OBITELJ

U ovom članku govorit ćemo o važnosti utjecaja roditeljske suradnje na razvojsamostalnost nakon razvoda braka. Zašto je važno da roditelji i nakon razvoda brakasudjeluju u poticanju razvoja samostalnosti osoba s invaliditetom kroz međusobnupodršku da bi osoba s invaliditetom bila što samostalnija.

Osobe s invaliditetom suočavaju se tijekom života s brojnim izazovima koji nadilazenjihove individualne sposobnosti i zdravstvena ograničenja. Kvaliteta njihoveuključenosti u društvo, razvoj samostalnosti i mogućnost ostvarivanja punogpotencijala uvelike ovise o podršci koju primaju unutar obitelji, ali i šire društvenezajednice. 

Obitelj predstavlja prvi i najvažniji socijalni okvir unutar kojeg dijete razvijaosjećaj sigurnosti, samopouzdanja, identiteta i pripadnosti. Kada dođe do razvodabraka roditelja, taj okvir prolazi kroz značajne promjene koje mogu imati dugoročneposljedice na emocionalni razvoj, svakodnevno funkcioniranje i razinu samostalnostiosobe s invaliditetom. Upravo zbog toga pitanje roditeljske suradnje nakon razvodanije samo partnersko ili pravno pitanje, nego i pitanje zaštite prava, dostojanstva ibudućnosti osobe s invaliditetom.

Razvod braka predstavlja stresan životni događaj za sve članove obitelji, no njegovutjecaj može biti posebno izražen kod djece i mladih s invaliditetom. Promjene usvakodnevnim rutinama, emocionalna napetost među roditeljima, nesigurnost vezanauz budućnost te eventualni sukobi oko skrbi mogu dovesti do dodatne emocionalneranjivosti. Osobe s invaliditetom često ovise o jasno strukturiranom okruženju,kontinuiranoj podršci i stabilnim odnosima. Kada roditelji nakon razvoda ne uspijuodržati kvalitetnu komunikaciju i suradnju, dijete ili odrasla osoba s invaliditetommože razviti osjećaj nesigurnosti, ovisnosti i straha od promjena, što izravno utječena razvoj samostalnosti.

Samostalnost osoba s invaliditetom ne znači potpunu neovisnost bez pomoći drugih,nego mogućnost donošenja odluka, aktivnog sudjelovanja u svakodnevnom životu irazvoja osobnih kompetencija u skladu s individualnim mogućnostima.               Ona uključuje sposobnost upravljanja vlastitim životom, sudjelovanja u obrazovanju, radu, društvenim odnosima i zajednici. Razvoj takvih kompetencija zahtijeva dugotrajan proces podrške tijekom kojeg roditelji imaju ključnu ulogu. Upravo zato razvod nesmije predstavljati prekid zajedničke roditeljske odgovornosti. Iako partnerski odnos prestaje, roditeljska uloga ostaje trajna i jednako važna za oba roditelja.

Vrlo često se nakon razvoda događa da jedan roditelj preuzima dominantnu ulogu usvakodnevnoj skrbi, dok drugi postupno postaje manje uključen u odgoj i donošenje odluka.         Takva neravnoteža može imati ozbiljne posljedice za osobu s invaliditetom.  Dijete može razviti pretjeranu emocionalnu vezanost uz jednog roditelja i smanjitipovjerenje u vlastite sposobnosti, osobito ako roditelj iz osjećaja zaštitničke brigepreuzima sve obveze umjesto njega. S druge strane, smanjena prisutnost drugogroditelja može dovesti do osjećaja napuštenosti, manje emocionalne stabilnosti ismanjene socijalne sigurnosti. Istraživanja iz područja razvojne psihologije i socijalnepedagogije kontinuirano potvrđuju da djeca i mladi postižu bolje razvojne ishodekada oba roditelja aktivno sudjeluju u njihovom životu, bez obzira na bračni status.

Roditeljska suradnja posebno je važna kod donošenja odluka vezanih uzobrazovanje, rehabilitaciju, zdravstvenu skrb i socijalnu integraciju osoba s invaliditetom.    Kada roditelji međusobno komuniciraju, razmjenjuju informacije i zajednički postavljaju ciljeve, osoba s invaliditetom dobiva jasne poruke, stabilnu podršku i osjećaj sigurnosti. Dosljednost u odgojnim pristupima omogućuje razvijanje odgovornosti i radnih navika, što predstavlja važan preduvjet za kasnije samostalno funkcioniranje. Suprotno tome, sukobi među roditeljima često dovode do nedosljednih pravila, manipulacija i emocionalnog opterećenja djeteta, pri čemu osoba s invaliditetom može postati sredstvo međusobnog nadmetanja roditelja. 

Takva situacija ozbiljno narušava emocionalni razvoj i smanjuje mogućnost razvoja samostalnosti.

Važno je naglasiti kako pretjerana zaštita, iako često motivirana ljubavlju i brigom,može predstavljati jednu od najvećih prepreka razvoju samostalnosti osoba sinvaliditetom. Roditelji koji osjećaju krivnju zbog razvoda ponekad nastojenadoknaditi emocionalnu bol prekomjernom brigom i smanjivanjem očekivanja premadjetetu. Time se nenamjerno potiče ovisnost i pasivnost. 

Osobi s invaliditetompotrebno je omogućiti razvoj životnih vještina primjerenih njezinim mogućnostima:

sudjelovanje u kućanskim poslovima, donošenje jednostavnih odluka, upravljanjevlastitim vremenom, razvoj socijalnih odnosa i preuzimanje odgovornosti za osobneobveze. 

Takvi procesi zahtijevaju strpljenje, dosljednost i zajednički pristup obaroditelja.

Jednako je važno razumjeti da razvoj samostalnosti ne završava u djetinjstvu. Mnogeosobe s invaliditetom i u odrasloj dobi trebaju podršku u tranziciji premasamostalnijem životu, zapošljavanju i uključivanju u zajednicu. Ako roditelji nakonrazvoda ostanu zarobljeni u međusobnim sukobima, dugoročno mogu otežati razvojsocijalnih i emocionalnih kompetencija svoje djece. Odrasla osoba s invaliditetomkoja je tijekom odrastanja bila izložena konfliktima i nedostatku zajedničke podrškečešće razvija nesigurnost, socijalnu anksioznost i smanjeno samopouzdanje. 

S drugestrane, osobe koje imaju iskustvo stabilne roditeljske suradnje češće razvijaju osjećajosobne vrijednosti i veću spremnost za uključivanje u društvo.

Suradnja roditelja nakon razvoda također predstavlja važan model ponašanja. Djeca,uključujući djecu s invaliditetom, promatraju način na koji odrasli rješavajunesuglasice, komuniciraju i donose odluke. 

Kada roditelji pokazuju međusobnopoštovanje i spremnost na suradnju, dijete razvija osjećaj sigurnosti i uči zdraveobrasce komunikacije. 

Time se smanjuje emocionalni stres i jača otpornost naživotne izazove. U situacijama gdje su sukobi izraženi, osoba s invaliditetom možeosjećati odgovornost za obiteljske probleme ili razviti osjećaj da predstavlja teretroditeljima. 

Takvi emocionalni obrasci mogu dugoročno ograničiti razvojsamostalnosti i socijalne uključenosti.

Posebnu odgovornost imaju i stručnjaci koji rade s obiteljima osoba s invaliditetom.Socijalni radnici, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, učitelji i zdravstveni djelatnicitrebaju poticati roditelje na suradnju i zajedničko donošenje odluka usmjerenih nadobrobit djeteta. Potrebno je razvijati programe podrške roditeljima nakon razvoda,uključujući savjetovanje, edukacije o roditeljskim kompetencijama i medijaciju ukonfliktima. 

Društvo mora jasno slati poruku da razvod ne oslobađa roditelje njihoveodgovornosti za emocionalni i razvojni napredak djeteta. Posebno kod osoba s
invaliditetom, kvaliteta roditeljske suradnje može imati presudan utjecaj na budućukvalitetu života.

U suvremenom društvu sve se više govori o pravima osoba s invaliditetom, inkluziji ijednakim mogućnostima. 

Međutim, ostvarivanje tih prava počinje upravo unutarobitelji. Roditelji imaju ključnu ulogu u oblikovanju očekivanja, poticanjusamopouzdanja i stvaranju prilika za razvoj sposobnosti. 

Kada roditelji nakonrazvoda uspiju staviti potrebe djeteta ispred vlastitih sukoba, stvaraju temelje zazdrav emocionalni razvoj i veću samostalnost osobe s invaliditetom. 

Takva suradnjane zahtijeva savršen odnos među bivšim partnerima, nego odgovornost,komunikaciju i spremnost na zajedničko djelovanje u interesu djeteta.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da razvoj samostalnosti osoba s invaliditetomne ovisi isključivo o individualnim sposobnostima ili stručnim intervencijama, nego uvelikoj mjeri o kvaliteti obiteljskih odnosa i roditeljske podrške. 

Razvod braka možepredstavljati izazov, ali ne smije postati razlog za prekid zajedničke roditeljskeodgovornosti. Upravo su dosljedna suradnja, međusobno poštovanje i zajedničkopoticanje razvoja životnih vještina ključni čimbenici koji omogućuju osobi sinvaliditetom da razvije svoje potencijale i ostvari što kvalitetniji i samostalniji život.

Društvo koje želi graditi istinsku inkluziju mora prepoznati važnost roditeljskesuradnje kao jednog od temelja razvoja dostojanstva, autonomije i ravnopravnostiosoba s invaliditetom.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti povjerenja između roditelja kao temelj u zajedničke skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, zašto je važno da vlada povjerenje između roditelja i prije svega kada govorimo o odlukama vezanim za pravilno donošenje odluka o skrbi za djecu s teškoćama u razvoju i  osobama s invaliditetom.

Povjerenje između roditelja predstavlja jedan od najvažnijih preduvjeta kvalitetne i održive zajedničke skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

Ono nije samo emocionalna ili partnerska kategorija, već ključni zaštitni čimbenik koji izravno utječe na stabilnost obitelji, kvalitetu roditeljskih odluka, uspješnost rehabilitacijskih procesa te cjelokupnu dobrobit djeteta ili osobe s invaliditetom. 

U suvremenom društvu, u kojem roditelji često preuzimaju višestruke uloge –njegovatelja, terapeuta, zagovaratelja prava, organizatora zdravstvene i obrazovne skrbi te emocionalne podrške – međusobno povjerenje postaje temelj suradnje bez kojeg je teško održati dugoročnu kvalitetu obiteljskog funkcioniranja.

Roditeljstvo djece s teškoćama u razvoju i skrb o osobama s invaliditetom donose specifične izazove koji značajno nadilaze svakodnevne roditeljske obveze. 

Roditelji se suočavaju s brojnim emocionalnim, socijalnim, financijskim i organizacijskim opterećenjima. 

Često su prisutni osjećaji neizvjesnosti, straha za budućnost, iscrpljenosti i društvene izolacije. Uz to, potrebno je kontinuirano donositi važne odluke povezane s liječenjem, terapijama, obrazovanjem, socijalnim pravima i dugoročnim planiranjem skrbi. U takvim okolnostima kvaliteta partnerskog odnosa postaje presudan faktor otpornosti obitelji.

Povjerenje među roditeljima ne podrazumijeva samo odsutnost sukoba, nego duboko uvjerenje da oba roditelja djeluju u najboljem interesu djeteta ili osobe s invaliditetom. Ono uključuje međusobno poštovanje, otvorenu komunikaciju, spremnost na suradnju i sposobnost zajedničkog donošenja odluka.          

Kada roditelji vjeruju jedno drugome, lakše dijele odgovornosti, bolje se nose sa stresom i učinkovitije organiziraju svakodnevni život obitelji. 

Takvo povjerenje stvara osjećaj sigurnosti ne samo među roditeljima, nego i kod djeteta ili osobe s invaliditetom, koja često vrlo osjetljivo percipira emocionalnu klimu u obitelji.

Jedan od ključnih temelja učinkovite zajedničke skrbi jest kvalitetna komunikacija. Roditelji koji otvoreno razgovaraju o svojim brigama, očekivanjima, strahovima i potrebama imaju veću mogućnost zajedničkog suočavanja s izazovima. Komunikacija mora biti kontinuirana, iskrena i usmjerena na rješavanje problema, a ne na međusobno optuživanje.    

U praksi to znači da oba roditelja trebaju imati prostor izraziti svoje mišljenje o terapijskim postupcima, obrazovnim izborima ili organizaciji svakodnevne skrbi. Posebno je važno razvijati sposobnost aktivnog slušanja jer roditelji često doživljavaju stres na različite načine. Dok jedan roditelj može reagirati pojačanom brigom i kontrolom, drugi može pokazivati povlačenje ili emocionalnu iscrpljenost. Bez međusobnog ne  razumijevanja takve razlike mogu postati izvor sukoba i udaljavanja.

Važan element povjerenja jest ravnopravna podjela odgovornosti. 

U mnogim obiteljima teret skrbi neravnomjerno pada na jednog roditelja, najčešće majku, što dugoročno može dovesti do emocionalnog sagorijevanja, osjećaja usamljenosti i narušavanja partnerskog odnosa. Učinkovita zajednička skrb podrazumijeva da oba roditelja sudjeluju u donošenju odluka, svakodnevnoj njezi, odlascima liječnicima, komunikaciji sa školama i institucijama te emocionalnoj podršci djetetu. Ravnopravnost ne znači nužno identičnu raspodjelu zadataka, nego osjećaj da oba roditelja jednako doprinose prema svojim mogućnostima i kapacitetima.

Poseban izazov predstavlja činjenica da roditelji često imaju različite načine suočavanja s dijagnozom i razvojnim teškoćama djeteta. Jedan roditelj može brzo prihvatiti situaciju i aktivno tražiti rješenja, dok drugome može trebati više vremena za emocionalnu prilagodbu. U pojedinim slučajevima dolazi do poricanja teškoća, osjećaja krivnje ili međusobnog prebacivanja odgovornosti. Upravo zato je razvoj međusobnog razumijevanja ključan za očuvanje stabilnosti obitelji. Povjerenje se gradi kada roditelji prihvaćaju različite emocionalne reakcije bez osuđivanja te kada prepoznaju da oba roditelja prolaze kroz vlastiti proces prilagodbe.

Jednako važan temelj učinkovite skrbi jest zajedničko donošenje odluka. Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom često trebaju multidisciplinarnu podršku koja uključuje liječnike, rehabilitatore, psihologe, edukacijske rehabilitatore, socijalne radnike i obrazovne institucije. Roditelji se svakodnevno susreću s velikim brojem informacija i preporuka koje ponekad mogu biti kontradiktorne ili emocionalno opterećujuće. U takvim situacijama međusobno povjerenje omogućuje racionalnije donošenje odluka i smanjuje mogućnost konflikata.  Kada roditelji imaju osjećaj da ih partner poštuje i uvažava njihovo mišljenje, lakše postižu dogovor i djeluju kao tim.

Osim partnerskog odnosa, povjerenje je usko povezano i s osjećajem emocionalne sigurnosti unutar obitelji. Djeca s teškoćama u razvoju često su posebno osjetljiva na napetosti, konflikte i emocionalnu nestabilnost u obiteljskom okruženju. Stabilna i podražavajuća obiteljska atmosfera pozitivno djeluje na emocionalni razvoj, osjećaj sigurnosti i samopouzdanje djeteta. Kada dijete vidi da roditelji međusobno surađuju i podržavaju jedno drugo, razvija veći osjećaj predvidljivosti i stabilnosti, što je iznimno važno za njegov razvoj i psihološku dobrobit.

Povjerenje među roditeljima također ima važnu ulogu u očuvanju mentalnog zdravlja cijele obitelji. Dugotrajna skrb o djetetu s teškoćama ili osobi s invaliditetom može dovesti do kroničnog stresa, anksioznosti, depresivnosti i emocionalne iscrpljenosti. Istraživanja pokazuju da roditelji koji imaju kvalitetan partnerski odnos i osjećaj međusobne podrške bolje podnose svakodnevne izazove te imaju manji rizik od sagorijevanja. Emocionalna podrška partnera često predstavlja najvažniji izvor snage u trenucima kada sustavna podrška nije dovoljno dostupna.

Posebno je važno naglasiti da učinkovita zajednička skrb ne podrazumijeva savršen odnos bez neslaganja. Sukobi i različita mišljenja prirodan su dio svakog partnerskog odnosa, osobito u situacijama pojačanog stresa. Ključno je na koji način roditelji rješavaju nesuglasice. Konstruktivno rješavanje konflikata temelji se na međusobnom poštovanju, traženju kompromisa i usmjerenosti na dobrobit djeteta. Problemi nastaju kada komunikacija postane obilježena kritikama, optuživanjem ili emocionalnim
udaljavanjem. Dugotrajni neriješeni sukobi mogu ozbiljno narušiti kvalitetu skrbi i emocionalnu stabilnost obitelji.

U procesu izgradnje povjerenja značajnu ulogu imaju i institucije koje rade s obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Stručnjaci iz zdravstvenog, obrazovnog i socijalnog sustava trebaju roditelje promatrati kao ravnopravne partnere. Roditelji koji se osjećaju saslušano, poštovano i uključeno u donošenje odluka razvijaju veće povjerenje ne samo prema sustavu, nego i međusobno. S druge strane, nedostatak podrške, nejasna komunikacija ili osjećaj institucionalne nepravde mogu dodatno pojačati stres i partnerske sukobe.

Jedan od često zanemarenih aspekata zajedničke skrbi jest potreba roditelja da očuvaju vlastiti identitet i partnerski odnos izvan roditeljske uloge. Dugotrajna usmjerenost isključivo na potrebe djeteta ili osobe s invaliditetom može dovesti do emocionalnog udaljavanja partnera i gubitka osjećaja bliskosti. Roditelji često zanemaruju vlastite potrebe, odmor i međusobno vrijeme, što dugoročno negativno utječe na kvalitetu odnosa. Održavanje partnerske povezanosti nije sebičnost, nego važan preduvjet stabilne i kvalitetne skrbi. Roditelji koji njeguju međusobni odnos lakše razvijaju otpornost na stres i imaju više emocionalnih kapaciteta za suočavanje sa svakodnevnim izazovima.

Važno je istaknuti i ulogu šire obitelji te društvene zajednice u jačanju povjerenja i podrške roditeljima. Obitelji djece s teškoćama u razvoju često se suočavaju s društvenim nerazumijevanjem, predrasudama i izolacijom. Nedostatak podrške okoline dodatno povećava opterećenje roditelja i može negativno utjecati na partnerski odnos.                S druge strane, podražavajuća okolina, dostupne socijalne usluge ,inkluzivno obrazovanje i razumijevanje zajednice značajno doprinose kvaliteti života obitelji. Roditelji koji osjećaju da nisu sami lakše održavaju međusobno povjerenje i suradnju.

Kod skrbi o odraslim osobama s invaliditetom dodatno se otvaraju pitanja dugoročne sigurnosti, samostalnosti i budućnosti nakon što roditelji više ne budu mogli pružati skrb.     Ta pitanja često izazivaju intenzivan strah i emocionalno opterećenje.  U pravo zato je zajedničko planiranje budućnosti iznimno važno. Roditelji trebaju otvoreno razgovarati o dugoročnim ciljevima, mogućnostima podržanog stanovanja, financijskoj sigurnosti i uključivanju drugih članova obitelji ili institucija u buduću skrb. Povjerenje omogućuje donošenje teških odluka bez osjećaja usamljenosti i međusobnog nepovjerenja.

U suvremenom pristupu skrbi sve se više naglašava koncept obiteljski usmjerene podrške. Takav pristup polazi od činjenice da kvaliteta života djeteta ili osobe s invaliditetom u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti života cijele obitelji. Stoga je nužno jačati ne samo individualne kapacitete djeteta, nego i partnerske i roditeljske kompetencije. Edukacije za roditelje, psihološko savjetovanje, grupe podrške i dostupne socijalne usluge mogu značajno doprinijeti razvoju povjerenja i učinkovitijoj zajedničkoj skrbi.

Povjerenje među roditeljima ne nastaje spontano niti se podrazumijeva samo po sebi. Ono se gradi kroz svakodnevne male postupke – kroz podršku u teškim trenucima, spremnost na kompromis, poštovanje različitih mišljenja i zajedničko suočavanje s izazovima. Posebno je važno razvijati kulturu međusobnog uvažavanja u kojoj
nijedan roditelj ne nosi teret skrbi samostalno. 

Kada roditelji djeluju kao povezani tim, povećava se kvaliteta skrbi, smanjuje emocionalno opterećenje i stvara stabilnije okruženje za razvoj djeteta ili kvalitetniji život osobe s invaliditetom.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da povjerenje između roditelja predstavlja temelj učinkovite zajedničke skrbi o djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. Ono omogućuje kvalitetnu komunikaciju, zajedničko donošenje odluka, ravnopravnu podjelu odgovornosti i emocionalnu stabilnost obitelji. 

U okolnostima pojačanog stresa i brojnih izazova upravo međusobna podrška roditelja postaje najvažniji izvor snage i otpornosti. Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom najbolje napreduju u okruženju koje karakteriziraju sigurnost, suradnja i emocionalna povezanost. Zato je ulaganje u kvalitetu partnerskog odnosa i međusobno povjerenje roditelja istodobno ulaganje u dobrobit cijele obitelji i društva u cjelini.

U ovom članku govorit ćemo o značenju privrženosti djece s teškoćama u razvoju iosoba s invaliditetom nakon razvoda braka. Zašto je važna privrženost za život djeces teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom s oba roditelja te kakvo ona ulogumože imati na kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.

Razvod braka predstavlja jedan od emocionalno i psihološki najzahtjevnijih životnihdogađaja za sve članove obitelji. Iako se razvod danas sve češće promatra kaodruštveno prihvatljiv način prekida partnerske zajednice koja više ne funkcionira,njegove posljedice na djecu ostaju duboke i dugotrajne. Kada je riječ o djeci steškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, pitanje razvoda roditelja dobivadodatnu složenost jer se uz emocionalne promjene javljaju i specifične razvojne,komunikacijske, zdravstvene, socijalne i egzistencijalne potrebe. Upravo zbog togaposebno mjesto zauzima pitanje privrženosti djeteta s oba roditelja nakon razvodabraka te očuvanje stabilnih emocionalnih odnosa koji predstavljaju temelj sigurnosti,razvoja i kvalitete života djeteta ili osobe s invaliditetom.

Privrženost predstavlja duboku emocionalnu povezanost između djeteta i roditelja koja se razvija od najranije dobi.                  Ona omogućava osjećaj sigurnosti, povjerenja i emocionalne stabilnosti te predstavlja osnovu zdravog psihološkog razvoja. Dijete koje razvija sigurnu privrženost uči vjerovati sebi, drugima i svijetu oko sebe. Kada roditelji prolaze kroz razvod, upravo taj osjećaj sigurnosti često biva ozbiljno narušen.  Djeca se suočavaju s promjenama svakodnevne rutine, osjećajem gubitka, strahom od napuštanja, konfliktima među roditeljima i neizvjesnošću budućnosti. Kod djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom ove promjene mogu imati još snažnije posljedice zbog njihove povećane potrebe za predvidljivošću, kontinuitetom i emocionalnom stabilnošću.

Mnoga djeca s teškoćama u razvoju imaju izraženu potrebu za rutinom i jasnostrukturiranim okruženjem. 

Promjene koje razvod donosi mogu izazvati pojačanuanksioznost, regresiju u ponašanju, probleme sa spavanjem, emocionalne ispade ilipovlačenje u sebe. 

Djeca s poremećajima iz spektra autizma, intelektualnimteškoćama, komunikacijskim poremećajima ili višestrukim teškoćama često težerazumiju razloge promjena koje se događaju u obitelji. Ukoliko roditelji ne uspijuosigurati osjećaj emocionalne sigurnosti i kontinuiteta odnosa, dijete može razvitisnažan osjećaj nesigurnosti i emocionalne dezorganizacije.

Važnost očuvanja privrženosti s oba roditelja nakon razvoda proizlazi iz činjenice dadijete ne prestaje emocionalno trebati ni jednog roditelja samim prekidom bračnezajednice. Roditeljstvo traje i nakon razvoda, a kvaliteta roditeljskih odnosa premadjetetu često ima mnogo veći utjecaj na razvoj djeteta od samog razvoda. Dijete steškoćama u razvoju posebno treba osjećaj da ga oba roditelja vole, prihvaćaju iaktivno sudjeluju u njegovom životu. Održavanje emocionalne povezanosti s obaroditelja doprinosi razvoju samopoštovanja, emocionalne otpornosti i socijalnestabilnosti.

Nakon razvoda često dolazi do situacija u kojima jedan roditelj postaje dominantanskrbnik, dok drugi roditelj postupno gubi aktivnu ulogu u životu djeteta. Takveokolnosti mogu biti osobito štetne za djecu s teškoćama u razvoju jer njihova svakodnevica često uključuje intenzivnu podršku, terapije, zdravstvenu skrb i specifične odgojne pristupe. Kada jedan roditelj bude isključen iz procesa skrbi i donošenja odluka, dijete gubi važan izvor emocionalne i socijalne podrške. Istovremeno, roditelj koji ostaje primarni skrbnik može doživjeti preopterećenost ,emocionalno iscrpljivanje i osjećaj usamljenosti u roditeljskoj ulozi.

Posebno je važno naglasiti da privrženost nije samo pitanje fizičke prisutnostiroditelja, nego kvalitete emocionalnog odnosa. Dijete treba osjećati da ga roditeljrazumije, prihvaća i emocionalno podržava.      U slučaju djece s teškoćama u razvoju točesto uključuje dodatnu razinu senzibiliteta, strpljenja i prilagodbe komunikacije. Roditelji nakon razvoda trebaju pronaći načine kako unatoč međusobnim nesuglasicama održati stabilnu i suradničku roditeljsku komunikaciju usmjerenu na potrebe djeteta.

Djeca vrlo jasno osjećaju međuroditeljske sukobe. Kada su izložena stalnimkonfliktima, omalovažavanju drugog roditelja ili pritiscima da biraju stranu, razvijajuosjećaj unutarnje podijeljenosti i emocionalne nesigurnosti. Za dijete s teškoćama urazvoju takve situacije mogu biti posebno zbunjujuće i emocionalno opterećujuće.Neka djeca zbog teškoća u komunikaciji ne mogu jasno izraziti vlastite osjećaje paemocionalnu patnju iskazuju kroz promjene ponašanja, agresivnost, povlačenje ilipsihosomatske simptome.

Osobe s invaliditetom koje su već odrasle također mogu biti snažno pogođenerazvodom roditelja, osobito ako zbog prirode invaliditeta i dalje značajno ovise oroditeljskoj skrbi i podršci. U društvu često postoji pogrešna pretpostavka da odrasleosobe s invaliditetom ne proživljavaju obiteljske promjene jednako intenzivno kaodruge osobe. Međutim, emocionalna povezanost s roditeljima ostaje važna tijekomcijelog života. Razvod roditelja može kod osobe s invaliditetom izazvati osjećajnesigurnosti, straha od gubitka podrške, zabrinutost za budućnost ili osjećaj krivnje.Posebno je osjetljivo pitanje promjene mjesta stanovanja, organizacije skrbi ifinancijske sigurnosti.

Kod osoba s težim invaliditetom često postoji izrazita emocionalna povezanost s obaroditelja kao primarnim osobama sigurnosti. Ako nakon razvoda dođe do udaljavanjajednog roditelja ili prekida redovitih kontakata, posljedice mogu biti ozbiljne zaemocionalno funkcioniranje osobe. Održavanje kontinuiranih odnosa s oba roditeljadoprinosi osjećaju stabilnosti, pripadnosti i sigurnosti, što je ključno za mentalnozdravlje i kvalitetu života osobe s invaliditetom.

U procesu razvoda roditelji nerijetko budu zaokupljeni vlastitim emocionalnim sukobima, pravnim postupcima i međusobnim povredama.   U takvim okolnostima postoji opasnost da potrebe djeteta postanu sekundarne. Međutim, najbolji interesdjeteta mora ostati središnje načelo svih odluka. To posebno vrijedi za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom čije su potrebe često složenije i dugoročnije. Sudovi, centri za socijalnu skrb, stručnjaci mentalnog zdravlja i obrazovne institucije imaju važnu ulogu u zaštiti prava djeteta na odnos s oba roditelja.

Važno je razvijati svijest da razvod ne znači prestanak obitelji, nego promjenu njezinaoblika. Dijete i dalje ima pravo na oba roditelja, na njihovu ljubav, podršku iprisutnost. Kvalitetno zajedničko roditeljstvo nakon razvoda moguće je čak i kadapartnerski odnos više ne postoji. 

Ono podrazumijeva međusobno poštovanjeroditelja, suradnju u donošenju odluka vezanih uz dijete te spremnost da se potrebedjeteta stave ispred osobnih sukoba.

Djeca s teškoćama u razvoju često ovise o usklađenosti roditelja u provođenjuterapijskih i odgojnih postupaka. 

Ako roditelji nakon razvoda imaju potpuno različitepristupe ili odbijaju suradnju, dijete može doživjeti dodatnu zbunjenost i nesigurnost.Kontinuitet odgojnih metoda, pravila i emocionalne podrške važan je za osjećaj stabilnosti. Zato je nužno da roditelji, unatoč razvodu, nastoje razviti partnerski odnosu roditeljskoj ulozi.

Jednako je važno omogućiti djetetu slobodu izražavanja emocija. 

Djeca čestoosjećaju tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost zbog razvoda roditelja. Kada je riječ o djeci s komunikacijskim teškoćama, roditelji i stručnjaci trebaju dodatno pažljivo promatrati emocionalne reakcije i ponašanja koja mogu ukazivati na unutarnju patnju. Emocionalna podrška, razgovor prilagođen razvojnoj razini djeteta i dosljedna prisutnost roditelja pomažu djetetu da lakše prođe kroz proces prilagodbe.

Jednako je važno omogućiti djetetu slobodu izražavanja emocija.                        Djeca često osjećaju tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost zbog razvoda roditelja. Kada je riječ o djeci s komunikacijskim teškoćama, roditelji i stručnjaci trebaju dodatno pažljivo promatrati emocionalne reakcije i ponašanja koja mogu ukazivati na unutarnju patnju. Emocionalna podrška, razgovor prilagođen razvojnoj razini djeteta i dosljedna prisutnost roditelja pomažu djetetu da lakše prođe kroz proces prilagodbe.

Veliku važnost ima i šira društvena podrška obiteljima nakon razvoda. Roditelji djeces teškoćama u razvoju često su već prije razvoda izloženi povećanom stresu,financijskim opterećenjima i emocionalnom iscrpljivanju. Nakon razvoda ti izazovimogu postati još izraženiji. Dostupnost psihološke pomoći, obiteljskog savjetovanja,edukacija o roditeljstvu nakon razvoda i podrške stručnjaka može značajno doprinijetiočuvanju kvalitetnih odnosa između roditelja i djeteta.

Društvo također treba razvijati veću osjetljivost prema pravima djece s teškoćama urazvoju i osoba s invaliditetom u kontekstu obiteljskih odnosa. Nerijetko se odluke oskrbi donose prvenstveno prema praktičnim ili administrativnim kriterijima, dok seemocionalne potrebe djeteta zanemaruju. Međutim, pravo na emocionalnupovezanost s oba roditelja predstavlja jedno od temeljnih prava svakog djeteta. 

To pravo ne smije biti umanjeno zbog invaliditeta ili razvojnih teškoća.

Potrebno je naglasiti i da kvaliteta odnosa s roditeljima značajno utječe na dugoročnipsihološki razvoj djece s teškoćama u razvoju. Djeca koja nakon razvoda uspijuodržati sigurne i stabilne odnose s oba roditelja češće razvijaju bolje socijalnevještine, veću emocionalnu otpornost i pozitivniju sliku o sebi. Suprotno tome,dugotrajni sukobi roditelja, emocionalno udaljavanje ili prekid odnosa s jednimroditeljem mogu povećati rizik za razvoj anksioznosti, depresivnosti, problema uponašanju i socijalne izolacije.

Uloga roditelja nakon razvoda nije samo organizacija svakodnevnog života djeteta,nego i očuvanje emocionalnog prostora u kojem se dijete osjeća voljeno iprihvaćeno. Dijete treba znati da nije odgovorno za razvod roditelja te da ljubavroditelja prema njemu ostaje nepromijenjena. Kod djece s teškoćama u razvoju ovuporuku često treba ponavljati na različite načine, prilagođeno njihovim mogućnostimarazumijevanja i komunikacije.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da privrženost djece s teškoćama u razvoju iosoba s invaliditetom s oba roditelja nakon razvoda braka predstavlja jedno odključnih pitanja njihove emocionalne sigurnosti i kvalitete života. 

Razvod roditelja nesmije značiti gubitak jednog roditelja niti narušavanje prava djeteta na ljubav, podrškui prisutnost oba roditelja. Upravo su stabilni, sigurni i kontinuirani odnosi s roditeljimatemelj zdravog razvoja, emocionalne otpornosti i osjećaja pripadnosti. 

Djeca steškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom često imaju povećanu potrebu zasigurnošću, predvidljivošću i podrškom, zbog čega je očuvanje privrženosti s obaroditelja od iznimne važnosti. Odgovornost roditelja, stručnjaka i društva u cjelini jestosigurati da interesi i emocionalne potrebe djeteta ostanu u središtu svih odluka, čaki onda kada partnerski odnos roditelja prestane postojati.