DRUŠTVO

U ovom članku osvrnut ćemo se na važnost pravilnog izražavanja i korištenja pojedinih pojmova i izraza vezanih za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju i koje pojmove i izraze trebamo izbjegavati u svakodnevnom govoru i komunikaciji neovisno o tome da li je pisana ili usmena. Jezik kojim govorimo nr odražava samo našu kulturu, nego i način na koji promišljamo o drugima. Riječi oblikuju stavove, a stavovi oblikuju ponašanje. Kada govorimo o djeci s teškoćama u razvoju il osobama s invaliditetom, pravilna i promišljena uporaba pojmova ima iznimno važnu ulogu – ona može biti alat inkluzijie, razumijevanja i poštovanja, ali i izvor stigme ako se koristi nepromišljeno i neprimjereno. U vremenu kada se društvo nastoji razvijati u smjeru jednakih mogućnosti, jezična osjetljivost postaje prvi, ali ne i najmanje važan korak prema njihovoj punoj integraciji u društvu.

Zašto je važan načni na koji govorimo?

Neprimjereni, zastarjeli ili pogrešno korišteni izrazi mogu nenamjerno učvrstiti stereotipe, potaknuti predrasude ili sugerirati da su određene osobe „ manje vrijedne“ ili „ drugačije“. 

S druge strane pravilna terminologija pomaže: 

• promovirati dostojanstvo i ravnopravnost
• poticati inkluzivno razmišljanje
• poboljšati komunikaciju između stručnjaka, roditelja, institucija i javnosti
• pružiti realniji i humaniji pogled na raznolikost ljudskih iskustava

Upravo zato je sve važnije razumjeti koje su razlike između pojmova, zašto se određeni izrazi danas ne preporučuju i kako se možemo izraziti točnije i s više empatije.

Djeca s teškoćama u razvoju – osobe, a ne „ dijagnoze“  

Prvi najvažniji princip jest da se naglasak stavlja se na osobu. Upravo zato je potrebno koristiti izraze „ dijete s teškoćama u razvoju“ ili „ dijete koje ima…“, a ne izrazi koji stavljaju teškoću u prvi plan poput „ autistično dijete“, nego je ispravno reći „ dijete iz spektra autizma“ ili umjesto „ invalidno dijete“ kada nismo sigurni u vrstu teškoće ili invaliditeta reći ćemo dijete s teškoćama  u razvoju ili dijete s invaliditetom.                      Upravo takav način izražavanja, poznat kao person – first language (jezik koji osobu stavlja na prvo mjesto), ističe da teškoća ne definira tko je dijete – ona je samo jedan aspekt njegova života. 

Primjeri primjerenih izraza: 

•  dijete s teškoćama u učenju
•  dijete s oštećenjem vida 
•  dijete s motoričkim teškoćama 
•  dijete s poremećajem iz spektra autizma

Neprimjereni izrazi koje treba izbjegavati: 

• „ retardirano dijete“
• „ hendikepirano dijete“
• „ nesposobno dijete“
• „ posebne potrebe (jer potrebe nisu „ posebne“, već ljudske – samo zahtijevaju drugačiji oblik podrške). 

• Osobe s invaliditetom – usklađenost s međunarodnim standardima 
• Termin „ osoba s invaliditetom“ preporučuje se u hrvatskom jeziku i usklađen je s međunarodnim dokumentima poput Konvencije UN – a o pravima osoba s invaliditetom. I ovdje vrijedi isti princip – osoba je na prvom mjestu. Invaliditet je jedna od osobina, a ne identitet.
• Primjereni izrazi:
• osoba s invaliditetom 
• osoba koja koristi invalidska kolica 
• osoba s oštećenjem sluha ili gluha osoba (u hrvatskom jeziku prihvaćena su oba oblika, osobito unutar same zajednice gluhih).

 Izrazi koje treba izbjegavati: 

• invalid, invalida, invalidkinja (iako se ponekad koriste u pravom kontekstu, u svakodnevnoj komunikaciji nisu preporučljivi)
• „ hendikepiran“
• „ nesposobna osoba“
• „ vezan za kolica“ (kolica su pomagalo, a ne ograničenje)

 Razlika između teškoća u razvoju i invaliditeta  Iako se navedeni pojmovi ponekad koriste kao sinonimi, oni tu u stvarnosti nisu u nastavku ćemo objasniti zašto:

Teškoće u razvoju odnose se na djecu čiji razvoj iz različitih razloga odstupa od očekivanog , bilo privremeno ili trajno. One se mogu odnositi na motoriku, spoznaju , govor, senzorne funkcije ili emocije.

Invaliditet je širi društveni pojam i odnosi se na dugotrajna oštećenja i prepreke koje osoba doživljava u interakciji s okolinom.

Edukacijom i pravilnim korištenjem ovih pojmova izbjegavamo pogrešne generalizacije i omogućujemo točnije razumijevanje potreba svake osobe.

Jezik kao sredstvo inkluzije u svakodnevnom životu 

Korištenje primjerenih izraza nije rezervirano samo za stručnjake. Šira javnost, mediji, roditelji, odgojitelji, nastavnici i poslodavci svi sudjeluju u oblikovanju okruženja u kojem žive djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Praktični savjeti za svakodnevnu komunikaciju:

• Pitajte osobu kako želi da se o njoj govori. 
• Poštivanje osobnih preferencija najbolji je oblik inkluzije.
• Usredotočite se na mogućnosti, a ne na ograničenja. 
• Umjesto „ ne može hodati“ može se reći „ koristi invalidska kolica“
• Izbjegavajte sažaljenje ili pretjerano isticanje hrabrosti. 
• Normalizacija različitosti potiče ravnopravnost.
• Koristite neutralan ton i stručne, a ne emocionalno obojene izraze

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ispravno korištenje pojmova i izraza nije samo pitanje jezične ispravnosti – ono je izraz poštovanja, razumijevanja i empatije. Kroz jezik možemo rušiti barijere i poticati društvo u kojem svaki pojedinac ima prostor da se razvija, doprinosi i bude prihvaćen. Kada biramo riječi koje uvažavaju dostojanstvo djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, biramo društvo u kojem su različitosti vrijednost, a ne prepreka. To je prvi, ali i ključan korak prema stvarnoj integraciji i jednakim mogućnostima za sve.

Nakon članka na temu ispravnog korištenja pojmova i izraza vezanih uz djecu s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom  donosimo Vam još jedan izuzetno važan članak u kojem govorimo o ispravnom ophođenja prema osobama s invaliditetom empatiji , poštovanju i inkluziji .

U društvu u kojem živimo, važno je stalno osvještavati kako se ophodimo prema osobama s invaliditetom. Iako se prava osoba s invaliditetom sve više poštuju kroz zakone i društvene politike, svakodnevni susreti i interakcije često otkrivaju prostor za poboljšanje. Pristup temeljen na poštovanju, strpljenju i razumijevanju ključan je za izgradnju inkluzivnog i humanog društva.

1. Poštujte osobu, ne samo invaliditet 

Osobe s invaliditetom su prvenstveno ljudi s vlastitim željama, sposobnostima i potrebama. Invaliditet je samo jedan od aspekata njihove svakodnevnice, a ne definicija njihove cijele osobnosti. Stoga je važno ophoditi se prema njima s jednakim poštovanjem kao i prema bilo kojoj drugoj osobi.

2. Komunicirajte jasno i s pažnjom 

Prilikom razgovora s osobom s invaliditetom, potrebno je koristiti jasan jezik i uspostaviti kontakt očima. Ako osoba ima poteškoće u govoru ili slušanju, budite strpljivi i prilagodite način komunikacije – bez sarkazma, brzopletih zaključaka ili pretpostavki o njezinim sposobnostima.

3. Ponudite, ali ne nametnite pomoć 

Mnogi ljudi s invaliditetom cijene samostalnost i ne žele automatski primati pomoć. Umjesto toga, ponudite pomoć i pričekajte njihov odgovor. Primjerice: „Trebate li pomoć pri otvaranju vrata?“ Ovakav pristup poštuje osobnu autonomiju i dostojanstvo.

4. Uvažavajte pristup i prostor

Pristup prostorima, prijevoz i fizička dostupnost često predstavljaju izazov za osobe s invaliditetom. Važno je biti svjestan ovih prepreka i omogućiti prilagodbu kad je to moguće. Ako se nalazite u javnom prostoru, ne zauzimajte mjesta rezervirana za osobe s invaliditetom ili ih ne ometajte.

5. Izbjegavajte stereotipe i predrasude 

Pretpostavke poput „ona ne može“ ili „on treba suosjećanje“ ograničavaju potencijal osoba s invaliditetom i ometaju stvarnu komunikaciju. Svaka osoba ima svoje sposobnosti i jedinstvene izazove – upoznajte ih kao pojedince, ne kao generičku kategoriju.

6. Edukacija i senzibilizacija 

Učenje o različitim vrstama invaliditeta, pravilnom ophođenju i inkluzivnim praksama pomaže u smanjenju predrasuda i povećava empatiju. Edukacija ne znači samo čitanje ili predavanja – radi se i o svakodnevnoj praksi strpljenja, poštovanja i aktivnog uključivanja.

Brzi savjeti za svakodnevnu praksu    

-  Poštuj osobu, ne samo invaliditet                                                 

- Komuniciraj jasno i strpljivo                                                  

- Pitaj prije nego ponudiš pomoć                                                       

-Prilagodi prostor i pristup                                                          

-Izbjegavaj stereotipe i predrasude                                         

- Edukacija i senzibilizacija  

Ispravno ophođenje prema osobama s invaliditetom temelj je društva koje poštuje ljudska prava i inkluzivnost.                   Empatija, strpljenje i prilagođavanje vlastitog ponašanja ne samo da pomažu osobama s invaliditetom da se osjećaju prihvaćeno, već i obogaćuju zajednicu u kojoj svi živimo. 

Mali koraci pažnje i poštovanja u svakodnevnoj interakciji imaju moć stvarati velike promjene.

Republika Hrvatska suočava se s jasnim demografskim promjenama koje već sada imaju vidljiv utjecaj na zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav. Sve kasnije roditeljstvo i ubrzano starenje populacije povezani su s porastom broja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Ovi trendovi nisu privremeni, već dugoročno predvidivi, no sustavni odgovori institucija još uvijek su nedostatni.

1. Kako kasnije roditeljstvo može utjecati na razvoj djeteta 

• Kasnije roditeljstvo povezano je s povećanim rizicima za neke razvojne teškoće kod djece zbog prirodnih promjena koje se događaju s godinama:
• Genetski faktori: S godinama raste vjerojatnost genetskih mutacija u jajnim stanicama i spermijima, što može povećati rizik od određenih genetskih poremećaja. Jedan od njih je Autizam i bolesti iz spektra . 
• Komplikacije u trudnoći i porodu: Starija dob roditelja povezana je s većom učestalošću gestacijskog dijabetesa, povišenog krvnog tlaka, prijevremenih poroda i niske porođajne težine.
• Neurološki razvoj: Djeca rođena u trudnoćama s komplikacijama ili prijevremeno  imaju veći rizik od neuroloških poremećaja te motoričkih i kognitivnih izazova.

Važno je naglasiti da kasnije roditeljstvo ne znači automatski da će dijete imati teškoće, već povećava statistički rizik. Pravovremena medicinska skrb i rana intervencija dramatično smanjuju moguće posljedice .

2. Starenje populacije i rast stečenog invaliditeta 

Uz porast broja djece s teškoćama u razvoju, bilježi se i povećanje osoba koje invaliditet stječu tijekom života, osobito u starijoj dobi. Degenerativne bolesti, kronična stanja i dugotrajna zdravstvena opterećenja povećavaju potrebu za dugotrajnom skrbi, rehabilitacijom i podrškom u zajednici. Trenutni sustavi često nisu dovoljno prilagođeni ovim izazovima: -nedostatak osobnih asistenata, -duga čekanja za rehabilitaciju i manjak dostupnih usluga u manjim sredinama ukazuju na strukturne slabosti koje zahtijevaju hitnu intervenciju. 

3. Socijalni i emocionalni utjecaj na obitelji   

Porast broja djece s teškoćama i odraslih osoba s invaliditetom značajno opterećuje obitelji – emocionalno, psihološki i financijski. Podrška sustava u obliku savjetovanja, rehabilitacije, financijske pomoći i asistencije nije samo moralna obaveza, već i dugoročna investicija u smanjenje ukupnog opterećenja društva i države.

4. Potreba za stambenim zajednicama i osobnom asistencijom 

Kroz dugogodišnji rad primjećujemo nedostatak kvalitetne skrbi za djecu i adolescente s teškoćama u razvoju koji, iako možda imaju roditelje, ne dobivaju adekvatnu psihološku podršku u osjetljivom razdoblju adolescencije. Tradicionalni institucionalni smještaj često ne može pružiti potrebnu emocionalnu, socijalnu i razvojnu podršku. Upravo zato osobna asistencija i stambene zajednice imaju ključnu ulogu: omogućuju mladima da odrastaju u sigurnom, poticajnom okruženju, razvijaju samostalnost i socijalne vještine te se pripremaju za život u zajednici. Nedostatak takvih kapaciteta ozbiljno ograničava mogućnost razvoja i socijalnog uključivanja ovih mladih osoba. Institucije moraju hitno planirati proširenje mreže stambenih zajednica, osigurati stručni kadar i sustavnu osobnu asistenciju kako bi proces deinstucionalizacije bio uspješan i dugoročan.

Važnost rane intervencije i edukacije roditelja 

Rani screening, dijagnostika i pravovremene intervencije kod djece s rizikom od razvojnih teškoća dramatično povećavaju kvalitetu života i smanjuju potrebu za intenzivnijim mjerama kasnije. Javna edukacija i savjetovanje roditelja također su ključni – informiran roditelj pravovremeno može zatražiti pomoć i podršku,    - smanjujući stres i mogućnost dugoročnih problema.

Preporuke za institucije 

Kako bi se odgovorilo na postojeće i buduće izazove, nužno je: 

• Razviti nacionalne strategije koje povezuju demografsku politiku s politikama invaliditeta.
• Osigurati pravovremenu i dostupnu dijagnostiku i intervenciju za djecu.
• Sustavno ulagati u stručne kadrove svih profila (zdravstvenih, rehabilitacijskih i socijalnih).
• Jačati usluge podrške u zajednici, osobito za starije osobe s invaliditetom i mlade kojima roditelji ne mogu pružiti adekvatnu podršku.
• Pojednostaviti i povezati administrativne procedure između različitih resora.
• Proširiti mrežu stambenih zajednica i osobne asistencije kako bi se omogućila kvalitetna deinstucionalizacija i uključivanje mladih u društvo.

Članak možemo zaključiti činjenicom da porast broja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nije anomalija, već posljedica predvidivih demografskih kretanja. Institucije imaju odgovornost reagirati pravovremeno i dugoročno, a društvo mjeriti prema sposobnosti da podrži najranjivije.

Djeca s teškoćama u razvoju , osobe s posebnim potrebama I invaliditetom  u  nisu teret – oni su ogledalo zrelosti društva i sustava, a ulaganje u njih znači ulaganje u pravedno, inkluzivno i održivo društvo.

Nakon što smo u prošlom članku na temu „ Ekonomski čimbenici i njihov utjecaj na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj“ govorili o utjecaju ekonomskih čimbenika na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, u ovom članku dotaknut ćemo se utjecaja ekonomskih čimbenika na životni standard osoba s invaliditetom koje žive u malim sredinama.

Životni standard osoba s invaliditetom uvelike ovisi o ekonomskim, socijalnim infrastrukturnim uvjetima zajednice u kojoj osobe s invaliditetom žive. Dok se u većim gradovima često nude raznovrsniji oblici podrške, dostupnije usluge i veće mogućnosti zapošljavanja, u malim sredinama situacija je vrlo često potpuno drugačija. Osobe s invaliditetom ondje se suočavaju s posebnim izazovima koji prolaze iz ograničenih ekonomskih resursa, manjih lokalnih proračuna, udaljenosti od centra usluge te slabije razvijene infrastrukture.

Kroz ovaj članak analizirat ćemo ključne ekonomske čimbenike koji utječu na kvalitetu života osoba s invaliditetom, te naglasit ćemo važnost strateškog ulaganja u inkluzivne politike kako bi se smanjile razlike u životnom standardu između urbanih i ruralnih područja. Ekonomski razvoj lokalne zajednice i dostupnost resursa  

Mala mjesta vrlo često imaju ograničen lokalni proračun, što izravno utječe na razvoj i održavanje javnih usluga. To uključuje financiranje zdravstvenih usluga, prijevoza, programa socijalne podrške i pristupačnosti javnih prostora. Za osobe s invaliditetom to znači: 

• manji broj specijaliziranih usluga
• duže liste čekanja na medicinske tretmane
• slabiju dostupnost pomagala i rehabilitacija
• veće dodatne troškove zbog putovanja

Nedovoljna ulaganja u pristupačnu infrastrukturu (rampe, prilagođene staze za kretanje, javne ustanove) dodatno ograničavaju njihovu samostalnost i mogućnost uključivanja u društveni život.

Pristup tržištu rada 

Zapošljavanje osoba s invaliditetom ostaje jedno od ključnih pitanja za njihov životni standard. U malim sredinama radna mjesta radna mjesta su ionako oskudnija, a dodatni problem je i manjak poslodavaca koji su spremni ili financijski sposobni prilagoditi radno mjesto za osobu s invaliditetom u tvrtki. Posljedice takvog pristupa su:

• veća stopa nezaposlenosti
• ovisnost o socijalnim naknadama
• ograničene mogućnosti napredovanja
• povećan rizik od siromaštva

 Mnogi poslodavci u malim sredinama ne poznaju poticaje koje država nudi za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ili ih smatraju administrativno zahtjevnima. Upravo zato osobe s invaliditetom ostaju izvan tržišta rada, unatoč vlastitim sposobnostima i želji za radom.

Prijevoz i mobilnost – skriveni, ali ključni ekonomski faktor Prijevoz je jedan od najvažnijih, a vrlo često zanemarenih ekonomskih čimbenika.     U malim sredinama javni prijevoz često je neredovit, nepristupačan ili uopće ne postoji. Oslanjanje na taksi usluge ili privatna vozila predstavlja značajan financijski teret. Kada osoba s invaliditetom ne može samostalno doći do posla, škole, liječnika ili administrativnih službi to: 

• ograničava njezinu ekonomsku aktivnost
• povećava troškove života
• smanjuje mogućnost korištenja prava i usluga
• dovodi do socijalne izolacije

Mobilnost je, dakle temeljna odrednica jednakih prilika- a u malim sredinama ona je često preskupa ili nedostupna. 

Obrazovanje i profesionalna rehabilitacija                       

Pristup kvalitetnom obrazovanju izravno utječe na budući prihod, zapošljavanje i kvalitetu života. U malim sredinama takvi izazovi uključuju: 

• nedostatak asistenata u nastavi i prilagođenih obrazovnih programa
• smanjen izbor srednjih škola i fakulteta u blizini koji su prilagođeni osobama s invaliditetom
• visoke troškove putovanja za nastavak školovanja
• manjak programa cjeloživotnog učenja i prekvalifikacija

 Bez podrške u obrazovanju teško je očekivati uspješno uključivanje osoba s invaliditetom  na tržište rada, što dugoročno utječe na čitavu zajednicu. 

Socijalne naknade i ekonomska sigurnost 

Za mnoge osobe s invaliditetom socijalne naknade predstavljaju temeljni izvor prihoda. 

No visina naknada vrlo često ne prati njihove stvarne potrebe i životne troškove, posebno u malim sredinama gdje su mnoge usluge nedostupne pa se mora putovati u veća mjesta. Primjeri ekonomskih izazova uključuju: 

• troškove medicinske opreme, fizikalne terapije i lijekova
• troškove usluge osobne asistencije
• troškove prilagodbe doma
• troškove alternativnog prijevoza

 Kada naknade ne pokrivaju ove potrebe osoba s invaliditetom izložena je riziku od siromaštva, neovisno o razini vlastitih funkcionalnih ograničenja .

Uloga zajednice i lokalnih inicijativa 

Unatoč ograničenim ekonomskim resursima, male sredine mogu imati snažan društveni kapital. Kada zajednica prepozna važnost uključivanja osoba s invaliditetom, moguće je stvoriti model suradnje koji poboljšava kvalitetu života. Primjeri uključuju: 

• lokalne organizacije i volonterske inicijative
• zajedničke projekte jedinica lokalne samouprave i udruga
• stvaranje prilika za društveno poduzetništvo
• inicijative za prilagodbu javnih prostora i kulturnih događaja

 Iako ove inicijative ne mogu zamijeniti državna ulaganja, one mogu znatno poboljšati svakodnevni život osoba s invaliditetom. Iz svega navedenog možemo zaključiti da ekonomski čimbenici snažno oblikuju životni standard osoba s invaliditetom, a njihov utjecaj posebno je izražen u malim sredinama. Ograničeni resursi, nedostatak pristupa uslugama , teškoće u zapošljavanju i visoki troškovi mobilnosti otvaraju krug ekonomskih prepreka koji otežava punu društvenu uključenost. Kako bi se osiguralo ravnopravno sudjelovanje i dostojanstven život osoba s invaliditetom potrebno je:

 -ulagati u pristupačnu infrastrukturu

- poticati zapošljavanje i obrazovanje

- olakšati mobilnost

- modernizirati sustav socijalnih naknada prema stvarnim potrebama korisnika

- jačati lokalne inicijative i partnerstva.

Stvaranje inkluzivnih malih zajednica mije samo pitanje socijalne pravde, nego i ekonomske održivost – jer društvo koje prepoznaje i podržava svoje članove postaje snažnije, otpornije i pravednije.

Nakon što smo u članku pod nazivom „ Financijska neovisnost kao važan uvjet za nastavak života odraslih osoba s invaliditetom“ govorili o važnosti financijske neovisnosti odraslih osoba s invaliditetom i koliko je ona važna za samostalan i neovisan život, u ovom članku ćemo se osvrnuti na utjecaj ekonomskih čimbenika na životni standard osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u Republici Hrvatskoj.

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj čine značaj dio društva te predstavljaju skupinu koja se često suočava s brojnim izazovima u ostvarivanju jednakih mogućnosti u društvu. Iako su zakonski okviri i javne politike posljednjih godina napredovali, ekonomski čimbenici i dalje oblikuju životni standard osoba s invaliditetom. Pitanja kao što su zapošljavanje, primanja, dostupnost socijalnih usluga, troškovi raznih vrsta prilagodbe i dostupnost zdravstvene skrbi ključni su za da bi javnost mogla razumjeti probleme s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom ponajprije kada govorimo o njihovom položaju u društvu. 

Ova članak razmatra najvažnije ekonomske čimbenike koji izravno utječu na kvalitetu života osoba s invaliditetom, te objašnjava zašto ti čimbenici i dalje predstavljaju najveće prepreke u postizanju pune društvene uključenosti osoba s invaliditetom.

Prihodi i rizik od siromaštva 

Jedan od najvažnijih ekonomskih čimbenika koji utječu na životni standard osoba s invaliditetom jest razina prihoda. Mnoge osobe s invaliditetom oslanjaju se na razne oblike naknada na koja ostvaruju zakonsko pravo kao što je inkluzivni dodatak i druge oblike naknada i primanja, koji nažalost vrlo često ne mogu pratiti njihove stvarne životne troškove. Osim osnovnih troškova života, osobe s invaliditetom često imaju potrebu za drugim vrstama izdataka kao što su: medicinska pomagala, terapije, lijekovi, prijevoz ili prilagodbe doma i radnog mjesta.

Zašto je to važno? 

Postoje mnogi razlozi važnosti ekonomskih čimbenika koji utječu na kvalitetan životni standard osoba s invaliditetom, a to može uključivati: 

• niska primanja i dodatne troškove koji povećavaju mogućnost rizika od siromaštva
• financijska nesigurnost smanjuje mogućnost ulaganja u obrazovanje, rehabilitaciju, osobni razvoj i kvalitetu života
• nedostatak financijskih sredstava utječe na pristup mobilnosti, participaciji u zajednici i svakodnevnom funkcioniranju
  
  
• Zapošljavanje i sudjelovanje na tržištu rada                           
• Unatoč napretku u zapošljavanju osoba s invaliditetom, stopa nezaposlenosti tradicionalno je viša od prosjeka, a do toga dolazi zbog sljedećih razloga:
• nedovoljne pristupačnosti radnih mjesta
• predrasuda poslodavaca
• manjka prilagođenih radnih mjesta
• nedostatka poticaja ili informacija
• nezainteresiranosti poslodavaca da zapošljavanja osoba s invaliditetom, jer smatraju da im je lakše platiti penale ako ne zaposle osobu s invaliditetom

Posljedice na životni standard osoba s invaliditetom 

Kada govorimo o posljedica kvalitete životnog standarda osoba s invaliditetom važno je spomenuti da one uvelike proizlaze iz mnogih razloga, na koje nažalost utječe mnogo faktora, a njih je važno spomenuti iz sljedećih razloga: 

• ako nema redovitih primanja, otežano je sudjelovanje u društvu i ostvarivanje financijske neovisnosti
• nezaposlenost često vodi i do socijalne izolacije, što može utjecati na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom
• zaposlene osobe s invaliditetom imaju veće izglede za poboljšanje životnog standarda, stjecanja novih vještina i veću uključenost u društvo.

Troškovi asistencije, terapija i zdravstvena s Osobe s invaliditetom često imaju povećane potrebe za specijaliziranim uslugama: fizikalnom terapijom, logopedskim tretmanima, psihološkom podrškom, osobnom asistencijom ortopedskim pomagalima i sl. iako dio tih potreba pokriva zdravstveni sustav, mnoge usluge nažalost osobe s invaliditetom moraju odrađivati o vlastitom trošku ili se usluge organiziraju kroz projekte u udrugama za osobe s invaliditetom čije je trajanje kratko i nastavak ostvarivanja prava na usluge na taj način je ograničen.

Zašto to utječe na životni standard? 

Utjecaj lošeg životnog standarda kod osoba s invaliditetom može dovesti do: 

• visokih troškova koji dugoročno opterećuju kućni budžet
• ako obitelj ne može financirati sve potrebne usluge, kvaliteta života osoba s invaliditetom može znatno pasti
• nedostatak dostupno i cjenovno prihvatljive usluge može povećati ovisnost o obitelji i smanjiti mogućnost samostalnog života.

Pristupačnost prijevoza i infrastrukture 

Pristupačnost fizičke okoline izravno je povezana s ekonomskih mogućnostima. Kada prijevoz nije pristupačan ili preskup, osoba s invaliditetom može biti ograničena u odlasku na posao, školovanje, terapije ili društvene aktivnosti. Ekonomska dimenzija ovog problema može odnositi na mnoge čimbenike, a neki od su: 

• važnost korištenja privatnog prijevoza ako javni nije dostupan
• troškovi prilagodbe vozila
• manjak usluga prijevoza u ruralnim odnosno manjim sredinama

Ograničena mobilnost smanjuje mogućnost zapošljavanja, obrazovanja i društvenog sudjelovanja, čime se dodatno narušava životni standard osoba s invaliditetom.

Obrazovanje i dugoročne ekonomske prilike Ekonomski položaj osoba s invaliditetom često je povezan s dostupnošću kvalitetnog obrazovanja, iako su inkluzivne politike formalno prisutne u praksi postoje mnoge prepreke. 

• nedostatak asistenata u nastavi
• neprilagođeni obrazovni materijali
• fizička nepristupačnost škola i fakulteta

Niža obrazovna postignuća kasnije otežavaju ulazak na tržište rada, što dugoročno utječe i na financijsku stabilnost i životni standard.

Utjecaj inflacije i ekonomskih kriza  

Ekonomske nestabilnosti, poput porasta cijena energije, hrane i režija, osobito pogađaju osobe s invaliditetom zbog već ranije spomenutih dodatnih troškova. Kada opća razina cijena raste, kupovna moć naknada koje koriste osobe s invaliditetom slabi.

Zašto je to posebno teško za osobe s invaliditetom? 

Problem inflacije i ekonomskih kriza posebno teško podnose osobe s invaliditetom iz više razloga, a to su: 

• troškovi osoba s invaliditetom se ne mogu lako smanjiti, jer su često vezani uz njihove osobne potrebe
• dodatni izdaci (osobna asistencija, terapije i prijevoz) ne reagiraju fleksibilno na promjene cijene
• niske mirovine ili druga primanja brže mogu izgubiti svoju vrijednost

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ekonomski čimbenici imaju snažan utjecaj na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Iako je društvo ostvarilo napredak u području zakonodavstva i dostupnosti usluga, ekonomske prepreke ostaju kao jedna od najvećih zapreka prema potpunoj inkluziji osoba s invaliditetom u društvu. Niži prihodi veći izdaci, otežan pristup zapošljavanju i obrazovanju, kao i problemi u dostupnosti prijevoza i zdravstvenih usluga, izravno oblikuju svakodnevni život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Sustavno ulaganje u pristupačnost, povećanje naknada koje bi trebale realno pratiti životne troškove, poticanje zapošljavanja i osiguravanje dostupnih usluga ključni su koraci prema stvaranju društva jednakih mogućnosti. Tek kada se primjeni kombinacija ekonomskih i socijalnih mjera moguće je postići da osobe s invaliditetom žive dostojanstveno aktivno i ravnopravno u zajednici.  

Nakon što smo u prošlom članku o društvenim čimbenicima i njihovom utjecaju na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj u ovom članku ćemo se osvrnuti na društvene čimbenike i njihov utjecaj na životni standard osoba s invaliditetom koje žive u malim sredinama i kako navedeni čimbenici utječu na njihovu kvalitetu života.

Životni standard osoba s invaliditetom u velikoj mjeri određen je kvalitetom društvenog kruženja u kojem žive. Iako se u javnim politikama sve češće naglašava važnost inkluzije u Republici Hrvatskoj osobe s invaliditetom koje žive u malim sredinama i dalje se susreću s nizom prepreka koje nisu samo ekonomske prirode. One proizlaze iz društvenih čimbenika – stavova, razine informiranosti, dostupnosti podrške, komunalne infrastrukture i organizacije lokalne zajednice.

Upravo su ti društveni čimbenici ključni, jer određuju hoće li osoba s invaliditetom imati jednaku mogućnost sudjelovanja u životu zajednice, kakvu podršku može očekivati i u kojoj će mjeri moći ostvariti svoje potencijale. 

U nastavku članka razmotrit ćemo kako i zašto ovi čimbenici snažno utječu na svakodnevni život i životni standard osoba s invaliditetom koje žive u manjim sredinama.

Društveni stavovi i razina razumijevanja 

U manjim sredinama društveni odnosi su povezaniji, ali istovremeno tradicionalniji. To često sa sobom donosi nekoliko izazova:

1. Predrasude i stereotipi – manje sredine sporije prihvaćaju promjene u društvenim normama. Stereotipi o osobama s invaliditetom mogu rezultirati umanjivanjem njihovih sposobnosti ili pretpostavkom da im je potrebna stalna skrb. 

To otežava zapošljavanje, uključivanje u aktivnosti zajednice i stvaranje samostalnog života.                                                 

2. Nedostatak informacija – ljudi često nisu dovoljno upoznati s vrstama invaliditeta, pravima osoba s invaliditetom i načinima pružanja podrške. 

Kada nema informacija, nerazumijevanje se pretvara u nevoljkost, a osoba s invaliditetom ostaje izolirana.                                                    

3. Pozitivna strana bliskih zajednica – s druge strane, manja mjesta mogu pokazati visoku razinu solidarnosti kada su odnosi izgrađeni, međutim takva podrška često ovisi o individualnoj dobroj volji, a ne o sustavno uređenim rješenjima, što znači da ista nije jednaka za sve.

Dostupnost obrazovanja i radnih prilika

Životni standard uvelike ovisi o mogućnostima obrazovanja i zapošljavanja. U manjim sredinama izazovi su izraženiji:       

1. osnovne i srednje škole često nisu adekvatno prilagođene, bilo infrastrukturno(pristup dizala, pristupačne učionice) ili programskim sadržajem (asistenti u nastavi i specijalizirani stručnjaci).

2. visoko obrazovanje uglavnom je vezano za veće gradove, pa osobe s invaliditetom koje bi željele studirati moraju napustiti sredinu i dodatno snositi troškove smještaja, prijevoza i terapija.             

 3. Zapošljavanje je dodatno otežano, jer u manjim sredinama nedostaje raznovrsnosti poslova, a poslodavci ponekad izbjegavaju zapošljavati osobe s invaliditetom zbog neinformiranosti ili pogrešnih pretpostavkama o prilagodbi radnog mjesta.

Sve navedeno smatra se posljedicama ograničavanja ekonomskih mogućnosti i veće ovisnosti o obitelji i socijalnim naknadama.

Socijalna podrška i institucionalne usluge

Kvaliteta života osoba s invaliditetom usko je povezana s dostupnošću stručnih i socijalnih usluga

1. manjak stručnog kadra – u manjim sredinama često nedostaje logopeda, edukacijskih rehabilitatora , psihologa, radnih terapeuta i drugih stručnjaka. To znači da osobe s invaliditetom nerijetko moraju putovati u veće gradove kako bi dobile temeljne usluge.

2. nedovoljno razvijene socijalne usluge – usluge osobne asistencije, pomoćnika u nastavi, organiziranog prijevoza ili dnevnih boravaka često su ograničene ili ih uopće nema.To dovodi do preopterećenja obitelji, posebno u slučajevima težih oblika invaliditeta.

3. oslanjanje na neformalnu podršku – obitelji brigu i ulogu koja bi trebala biti barem djelomično nadoknađena sustavom. Time je narušen njihov ekonomski status, ali i psihološko blagostanje.

Infrastruktura i mobilnost. Mobilnost je temelj neovisnog života. 

U malim sredinama postoje specifični problemi kao što su:1. Neadekvatna pristupačnost javnih površina – rijetko su uređeni pristupi ustanovama, trgovinama ili kulturnim sadržajima. Čak i kada iste postoje ,često nisu u skladu s propisima.

2. Javni prijevoz je slab ili nepostojeći – to posebno pogađa osobe koje se koriste ortopedskim pomagalima, osobe s oštećenjem vida ili one kojima je potreban prilagođen oblik prijevoza.

3. Digitalna infrastruktura nije dovoljno razvijena – nedostatak brze i stabilne Internet mreže ograničava korištenje digitalnih usluga, učenje na daljinu ,telemedicinu i rad od kuće – opcije koje bi značajno poboljšale njihov životni standard. 

Uključenost u društveni i kulturni život

Osobe s invaliditetom u malim sredinama često se suočavaju s oskudnom ponudama aktivnosti:                                           

1. malo kulturnih i rekreacijskih sadržaja koji su istovremeno pristupačni.

2. nedostatak organiziranih klubova, radionica i udruga koje bi omogućile socijalizaciju i razvoj vještina                              

3. povećana izoliranost, što ima direktan utjecaj na mentalno zdravlje, osjećaj pripadnosti i opći životni standard.  U manjim sredinama ponekad postoji stigma oko mentalnog zdravlja ili invaliditeta ,što dodatno otežava uključivanje i otvorenu komunikaciju o problemima. Iz svega navedenog možemo zaključiti da društveni čimbenici imaju ogroman utjecajna životni standard osoba s invaliditetom posebno u manjim sredinama gdje je podrška često ograničena, a društvene norme su tradicionalnije. Nedostatak pristupačnih usluga, otežana mobilnost, ograničene obrazovne i radne prilike te neinformiranost zajednice stavljaju osobe s invaliditetom u neravnopravni položaj. Ipak, pozitivni pomaci su mogući. Razvijanjem lokalnih usluga, edukacijom zajednice, poticanjem zapošljavanja, unapređenjem infrastrukture te osiguranjem sustavnih oblika podrške, male sredine mogu postati mjesta inkluzije i jednakih mogućnosti. Ključno je razumjeti da inkluzija nije pitanje politike, nego i zajedničke odgovornosti –i da svatko od nas može pridonijeti društvu u kojem su osobe s invaliditetom ravnopravni i aktivni sudionici života.

U ovom članku osvrnut ćemo se na utjecaj društvenih čimbenika na životni standard osoba s invaliditetom i to društveni čimbenici utječu na kvalitetu životnog standarda osoba s invaliditetom u Republici te zašto je navedeni problem važan za kvalitetan život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.

Osobe s invaliditetom čine jednu od najranjivijih društvenih skupina u Republici Hrvatskoj. Spomenimo da u Republici Hrvatskoj živi 17 % osoba s invaliditetom koje se svakodnevno suočavaju s različitim oblicima fizičkih, senzoričkih, intelektualnih i mentalnih teškoća. Iako država formalno uređuje njihova prava kroz zakone i strategije, stvarni životni standard ove skupine društva uvelike ovisi o nizu društvenih čimbenika: od pristupa obrazovanju i zapošljavanju, preko dostupnosti socijalnih i zdravstvenih usluga, pa do stavova zajednice i razine društvene podrške.

U ovom članku detaljnije ćemo analizirati kako ti čimbenici oblikuju kvalitetu života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, koje su ključne prepreke i što je potrebno mijenjati kako bi društvo postalo uistinu inkluzivno.

Stavovi društva i razina svijesti

Društveni stavovi prema invaliditetu jedan su od najsnažnijih čimbenika koji uvelike određuju životni standard osoba s invaliditetom. Usprkos napretku, još uvijek su prisutne predrasude, stereotipi i niska razina razumijevanja njihovih potreba.

Primjeri čimbenika koji utječu na navedeni problem su:        

 1. stigmatizacija i diskriminacija koje mogu dovesti do socijalne izolacije . 

2. nedostatak informiranosti rezultira time da mnogi građani nisu svjesni strukturalnih prepreka kroz koje osobe s invaliditetom prolaze i koje proživljavaju. 

3. pozitivan trend je rast javnih kampanja i povećanja vidljivosti ove populacije u medijima, što polako doprinosi promjeni percepcije javnosti. 

Obrazovanje i uključivanje u sustav

Obrazovanje je temeljni preduvjet za bolji životni standard svake osobe pa tako i osoba s invaliditetom, iako hrvatski obrazovni sustav formalno podržava inkluziju u praksi postoje mnogi izazovi, kao što su:

1. nedostatak asistenata u nastavi, osobito u ruralnim sredinama

2. ograničen pristup školama koje imaju odgovarajuću infrastrukturu –pristupačne ulaze, dizala, prilagođene učionice

3. nedovoljno prilagođen kurikulum i manjak edukacije nastavnika za rad s djecom s teškoćama u razvoju

Rezultat je smanjena obrazovna dostupnost, što samim time dugoročno utječe na mogućnosti zapošljavanja i financijsku samostalnost.

Zapošljavanje i ekonomska sigurnost

Ekonomski položaj osoba s invaliditetom jedan je od ključnih pokazatelja njihovog životnog standarda. Iako postoje kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom ,poslodavci se često odlučuju plaćati penale, umjesto da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Glavne prepreke su:

1. strah poslodavaca od dodatnih troškova i prilagodbi radnog mjesta

2. nedostatak prilagođenih radnih uvjeta

3. neusklađenost obrazovnih programa s tržištem rada

4. stereotipi da osobe s invaliditetom „ ne mogu produktivno raditi.

“Posljedica svega navedenog je visoka nezaposlenost, ovisnost o socijalnim naknadama i slabija integracija u društvo.

Dostupnost socijalnih i zdravstvenih usluga.         Pristup kvalitetnoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi jedan je od važnih društvenih čimbenika, kao što su:

1. rehabilitacija i fizikalna terapija često su nedovoljno dostupne ili se na njih dugo čeka.

2. socijalne usluge, poput osobne asistencije, još nisu jednako dostupne svima, zbog nedostatka istih

3. mnoge obitelji snose teret njege, zbog nedostatnih kapaciteta sustava . Ove razlike najviše se osjete između urbanih i ruralnih sredina.

Infrastruktura i pristupačnost prostora

Iako su zakonom propisani standardi pristupačnosti, u praksi mnoge javne institucije još uvijek nisu u potpunosti prilagođene. Problemi uključuju:

1. stepenice bez rampi

2. nepostojanje dizala ili su ista neprilagođena za osobe s invaliditetom.

3. nepristupačan javni prijevoz

4. nedovoljno označenih parkirnih mjesta . Neadekvatna infrastruktura direktno smanjuje mobilnost osoba s invaliditetom ,ograničava njihovu neovisnost i sudjelovanje u društvu.

Uloga obitelji i zajednice

Za mnoge osobe s invaliditetom obitelj je glavni nositelj podrške, međutim:                            

1. teret brige može uzrokovati emocionalno i financijsko iscrpljenje obitelji

2. manjak dostupnih usluga smanjuje mogućnost ravnomjernije raspodjele tereta

3. u zajednicama gdje postoji jača socijalna mreža, kvaliteta života osoba s invaliditetom znatno je bolja.

Digitalna pristupačnost i moderna tehnologija

Tehnologija je postala jedan od ključnih faktora za neovisnost osoba s invaliditetom:

1. digitalne platforme omogućuju obrazovanje na daljinu, rad od kuće i lakši pristup informacijama.

2. digitalna pristupačnost u Republici Hrvatskoj još uvijek nije ujednačena –mnoge web stranice i aplikacije nisu optimizirane za osobe s oštećenjem vida i sluha ili za osobe s motoričkim oštećenjima Digitalni jaz može dodatni produbiti socijalnu isključenost.    

Iz svega navedenog možemo zaključiti da složenost društvenih čimbenika koji utječu na životni standard osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj pokazuje da nije dovoljno imati zakone – potrebna je sustavna i kontinuirana primjena inkluzivnih politika, uz povećanu svijest šire javnosti.

Unaprjeđenje infrastruktura, veća podrška obrazovanju, poticanje zapošljavanja, digitalna pristupačnost i razvoj socijalnih usluga ključni su koraci prema društvu u kojem će osobe s invaliditetom živjet u dostojanstveno ,ravnopravno i neovisno. 

Stvaranje Republike Hrvatske koja je inkluzivna, nije samo društvena obveza, već i dokaz humanosti, solidarnosti i kvalitete našeg društva.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti edukacije društva o poštovanju ljudskih prava osoba s invaliditetom kao prvom koraku koji je važan da bi što bolje mogli razumjeti različitosti u društvu, neovisno o tome odnose li se one na invaliditet ili teškoće u  razvoju.

U suvremenom društvo koje se neprestano mijenja i razvija, poštivanje ljudskih prava smatra se jednom od temeljnih vrijednosti na kojima se temelji svako društvo. Među najvažnijim, ali često zanemarenim područjima, nalazi se edukacija o ljudskim pravima koja su važna za osobe s invaliditetom. Iako se u posljednje vrijeme bilježi značaj napredak u zakonodavstvu i javnim politikama, još uvijek postoji jaz između mnogih normi i propisa jednakost i stvarnost svakodnevnog života mnogih osoba s invaliditetom. Upravo zato edukacija društva ima ključnu ulogu – ona predstavlja prvi korak u izgradnji zajednice koja razumije, prihvaća i cijeni različitosti.

Osobe s invaliditetom kao ravnopravni članovi zajednice

Prema međunarodnim dokumentima, uključujući i Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, svaka osoba ima pravo na dostojanstven i neovisan život te puno sudjelovanje u društvu. Invaliditet nije samo zdravstveno stanje, već je on interakcija između pojedinca i prepreka u njegovoj okolini. Kada uklonimo barijere– fizičke, komunikacijske ili društvene – stvaramo kvalitetne uvjete za ravnopravnost osoba s invaliditetom u društvu.

Zašto je edukacija važna?

Nerazumijevanje i nedostatak informacija često su glavni izvori i uzroci diskriminacije ,a kvalitetnom edukacijom društva postiže se:        

 1. razvijanje empatije i tolerancije                                                    

2. smanjuje se strah od nepoznatog                                              

3. potiče se poštivanje različitosti                                              

4. jača svijest o pravima i potrebama osoba s invaliditetom   

5. potvrđuje se obveza društva da uklanja prepreke. 

Kada društvo razumije izazove i potencijale osoba s invaliditetom, ono im omogućava prostor za aktivno sudjelovanje – u obrazovanju, zapošljavaju, kulturi, sportu i svakodnevnom životu. 

Obrazovne institucije kao pokretači promjena

Škole, vrtići i fakulteti imaju ključnu ulogu u oblikovanju svijesti budućih generacija. Uvođenje teme o ljudskim pravima, različitostima i inkluziji može djeci i mladima  pomoći da razviju pozitivne stavove od svoje najranije dobi. Posebno su važne aktivnosti poput:                                         1. radionica o prihvaćanju različitosti

2. susreta s osobama s invaliditetom                                           

 3. projekata koji promiču inkluziju                                                

  4. edukacije učitelja o prilagođenim pristupima i komunikaciji.

Organizacija navedenih aktivnosti može pomoći lakšem razumijevanju potreba osoba s invaliditetom i promišljanju da su i one mogu biti ravnopravni sudionici društva, samo kada im se pristupi na pravi način i bez predrasuda prema njima. 

Mediji i digitalne platforme – saveznici u informiranju    Mediji imaju snažan utjecaj na oblikovanje javnog mišljenja. Zato je važno da mediji i digitalne platforme u svojim sadržajima predstave osobe s invaliditetom realno, dostojanstveno i bez stereotipa. Korištenjem digitalnih platformi, društvenih mreža i organizacijom raznih oblika kampanja moguće je brzo širiti poruke o ljudskim pravima, rušiti predrasude i pružiti informacije široj javnosti. 

Uloga lokalnih zajednica i institucija 

Gradovi, općine i udruge osoba s invaliditetom kvalitetnom suradnjom mogu značajno unaprijediti kvalitetu života osoba s invaliditetom. Edukativne kampanje, javna događanja, tribine i programi profesionalnog usavršavanja zaposlenika u javnim službama doprinose stvaranju pristupačnije i otvorenije zajednice. Kroz takve aktivnosti moguće je:

 1. promicati pristupačnost javnih prostora                        

  2. bolje razumjeti potrebe svakog korisnika                    

 3. osigurati da službenici znaju kako pružiti podršku osobama s invaliditetom u skladu s ljudskim pravima. 

  Kako svako od nas može doprinijeti?

Stvaranje inkluzivnog društva nije odgovornost samo institucija – toj je zajednički zadatak. Pojedinci mogu doprinijeti na sljedeći način:                                                      

1. učenjem o pravima osoba s invaliditetom                           

2. obraćanjem pažnje na jezik koji koriste u komunikaciji s osobom s invaliditetom                                                               

3. podržavanjem inicijativa za uklanjanje svakodnevnih prepreka     

4. izbjegavanjem diskriminacije i govora mržnje

5. ulaganjem napora da razumiju tuđu perspektivu.  

Svaki mali korak poput ovih navedenih grade kvalitetnu kulturu prihvaćanja i poštovanja društvenih različitosti. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija o ljudskim pravima osoba s invaliditetom nije i ne smije biti samo formalna obveza – ona treba biti temeljni preduvjet za izgradnju društva u kojem je različitost prihvaćena kao prednost, a ne kao prepreka. 

Kada razumijemo različitost, samim time ih i lakše poštujemo te stvaramo uvjete u kojima svaka osoba, bez obzira na svoje sposobnosti, može živjeti dostojanstveno, aktivno i ravnopravno.

Zajednica koja uči i raste jest zajednica koja uključuje. Ulaganje u edukaciju s toga nije i ne smije biti trošak niti lokalne zajednice niti države, već se isto treba smatrati kao ulaganje u bolju, pravedniju i humaniju budućnost za sve nas.    

Nakon što smo u prošlom članku naslova „ Ljudska prava i njihova važnost za osobe s invaliditetom“ objasnili pojam ljudskih prava i kako potaknuti sustav da promišlja i unaprjeđuje pravne okvire u ostvarivanju mnogih prava koja su važna  za osobe s invaliditetom i da ostvarivanje istih se ne ograničava na bilo koji način u ovom članku ćemo govoriti o važnosti uloge Republike Hrvatske u primjeni i zagovaranju ljudskih prava za osobe s invaliditetom, jer se mora znati razumjeti da su i osobe s invaliditetom ravnopravni sudionici društva kao i oni bez invaliditeta.

Osobe s invaliditetom čine značajan dio društva (17%) i samim time važno je poticati i zagovarati njihov doprinos u svim aspektima javnog života, no najveći problem je što se osobe s invaliditetom i dalje suočavaju s brojnim preprekama – od otežanog pristupa obrazovanju i zapošljavanju do nedostatka sustavne podrške kod samog uključivanja u društvene aktivnosti. U suvremenom demokratskom društvu poštivanje i poticanje ljudskih prava osoba s invaliditetom jedni su od ključnih pokazatelja razine razvijenosti, solidarnosti i socijalne osjetljivosti države. Republika Hrvatska snažno seje obvezala unaprijediti standarde zaštite ljudskih prava, posebno nakon što je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) – najvažniji međunarodni dokument u ovom području.

Uloga Republike Hrvatske u promicanju, provedbi i nadzoru prava osoba s invaliditetom danas je višedimenzionalna: ona obuhvaća zakonodavne reforme ,institucionalnu potporu, strateško planiranje, edukaciju društva i aktivno uključivanje u međunarodne procese. Ovaj članak daje pregled tih aktivnosti te objašnjava zašto je snažna uloga države presudna za ravnopravnost svih njezinih građana.

Zakonski okvir i usklađivanje s međunarodnim standardimaRatifikacijom CRPD – a Republika Hrvatska je preuzela obvezu uklanjanja diskriminacije i promicanja jednakih mogućnosti u svim područjima života. Iz toga su proizašle mnoge reforme:                              

1. Zakon o suzbijanju diskriminacije koji zabranjuje diskriminaciju po osnovi invaliditeta u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i pristupu uslugama.  

2. Zakon o socijalnoj skrbi definira mnoga prava kao što su: pravo na uslugu osobne asistencije, tumača znakovnog jezika, status roditelja njegovatelja i niz drugih oblika podrške.         

3. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom uvodi kvote za poslodavce poticaje za zapošljavanje. Tijekom posljednjih godina provode se važni koraci u procesu de institucionalizacije te prelaska na usluge podrške u zajednici. Navedene mjere pokazuju da je Republika Hrvatska prepoznala potrebu da zakoni ne ostanu deklarativni, nego da postanu snažan mehanizam stvarnih promjena u društvo, a to se može postići promjenom aktualnih zakona i propisa koji su na snazi što samim time poboljšava kvalitetu života i životni standard osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. 

Institucionalna i strateška potpora Republika Hrvatska razvila je institucionalni sustav koji podržava provedbu ljudskih prava osoba s invaliditetom, a taj sustav čine sljedeće institucije:  

1. Povjerenstvo Vlade za osobe s invaliditetom čija je uloga praćenje i koordinacija provedbe nacionalnih politika         

2. Pravobranitelj za osobe s invaliditetom djeluje kao neovisno tijelo koje nadzire primjenu propisa, zaprima pritužbe i predlaže poboljšanja                                        

3. Ministarstva (rada, socijalne politike, zdravstva, obrazovanja, prometa…)zadužena su za provođenje sektorskih politika koje bi trebale osigurati pristupačnost i podršku u različitim životnim područjima .                                       

Uz navedeno Republika Hrvatska donosi i nacionalne strategije i akcijske planove kao što je Nacionalni plan za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom ,kojim bi se trebali definirati prioriteti, rokovi i mjere za poboljšanja.      Pristupačnost kao temelj uključivanja. Pristupačnost nije samo fizički pristup zgradi – ona obuhvaća promet, digitalne usluge, komunikaciju i informacije.

   Republika Hrvatska kroz propise i projekte trebala bit raditi na:        

1. prilagodbi javnog prijevoza                      

2. osiguravanju pristupačnosti javnih institucija, bolnica i škola   

3. izgradnji digitalno pristupačnih internetskih stranica javne uprave           

4. osiguravanju titlova, zvučnih opisa i informacijskih sustava razumljivih svima.

 Navedeni oblici prilagodbe omogućuju poboljšanje pristupačnosti, što se smatra kao jedan od ključnih način kako država omogućuje ravnopravno sudjelovanje osobama s invaliditetom u svim aspektima društvenog života.  

Obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život 

Država bi trebala promicati inkluzivno obrazovanje koje uključuje učenicima s teškoćama u razvoju i s invaliditetom pristup redovnim školama uz potrebne prilagodbe. 

U području rada i zapošljavanja potiču se programi osposobljavanja i profesionalne rehabilitacije, kao i zapošljavanja kroz kvotni sustav i subvencije. Snažan naglasak stavlja se na pravo na samostalan život, što uključuje usluge osobne asistencije, pomoć u kući i programe koji omogućuju život u zajednici umjesto u ustanovama. 

Ime osobe s invaliditetom dobivaju potporu koja im omogućuje autonomiju i donošenje vlastitih životnih odluka.

Suradnja s civilnim društvom i međunarodnim organizacijama

Organizacije osoba s invaliditetom ključni su partneri državnih institucija. one sudjeluju u izradi zakona, strategija i evaluaciji politika. 

Republika Hrvatska surađuje i s međunarodnim institucijama kao što su EU; UN i Vijeće Europe čime osigurava usklađivanje s najvišim standardima ljudskih prava i razmjenu primjera dobrih praksi.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je uloga Republike Hrvatske u primjeni izagovaranju ljudskih prava osoba s invaliditetom presudna za stvaranje društva ukojem je svatko ravnopravan i u kojem se poštuju različitosti. Kroz zakonodavnereforme, institucionalnu potporu, razvoj usluga u zajednici te suradnju sorganizacijama civilnog društva, Hrvatska nastoji osigurati da osobe s invaliditetommogu živjeti dostojanstveno, samostalno i jednakopravno.

Iako se u praksi javljaju izazovi – poput nedovoljno razvijenih usluga podrške, arhitektonskih barijera ili stereotipa u društvu – napredak je vidljiv i temeljen na jasnoj opredijeljenosti prema poštivanju ljudskih prava. Važnost uloge države ugleda se utome što jedino sustavna i koordinirana politika može osigurati da se prava osoba s invaliditetom ne samo prepoznaju, nego i dosljedno ostvaruju.

Snažna i aktivna Hrvatska u području ljudskih prava osoba s invaliditetom ne značisamo ispunjavanje međunarodnih obveza – ona znači izgradnju inkluzivnog društva u kojem svatko ima priliku doprinositi, živjeti punim potencijalom i biti poštovan kao ravnopravan građanin.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti poticanja i razvijanja komunikacijskih vještina kod osoba s invaliditetom kao o jednom ključnih koraka za aktivno uključivanje osoba s invaliditetom, te kako razvijanje iste može utjecati na njihovu kvalitetu života.

Komunikacija je temelj ljudskog postojanja.     

Kroz komunikaciju izražavamo misli, potrebe, emocije i stavove, gradimo odnose s drugima, sudjelujemo u zajednici i oblikujemo vlastiti identitet. Ona nam omogućuje da budemo viđeni, saslušani i shvaćeni od drugih.          Za većinu ljudi komunikacija se podrazumijeva kao svakodnevna, spontana aktivnost – no za mnoge osobe s invaliditetom ona predstavlja izazov koji često ostaje vidljiv široj javnosti.

Osobe s invaliditetom nažalost se suočavaju s raznovrsnim preprekama u komunikaciji – one mogu biti fizičke, senzorne, kognitivne, emocionalne i društvene. Ove prepreke često ne proizlaze iz samog invaliditeta, već iz nedostatka prilagodbi, podrške i razumijevanja okoline kada osoba nema mogućnost izraziti vlastite potrebe, želje i mišljenja, njezino sudjelovanje u društvu postaje ograničeno, a njezin glas ostaje nečujan.

Upravo zato poticanje i razvijanje komunikacijskih vještina kod osoba s invaliditetom predstavlja jedan od najvažnijih koraka prema njihovom punopravnom uključivanju u društvo. To nije samo pitanje osobnog razvoja, već i pitanje ljudskih prava, jednakih mogućnosti i socijalne pravde.

Komunikacija kao temelj osobne autonomije i dostojanstva

Komunikacijske vještine omogućavaju osobi da izrazi tko je, što želi i kako se ona osjeća. One su izravno povezane s osobnom autonomijom – sposobnošću donošenja odluka i upravljanja vlastitim životom. Osoba koja može jasno komunicirati ima veću kontrolu nad vlastitim izborima, bilo da se radi o obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj skrbi ili društvenim odnosima.

Kod osoba s invaliditetom, pogotovo onih s teškoćama u govoru, slušanju, razumijevanju ili socijalnoj interakciji, rizik od isključenosti i pasivnosti je veći. Ako ne mogu učinkovito izraziti svoje potrebe, često drugi donose odluke umjesto njih. To samim time može dovesti do osjećaja bespomoćnosti, frustracije i gubitka vlastitog dostojanstva.

Razvijanjem komunikacijskih vještina – kroz govor, znakovni jezik, potpomognutu komunikaciju, digitalne alate ili alternativne oblike izražavanja – osobama s invaliditetom daje se prilika da budu aktivni sudionici vlastitog života. One ne postaju korisnici usluga, već postaju ravnopravni sudionici u donošenju odluka koje ih se tiču.

Uloga komunikacije u obrazovanju i cjeloživotnom učenju. Obrazovanje je jedan od ključnih čimbenika društvene uključenosti. 

No bez razvijenih komunikacijskih vještina, pristup obrazovanju može biti znatno otežan. Učionica je prostor interakcije: postavljanja pitanja, izražavanja mišljenja, suradnje s drugima. 

Dijete ili mlada osoba koja se ne može jasno izraziti često ostaje na marginama obrazovnog procesa. Razvijanje komunikacijskih vještina omogućuje osobama s invaliditetom da aktivnije sudjeluju u nastavi, razumiju sadržaj, postavljaju pitanja i izražavaju svoje ideje. 

To je samo da poboljšava akademska i školska postignuća, već jača njihovo samopouzdanje i motivaciju za učenje.

Osim formalnog obrazovanja, komunikacija je također važna i za cjeloživotno učenje. 

U današnjem društvu koje se brzo mijenja, sposobnost traženja informacija, sudjelovanja u edukacijama i razmjene znanja iznimno su važne. Osobe s invaliditetom koje imaju razvijene komunikacijske vještine lakše se prilagođavaju promjenama i aktivnije sudjeluju u zajednici.

Komunikacija kao preduvjet zapošljavanja i profesionalnog razvoja

Na tržištu rada komunikacija ima važnu ulogu.          Razgovori za posao, timski rad, komunikacija s nadređenima i s klijentima – sve su to situacije u kojima su komunikacijske vještine ključne. Osobe s invaliditetom često nailaze na dodatne prepreke pri zapošljavanju, a nedostatak adekvatne komunikacijske podrške može dodatno otežavati njihov profesionalni put.Razvijanjem komunikacijskih vještina povećavaju se šanse za zapošljavanje, ali i zadržavanje posla te napredovanje. Osoba koja može jasno izraziti svoje sposobnosti, potrebe za prilagodbama i profesionalne ciljeve lakše će pronaći svoje mjesto u radnom okruženju.Važno je naglasiti da odgovornost ne leži samo na osobama s invaliditetom , već i na poslodavcima i društvu u cjelini. Prilagodba radnog okruženja, edukacija zaposlenika i korištenje asistivne tehnologije ključni su elementi stvaranja inkluzivnog tržišta rada.

Uloga društva i sustava podrške

Razvijanje komunikacijskih vještina ne događa se samo od sebe. Da bi se ista kvalitetno razvila potrebna je konstantna podrška obitelji, obrazovnih ustanova, stručnjaka i šire zajednice. Logopedi, edukacijski rehabilitatori, psiholozi i drugi stručnjaci imaju ključnu ulogu u procjeni potreba i pružanja odgovarajuće podrške osobama s invaliditetom.

Jednako je važna i svijest društva. Kada okolina pokazuje strpljenje, razumijevanje i otvorenost prema različitim načinima komunikacije, osobe s invaliditetom osjećaju se prihvaćeno i potaknuto da se izraze. Inkluzivna komunikacija – korištenje jasnog jezika, prilagodba tempa, korištenje vizualnih i tehnoloških pomagala – koristi svima, ne samo osobama s invaliditetom, nego i cijelom društvu.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da poticanje razvijanja komunikacijskih vještina kod osoba s invaliditetom nije luksuz, već nužnost. Ono je temelj njihove autonomije ,obrazovanja, zapošljavanja, društvenih odnosa i njihove opće kvalitete života. Kroz kvalitetnu komunikaciju, osobe s invaliditetom dobivanju priliku i mogućnost da budu aktivni, vidljivi i ravnopravni članovi društva. 

Društvo koje ulaže u razvijanje komunikacijskih vještina svih svojih članova postaje pravednije, otvorenije i humanije. 

Kada omogućimo osobama s invaliditetom da se izraze, mine obogaćujemo samo njihove živote – obogaćujemo i zajednicu u cjelini. Jer inkluzivno društvo nije ono u kojem svi govore isto, već ono u kojem svi imaju priliku čuti.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti kvalitetnog sustavnog financiranja organiziranih aktivnosti u udruga osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, te zašto je ono važno za kvalitetan rad udruga i njihovo stvarno pružanje kvalitetne stručne podrške osobama s invaliditetom koja je uvijek potrebna.

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj čine značajan dio društva (17%stanovništva), no unatoč zakonskom okviru koji bi trebao jamčiti njihova prava, u praksi nažalost osobe s invaliditetom još uvijek se suočavaju s brojnim preprekama –od fizičkih i komunikacijskih barijera do nedostatne dostupnosti podrške u lokalnim zajednicama.       U tom kontekstu udruge osoba s invaliditetom imaju iznimno važnu ulogu.    One vrlo često predstavljaju privi i jedini izvor organizirane podrške, informacija, savjetovanja, rehabilitacijskih i socijalnih aktivnosti te prostor u kojem se osobe s invaliditetom mogu osnažiti, povezati i aktivno sudjelovati u društvu.

Međutim kvalitetan i kontinuiran rad udruga nije moguć bez stabilnih financijskih temelja. Sustavno, dugoročno i dostatno financiranje organiziranih aktivnosti udrugama osoba s invaliditetom nije samo administrativno pitanje, već se smatra kao jedan od temeljnih preduvjeta za ostvarivanje stvarne jednakosti, socijalne uključenosti i poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Bez takvog financiranja ,rad udruga nažalost vrlo često se svodi na preživljavanje, kroz kratkoročne projekte i nesigurnost, što samim time izravno utječe na kvalitetu i dostupnost podrške krajnjim korisnicima odnosno njihovim članovima.

Uloga udruga osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu

Udruge osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj se smatraju kao nadopuna sustavu i pružaju usluge koje javne institucije često ne mogu ili ne žele pokušati osigurati. Njihov rad obuhvaća širok spektar aktivnosti: od usluga psihosocijalne podrške, edukacija i rehabilitacijskih programa, preko organiziranog provođenja slobodnog vremena i kreativnih radionica, do zagovaranja prava osoba s invaliditetom i sudjelovanja u oblikovanju javnih politika.

Za mnoge osobe s invaliditetom, posebice u manjim sredinama, udruge su mjesto gdje se susreću s osjećajem prihvaćenosti i razumijevanja. One pružaju priliku za razvoj samopouzdanja, socijalnih vještina i osjećaja pripadnosti zajednici. Osim toga, udruge često pružaju podršku članovima obitelji osoba s invaliditetom, koji su nerijetko preopterećeni brigom i suočeni s nedostatkom informacija i institucionalne pomoći. 

Unatoč tome, rad udruga vrlo često se odvija u iznimno zahtjevnim uvjetima, uz stalnu neizvjesnost hoće li imati dovoljno sredstava za nastavak započetih aktivnosti ili zadržavanja stručnog kadra.

Zašto je sustavno financiranje ključno?

Sustavno financiranje podrazumijeva redovita, predvidiva i dugoročna financijska sredstva koja omogućuju udrugama planiranje rada, zapošljavanje stručnih djelatnika i razvoj kvalitetnih programa. Suprotno tome, većina udruga u Republici Hrvatskoj ovisi o kratkoročnim projektnim natječajima koji vrlo često traju godinu dana ili kraće ,uz dugotrajne administrativne postupke i kašnjenja u isplatama sredstava.

Takav model financiranja ima brojne negativne posljedice. Udruge su prisiljene stalno prilagođavati svoje aktivnosti natječajnim prioritetima, umjesto stvarnim potrebama korisnika odnosno svojih članova. Stručni djelatnici rade u nesigurnim uvjetima, često na određeno vrijeme, što dovodi do nedostatka kadra u pojedinim sektorima i gubitka kontakta s korisnicima. Osobe s invaliditetom ipak ostaju bez stabilne podrške , a započeti programi nerijetko se prekidaju.

Sustavno financiranje samim time bi omogućilo udrugama da se više usmjere na kvalitetu rada, dugoročne ciljeve i razvoj inovativnih usluga. Također bi smanjilo i administrativno opterećenje i omogućilo učinkovitije korištenje resursa.

Kvaliteta usluga i stvarna podrška korisnicima

Kvalitetne aktivnosti u udrugama osoba s invaliditetom ne mogu se temeljiti isključivo na entuzijazmu volontera. Iako je volonterski rad iznimno vrijedan, rad s osobama s invaliditetom često zahtjeva stručna znanja, kontinuiranu edukaciju i profesionalan pristup djelatnika istih.    Sustavno financiranje omogućuje zapošljavanje socijalnih radnika, psihologa, edukacijskih rehabilitatora i drugih stručnjaka koji mogu pružiti prilagođenu i kvalitetnu podršku.

Kontinuitet aktivnosti posebno je važan za osobe s invaliditetom koje ovise o redovnim programima rehabilitacije, terapije ili socijalne uključenosti. Svaki takav prekid samim time može imati negativne posljedice na njihovo mentalno zdravlje ,samostalnost i kvalitetu života. Stabilno financiranje osigurava da podrška ne ovisi isključivo o ishodima natječaja, već da se ista podrška bude osigurana prema potrebama svakog korisnika.

Širi društveni i ekonomski učinci

Ulaganje u sustavno financiranje udruga osoba s invaliditetom nije trošak, već investicija u uključivo društvo. Kroz kvalitetne programe, osobe s invaliditetom postaju aktivniji članovi zajednice, povećava se njihova mogućnost zapošljavanja ,smanjuje socijalna izolacija i mogućnost ovisnosti o institucionalnoj skrbi.

Dugoročno gledano, takav pristup smanjuje opterećenje socijalnog i zdravstvenog sustava te doprinosi razvoju lokalnih zajednica. Udruge često djeluju kao poveznica između korisnika, institucija i donositelja odluka, na taj način doprinoseći boljem razumijevanju potreba osoba s invaliditetom i razvoju učinkovitijih politika.

Izazovi u Republici Hrvatskoj

U Republici Hrvatskoj i dalje nedostaje jasan model financiranja udruga osoba s invaliditetom na nacionalnoj i lokalnoj razini. Postoje pozitivni primjeri financiranja putem institucionalne podrške i višegodišnjih programa, no oni još uvijek ne obuhvaćaju dovoljan broj udruga niti pokrivaju sve potrebe.

Poseban izazov predstavlja neujednačenost financiranja među lokalnim zajednicama, gdje kvaliteta podrške često ovisi o financijskim mogućnostima jedinica lokalne samouprave. Samim time se dodatno produbljuju regionalne nejednakosti i dovodi u pitanje ravnopravnost osoba s invaliditetom u cijeloj Hrvatskoj.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da kvalitetno sustavno financiranje organiziranih aktivnosti u udrugama osoba s invaliditetom prvi je i nužan korak prema njihovom kvalitetnom radu i stvarnoj dugoročnoj podršci osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. 

Bez stabilnih financijskih temelja, udruge ne mogu u potpunosti ostvariti svoju ulogu,  a osobe s invaliditetom ostaju uskraćene za usluge koje su im potrebne za dostojanstven i ispunjen život.

Ako želimo društvo jednakih mogućnosti, u kojem se prava osoba s invaliditetom ne ostvaruju samo na papiru, već u svakodnevnom životu, potrebno je osigurati sustavne mehanizme financiranja koji će prepoznati vrijednosti i važnost rada udruga.         To je odgovornost institucija, ali i cijelog društva. Ulaganjem u udruge osoba s invaliditetom ulažemo u solidarnost, uključivast i humanije društvo za sve.

U ovom članku govoriti o utjecaju društvenih mreža na životni standard osoba s invaliditetom, koje su prednosti društvenih donijele društvene mreže osobama s invaliditetom te koje nedostatke u njihovom svakodnevnom životu.

U suvremenom društvu društvene mreže postale su sastavni dio svakodnevice. One više nisu platforme za zabavu, već predstavljaju važan prostor informacija, rada , obrazovanja, umrežavanja i društvenog uključivanja. Za osobe s invaliditetom koje se često susreću s fizičkim, komunikacijskim i društvenim barijerama, društvene mreže mogu imati poseban i snažan utjecaj na kvalitetu života i životni standard.

Dok je u prošlosti sudjelovanje u društvenom i ekonomskom životu za mnoge osobe s invaliditetom bilo ograničeno, digitalne platforme danas nude nove prilike za zapošljavanje, samo zastupanje, obrazovanje i izgradnju zajednice. U tom smislu, društvene mreže ne predstavljaju samo tehnološki napredak, već i važan alat društvene uključenosti i osnaživanja.

Povećana dostupnost informacija i pravaJedna od najvećih prednosti društvenih mreža za osobe s invaliditetom jest brz i jednostavan pristup informacijama. 

Putem Facebook grupa, Instagram profila, You tube kanala i specijaliziranih online zajednica, osobe s invaliditetom mogu doći do informacija o svojim pravima, socijalnim naknadama, obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenim uslugama. Time se smanjuje ovisnost o sporim i često nepristupačnim institucionalnim sustavima te se povećava razina informiranosti, što izravno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom.

Smanjenje socijalne izolacije

Mnoge osobe s invaliditetom suočavaju se s usamljenošću i društvenom isključenošću, osobito ako imaju poteškoće s kretanjem ili komunikacijom. Društvene mreže omogućuju im sudjelovanje u zajednici bez fizičkih prepreka. Kroz online razgovore, virtualne događaje i grupe podrške, osobe s invaliditetom mogu graditi prijateljstva, dijeliti iskustva i osjećati pripadnost. To ima snažan pozitivan učinak na psihičko  zdravlje, samopouzdanje i opću dobrobit.

Mogućnost zapošljavanja i financijska neovisnost

Društvene mreže sve češće služe kao platforma za zapošljavanje, promociju rada i poduzetništvo.           Osobe s invaliditetom mogu putem njih nuditi svoje usluge, pokretati vlastite projekte, prodavati proizvode ili se povezati s poslodavcima. Na taj način društvene mreže pomažu u prevladavanju diskriminacije na tržištu rada i stvaranju novih izvora prihoda, što izravno poboljšava njihov životni standard.Vidljivost i borba protiv predrasuda. Društven mreže omogućuju osobama s invaliditetom da same ispričaju svoju priču. Umjesto da budu prikazane kroz stereotipe ili sažaljenje, ne mogu pokazati svoje sposobnosti, uspjehe i svakodnevni život. Time se mijenja percepcija javnosti, smanjuju predrasude i jača društvena svijest o ravnopravnosti. Veća vidljivost znači i veći pritisak na institucije da osiguraju pristupačnost i jednakost. Iz svega navedenog možemo zaključiti da je utjecaj društvenih mreža na životni standard dubok i višestruk. One nisu samo sredstvo komunikacije, već su i alat za osnaživanje, uključivanje i stvaranje prilika. Omogućuju pristup informacijama ,smanjuju izolaciju, otvaraju vrata zapošljavanju i doprinose stvaranju pravednijeg društva. Iako društvene mreže same po sebi ne mogu ukloniti sve prepreke s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, one predstavljaju snažan korak prema većoj neovisnosti, dostojanstvu i kvaliteti života.

 Ulaganjem u digitalnu pristupačnost i inkluziju društvo ulaže u ravnopravniju mogućnost za sve.