OBITELJ

Već smo u nekoliko članaka pisali o negativnim utjecajima roditeljske ljubavi i brige za djecu s teškoćama u razvoju i invaliditetom.

Svi znamo da je obitelj prva i osnovna zajednica u kojoj dijete i mlada osoba  savladava i razvija vještine prijeko potrebne za samostalan život, kada se  radi o djeci ili osoba s invaliditetom taj put postaje još složeniji.

Prirodna briga i želja za zaštitom lako se pretvaraju u pretjeranu kontrolu. Iako roditelji vjeruju da „čine najbolje“ često se dogodi da ne prepoznaju ili ne prihvate djetetovu želju i sposobnost za samostalnost.

Strahovi umjesto ponosa

Psiholozi upozoravaju da roditelji djece s teškoćama u razvoju češće osjećaju strah od djetetove samostalnosti. Brine ih hoće li se dijete moći snaći, hoće li naići na predrasude ili doživjeti neuspjeh. Umjesto da budu ponosni na svaki korak naprijed , oni često nesvjesno koče razvoj–iz najbolje namjere da zaštite.

Ne pružajući djetetu s invaliditetom priliku za donošenje odluka i preuzimanja odgovornosti, dolazi do sljedećeg; - Nisko samopouzdanje i osjećaj da „nije dovoljno sposobno„. - Ovisno o drugima i u odrasloj dobi.

- Otežano uključivanje u zajednicu i tržište rada.

- Smanjenje kvalitete života i osobnog zadovoljstva.

S druge strane brojna istraživanja pokazuju da djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom koja dobiju priliku za postupnu samostalnost razviju veću otpornost, društvene vještine i osjećaj dostojanstva.

Kako roditelji mogu doprinijeti?

- Vjerovati u potencijal svog djeteta- čak i kada društvo šalje drugačije poruke.   

 - Dati priliku za pokušaj, pa i za pogrešku – jer iz pogreške se ući.                 

 - Podržati male korake samostalnosti – od donošenja odluka u svakodnevici do uključivanja u širu zajednicu.                     

  - Tražiti stručnu pomoć – od pedagoga, psihologa i udruga koje rade s djecom s teškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom. 

Članak možemo zaključiti činjenicom da neprihvaćanje djetetove samostalnosti često proizlazi iz ljubavi i straha.     

Djeci s teškoćama u razvoju i invaliditetom upravo je samostalnost ključna za osjećaj vrijednosti i uključenosti. Kada roditelji pruže povjerenje i podršku, ne samo da osnažuju dijete i osobu s invaliditetom već i mijenjaju društvo pokazujući da svatko uz priliku može živjeti dostojanstven i ispunjen život.                                                                                                                                                                                                                                                                            

Današnji tekst posvetit ću jednom važnom životnom problemu, a to je kako će osobe s invaliditetom nastaviti život kada njihovi roditelji ili skrbnici više neće moći brinuti o njima. Ovaj problem se javlja kada se roditelj ili skrbnik osobe s invaliditetom razboli ,a ne može otići na pregled jer nema kome ostaviti osobu s invaliditetom dok se vrati iz bolnice, a pogotovo, ako mora ići na neki operativni zahvat i nakon njega odmah mora preuzeti brigu o osobi s invaliditetom, Ono što je potrebno naglasiti jest da se ne može očekivati da brigu o osobi s invaliditetom preuzme drugi član obitelji (brat ,sestra) bez obzira što i braća i sestre pružaju neprocjenjivu ljubav prema osobi s invaliditetom. 

Problem nastavka života osobe s invaliditetom nakon što roditelj ili skrbnik više ne bude u mogućnosti brinuti o osobi s invaliditetom ne smije biti problem samo određene obitelji, nego i odgovornost zajednice u cjelini.

Potrebno je otvoriti više stambenih zajednica i sličnih ustanova na razini cijele Republike Hrvatske i da svaka županija ima ustanovu koja bi bila prilagođena prema svakoj  zasebno npr, ustanova za osobe s oštećenjem vida, sluha, autizma... da svaka skupina invaliditeta pa tako osoba s određenom vrstom invaliditeta pripada u svoju ustanovu, a ne da u jednoj ustanovi budu smještene sve osobe s invaliditetom na jednom mjestu. 

Isto tako te ustanove koje bi brinule o osobama s invaliditetom zasebnih skupina trebaju imati kvalitetan stručan tim (koji bi trebao biti sastavljen od liječnika, psihologa, i drugog stručnog osoblja) koje će sudjelovati u nastavku života osoba s invaliditetom, a ne da roditelji ili skrbnici moraju razmišljati jesu li osobu s invaliditetom povjerili u prave ruke i da li će sve biti u redu s istom.

Jesu li osobu s invaliditetom povjerili u prave ruke i da li će sve biti u redu s istom. Ne smijemo zanemariti činjenicu da i ako je osoba s invaliditetom u lošem okruženju ili ako ne uspije prihvatiti okolinu da može dovesti do lošeg psihičkog stanja osobe s invaliditetom s obzirom da svi znamo da se osobe s invaliditetom ubrajaju u ranjive odnosno osjetljive skupine društva. 

Upravo iz tog razloga je potrebno da osobe s invaliditetom imaju kvalitetne i dostojanstvene uvjete za kvalitetan nastavak života nakon što njihovi roditelji ili skrbnici više ne budu mogli brinuti o njima, jer samo na taj način možemo imati integrativno, a ne ekskluzivno društvo odnosno društvo koje uključuje osobe s invaliditetom u sve aspekte društvenog života.

Nakon članka na temu Što će biti s nama (OSI) kada naših roditelja ili skrbnika više ne bude u kojem smo naveli razloge kojih se roditelji ili skrbnici svoje djece pribojavaju odnosno postavljaju si jedno od najčešćih pitanja, a to je upravo navedeno pitanje u naslovu što će biti sa mojim djetetom (odraslom osobom s invaliditetom), upravo u ovom članku ćemo detaljnije govoriti o navedenom problemu koji je važan za nastavak života osoba s invaliditetom.

Pitanje koje se često postavlja kada glasno izgovara glasi: što će biti s osobama s invaliditetom kada njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude?       Za mnoge obitelji u kojima žive osobe s invaliditetom, svakodnevica je ispunjena potrebom, ali i beskrajnom ljubavlju i brigom. Roditelji ili skrbnici najčešće su prva i jedina linija podrške osobama s invaliditetom, no što se događa kada oni više nisu prisutni i ne mogu skrbiti o njima? Hoće li postojati sustav koji će osigurati osobama kontinuitet ,nastavak života i njihovu sigurnost?

Ova tema nije samo pitanje socijalne skrbi – ona je duboko društveno, etičko i humano pitanje o kojem se treba često javno govoriti. U nastavku članka ćemo više govoriti o ovom vrlo važnom problemu za osobe s invaliditetom.

Oslonac koji nedostaje   

 Za mnoge osobe s invaliditetom roditelji su daleko više od obitelji – oni su njihovi osobni asistenti, vozači, terapeuti, pravni zastupnici, a vrlo često i jedini prijatelji. Kada njih više nema, javljaju se osjećaji nesigurnosti, straha i egzistencijalne prijetnje. Nedostatak jasnih sustavnih rješenja dovodi do toga da mnoge obitelji žive u stalnoj zabrinutosti za budućnost svoje djece ili bližnjih s invaliditetom. Njihovo sljedeće pitanje koje si često roditelji postavljaju glasi: tko će se brinuti o njima i na koji način.

Sustav koji škripi

Iako postoje određeni oblici socijalne zaštite i prava (npr. osobna asistencija, smještaju ustanova ili udomiteljskim obiteljima, te prava na određene oblike financijskih naknada), u praksi često to nije dovoljno da bi osoba s invaliditetom mogla voditi ispunjen i dostojanstven život. Institucionalni smještaj često se percipira kao „rješenje iz nužde“, dok je nedostatak razvijenih usluga u zajednici (poput stanovanja, uz podršku) dodatno produbljuje navedeni problem. Roditelji često znaju reći: „ živimo dok možemo, ali što će biti kada nas ne bude“? –pitanje je to koje ne bi smjelo ostati bez odgovora i reakcije društva.

Temelj nastavka života – samostalnost i podrška

Ključ održivog rješenja leži u razvijanju sustava koji osobama s invaliditetom omogućava sljedeće:

1. stanovanje uz podršku – da OSI – i mogu živjeti u svojim domovima ili manjim zajednicama uz asistenciju, umjesto velikim institucijama.

2. osobnu asistenciju – ne kao privilegiju, nego kao osnovno pravo koje omogućava njihovu samostalnost i neovisnost.

3. edukacija i zapošljavanje – kako bi osobe s invaliditetom, kada je to moguće ,mogle samostalno i doprinositi društvu. 

4. pravno i financijsko planiranje – sustav koji pomaže obiteljima da unaprijed osiguraju sredstva i strukturu podrške za budućnost svojih članova.

5. psihološku i socijalnu sigurnost – jer kvaliteta života nije samo preživljavanje, nego i osjećaj pripadnosti i dostojanstva. 

Društvo odgovornost

Ne smijemo zaboraviti da osobe s invaliditetom nisu „ tuđi problem“, nego dio našeg društva. Svaka osoba ima pravo na ispunjen život ispunjen poštovanjem i podrškom ,bez obzira na svoje mogućnosti. Društvo koje ne brine o svojim članovima riskira izgubiti vlastiti moralni temelj. Upravo iz tog razloga je odgovornost ne samo države ,već i lokalnih zajednica, udruga, pa i svakog pojedinca da stvara okruženje u kojem OSI – i mogu ostati živjeti dostojanstveno i nakon što njihovih roditelja ili skrbnika više ne bude.Iz svega navedenog možemo zaključiti da pitanje „ Što će biti s nama?“ ne bi smjelo ostati neodgovoreno. Odgovor na ovo pitanje ne krije se u kratkoročnim vrstama rješenja, nego u dugoročnoj viziji koja uključuje sustavnu podršku, razvoj socijalnih usluga u zajednici stvaranje društva jednakih prilika. Za osobe s invaliditetom nastavak života ne znači samo fizičko preživljavanje, nego i očuvanje dostojanstva ,samostalnosti i osjećaja da nisu ostavljeni sami.          Na kraju mjera humanosti svakog društva prepoznaje se upravo u na koji se društvo brine o svojim najranjivijim članovima.

U ovom članku ćemo govoriti o važnosti kvalitetne edukacije o razumijevaju potreba, želja i mogućnosti odrasle djece s teškoćama u razvoju i osoba s posebnim potrebama i invaliditetom, jer na taj na in se potiče roditelje da promišljaju o potrebama svoje odrasle djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom. 

Roditeljstvo je jedan od najzahtjevnijih ali i najljepših životnih poziva. Kada dijete ima teškoće u razvoju ili invaliditet, roditeljska uloga poprima dodatne dimenzije – emocionalne, socijalne i organizacijske. Dok se u djetinjstvu na terapije, obrazovanje i zdravstvenu skrb, dolaskom punoljetnosti postavlja se novo pitanje koje glasi :kako podržati odraslu osobu s posebnim potrebama ili invaliditetom  da živi ispunjen, dostojanstven i samostalan život u skladu sa svojim mogućnostima i željama? Odgovor na to pitanje često leži u edukaciji roditelja – ne kao jednokratnom tečaju, već kao trajnom procesu učenja, razumijevanja i prilagodbe. 

Odrastanje ne prestaje s punoljetnošću 

Mnogi roditelji, nakon što njihovo dijete s teškoćama u razvoju i posebnim potrebama postane punoljetno, osjećaju neizvjesnost i strah: što ako ostanu sami, tko će brinuti sa njihovim dijete, kako osigurati kvalitetan život samostalnost? Ti su osjećaji razumljivi, ali isto tako važno je prepoznati da odrasle osobe s posebnim potrebama ili invaliditetom, jednako kao i svi drugi imaju svoje želje, snove i potrebe za autonomijom. Edukacija roditelja u toj fazi života pomaže im da nauče prepoznati mogućnosti svog djeteta, poticati razvoj samostalnosti i prihvatiti promjene koje dolaze s odraslom dobi.

Razumijevanje želja i potreba odrasle osobe 

Često se događa da roditelji, iz ljubavi i zaštitničkog instinkta, preuzmu previše kontrole nad životom svog djeteta. Ipak, odrasla osoba s posebnim potrebama ili invaliditetom  ima pravo izraziti svoje želje – bilo da se radi o izboru odjeće, načinu provođenja slobodnog vremena, poslu, ljubavi ili samostalnom stanovanju. Edukacija roditelja kroz radionice, savjetovališta i grupe podrške omogućuje im da razviju vještine aktivnog slušanja i empatične komunikacije, kako bi mogli čuti što njihovo dijete doista želi, a ne što oni misle da je najbolje za njega.

Od ovisnosti prema održivoj samostalnosti

U mnogim slučajevima odrasle osobe s posebnim potrebama mogu živjeti relativno samostalno – uz odgovarajuću podršku. To može uključivati osobnu asistenciju u aktivnostima svakodnevnog života, podršku u zapošljavanju, korištenju digitalnih tehnologija ili usluge organiziranog stanovanja. Roditelji koji su educirani o tim mogućnostima postaju aktivni partneri u planiranju mogućnosti svog djeteta. Edukacijski programi često uključuju i informacije o pravima osoba s invaliditetom, sustavu socijalne skrbi, kao i primjerima dobre prakse iz zajednice.

Emocionalna dimenzija – prihvaćanje i osnaživanje 

Jedan od najvažnijih, ali i najtežih dijelova edukacije roditelja odnosi se na emocionalno suočavanje s činjenicom da njihovo dijete postaje odrasla osoba koja ima vlastiti identitet. 

To zahtjeva proces puštanja – smanjenje prezaštićivanja i izgradnju međusobnog povjerenja. Roditelji koji prolaze kroz edukativne programe, često svjedoče kako su naučili ne samo razumjeti potrebe svog djeteta, već i prepoznati vlastite granice, osjećaje straha i tuge te pronaći načine da se nose s njima.  Takvo osnaživanje dovodi do zdravijeg odnosa punog poštovanja i uzajamnog razumijevanja. 

Uloga zajednice i stručnjaka 

Edukacija roditelja ne može i ne smije biti izolirani proces. Ona treba biti podržana sustavno – kroz Zavode za socijalnu skrb, udruge osoba s invaliditetom, obrazovne i zdravstvene ustanove. Stručnjaci (psiholozi, socijalni radnici, edukacijski rehabilitatori i radni terapeuti).imaju ključnu ulogu u pružanju točnih informacija, ali i izgradnji partnerskog odnosa s roditeljima. 

Takva suradnja potiče stvaranje uključivih zajednica u kojima osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoje potencijale, a roditelji se osjećati podržano i informirano. Iz svega navedenog možemo zaključiti da edukacija roditelja odrasle djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom nije luksuz, već nužnost. Ona predstavlja prvi korak prema razumijevanju, prihvaćanju i stvaranu prostora u kojem svaka osoba ima pravo birati, odlučivati i živjeti dostojanstveno. Roditelji koji ulažu u svoje znanje ne samo da pomažu vlastitom djetetu, već pridonose i stvaranju društva koje prepoznaje različitosti kao vrijednost, a ne kao prepreku. Kada svaki roditelj nauči slušati, podržavati i vjerovati u sposobnost svog odraslog djeteta, tada počinje pravi proces osamostaljivanja – i za dijete i za roditelja.

Upravo tu, u razumijevanju međusobnom poštovanju, leži temelj inkluzivnog društva kojem svi težimo. 

Naglasak na pre zaštićivanje odraslih osoba s invaliditetom i uskraćivanja   slobodu izražavanja želja, mišljenja i stavova  . 

U članku naslova " Odnosi unutar obitelji i kvaliteta života djece s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom " pisali smo o utjecaju  brige  za djecu s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom na odnos roditelja . 

Obratili smo  pozornost na istraživanje  rehabilitacijsko edukacijskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu iz 2020 godine iz kojega se vidi kako se roditelji međusobno sukobljavaju oko pravila u kući  i izražavaju složenost brige za dijete s invaliditetom , također potencijalom za sukobe ističu nedostatak slobodnog vremena za sebe . Zbog svega  navedenog nerijetko dolazi do zahlađenja odnosa među roditeljima pa i razvoda braka , svaki razvod ostavlja posljedice na dijete , njegovo samopouzdanje i samopoštovanje odrastanje te kvalitetu života u odrasloj dobi . 

Nerijetko se jedan ili oba roditelja neovisno o njihovom bračnom statusu prema djetetu s teškoćama u razvoju ili invaliditetom ponašaju zaštitnički tako da im onemogućavaju suočavanje sa svime što donosi odrastanje , istraživanje svojih  mogućnosti sukladno svom invaliditetu , savladavanje i prakticiranje stečenih vještina koje su važne za samostalan život . 

Roditelji odrasloj  djece imaju potrebu nametati svoja mišljenja , viđenja i stavove smatrajući ih nesposobnima za razlučivanje s obzirom na invaliditet . Upravo prezaštitnički način odgoja onemogućava stjecanje životno važnih vještina , jedna od njih je samopouzdanje . Nedostatak samopuzdanja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom a posebice odraslih osoba s invaliditetom roditeljima daje " pravo " da nameću svoja mišljenja viđenja i stavove kako bi njihov sin ili kćer trebali živjeti , s kime se družiti , kako se ponašati općenito uskraćujući im Ustavno pravo na slobodu izražavanja vlastitog mišljenja i samostalnog odlučivanja.  

Kao primjer uzet ćemo mladića s invaliditetom koji je razvio emocionalni odnos sa starijom kolegicom , iako imaju kvalitetan odnos ponajprije poslovni , mnogo zajedničkih interesa njegovi roditelji nameću soja mišljenja , viđenja tog odnosa naglašavajući razliku u godinama vršeći pritisak na sina / kćer zaboravljajući da odnosi između ljudi nisu uvjetovani razlikama u godinama već karakterom osoba , zajedničkim vrijednostima , interesima , uzajamnog poštovanja, podrške i na kraju kvalitetom samog odnosa . 

S obzirom da su kćer / sin odgojeni u prezaštitničkom okruženju posjeduju nisko samopoštovanje te nedostatak vještine koje su im potrebne za zastupanje vlastitih uvjerenja , želja i potreba prihvačajući nametnuto mišljenje roditelja i okoline koja ih okružuje . 

Dugoročno takav život dovodi do razvoja  anksijoznosti , depresije , ovisničkog ponašanja s ciljem prikrivanja osjećaja nemoći i ukazivanja na prijeku potrebu pomoć , suicidalne misli pa i počinjenje suicida u konačnici . Prema dostupnim podatcima ministarstva unutarnjih poslova iz 2022 godine  suicid su počinile 572 osobe , ono što nije poznato koliko su od toga osobe s invaliditetom. 

Kako bi se spriječio razvoj anksijoznosti , nekog od poremećaja osobnosti ili suicida važno je osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima pružiti kvalitetnu podršku i psihoterapiju . 

Roditeljski utjecaj  na odraslu djecu ne prestaje njihovim punoljetstvom .    

Ponekad, iz straha , nesigurnosti ili osjećaja gubitka kontrole  roditelj zadržava nadzor životom svog djeteta - čak i nad njegovim emocionalnim izborima. U najtežim slučajevima , to prerasta u ljubomoru prema partneru /partnerici što može dovesti do pokušaja razdvajanja ili emocionalne manipulacije. Takvi postupci ne samo da ugrožavaju vezu , već i osobni razvoj odrasle osobe . 

Kada podrška preraste u kontrolu

Mnogi roditelji  vjeruju da naj bolje znaju što je dobro za njihovo dijete . Međutim, iza te brige često se skriva strah -strah da će izgubiti utjecaj i da će dijete pronaći nešto što roditelj nikad nije imao .                                                          Kad partner /partnerica postane simbol toga što  roditelj nije mogao pružiti pojavljuje se ljubomora . Ona se najčešće prikazuje kroz kritike , sumnju u partnera / partnericu ili  emocionalnog i fizičkog udaljavanja  djeteta od njega / nje .

Posljedice za vezu i osobni razvoj

Roditeljska kontrola i ljubomora mogu izazvati dubok emocionalni pritisak . Partner /partnerica koji se nađu između dvije strane često osjeća krivnju , tjeskobu i nesigurnost .       S druge strane, osoba koja pruža podršku izvan obitelji (partner / partnerica)može osjećati nepravdu i nemoć jer vidi koliko pritisak koči voljenu osobu .                 Dugoročno takvi odnosi stvaraju nestabilnost , narušavaju osjećaj sigurnosti u vezi , dok potencijal partnera ostaje ne ostaje neostvaren zbog vanjskog utjecaja . 

Uloga partnera kao oslonca

U situacijama gdje se javlja roditeljska  kontrola ili ljubomora , partner /partnerica može biti ključni oslonac. Podrška , razumijevanje  i povjerenje postaju zaštitni zid od vanjskog pritiska. Otvorena komunikacija , zajedničko planiranje i svjesnost da se vanjski problemi preslikavati u vezu - to su temelji otpornosti .                           Partner /partnerica koji ostaje stabilan, ali empatičan , pomaže drugom da ojača vlastiti glas i donosi odluke iz samopouzdanja , a ne iz straha . 

Znanja i vještine za očuvanje veze i osobne slobode

Postaviti jasne granice prema roditelju  no s poštovanjem.  Njegovati otvorenu komunikaciju i međusobno povjerenje unutar veze . Održavajte fokus na zajedničkoj viziji budućnosti umjesto na vanjskim pritiscima. 

Ako je potrebno , partneri mogu potražiti stručnu podršku - partnersko ili individualno savjetovanje može pomoći da se odnosi ojačaju i uspostave zdravije granice .

Što učiniti kada roditelj pokušava kontrolirati vašu vezu ?

1. Prepoznajte motivaciju iza ponašanja 

Pokušaji kontrole  često dolaze iz roditeljske nesigurnosti ili straha . razumijevanje toga pomaže da se smireno reagira no odlučno . 

2.  Postavite čvrste granice ( iznimno važno )

Rečenica jao što je : " Cijenim tvoju brigu , ali moj život je  moja odluka"  može biti prvi korak prema emocionalnoj neovisnosti. 

3. Ne pravdajte svoju ljubav 

Vaš izbor partnera / partnerice ne treba ničije odobrenje . Ljubav nije tema za raspravu , nego za življenje . 

4. Ojačajte povjerenje u vezi 

Vanjski pritisci ne mogu razoriti vezu u kojoj postoji međusobna podrška ,otvorenost  i osjećaji zajedništva 

5. Stručna pomoć je veoma važna kad pritisak postane prejak

Stručnjaci mogu pomoći u jačanju granica i emocionalne otpornosti , što olakšava suočavanje s manipulativnim ponašanjem .

Članak možemo zaključiti činjenicom da roditeljska ljubomora i kontrola mogu duboko uništiti samostalnost odraslih osoba i kvalitetu njihovih veza i brakova . Uz jasno postavljanje granica ,emocionalnu zrelost i partnersku podršku , moguće je sačuvati ljubav i osobni integritet . 

Ljubav kad je iskrena i svjesna , ne razdvaja - ona jača i oslobađa . 

U ovom članku obradit ćemo jednu vrlo važnu temu oko koje se u javnosti vrlo često lome koplja, a to je osobe s invaliditetom i roditeljstvo. Dotaknut ćemo se mnogim predrasuda s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom koje žele postati roditelji i na taj način izgraditi svoj život. 

Prvo o čemu trebaju osobe s invaliditetom razmisliti je mogu li oni biti kao par i da li će se podržavati u svim odlukama koje donose, a pogotovo o odlukama koje su važne kada govorimo o tome koliko će imati djece, jer sam odgoj djece iziskuje stres i trebaju osobe s invaliditetom koje se odluče za tako nešto razmisliti mogu li se nositi sa tim stresom koji roditeljstvo nosi sa sobom.

Ako uzmemo u obzir da roditelji koji su osobe s invaliditetom imaju riješeno stambeno pitanje i financijsku sigurnost što se smatra među prvim i najvažnijim stvarima prije nego što se dvije osobe s invaliditetom uopće odluče postati roditelji.

Kada govorimo o pomoći osobama s invaliditetom koje postaju roditelji ona podrazumijeva na prvom mjestu da obitelj bude prva kada treba pomoć pogotovo dok su djeca mala, da uskoče pričuvati malo dijete dok jednog od roditelja nema kod kuće i dok obavljaju neke stvari, ali prvo što je bitno je da oba roditelja budu tu kada je osobama s invaliditetom koje su postali roditelji podrška potrebna i da imaju dobar odnos s njima, a ne da nakon nekog vremena prestanu komunicirati ili još gore da ne žele pričuvati djecu ponajprije dok su ona manja, a u toj dobi je roditeljima osoba s invaliditetom pomoć njihove obitelji od izuzetnog značaja i ona je tada najvažnija kao i kasnije naravno.

Kada djeca postanu veća i kada polako budu mogla početi shvaćati neke stvari, roditelji koji su s nekim oblikom invaliditeta moraju početi učiti djecu kako se trebaju ponašati i da invaliditet jednog od roditelja ne trebaju doživljavati kao nešto što je loše, nego ih je potrebno naučiti kako oni mogu pomoći. Dok su djeca manja potrebno ih je naučiti na primjer ako jedan od roditelja ne vidi ili ako se nalazi u invalidskim kolicima da donese stvari roditelju koje su mu potrebne. Kada porastu i krenu u vrtić ili osnovnu školu treba ih učiti da ako ih druga djeca počnu zadirkivati oko toga što u  obitelji imaju roditelja s invaliditetom da se ne opterećuju njihovim komentarima, te da je to sasvim normalno i da su i oni ljudi samo što im je s obzirom na njihov invaliditet u nekim određenim situacijama potrebna njihova pomoć.

Još jedna stvar koja je bitna ona je vrlo važna a to je kada se u obitelji nalaze oba roditelja s invaliditetom tada se djecu treba polako učiti kako se odnositi s takvim roditeljima, ako krenu u vrtić, a pogotovo u školu da se ne trebaju bojati njih ostaviti same, a isto tako roditelji se moraju znati nositi sa svojim invaliditetom kakav god on bio i da ih njihov invaliditet ne može sprječavati u odgoju i brizi za djecu nego ih samo može u nekoj mjeri ograničiti u obavljanju njihovih obveza što je normalno s obzirom da govorimo o roditeljima koji su osobe s invaliditetom.

I zadnja, ali ne manje važno pitanje ako je oko samo jedan od roditelja s invaliditetom koja će biti njega uloga u toj obitelji? Bez obzira da li imate djecu ili ne važno je biti spreman pomoći onom drugom kada je ta pomoć potrebna, ali kada govorimo unutar obitelji one moraju biti ravnopravno raspoređene odnosno da muškarac i žene obavljaju svoje obveze obavljaju jednako, a ne da se kako se to u narodu kaže poslovi dijele na muške i ženske. Svaki dio para treba obavljati one poslove koji zna i može obaviti u skladu sa svojim mogućnostima.

Članak možemo zaključiti mišljenjem kako bi javnost u cjelini trebala pružati više podrške osobama s invaliditetom koji žele biti roditelji, a samim time znati da i osobe s invaliditetom imaju pravo naći nekoga koga istinski vole i tko će im biti podrška u svim njihovim potrebama koje će prolaziti zajedno.

Nakon što smo u prošlom članku pod nazivom Osobe s invaliditetom i roditeljstvo govorili o tome kako se mnoge osobe s invaliditetom teško odlučuju da postanu roditelji što zbog svog invaliditeta i razmišljanja mogu li oni ispunjavati svoje roditeljske obveze, te o nedostatku podrške obitelji u ovom za osobe s invaliditetom najvažnijem životnom koraku ovaj članak ćemo posvetiti važnosti kvalitetne sustavne podrške koja važna za osobe s invaliditetom koje planiraju jednog dana postati roditelji kao i kroz njihov zajednički život.

Roditeljstvo je jedno od najdubljih i najizazovnijih životnih iskustava, a za osobe s invaliditetom ono vrlo često nosi dodatne prepreke, ali i dodatnu snagu za njihov zajednički život. Danas kada društvo sve više prepoznaje vrijednosti inkluzije, pravo osoba s invaliditetom na roditeljstvo ne bi smjelo biti dovedeno u pitanje, ipak mnogi se roditelji s invaliditetom i dalje suočavaju s brojnim strukturnim barijerama – od nedostatka pristupačne zdravstvene skrbi, neinformiranog i ponekad stigmatizirajućeg zdravstvenog osoblja, do manjka sustavne i praktične podrške u svakodnevnom roditeljstvu.

Istovremeno, sustav mora znati da osobe s invaliditetom jednako tako mogu biti uspješni roditelji kada im se osiguraju odgovarajuće prilagodbe i razni oblici sustavne podrške koja im je od iznimne važnosti za njihov daljnji život i samim time kvalitetno roditeljstvo. Upravo iz tog razloga je iznimno važno ponovno i iznova naglašavati važnost sustavnog, dobro organiziranog i dugoročno održivog sustava podrške koji će pratiti osobe s invaliditetom od trenutka donošenja odluke o roditeljstvu, pa sve do odgoja vlastite djece.

Pravo na roditeljstvo – temeljno ljudsko pravo

Pravo na zasnivanje obitelji jedno je od temeljnih ljudskih prava, no osobe s invaliditetom nerijetko nailaze na mnoge predrasude koje dovode u pitanje njihovu sposobnost brige  o djetetu. Važno je naglasiti da invaliditet sam po sebi ne umanjuje roditeljske kompetencije. Ono što roditeljima s invaliditetom vrlo često nedostaje nije sposobnost, nego prilika i adekvatna podrška sustava.Nažalost, mnoge osobe s invaliditetom nailaze na obeshrabrenje umjesto na podršku koja im je od iznimne važnosti. Upravo zato je nužno razviti jasne protokole i postupke koji će zdravstvenim djelatnicima olakšati pružanje inkluzivnih usluga.

Trudnoća i porod – razdoblje s najviše prepreka

Trudnoća je razdoblje u kojem se sustavne manjkavosti najviše osjećaju, a u nastavku ćemo navesti neke primjere istih:

1. pristupačnost klinika i ordinacija – arhitektonske barijere, neprilagođenih ginekološki stolovi i neadekvatna komunikacija mogu znatno otežati odvijanje redovitih pregleda

2. stručna podrška pri porodu – roditelji s senzornim ili motoričkim invaliditetom mogu zatražiti potrebnu asistenciju, dodatne pripreme ili tehničke prilagodbe

3. razumijevanje specifičnih rizika – kod nekih vrsta invaliditeta postoje dodatni zdravstveni aspekti koje je također potrebno pratiti, no to ne znači daje u tim slučajevima roditeljstvo nemoguće – ono samo zahtjeva stručniji i individualiziran pristup.          Pružanje podrške tijekom trudnoće i poroda izravno utječe na sigurnost i dostojanstvo roditelja.

 Praktična podrška u ranom roditeljstvu

Nakon rođenja djeteta započinje razdoblje intenzivnih obveza u kojem sustavna pomoć postaje presudna. 

Asistencija u kući

Roditelji s invaliditetom mogu imati uslugu fizičke asistencije i pomoći u svakodnevnim zadacima – od podizanja djeteta, kupanja i presvlačenja, do pripreme  obroka. Sustav osobne asistencije trebalo bi u tim slučajevima biti fleksibilniji i prilagođen roditeljskim ulogama.  

Prilagođena oprema za njegu djeteta 

Postoje brojna tehnička rješenja: kolica s bočnim pristupom za roditelje u invalidskim kolicima, prilagođeni krevetići, nosiljke, sigurnosne sjedalice. U mnogim zemljama takva oprema se sufinancira, dok je u Hrvatskoj često još uvijek teško dostupna ili preskupa. Edukacije stručnjaka ; patronažne sestre, pedijatri, socijalni radnici i odgojitelji moraju biti educirani o specifičnostima roditeljstva osoba s invaliditetom. Samim time to smanjuje mogućnost diskriminatornih procjena roditeljskih kapaciteta i omogućuje pravovremenu podršku.

 Psihosocijalna i društvena podrška    

Roditelji s invaliditetom nerijetko se suočavaju s nevidljivim, ali snažnim izazovima: društvenim nerazumijevanjem, strahom od institucionalne procjene roditeljskih sposobnosti, izolacijom ili manjkom vršnjačke podrške. Grupe podrške mogu biti od neprocjenjive važnosti, jer omogućuju razmjenu iskustava i osjećaj pripadnosti.

Savjetovališta trebaju biti dostupna roditeljima kako bi se pravovremeno prevenirali stres i emocionalne poteškoće. Uključivanje šire zajednice – obitelj, prijatelji i lokalna zajednica mogu imati ključnu ulogu u stvaranju okruženja u kojem roditelji s invaliditetom mogu uspijevati. Utjecaj sustavne podrške za dijete. 

Kada roditelji s invaliditetom imaju adekvatnu podršku, djeca odrastaju u stabilnom, punom i poticajnom okruženju. Djeca pritom razvijaju empatiju, razumijevanje različitosti i snalažljivost, brojna istraživanja pokazuju da njihovi emocionalni i razvojni ishodi nisu ništa lošiji – dapače, često su jednako dobri ili čak bolji od prosjeka. Iz svega navedenog možemo zaključiti da roditeljstvo osoba s invaliditetom nije iznimka, već stvarnost kojoj se treba pristupiti s ozbiljnošću i poštovanjem. Sustav koji prepoznaje njihove potrebe– od planiranja obitelji, preko trudnoće, do svakodnevnog roditeljstva – ne čini uslugu samo roditeljima, već i cijelom društvu. 

Uključivo društvo nije ono koje aktivno stvara uvjete da svatko živi punim potencijalom. Zato je važno uložiti mnoge napore u edukaciju stručnjaka , razvoj pristupačnih usluga, financiranje prilagođene opreme i osiguravanje emocionalne i praktične podrške. 

Kada osoba s invaliditetom odluči postati roditelj, sustav joj mora odgovoriti jasnom porukom: Niste sami, imate pravo, imate sposobnosti i zaslužujete podršku na ovom životnom putu.                               

Roditeljstvo je jedno od najzahtjevnijih, ali i najljepših životnih iskustava. Kada se toj ulozi pristupa s invaliditetom, svakodnevni izazovi dobivaju novu dimenziju – onu koja traži dodatnu snalažljivost, otpornost i hrabrost. Iako društvo često gleda na roditelje s invaliditetom kroz prizmu ograničenja, stvarnost je daleko bogatija, složenija i inspirativnija.

Nevidljiva snaga svakodnevice

Roditelji s invaliditetom svakodnevno dokazuju da ljubav, briga i odgovornost ne poznaju fizičke granice. Njihova sposobnost da se prilagode, pronađu kreativna rješenja i izgrade snažan odnos s djecom često nadilazi očekivanja. Bilo da se radi o korištenju asistivne tehnologije, prilagođenog namještaja ili jednostavno o drugačijem pristupu roditeljskim zadacima – njihova snalažljivost je primjer snage koja se ne vidi na prvi pogled.

Djeca koja odrastaju uz razumijevanje i empatiju

Djeca roditelja s invaliditetom često razvijaju duboko razumijevanje za različitosti, empatiju i osjećaj odgovornosti. Odrastanje uz roditelja koji se suočava s izazovima može ih naučiti važnim životnim vrijednostima – strpljenju, toleranciji i poštovanju. Ta djeca ne samo da prihvaćaju stvarnost svojih roditelja, već je često doživljavaju kao normalnu i prirodnu.

Kada se izazovi udvostruče – roditelji s invaliditetom koji odgajaju djecu s teškoćama u razvoju

Posebno hrabru skupinu čine roditelji s invaliditetom koji uz vlastite izazove odgajaju djecu s teškoćama u razvoju. U nekim slučajevima, ti roditelji su i samohrani, što dodatno povećava emocionalno, fizičko i logističko opterećenje. Takvi roditelji često balansiraju između vlastitih potreba, terapija i prilagodbi, dok istovremeno brinu o djetetovim rehabilitacijskim procesima, obrazovanju i emocionalnom razvoju. 

Unatoč svemu, mnogi od njih uspijevaju stvoriti toplo, stabilno i poticajno okruženje za svoju djecu. Njihova svakodnevica je ispunjena borbom, ali i pobjedama koje ostaju nevidljive široj javnosti – poput prvog samostalnog koraka djeteta, uspješno obavljenog školskog zadatka ili jednostavnog zajedničkog doručka bez prepreka.

Zakonski okviri u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, roditelji s invaliditetom imaju pravo na roditeljstvo, skrb i podršku, a njihova prava su zaštićena kroz nekoliko ključnih zakonskih dokumenata:

• Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12): Zabranjuje diskriminaciju na temelju invaliditeta, uključujući u području roditeljstva i obiteljskog života.
• Zakon o roditeljskom dopustu i rodiljnim naknadama: Osobe s invaliditetom imaju pravo na rodiljni i roditeljski dopust, uz mogućnost prilagodbe uvjeta korištenja.
• Zakon o socijalnoj skrbi: Predviđa pravo na osobnu asistenciju, pomoć u kući i druge oblike podrške za roditelje s invaliditetom, posebno ako su samohrani ili imaju djecu s teškoćama.
• Obiteljski zakon: Ne smije se automatski pretpostaviti da invaliditet utječe na sposobnost roditelja da skrbi o djetetu. Svaka procjena mora biti individualna i temeljena na stvarnim okolnostima.
• Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (ratificirana 2007.): Obvezuje Hrvatsku da osigura ravnopravno uživanje roditeljskih prava osobama s invaliditetom.

Unatoč zakonskoj zaštiti, praksa često pokazuje da roditelji s invaliditetom nailaze na prepreke u ostvarivanju svojih prava – od birokratskih komplikacija do nedostatka senzibiliziranih stručnjaka u sustavu.

Pravo na roditeljstvo – pravo na dostojanstvo

Roditeljstvo nije privilegija rezervirana za “idealne” uvjete. To je temeljno ljudsko pravo. Roditelji s invaliditetom zaslužuju jednaku podršku, pristup uslugama i poštovanje kao i svi drugi. Sustavna podrška mora uključivati dostupne asistente, inkluzivne obrazovne programe za djecu s teškoćama, fleksibilne socijalne mjere i edukaciju stručnjaka koji rade s obiteljima.

Zaključak: 

Roditeljstvo koje nadahnjuje

Biti roditelj s invaliditetom nije slabost – to je snaga koja se svakodnevno potvrđuje kroz ljubav, trud i nevidljive pobjede. Umjesto da se fokusiramo na ono što nedostaje, trebali bismo slaviti ono što postoji: nepokolebljiva volja, bezuvjetna ljubav i sposobnost da se bude uzor – ne unatoč invaliditetu, već upravo kroz njega.

Zaključak: 

Roditeljstvo koje nadahnjuje

Biti roditelj s invaliditetom nije slabost – to je snaga koja se svakodnevno potvrđuje kroz ljubav, trud i nevidljive pobjede. Umjesto da se fokusiramo na ono što nedostaje, trebali bismo slaviti ono što postoji: nepokolebljiva volja, bezuvjetna ljubav i sposobnost da se bude uzor – ne unatoč invaliditetu, već upravo kroz njega.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti kvalitetne podrške u skrbi o djetetu s teškoćama u razvoju ili osobi s invaliditetom, s obzirom na to da je vrlo važno da svaka obitelj koja brine o djetetu s teškoćama u razvoju ili osobi s invaliditetom mora imati kvalitetnu podršku uz sebe, neovisno o tome da li je to podrška drugih članova obitelji ili ona dolazi iz sustava.

Roditeljstvo je jedno od najzahtjevnijih, ali i najljepših životnih iskustava. Kada dijete ima teškoće u razvoju ili invaliditet, roditeljska uloga postaje poprima dodatnu dimenziju – ispunjenu brigom, neizvjesnošću, ali i ogromnom ljubavlju, snagom i predanošću. U takvim okolnostima roditelji vrlo često postaju odgajatelji, terapeuti, organizatori i zagovaratelji prava svoga djeteta. Upravo zato kvalitetna podrška obitelji postaje ključna – ne samo za dobrobit djeteta, nego i za očuvanje njihovog vlastitog mentalnog i emocionalnog zdravlja te cjelokupne obiteljske dinamike.

Sustavna i emocionalna podrška kao temelj dobrobiti obitelji  

• razumijevanje i prihvaćanje – prvi koraci podrške 

 Roditeljima kojima je dijete upravo dijagnozu nekog oblika teškoća u razvoju ili invaliditeta često se ruši svijet koji su poznavali. Suočavanje s ovom stvarnošću snažan emotivan teret – osjećaje tuge, straha, krivnje i nesigurnosti. U toj fazi, izuzetno je važno da roditelji imaju pristup stručnim osobama (psiholozima, socijalnim radnicima, savjetovalištima…) koje će im pomoći razumjeti dijagnozu, procese koji slijede i načina na koje oni mogu pružiti kvalitetnu podršku svome djetetu. 

• informiranje i edukacija – moć zanja u svakodnevnom životu

 Roditelji djece s teškoćama u razvoju vrlo često se moraju snalaziti u socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih usluga. Jasne i dostupne informacije o pravima, mogućnostima rehabilitacije, inkluzivnog obrazovanja i financijske potpore od neprocjenjive su važnosti. Kada roditelji imaju znanje i razumiju sustav, osjećaju se osnaženije i izravno utječu na njihovu sposobnost da budu učinkovitiji u skrbi i zagovaranju potreba svog djeteta. 

• emocionalna i psihološka podrška 

 Često se govori o potrebama djeteta, ali se premalo govori o potrebama roditelja njihovih roditelja. Kronični stres, fizički umor i emocionalno iscrpljivanje mogu dovesti do sagorijevanja. Grupna podrška, psihološko savjetovanje i mogućnost da roditelji mogu otvoreno podijeliti svoja iskustva s drugima koji prolaze sličan put, od neizmjerne su važnosti. Takve grupe i zajednice podrške mogu smanjiti osjećaj usamljenosti i pružiti osjećaj pripadnosti i razumijevanja. 

• uloga zajednice i sustava – odgovornost svih nas 

 Kvalitetna podrška roditeljima ne može biti samo individualna inicijativa. Ona mora biti dio šireg društvenog i institucionalnog okvira.      To uključuje sljedeće:

 1. dostupne usluge rane intervencije i rehabilitacije          

2. fleksibilne radne uvjete za roditelje i skrbnike

3. razvoj inkluzivnih vrtića i škola

4. financijsku i socijalnu sigurnost obitelji 

5. promicanje svijesti u društvu o važnosti empatije, razumijevanja i prihvaćanja različitosti. 

Kada društvo stvara sustav koji podržava roditelje, ono zapravo gradi temelje humanosti i solidarnosti. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da podrška roditeljima djece s teškoćama u razvoju ili osoba s invaliditetom nije luksuz – ona je njihova potreba i pravo. Kvalitetna podrška ne znači nužno samo pružanje pomoći u trenutku krize, već treba kontinuirano ulagati o obitelj kao cjelinu. 

Roditelj koji ima podršku – emocionalnu, stručnu i institucionalnu – može pružiti najbolju mogu brigu svom djetetu, ali i zadržati vlastito dostojanstvo, snagu i nadu. U konačnici, snažna obitelj znači snažnu zajednicu – a podrška roditeljima je ulaganje u pravednije, suosjećajnije i uključivije društvo za sve nas.

U društvu koje se često poziva na solidarnost, humanost i brigu o obitelji, sve češće svjedočimo jednom tihom, ali bolnom fenomenu – nedostatku suosjećanja i odgovornosti odrasle djece prema roditeljima s invaliditetom. Ova tema rijetko dobiva prostor u javnosti, no njezine posljedice duboko ranjavaju ne samo pojedince nego i same temelje obiteljskih vrijednosti.

Roditelj s invaliditetom nije samo osoba koja se bori s fizičkim, senzornim ili intelektualnim preprekama – to je osoba koja je, unatoč vlastitim ograničenjima, ulažala ljubav, trud i snagu u odgoj svoje djece. Takvi roditelji često su davali više nego što su imali, ne zato što su morali, već zato što su voljeli.

Nažalost, kada djeca odrastu, ponekad izostane ono što bi trebalo doći prirodno – empatija, razumijevanje i briga. Umjesto podrške, roditelji se suočavaju s hladnoćom, nezainteresiranošću ili čak potpunim prekidom odnosa. Takvo ponašanje često proizlazi iz nerazumijevanja invaliditeta, izbjegavanja odgovornosti ili, još dublje, iz društvenih poruka koje vrijednost osobe povezuju s njezinom “produktivnošću”.

Roditelj s invaliditetom koji je nekoć bio stup djetetova djetinjstva sada postaje “teret” koji se prešućuje.    U mnogim slučajevima, upravo ti roditelji ostaju sami, bez emocionalne i praktične podrške, suočeni s dodatnim izazovima – od financijskih teškoća do birokratskih prepreka.

Ovdje ne govorimo o iznimkama, nego o pojavi koja traži otvoreni razgovor. Djeca koja ne pokazuju suosjećanje prema roditelju s invaliditetom zapravo odriču jedan dio sebe – onaj koji ih je oblikovao, volio i naučio hodati kroz život. Nedostatak brige nije samo moralni problem, već i pitanje društvene odgovornosti.

Važno je podsjetiti da roditelj s invaliditetom, iako možda fizički slabiji, nije emocionalno manji. Njegova potreba nije milostinja, već poštovanje, dostojanstvo i minimalna ljudska toplina. Briga o roditelju s invaliditetom ne bi trebala biti teret, nego prirodan izraz zahvalnosti i čovječnosti.

Društvo koje potiče djecu da budu uspješna, a ne uči ih suosjećanju, zapravo gradi generacije koje ne znaju prepoznati vrijednost slabosti.  Upravo je u toj “slabosti” često skrivena najveća snaga – snaga ljubavi, strpljenja i životne mudrosti.

Vrijeme je da se prestanemo praviti kako je sve u redu dok roditelji s invaliditetom žive u tišini svojih domova, zaboravljeni od onih kojima su dali najviše.

Poziv na promjenu svijesti i odnosa – u obitelji, zajednici i društvu – nije samo moralni čin, već ljudska nužnost. Suosjećanje se ne uči iz knjiga, ono se živi.

Svaka odrasla osoba koja u srcu nosi zahvalnost prema onima koji su je oblikovali, zna da briga o roditelju nije obaveza nego čast. Jer gdje nema suosjećanja, tamo polako nestaje i čovjek.

A čovjek nikada ne smije prestati biti čovjek – ni prema slabijem, ni prema onome tko ga je volio bez granica.

„Djeca s teškoćama nisu teret, već najveći dar za one koji otvore srce.“

Djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom jedna su od najosjetljivijih skupina u sustavu skrbi. Unatoč jednakim pravima, često su posljednja koja pronađu obitelj. Mnogi od njih provode godine u domovima ili privremenim udomiteljskim obiteljima, čekajući na trenutak kada će netko vidjeti njihovu vrijednost, potencijal i toplinu koju nose.

Zašto je put do obitelji još uvijek težak? 

Proces posvajanja i udomljavanja ove djece isprepleten je brojnim izazovima: 

1. Nedostatak zainteresiranih obitelji.  Strah od nepoznatog ili brige o dodatnim potrebama često sprječava potencijalne posvojitelje da se odluče. 

2. Duga administrativna procedura. Dokumentacija, medicinske potvrde i stručne evaluacije ponekad traju mjesecima ili godinama. 

3. Nedovoljna stručna podrška. Posvojitelji i udomitelji trebaju psihološku pomoć, savjetovanje i pristup terapijama, što nije uvijek dostupno. 

4.Stereotipi i predrasude. Djeca se često nepravedno smatraju „prezahtjevnom“ ili „teškom za odgoj.

Što djeca zaista trebaju? Ono što najviše mijenja život djetetu je obitelj. Njihova potreba za pripadanjem, sigurnošću i ljubavlju univerzalna je: 1.Stabilan i siguran dom 

2.Rana intervencija i redovite terapije 

3.Emocionalna toplina i struktura 

4.Uključenost u društvo i obrazovne aktivnosti. Djeca s teškoćama napreduju kad imaju ljubav i kontinuitet. Svaki njihov mali korak naprijed postaje velika pobjeda za cijelu obitelj. 

Što dobivaju obitelji? Obitelji koje su posvojile ili udomile djecu s teškoćama ističu neprocjenjive koristi: 1.Novi smisao života i dublje emocionalno bogatstvo 

2.Povećanu empatiju i životnu mudrost 

3.Ponos zbog svakog napretka djeteta 

4.Dom pun ljubavi i zajedništva Često kažu da su upravo ta djeca donijela najviše radosti i zahvalnosti u njihov život. 

Uloga sustava: Što mora biti bolje? 

Da bi društvo bilo pravedno, djeca s teškoćama moraju biti prioritet: 

1.Brže i transparentnije procedure posvajanja i udomljavanja 

2.Snažnija podrška obiteljima (psihološka, edukativna, financijska) 

3.Dostupnost rane intervencije u svim regijama  

4.Bolja koordinacija socijalnih službi, zdravstva i obrazovanja 

5.Kampanje koje ruše predrasude i potiču građane na otvaranje srca i doma.

Članak možemo zaključiti činjenicom kako svako dijete zaslužuje dom Djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom nisu teret, nisu projekt i nisu dijagnoza. Ona su djeca — s osmijehom, osobnošću, snovima i beskrajnom sposobnošću da vole i budu voljena. Kad jedno takvo dijete pronađe obitelj, ne mijenja se samo njegov život — mijenja se i cijelo društvo. Postaje toplije, pravednije i humanije. 

Najljepše od svega? Ta djeca uvijek, ali uvijek, uzvrate ljubav stostruko.