupačnosti Predrasude često rezultiraju i manjkom političke volje.       Ako se invaliditet promatra kao marginalna tema, onda se ulaganja u pristupačnost – poput rampi, taktilnih staza, pristupačnih web – stranica ili znakovnog jezika – smatraju „ troškom“, a ne investicijom u ljudska prava i društveni razvoj. Time cijele skupine ljudi ostaju isključene iz javnih prostora, kulturnih događaja, obrazovanja ili zdravstvenih usluga. 

3. socijalna izolacija i stigmatizacija. 

Društvo koje na invaliditet gleda kroz prizmu samilosti ili distanciranje ne prepoznaje osobe s invaliditetom kao aktivne sudionike nego kao pasivne primatelje pomoći. 

To rezultira: 

a) manjim sudjelovanjem u društvenim aktivnostima , 

b) rijetkim pozivima na zajedničke događaje , 

c) osjećajem nepripadnosti i emocionalne izolacije, 

d) stigmatizacijom koja narušava vlastito samopouzdanje i mentalno zdravlje.

Kako lokalna zajednica prenosi i pojačava društvene predrasude? Lokalne zajednice ključne su u stvaranju svakodnevnih navika, aktivnosti i prostornih uvjeta u kojima ljudi žive, rade i stvaraju socijalne mreže. Ako u zajednici prevladavaju predrasude – bilo stvorene ili prikrivene one se reflektiraju :    

1. nepristupačnoj infrastrukturi                       

2. nedostatku programa podrške                         

3. slabim mogućnostima za sport, kulturu i rekreaciju            

4. manjku vidljivih uzora i aktivnih članova s invaliditetom     

5. nedovoljnoj suradnji lokalnih institucija s udrugama i organizacijama osoba s invaliditetom.

U manjim sredinama, gdje su socijalne mreže često čvršće i tradicionalnije, predrasude se lakše odražavaju.              

Ako zajednica nekoga vidi kao „ drugačijeg“ postoji veća vjerojatnost da ga neće uključiti u svoje aktivnosti, što osobu s invaliditetom dugoročno izbacuje s margine društvenog života.

Zašto predrasude imaju tako snažan utjecaj na kvalitetu života?

Predrasude društva i zajednice imaju višestruki učinak: 

1. utječu na politiku: odluke o proračunima, pristupačnosti, investicijama i programima podrške često se temelje na percepciji važnosti određene populacije

2. Utječu na individualno ponašanje: ljudi se manje druže, rjeđe zapošljavaju i teže uključuju osobe s invaliditetom u svoje aktivnosti ako o njima imaju negativne i pogrešne predodžbe

3. Utječe na samo percepciju osoba s invaliditetom: dugotrajno izlaganje stigmi može dovesti do smanjenog samopouzdanja, straha od odbacivanja i izbjegavanja društvenih situacija

4. Utječu na razinu dostupnih resursa: ako se osobe s invaliditetom ne percipiraju kao aktivni članovi zajednice, rjeđe se osiguravaju osobni asistenti, prijevoz, obrazovni programi ili prilagodbe prostora. Ukratko, predrasude stvaraju začarani krug: društvo pretpostavlja da osobe s invaliditetom ne mogu sudjelovati, ne stvara uvjete za njihovo sudjelovanje, a zatim njihovu smanjenu uključenost promatra kao potvrdu prvotne pretpostavke.

Put prema inkluzivnijem društvu

Razbijanje predrasuda moguće je jedino kroz sustavan, dugoročan i koordiniran pristup, a za to su ključne sljedeće mjere:

1. obrazovanje i javne kampanje o pravima i sposobnostima osoba s invaliditetom

2. uvođenje inkluzivnih školskih programa i suradnja s udrugama

3. aktivno uključivanje osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka

4. ulaganje u pristupačnost – ne samo fizičku nego i komunikacijsku i digitalnu

5. poticanja poslodavaca i razvijanje inkluzivnih radnih okruženja

6. promicanje pozitivnih primjera i vidljivih uspješnih osoba s invaliditetom u zajednici.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da uključivanje osoba s invaliditetom nije samo civilizacijska obveza nego i ulaganje u zajednicu koja želi biti pravedna, solidarno organizirana i društveno napredna. Predrasude društva i lokalne zajednice predstavljaju možda najveću, ali ujedno i jednu od prepreka prema potpunoj participaciji osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu. 

Njihovo prevladavanje zahtjeva znanje empatiju i spremnost na promjenu – kako u zakonodavstvu i institucijama, tako i u našim osobnim stavovima. Kada uklonimo predrasude, otvaramo put većoj uključenosti, većem sudjelovanju i većem doprinosu osoba s invaliditetom društvu u cjelini. Time ne poboljšavamo samo njihove živote, nego stvaramo i zdraviju, ravnopravniju i bogatiju zajednicu za sve nas.