PRAVO

U ovom članku ćemo govoriti o ulozi Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, zašto je ona važna i kakav je njezin značaj kada govorimo o načinu na koji osobe s invaliditetom mogu ostvariti svoja temeljna zakonska prava u Republici Hrvatskoj.Konvencija ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnih instrumenata zaštite ljudskih prava u 21. stoljeću. Republika Hrvatska ju je usvojila 2007. godine, Konvencija označava temeljni zaokretu pristupu invaliditetu – od medicinskog i karitativnog modela prema modelu ljudskih prava. Umjesto promatranja osoba s invaliditetom kao objekata skrbi i zaštite, Konvencija ih prepoznaje kao nositelje prava, ravnopravne članove društva s pravom na vlastito dostojanstvo, autonomiju i punu uključenost u sve aspekte života.Republika Hrvatska među prvima je priznala i potpisala i ratificirala Konvenciju, čime je preuzela obvezu usklađivanja zakonodavstva, javnih politika i prakse s njezinim propisanim standardima. Ovaj članak analizira sadržaj i temeljna načela Konvencije te detaljno razmatra njezin značaj za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.                                        

Temeljna načela i sadržaj konvencije

Konvencija se temelj na nekoliko ključnih načela: poštovanje urođenog dostojanstva i individualne autonomije, zabrana diskriminacije, puno i učinkovito sudjelovanje u društvu, poštovanje različitosti, jednakost, mogućnosti, pristupačnost, ravnopravnost spolova te poštovanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju.   Jedna od najvažnijih novina jest redefiniranje pojma invaliditeta. Konvencija invaliditet promatra kao rezultat između osobe s određenim oštećenjem odnosno invaliditetom i prepreka u okruženju – fizičkih, komunikacijskih, društvenih ili institucionalnih.          Drugim riječima, prepreke u društvu, a ne samo zdravstveno stanje, stvaraju invaliditet. Konvencija obuhvaća širok spektar prava kao što su: pravo na jednakost pred zakonom, pristupačnost, obrazovanje, rad i zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu neovisno življenje i uključenost u zajednici, političko i javno sudjelovanje te zaštitu od nasilja, zlostavljanja i iskorištavanja. 

Države potpisnice obvezne su poduzimati zakonodavne, administrativne i druge mjere kako bi osigurale stvarnu, a ne formalnu jednakost osoba s invaliditetom u društvu.

Ratifikacija i pravni učinak Konvencije u Republici Hrvatskoj

Republika Hrvatska potpisala je 2007. godine te ju je iste godine i ratificirala, čime je postala dio unutarnjeg pravnog poretka. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su ratificirani i objavljeni imaju pravnu snagu iznad zakona. To samim time znači da su odredbe Konvencije obvezujuće za sva državna tijela, sudove i javne institucije.
Ratifikacija je predstavljala snažan poticaj za normativno usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s međunarodnim standardima zaštite prava osoba s invaliditetom. 

Ona je također nametnula obvezu redovitog izvještavanja Odboru UN – a o provedbi  Konvencije, čime se osigurava međunarodni nadzor i potiče kontinuirano unapređenje sustava.

Utjecaj Konvencije na zakonodavni okvir u Hrvatskoj

Nakon ratifikacije Konvencije, Hrvatska je intenzivirala reforme u području zaštite prava osoba s invaliditetom. Značajan je razvoj anti diskriminacijskog zakonodavstva, osobito kroz Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji invaliditet prepoznaje kao jednu od zaštićenih osnova. Time je osigurana pravna zaštita od izravne i ne izravne diskriminacije u području rada, obrazovanja, pristupima dobrima i uslugama te drugim područjima društvenog života. 

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom dodatno je oživotvoreno  pravo na rad, uvevši sustav kvotnog zapošljavanja te poticajne mjere za poslodavce.    

Time se nastoji smanjiti strukturna nezaposlenost osoba s invaliditetom i osigurati njihova veća uključenost na tržište rada. U području socijalne skrbi provedene su reforme s ciljem de institucionalizacije i razvoj izvaninstitucionalnih oblika podrške. Konvencija posebno naglašava pravo na neovisan život  i uključenost u zajednicu,što je utjecalo na razvoj usluga osobne asistencije, organiziranog stanovanja i drugih oblika podrške u lokalnoj zajednici. 

Važnu ulogu ima i institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koja prati provedbu zakona, upozorava na povrede prava i daje preporuke za unapređenje sustava.       

 Pristupačnost kao preduvjet za ostvarivanje prava

Jedan od temeljnih doprinosa u hrvatskom kontekstu jest snažnije naglašavanje pristupačnosti kao univerzalnog načela. Pristupačnost se ne odnosi samo na arhitektonske barijere, već i na pristup informacijama, komunikacijama, prijevozu, digitalnim sadržajima i javnim uslugama.                U Republici Hrvatskoj postupno se unapređuju standardi pristupačnosti u javnim zgradama, prometnoj infrastrukturi i obrazovnim ustanovama. Također, sve veći naglasak stavlja se na digitalnu pristupačnost, osobito u kontekstu e – uprave i javnih mrežnih stranica. Ipak, praksa pokazuje da normativni okvir često nadilazi stvarno stanje na terenu. Brojne fizičke i komunikacijske barijere i dalje ograničavaju puno sudjelovanje osoba s invaliditetom, što jasno upućuje na potrebu sustavnije provedbe i učinkovitijeg nadzora.         

Obrazovanje i inkluzija

Konvencija posebno ističe pravo na inkluzivno obrazovanje. Hrvatska je u proteklim godinama razvijala sustav potpore učenicima s teškoćama u razvoju kroz asistente u nastavi, prilagodbu nastavnih sadržaja i stručnu podršku.
Cilj inkluzivnog obrazovanja nije samo fizička integracija učenika u redovne škole, već osiguravanje jednakih obrazovnih ishoda i punog sudjelovanja. U tom smislu, Konvencija potiče transformaciju obrazovnog sustava kako bi odgovorio na raznolikost učenika, umjesto da učenici budu prisiljeni prilagođavati se često neučinkovitom i neprilagođenom sustavu potrebama svakog djeteta s teškoćama u razvoju u školskom sustavu.                          

 Primjena društvene percepcije

Možda najbolji utjecaj Konvencije u Hrvatskoj nije samo pravne već je i društvene naravi. Konvencija je pridonijela promjeni diskursa o invaliditetu – od paternalističkog pristupa prema pristupu temeljenom na pravima i ravnopravnosti.                  Sve je snažnija uloga organizacija odnosno udruga osoba s invaliditetom u kreiranju javnih politika, što je u skladu s načelom „ Ništa o nama bez nas“. Sudjelovanje u procesima donošenja odluka postalo je standard koji proizlazi iz Konvencije, a nesemo pitanje dobre volje pojedinca.                                          

Izazovi u provedbi

Unatoč značajnom napretku, provedba Konvencije u Hrvatskoj suočava se s brojnim izazovima. To uključuje nedostatak financijskih i ljudskih resursa, sporost u uklanjanju arhitektonskih barijera, neujednačenu primjenu pojedinih zakona te nedovoljnu koordinaciju između različitih oblika sustava – socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i rada.Poseban izazov predstavlja prelazak s formalne na suštinsku jednakost. Donošenje zakona samo je prvi korak; ključno je osigurati njihovu kvalitetnu i dosljednu primjenu i promjenu institucionalnih praksi.         

Iz svega navedenog možemo zaključiti da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom predstavlja i smatra se kao temeljni dokument suvremene zaštite prava osoba s invaliditetom. Republiku Hrvatsku nije samo međunarodno obvezi, već i normativni i vrijednosni okvir za izgradnju inkluzivnog društva.     Njezin značaj očituje se u reformama zakonodavstva, razvoju sustava podrške, jačanju anti diskriminacijskih mehanizama i promjeni društvene percepcije invaliditeta. Ipak, ostvarivanje ciljeva Konvencije zahtjeva kontinuirani angažman države, lokalne zajednice, stručnjaka i samih osoba s invaliditetom. 

Stvarna ravnopravnost ne postiže se isključivo pravnim normama, već uklanjanjem prepreka i osiguravanjem uvjeta u kojima svaka osoba može ostvariti svoj puni potencijal. Upravo u tome leži trajna vrijednost i značaj Konvencije – u njezinoj sposobnosti da transformira društvo prema načelima dostojanstva, jednakosti i uključenosti u osoba s invaliditetom u društvo

U ovom članku govorit ćemo o promicanju i zagovaranju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom na svim društvenim razinama, zašto je ono važno i na koje načine možemo potaknuti društvo da osobe s invaliditetom uvažava kao ravnopravne sudionike zajednice bez obzira na njihove različitosti koje ih otežavanju u njihovom svakodnevnom funkcioniranju.

Ravnopravnost osoba s invaliditetom nije samo pitanje humanosti, nego i pokazatelj stvarne zrelosti stvarne zrelosti i socijalne svijesti društva. Iako su zakoni i međunarodna konvencija poput 

Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda, postavili jasne temelje zaštite i jednakih mogućnosti, praksa pokazuje da put stvarne ravnopravnosti još uvijek traje. Osobe s invaliditetom često se suočavaju s nizom prepreka – od fizičkih barijera i fizičke nepristupačnosti javnih prostora, do raznih oblika društvenih predrasuda i nedostatka razumijevanja njihovih potreba.        Upravo zato promicanje i zagovaranje prava osoba s invaliditetom postaje ključno – ne samo radi formalnog ostvarivanja prava, već i zbog stvaranja kulture prihvaćanja, poštovanja i uključivanja.

Što znači promicanje i zagovaranje prava osoba s invaliditetom? 

Promicanje prava osoba s invaliditetom odnosi se na informiranje, obrazovanje i senzibilizaciju javnosti o njihovim pravima, mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom, dok zagovaranje podrazumijeva aktivno djelovanje 

– jasno institucionalno i političko – kako bi se ta prava doista ostvarila u praksi. Zagovaranje uključuje i osnaživanje samih osoba s invaliditetom, da preuzmu aktivnu ulogu u društvu i postanu glasnici svojih prava, a ne samo njihovi korisnici.

Važnost zagovaranja na svim razinama društva

Zagovaranje osoba s invaliditetom mora biti sveobuhvatno – od lokalne do nacionalne razine, od javnih institucija do privatnog sektora, od obrazovanja do kulture.    

Na institucionalnoj razini, potrebno je osigurati da zakoni i propisi ne ostanu samo na papiru. To znači dosljedno provoditi mjere pristupačnosti, zapošljavanja i socijalne uključenosti.                                                                             

Na obrazovnoj razini, zagovaranje uključuje promicanje inkluzivnog obrazovanja u kojem svako dijete, bez obzira na svoje poteškoće, ima pravo na kvalitetno školovanje uz potrebnu podršku.                                                

Na radnom mjestu, potrebno je poticati zapošljavanje osoba s invaliditetom i razvijati svijest o njihovim potencijalu, a ne o ograničenjima.                                      

 Na razini zajednice, važno je rušiti predrasude kroz medije, kulturu, sport i svakodnevne kontakte – jer promjena svijesti počinje od susjeda, prijatelja i radnih kolega.

Uloga civilnog društva i organizacija osoba s invaliditetom 

Udruge i druge organizacije osoba s invaliditetom imaju neprocjenjivu ulogu u zagovaranju i promicanju njihovih prava. One su posrednici između svakog pojedinca i institucija, pružaju podršku, informiraju ih o njihovim pravima, te ukazuju na nepravilnosti u sustavu Njihova snaga leži u zajedništvu i javnom djelovanju – kroz organizaciju raznih oblika kampanja, okruglih stolova i javnih rasprava. 

Kroz takve aktivnosti gradi se most razumijevanja između osoba s invaliditetom i ostatka društva. 

Mediji i javni diskurs kao alat promjene

Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju percepcije javnosti.    

Način na koji se govori o osobama s invaliditetom u javnost vrlo često određuje koliko će ih društvo doživjeti ravnopravnima. Umjesto da se osobe s invaliditetom kroz prizmu sažaljenja ili „heroizma unatoč njihovu invaliditetu“, mediji trebaju naglašavati njihovu stručnost, doprinos i ravnopravno sudjelovanje u društvenom životu.

 Promicanje jednakih mogućnosti – temelj društva bez predrasuda 

Ravnopravnost ne znači da svi imaju iste uvjete, već da svatko ima jednake prilike da ostvari svoj puni potencijal. To znači prilagoditi okruženje, sustave i svoje stavove kako bi osobe s invaliditetom mogle ravnopravno sudjelovati u društvenom životu zajednice. Društvo bez predrasuda gradi se kada svi građani razumiju da različitost nije slabost nego bogatstvo zajednice. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da zagovaranje i promicanje prava osoba s invaliditetom nije jednokratan čin, nego se smatra stalnim procesom koji zahtjeva suradnju svih – države, institucija, medija, civilnog sektora i samih građana.

 Tek kada osobe s invaliditetom budu imale jednaku mogućnost izbora, pristupa, zapošljavanja i sudjelovanja u društvenom životu, moći ćemo reći da smo postigli istinsku ravnopravnost. 

Svaki pojedinac, svojim ponašanjem i stavom, može doprinijeti toj promjeni – jer ravnopravno društvo počinje upravo promjenom svijesti. 

U društvu bez predrasuda, svatko ima priliku biti ono što jest – i to bez ograničenja.

U ovom članku govorit ćemo u ljudskim pravima i njihovoj važnosti za osobe s invaliditetom. Objasnit ćemo pojam ljudskih prava i kako potaknuti sustav da promišlja kako primijeniti i ne ograničavati temeljna primjenu temeljnih prava koja pripadaju svim skupinama društva, pa tako i osobama s invaliditetom.

Ljudska prava predstavljaju skup temeljnih prava i sloboda koja pripadaju svakom čovjeku, neovisno o njegovoj nacionalnosti, jeziku, spolu, dobi, uvjerenjima ili njegovim sposobnostima. Ona su sastavni dio našeg dostojanstva i osiguravaju da svi ljudi imaju priliku živjeti ispunjen, siguran i aktivan život. Za osobe s invaliditetom ljudska prava imaju posebno važnu ulogu, jer se vrlo često suočavaju s fizičkim, društvenim i institucionalnim preprekama koje ograničavaju njihovo puno sudjelovanje u društvu.

Razumijevanje ljudskih prava i njihova primjena ključni su kako bismo mogli izgraditi inkluzivno društvo u kojem svatko može ostvariti svoj puni potencijal.

Međunarodni i nacionalni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom . Osobe s invaliditetom zaštićene su nizom međunarodnih i nacionalnih dokumenata. Najznačajniji među njima je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (UN CRPD), koju je ratificirala i Republika Hrvatska. Ona naglašava da invaliditet nije samo medicinsko stanje, već rezultat interakcije između osobe i prepreka u društvu. To znači da je društvo dužno omogućiti pristupačnost, ukloniti diskriminaciju i stvarati uvjete za samostalan život svih građana, pa tako i osoba s invaliditetom. Na nacionalnoj razini, zakoni o suzbijanju diskriminacije, socijalnoj skrbi, o obrazovanju, radnim pravima i pristupačnosti dodatno bi trebali urediti položaj osoba s invaliditetom i obvezati institucije na djelovanje.

Pravo na dostojanstvo i ravnopravnost 

Temeljno ljudsko pravo svake osobe je pravo na dostojanstvo. Osobe s invaliditetom često se suočavaju s predrasudama i stigmatizacijom koje ih marginaliziraju u društvu. Ravnopravnost ne znači samo jednak pristup pravima, nego i osiguravanje prilagodbi koje omogućuju stvarnu jednakost – primjerice pristupačne informacije , asistivnu tehnologiju, prilagođeno radno mjesto ili pristupačne javne prostore. Pravo na pristupačnost,  pristupačnost nije luksuz, već nužan preduvjet za ostvarivanje drugih prava, što uključuje:

1. fizičku pristupačnost (rampe, dizala, taktilne staze)

2. digitalnu pristupačnost (prilagođene web stranice, titlovi, čitači ekrana)

3. komunikacijsku pristupačnost (znakovni jezik, jednostavan jezik)

Bez pristupačnosti, osobe s invaliditetom ne mogu sudjelovati obrazovanju, zapošljavanju, kulturi ni političkom životu, što samim time dovodi do pojavljivanja društvene isključenosti. 

Bez pristupačnosti, osobe s invaliditetom ne mogu sudjelovati obrazovanju, zapošljavanju, kulturi ni političkom životu, što samim time dovodi do pojavljivanja društvene isključenosti. 

Pravo na obrazovanje - svi imaju pravo na obrazovanje koje je inkluzivno i dostojanstveno.    

To znači da škole i visoka učilišta trebaju prilagoditi svoje metode rada, osigurati asistente u nastavi, tehničku podršku i individualizirani pristup. Inkluzivno obrazovanje nije namijenjeno samo djeci s teškoćama u razvoju ili osobama s invaliditetom, nego i vršnjacima, jer isto potiče toleranciju, solidarnost i zajednički rast. 

Pravo na rad i ekonomsku sigurnost 

Pravo na rad omogućuje osobama s invaliditetom ekonomsku neovisnost i mogućnost uključivanja u društvo. U praksi, mnoge osobe s invaliditetom suočavaju se s ograničenim mogućnostima zapošljavanja, neprilagođenim radnim mjestima i diskriminacijom. Poslodavci su zakonski obvezni prilagoditi uvjete rada i ukloniti prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućavaju obavljanje posla. Poticaji za zapošljavanje i primjeri dobre prakse jasno pokazuju da osobe s invaliditetom doprinose radnom okruženju jednako kvalitetno kao i drugi zaposlenici.

Pravo na neovisan život i uključivanje u zajednici. 

Osobe s invaliditetom imaju pravo odlučivati o svom životu – gdje će živjeti, s kim će živjeti, koje će usluge koristiti. Podrška u zajednici, osobna asistencija i dostupnost javnih usluga ključne su za ostvarivanje ovog prava. Cilj nije samo briga nego osnaživanje ljudi da budu aktivni sudionici u svojoj zajednici.

Borba protiv diskriminacije i promjena društvenih stavova

Najveće prepreke često nisu fizičke, već društvene. Stereotipi, neinformiranost i negativni stavovi najčešće stvaraju nevidljive barijere. 

Primicanje prava osoba s invaliditetom podrazumijeva i čestu edukaciju javnosti – bilo kroz medije, škole ,kulturne događaje i jasne javne politike. Jednino društvo koje razumije različitosti može biti uistinu pravedno i uključivo. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ljudska prava nisu apstraktan pojam – ona su temelj svakodnevnog života i osiguravaju da svaka osoba, uključujući i osobe s invaliditetom može živjeti slobodno sigurno i dostojanstveno. 

Poštovanje i zaštita tih prava preduvjet su za inkluzivno društvo u kojem siv imaju jednake mogućnosti.

Kada osigurano pristupačnost, obrazovanje, zapošljavanje i ravnopravnost, ne pomažemo samo osobama s invaliditetom – gradimo društvo koje cijeni raznolikost ,solidarnost i pravdu.

 U konačnici, poštovanje ljudskih prava korist je svima jer jača našu zajednicu i doprinosi boljoj kvaliteti života za sve njezine članove.

U ovom članku prikazat ćemo uzroke i oblike zanemarivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, također ćemo analizirati ulogu državnih institucija u tom procesu te ukazati na nužnost sustavne promjene pristupa prema osoba s  invaliditetom.

Unatoč brojnim donesenim zakonima, primjeni Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda i drugim strateškim dokumentima s kojima se Republika Hrvatska obvezala osigurati ravnopravnost i dostojanstvo osoba s invaliditetom, stvarnost u kojoj osobe s invaliditetom žive pokazuje sasvim drugačiju sliku. Iako Hrvatska formalno priznaje prava osoba s invaliditetom, praksa državnih institucija često svjedoči o sustavnom zanemarivanju neprimjerenom postupanju i sporoj provedbi zakonskih odredbi.

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj svakodnevno se susreću s brojnim preprekama u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava – kao što su pravo na obrazovanje, rad, zdravlje, socijalnu zaštitu i sudjelovanje u društvenom životu. Takvo stanje nije samo posljedica samo financijskih sredstava, već prije svega dugogodišnje institucionalne neosjetljivosti, birokratske neefikasnosti i nedostatka političke volje za odlučivanje o pravima osoba s invaliditetom.

Zakonski okvir i stvarnost

S obzirom da je Republika Hrvatska potpisnica i da je ratificirala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom (UN CRPD) koja jasno propisuje da države članice moraju osigurati osobama s invaliditetom jednaka prava i mogućnosti kao i svim ostalim skupinama građana. Također Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost svih svojih građana, dok brojni zakoni i strategije – kao što je Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti – detaljno uređuje obveze svih institucija u tom području.

Međutim, između zakonskih odredbi i stvarnosti postoji velik i dubok jaz. Državne institucije često donose mjere koje ostaju „ mrtvo slovo na papiru“, bez učinkovitih mehanizama provedbe i nadzora. Na primjer, pristupačnost javnih prostora i dalje je ispod minimalnih standarda – mnoge zgrade državne uprave, sudovi, škole i zdravstvene ustanove nisu prilagođene koje se kreću u invalidskim kolicima.    Takvi propusti izravno ograničavaju ostvarivanje prava na pristup javnim uslugama i informacijama.

Birokratske prepreke i institucionalna inertnost

Jedan od glavnih problema u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom jest pretjerana birokratiziranost sustava. Kako bi na bilo koji oblik naknade, osobnu asistenciju ili ortopedsko pomagalo, osobe s invaliditetom moraju prolaziti kroz vrlo često dugotrajan i ponižavajući administrativni proces. Mnoge državne institucije međusobno ne surađuju, što dovodi do višestrukog prikupljanja istih dokumenata, dugih rokova obrade i neusklađenosti podataka.            

Osobe s invaliditetom i njihove obitelji vrlo često su prepuštene same sebi, bez adekvatno dobivenih informacija  i kvalitetne stručne podrške.      Ovakav sustav dodatno marginalizira one koji su već i onako u nepovoljnom položaju i dovodi do osjećaja njihove isključenosti i sustavne te društvene nepravde s kojom se vrlo često suočavaju. Socijalna politika i nedostatak međusobne suradnje.

Socijalna politika i nedostatak međusobne suradnje

Socijalna politika Republike Hrvatske prema osobama s invaliditetom često se temelji na modelu socijalne skrbi, a ne na modelu ljudskih prava. U praksi to znači da se osobe s invaliditetom percipiraju kao „ korisnici pomoći“, a ne kao aktivni građani s pravima i potencijalima. Državne institucije poput Ministarstva obitelji i socijalne politike, Ministarstva zdravstva i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta djeluju koordinirano. Samim time rezultat međusobne suradnje realizira rascjepkanim sustavom u kojem svaka institucija djeluje izolirano, bez zajedničke strategije i praćenja međusobnih postignutih rezultata.

Posljedica toga je da se osobe s invaliditetom susreću s različitim interpretacijama prava, ovisno o tome kojoj instituciji se obrate, dok provedba zakona ovisi o lokalnim mogućnostima i političkoj volji, umjesto o jedinstvenim državnim standardima.

Nejednakosti u obrazovanju i zapošljavanju. Pravo na obrazovanje i zapošljavanje ključni su preduvjeti za kvalitetnu socijalnu uključenost osoba s invaliditetom, ipak u Hrvatskoj su osobe s invaliditetom i dalje nedovoljno uključene u u sustav obrazovanja i na tržište rada. Škole i fakulteti  vrlo često nisu arhitektonski prilagođeni, a nastavni programi ne uzimaju u obzir individualne potrebe učenika i studenata s invaliditetom. Nedostatak stručnih suradnika poput asistenata u nastavi, logopeda ili edukacijskih rehabilitatora, dodatno otežava obrazovni proces.               

Na tržištu rada situacija je još složenija. Situacija je još složenija.   

Iako zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom predviđa kvote za poslodavce, mnogi ih radije plaćaju,nego što zapošljavaju osobe s invaliditetom. Državne institucije koje bi trebale biti primjer uključivosti , same vrlo često ne poštuju te donesene odredbe.       Tako se stvara začarani krug – osobe s invaliditetom ne mogu dobiti obrazovanje koje im omogućuje zapošljavane, bez zapošljavanja osobe s invaliditetom ostaju ovisne o socijalnim naknadama i institucionalnoj pomoći.     

Nedostatak kontrole i odgovornosti institucija

Ključni problem leži u odgovornosti državnih tijela. U slučajevima kada institucije propuste ispuniti zakonske obveze prema osobama s invaliditetom, ne postoji učinkovit mehanizam mogućeg sankcioniranja prema državnim institucijama. Pravobranitelj osoba s invaliditetom u svojem izvješćima upozorava na kršenje mnogih prava, no njegove preporuke ostaju bez konkretne reakcije državnih institucija vezano za poštivanje njegovih preporuka.

Osobe s invaliditetom vrlo rijetko se odlučuje na podnošenje pritužbi ili tužbi zbog složenosti samog postupka podnošenja i samim time od mogućeg straha od
stigmatizacije u društvu. Time se održava začarani sustav u kojem institucije mogu nastaviti s pasivnošću, a odgovornost iste ostaje apstraktan pojam.

Mentalitet društva i nevidljivost problema

Pored institucionalnih problema o kojima smo dosada u članku govorili, također vrlo značajnu ulogu ima i društveni mentalitet. U Hrvatskom društvu osobe s invaliditetom često su         „ nevidljive“ – o njihovim problemima se vrlo rijetko govori u medijima, osim povremeno u kontekstu humanitarnih akcija, obilježavanju međunarodnog dana osoba s invaliditetom koji se obilježava 3. prosinca ili ovisno o vrsti invaliditeta na njihov određeni datum. Samim time dodatno se povećavaju predrasude u društvu i govori se o tome da su osobe s invaliditetom objekt pomoći, a ne ravnopravni sudionici društva.

Takav pristup dovodi do pasivnosti i na razini institucija. ako društvo u cjelini ne prepoznaje osobe s invaliditetom kao nositelje zakonskih prava, institucije onda neće osjećati pritisak da su ta prava dužni osigurati osobama s invaliditetom.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da zanemarivanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj nije rezultat pojedinačnih propusta, već se isti odražava sustavnom nebrigom koja traje godinama.

Iako su formalini preduvjeti – zakoni, strategije i međunarodne obveze – postavljeni, njihova

 provedba u praksi i zaostaje zbog birokratske inertnosti, nedostatka političke volje i neosjetljivosti društva prema osobama s invaliditetom.

Ono što je važno naglasiti za je da bi državne institucije trebale preuzeti aktivniju ulogu u provedbi i nadzoru zakonskih odredbi, osigurati učinkovitu međuresornu suradnju te razvijati politike temeljene na ljudskim pravima, a ne na milosrđu. Isto tako potrebno je osnažiti nadzorne mehanizme, osigurati kaznene mjere za neprovođenje popisa i poticati uključivanje osoba s invaliditetom u donošenje odluka koje ih se tiču.

Jednako važno, društvo u cjelini mora promijeniti pogled na invaliditet, pa tako i na osobe s invaliditetom – s percepcije ovisnosti i nesposobnosti prema priznanju prava, dostojanstva i ravnopravnog sudjelovanja. Tek tada zaista 

Hrvatska može postati država koja poštuje i štiti ljudska prava svih svojih građana bez iznimke.

U ovom članku govorit ćemo o ustavnom okviru ostvarivanja prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, zašto je on obuhvaća te kako n otječe na rokove ostvarivanja pojedinih prava za osobe s invaliditetom, s obzirom da se Ustav Republike Hrvatska smatra kao temeljni akt u Republici Hrvatskoj.

Zaštita prava osoba s invaliditetom jedno je od temeljnih pitanja suvremenog demokratskog društva.   

Ona ne predstavlja samo socijalno ili humanitarno pitanje, nego prije svega pitanje ljudskih prava, jednakosti i dostojanstva svakog pojedinca, pa tako i osoba s invaliditetom. 

U Republici Hrvatskoj pravni temelj zaštite prava osoba s invaliditetom nalazi se u Ustavu Republike Hrvatske, najvišem pravnom aktu države, ali i u međunarodnim ugovorima koji su dio unutarnjeg pravnog poretka.

Ustavni okvir određuje temeljna načela na kojima se gradi zakonodavstvo, javne politike i sudska praksa u području zaštite osoba s invaliditetom. Stoga je važno  razumjeti koje ustavne odredbe jamče njihova prava, kako se one tumače i na koji način se provode kroz zakone i praksu državnih tijela.

Cilj ovog članka je približiti javnosti ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, objasniti njegov sadržaj i značaj te ukazati na izazove u njegovoj primjeni.

Ustav Republike Hrvatske kao temelj zaštite

Ustav Republike Hrvatske utvrđuje temeljne vrednote ustavnog poretka, među kojima su slobode, jednakosti, nacionalne ravnopravnost, poštivanje prava čovjeka, socijalna pravda i vladavina prava. Ove vrednote predstavljaju polazišnu točku za razumijevanje položaja osoba s invaliditetom u pravnom sustavu.

Načelo jednakosti i zabrana diskriminacije.Jedno od ključnih ustavnih načela jest načelo jednakosti svih pred zakonom. Usta propisuje da su svi u Republici Hrvatskoj jednaki pred zakonom da svatko ima prava i slobode bez obzira na rasu, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, obrazovanje, društveni položaj ili druge osobine.

Iako se invaliditet ne navodi strogo u svakom članku Ustava, on nedvojbeno spada u kategoriju „ drugih osobina“. Ustavna zabrana diskriminacije time obuhvaća i zabranu diskriminacije na temelju invaliditeta. Ova odredba ima izravan učinak i obvezuje sva državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te prava osoba s javnim ovlastima.

Načelo jednakosti ne znači samo formalnu jednakost, odnosno jednaku primjenu zakona za sve, već i materijalnu jednakost. U praksi to znači da je dopušteno – pa i nužno – uvesti posebne mjere radi uklanjanja stvarnih nejednakosti s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Takve mjere ne predstavljaju diskriminaciju, već
legitimnu ustavnu politiku koja je usmjerena na postizanju stvarne ravnopravnosti osoba s invaliditetom.

Posebna zaštita osoba s invaliditetom

Ustav Republike Hrvatske izrijekom propisuje da država treba posvećivati osobama s invaliditetom i njihovom uključivanju u društveni život.        Ova odredba ima snažan normativni značaj: ona ne predstavlja samo deklaraciju, već ustavnu obvezu države da aktivno djeluje.            Pojam „ osobita skrb“ podrazumijeva:

1. osiguravanje pristupa obrazovanju

2. poticanje zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije

3. pristupačnost javnih prostora i usluga

4. dostupnost zdravstvene zaštite i socijalnih usluga5. uklanjanje arhitektonskih i komunikacijskih barijera.     

Time Ustav postavlja temelj za donošenje zakona i politika koje su usmjerene na položaju osoba s invaliditetom.

Socijalna država i pravo na socijalnu sigurnost 

Republika Hrvatska definirana je kao socijalna država. Ovo sustavno određenje ima izravan utjecaj na položaj osoba s invaliditetom. 

Pojam socijalne države podrazumijeva obvezu države da osigura minimalne uvjete za dostojanstven život svim građanima, osobito onima kojima iz objektivnih okolnosti, poput invaliditeta, nisu u mogućnosti samostalno svoje prihode ili ravnopravno sudjelovati na tržištu rada.

U tom kontekstu važna su sljedeća jamstva:

1. prava na socijalnu sigurnost   

2. prava na zdravstvenu zaštitu 

 3. prava na rad i slobodu rada  

 4. prava na obrazovanje

Za osobe s invaliditetom ova prava često zahtijevaju prilagodbu sustava – primjerice razumnu prilagodbu radnog mjesta, individualizirane obrazovne programe ili specifične oblike zdravstvene i rehabilitacijske skrbi.

Međunarodni pravni okvir kao dio ustavnog poretka

Posebnu važnost u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom ima činjenica da su međunarodni ugovori koji su ratificirani i objedinjeni u dio unutarnjeg pravnog poretka .            Republike Hrvatske te imaju pravnu snagu iznad samih zakona. Ključni dokument u ovom području je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska ratificirala.       Ova konvencija predstavlja prekretnicu jer invaliditet promatra kroz prizmu ljudskih prava, a ne isključivo iz medicinskog i socijalnog modela. Spomenuta konvencija obvezuje Republiku Hrvatsku na:

1. zabranu diskriminacije
 2. osiguravanje pristupačnosti           3. poštivanje autonomije i samostalnog života                            4. uključivanje osoba s invaliditetom u sve sfere društva                               5. zaštitu od nasilja i zlostavljanja6. sudjelovanje u političkom i javnom životu. 

S obzirom na njezin pravni status, sudovi i druga tijela dužni su tumačiti zakonodavstvo u skladu s Konvencijom.

Ustavni sud i sudska zaštita Ustavni sud Republike Hrvatske ima ključnu ulogu u zaštiti ustavnih prava. Svaka osoba koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava, može nakon iscrpljivanja redovitih pravnih sredstava podnijeti i ustavnu tužbu. 

U kontekst prava osoba s invaliditetom, Ustavni sud može ispitivati:

 1. ustavnost zakona i drugih propisa

 2. pojedinačne odluke tijela javne vlasti 

3. povrede načela jednakosti i zabrane diskriminacije

Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu. Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi. Najčešći problemi uključuju:

1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora. 

2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava 

3. sporost samih postupaka                                                      

4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija

Sudska praksa dodatno konkretizira ustavne norme i osigurava njihovu učinkovitu primjenu.

Izazovi u provedbi ustavnih jamstava Iako je ustavni okvir relativno razvijen i usklađen s međunarodnim standardima izazovi se javljaju u provedbi.

Najčešći problemi uključuju:

1. nedovoljnu pristupačnost javnih prostora.

  2. administrativne prepreke u ostvarivanju prava                    

3. sporost samih postupaka               

4. nedostatnu koordinaciju između različitih institucija            

5. neujednačenu primjenu propisa na lokalnoj razini 

Ustavna jamstva sama po sebi nisu dovoljna ako se ne osigura njihova dosljedna i učinkovita primjena u svakodnevnom životu.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ustavni okvir zaštite prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj postavlja čvrste temelje za ostvarivanje društvene jednakosti, dostojanstva i socijalne uključenosti. Načelo jednakosti, zabrana diskriminacije, posebna ustavna zaštita te uključenost međunarodnih standarda čine sustav koji je normativno usklađen s modernim pristupom ljudskim pravima. 

Međutim, stvarna vrijednost ustavnih odredbi mjeri se njihovom kvalitetnom primjenom u praksi. Izazov ne leži toliko u nedostatku normi, koliko u potrebi za njihovim dosljednim provođenjem, osiguravanju resursa i jačanju svijesti o pravima osoba s invaliditetom.

Zaštita prava osoba s invaliditetom nije samo pitanje pravne regulative – ona jepokazatelj razine demokratske zrelosti društva. Ustav daje okvir, ali je odgovornost
svih institucija i cijele zajednice da taj okvir ispuni stvarnim sadržajem i omogući osobama s invaliditetom punu i ravnopravnu participaciju u društvu.

U ovom članku govorit ćemo o Registru osoba s invaliditetom kao osnovnoj bazi osoba  s invaliditetom u Republici, s obzirom da je isti važan mnogim institucijama u osiguravanju mnogih prava za osobe s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom čine važan dio društva, a njihova prava, potrebe i doprinos zajednici zaslužuju punu pažnju i podršku. Kako bi se omogućilo učinkovito planiranje politika, praćenje stanja i poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj uspostavljen je      Registar osoba s invaliditetom (ROI).                                             

Ovaj registar predstavlja središnje mjesto prikupljanja, obrade i analize podataka o osobama s invaliditetom te je ključan alat za donošenje odluka u području socijalne politike, zdravstva, obrazovanja i zapošljavanja.

Što je Registar osoba s invaliditetom?

Registar osoba s invaliditetom je središnja, nacionalna baza podataka u kojoj se prikupljaju o osobama koje imaju utvrđeno oštećenje organizma ili invaliditet prema važećim zakonskim propisima. Njegov nositelj je Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), a registar djeluje na temelju zakonskih propisa i uz poštovanje najviših standarda zaštite osobnih podataka.                Cilj Registra osoba s invaliditetom nije samo evidencija broja osoba s invaliditetom, već i praćenje strukture invaliditeta, uzroka stupnja i posljedica oštećenja, kao i potreba koje žive s invaliditetom. Na temelju tih podataka moguće je boje razumjeti izazove s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, te planirati kvalitetnije usluge i mjere podrške.

Koje se informacije prikupljaju? 

U Registru osoba s invaliditetom nalaze se podaci koji se odnose na: 

• osnovne demografske informacije (dob, spol, prebivalište)
• uzrok i vrstu invaliditeta ( npr. motorički, senzorički, intelektualni, višestruki)
• stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti
• način nastanka invaliditeta (urođenim stečeni, posljedice bolesti ili ozljede)
• obrazovni i radni status osobe

Podaci se u Registar unose iz više izvora – bolnica , specijalističkih službi, vještačkih tijela, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i drugih institucija koje imaju zakonsku obvezu dostave podataka.

Zašto je registar važan?

Značaj Registra osoba s invaliditetom višestruk je: 

• planiranje politike i programa – državne i lokalne institucije koriste podatke iz Registra za planiranje socijalnih i zdravstvenih usluga, pristupačnost prostora, obrazovnih programa i zapošljavanja osoba s invaliditetom
• praćenje trendova – Registar omogućuje praćenje promjena u broju i strukturi osoba s invaliditetom kroz godine, što pomaže u prepoznavanju novih izazova
• znanstvena istraživanja – podaci iz Registra koriste se za istraživanja kojima se unaprjeđuju javne politike i prakse u području invaliditeta
• povećanje svijesti – statistički podaci doprinose razumijevanju s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, te podizanju svijesti u široj javnost .
  
• Koliko osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj ima utvrđen invaliditet?
• Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u Republici Hrvatskoj je registrirano više od 600000 osoba s invaliditetom, što čini oko 17% ukupnog stanovništva. Najčešći uzroci invaliditeta su bolesti mišićno – koštanog sustava. Značajan udio osoba s invaliditetom starije je životne dobi, no u registru su obuhvaćena i djeca kod kojih je utvrđeno tjelesno ili intelektualno oštećenje.
•   Zaštita osobnih podataka  
• Registar osoba s invaliditetom vodi se u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Podaci se obrađuju isključivo u svrhe od javnog interesa i ne mogu se koristiti za individualne komercijalne potrebe. 
• Pristup osobnim podacima imaju samo ovlaštene institucije, a svi javno objavljeni podaci dostupni su isključivo u statističkom anonimiziranom obliku. 
• Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Registar osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj predstavlja temeljni alat za razumijevanje potreba i položaja osoba s invaliditetom. Njegova važnost nadilazi puku statistiku – on omogućuje bolje planiranje politika, razvoj usluga i ostvarivanje prava koja osobama s invaliditetom jamče ravnopravnost i dostojanstvo.
• U vremenu kada se sve više naglašava važnost inkluzivnog društva, Registar osoba s invaliditetom pomaže da odluke i mjere budu utemeljene na točnim podacima, a ne na pretpostavkama. Samo tako se može graditi društvo u kojem svatko, bez obzira na tjelesne ili mentalne razlike, ima jednaku priliku za kvalitetan i ispunjen. 

Uvođenje inkluzivnog dodatka, koji je trebao predstavljati važan korak prema pravednijem sustavu socijalnih prava i podrške osobama s invaliditetom, umjesto osjećaja zajedništva i zadovoljstva donijelo je – podjele, nezadovoljstvo i osjećaj nepravde. Ono što je zamišljeno kao mehanizam jednakih mogućnosti, u praksi je pokazalo sve slabosti našeg društvenog sustava i razjedinjenost same zajednice osoba s invaliditetom.

Brojni korisnici ističu da su razlike u visini dodatka, kriteriji procjene te neujednačena provedba dodatno produbili jaz između različitih skupina osoba s invaliditetom. Dok jedni smatraju da su napokon prepoznate njihove stvarne potrebe i troškovi života, drugi ističu da su izostavljeni, podcijenjeni ili nepošteno kategorizirani.

Umjesto solidarnosti i zajedničke borbe za poboljšanje prava, pojavila se međusobna usporedba i sumnjičavost. Mnogi upozoravaju da se time slabi glas zajednice koja bi trebala nastupati jedinstveno, a ne podijeljeno po osnovi vrste, stupnja ili vidljivosti invaliditeta.

Stručnjaci i predstavnici udruga naglašavaju da inkluzivni dodatak nije smio postati povod za međusobno nerazumijevanje, već polazište za daljnje unaprjeđenje sustava i jasniju definiciju kriterija koji će svima omogućiti dostojanstven život.

Osobe s invaliditetom nisu i ne smiju biti jedne protiv drugih – jer cilj nije borba za „veći komad kolača“, nego stvaranje društva koje jednako prepoznaje potrebe svakoga. Ako nas je inkluzivni dodatak ičemu trebao naučiti, onda je to važnosti solidarnosti, zajedničkog glasa i jasnog zahtjeva: pravednost se ne smije mjeriti kroz usporedbu, nego kroz dostojanstvo.

O samom inkluzivnom dodatku što on jest kako se isti ostvaruje,o razinama  i svotama istoga smo već pisali no ono što se na žalost niti u javnosti niti među osobama s invaliditetom ne govori je pravo roditelja ( skrbnika ) da raspolaži spomenutim dodatkom .   U ovom članku ćemo govoriti upravo o tome ali i o sankcijama koje proizlaze iz kršenja prava .

Roditelji djece s invaliditetom često se pitaju imaju li pravo primati i koristiti financijska sredstva koja im pripadaju kroz inkluzivni dodatak. Ovaj dodatak namijenjen je podršci razvoja i uključivanja djece s posebnim potrebama te olakšavanju života njihovim obiteljima.              

Što je inkluzivni dodatak? 

Inkluzivni dodatak je financijska podrška koju država osigurava roditeljima ili skrbnicima djece s invaliditetom kako bi mogli pokriti dodatne troškove vezane uz obrazovanje, terapije, asistente u nastavi ili edukativne materijale.           Cilj dodatka je omogućiti djetetu bolje uključivanje u društvo i obrazovni sustav te olakšati svakodnevni život obitelji.

Prava roditelja i realnost 

Roditelji ili skrbnici imaju pravo primati i koristiti dodatak, ali sredstva bi idealno trebala biti namijenjena za potrebe djeteta s invaliditetom. 

Svjesni smo da mnoge obitelji žive u ekonomskim teškoćama, osobito kada jedan od roditelja nije zaposlen, pa dodatak često služi i kao dopuna kućnom budžetu. 

Kako bi se osigurala transparentnost, moglo bi se razmotriti uvođenje jednostavnog oblika dokazivanja u što su utrošena sredstva, primjerice kroz:

-Kratke izvještaje ili popis troškova vezanih uz obrazovanje, terapije ili materijale.

 - Sažetke koji pokazuju kako je dodatak koristio dijete u svrhu inkluzije. 

Takav pristup ne bi bio kaznen, već podržavajući, jer pomaže obiteljima da opravdano koriste sredstva, a istovremeno osigurava da se dodatak koristi za stvarnu dobrobit djeteta.

Prava korisnika dodatka 

Mlade osobe koje primaju dodatak također imaju pravo na aktivno sudjelovanje u odlučivanju o korištenju sredstava, koliko god to njihova dob i sposobnosti dopuštaju. Nerijetko se događa da roditelji raspolažu sredstvima u ime djeteta i opravdavaju  tvrdnjom da “djetetu novac ne treba jer im roditelji sve osiguravaju”. 

Takav pristup može ograničiti samostalnost i osjećaj odgovornosti kod djeteta ili mlade osobe.

Preporučuje se: 

-Uključivanje korisnika u odluke o korištenju dodatka.            

-Transparentnost i edukacija – roditelji trebaju objašnjavati svrhu i mogućnosti korištenja dodatka.                                     

 - Jednostavan sustav praćenja sažeti izvještaji ili konzultacije s korisnikom mogu osigurati da se prava djeteta poštuju, a sredstva koriste u njegovu dobrobit.

Sankcije u slučaju nepravilnog korištenja 

Ako se sredstva koriste na način koji je jasno u suprotnosti sa svrhom dodatka, mogu se primijeniti sankcije, uključujući:    

 1.Povrat sredstava – nepravilno potrošeni novac može se tražiti da se vrati. 

2.Obustava isplate dodatka – daljnja isplata može biti privremeno ili trajno zaustavljena dok se ne ispuni svrha korištenja. 

3.Zakonske posljedice – u slučajevima namjernog lažnog prikazivanja podataka radi pribavljanja novca, roditelj može snositi kaznenu odgovornost ili novčane kazne. 

4.Utjecaj na druga prava zloupotreba dodatka može dovesti do provjere i ograničenja drugih prava ili naknada koje obitelj prima.

Članak zalječujemo činjenicom kako roditelji djece s invaliditetom imaju pravo primati i koristiti inkluzivni dodatak, a uvođenje jednostavnog sustava dokazivanja svrhe trošenja može pomoći da sredstva budu iskorištena pravedno i transparent no, uzimajući u obzir ekonomske izazove obitelji. 

Uključivanje samih korisnika u odlučivanje dodatno osnažuje njihovu samostalnost, odgovornost i kvalitetu života, što je primarni cilj ovog sustava podrške.

U Hrvatskoj mnoge osobe s invaliditetom formalno imaju prava i naknade, no u praksi nemaju kontrolu nad vlastitim sredstvima, dok skrbnici raspolažu tim novcem

Prava osoba s invaliditetom često su zaštićena zakonima, no u stvarnosti mnogi i dalje ostaju uskraćeni za osnovnu autonomiju. Jedan od najčešćih problema jest oduzimanje osobne i financijske kontrole od strane roditelja ili skrbnika, što ozbiljno ugrožava život, dostojanstvo i samostalnost osobe.

Ograničavanje autonomije kroz skrb:

Mnogi roditelji ili skrbnici preuzimaju kontrolu nad životom i odlukama osoba s invaliditetom, uključujući raspodjelu financijskih sredstava koja su formalno namijenjena samoj osobi. Takve prakse ne samo da narušavaju pravo na samostalno odlučivanje, nego često dugoročno utječu na psihičko zdravlje, samopouzdanje i sposobnost sudjelovanja u društvu.

Financijsko kršenje prava i autonomije:

Naknade i dodaci, poput inkluzivnog dodatka ili statusa roditelja njegovatelja, trebali bi služiti za podršku osobama s invaliditetom i omogućiti im veći stupanj samostalnosti. No u praksi ta sredstva često završavaju u rukama roditelja ili skrbnika, dok osoba kojoj pripadaju nema kontrolu niti koristi od njih. 

Time se ne krši samo financijsko pravo, već i temeljno ljudsko pravo – pravo na slobodu odlučivanja o vlastitom životu. Kada roditelji ili skrbnici raspolažu naknadama umjesto djeteta ili štićenika, osoba gubi mogućnost samostalnog odlučivanja, što direktno ograničava njezinu autonomiju i životnu slobodu.

Problemi s uključivanjem u centre i usluge u zajednici:

Nerijetko roditelji ne žele djecu s posebnim potrebama uključiti u centre za odgoj i obrazovanje ili u centre za pružanje usluga u zajednici, jer uključivanje više sati dnevno može utjecati na pravo roditelja na naknadu ili na iznos inkluzivnog dodatka.

To stavlja obitelji u nemoguć položaj: birati između prava djeteta na obrazovanje i podršku te vlastite financijske sigurnosti. Posljedica je gubitak autonomije i osjećaj nemoći kod osoba s invaliditetom, dok sustav formalno potvrđuje prava koja se u praksi ne ostvaruju. Iz svega navedenog možemo zaključiti  kako autonomija i financijska samostalnost osoba s invaliditetom nisu privilegija – to su temeljna ljudska prava.

Javnost, institucije i zakonodavci moraju osigurati da prava koja formalno postoje budu stvarno ostvariva, kako bi svaka osoba mogla živjeti samostalno, dostojanstveno i s punom kontrolom nad vlastitim životom.

USLUGA OSOBNE ASISTENCIJE: ŠTO DONOSE IZMJENE NAKON ODLUKEUSTAVNOG SUDA ?

Od 1. srpnja 2023. na snagu je stupio Zakon o osobnoj asistenciji (»Narodne novine «broj: 71/23), prvi put definirajući osobnu asistenciju kao zakonsko pravo osoba s invaliditetom. Time su korisnicima osigurani veći obuhvat i jača podrška u svakodnevnom životu. U prosincu 2025. Ustavni sud ukinuo je pojedine odredbe Zakona (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2025_12_154_2313.html) — a Vlada je uredbom osigurala provedbu odluke kako bi se spriječila pravna praznina i zaštitila prava korisnika.

ŠTO JE OSOBNA ASISTENCIJA?Osobna asistencija je oblik podrške osobama s težim invaliditetom u obavljanju svakodnevnih aktivnosti — od kretanja i kućanskih poslova do korištenja javnih usluga i sudjelovanja u zajednici.

ŠTO JE UKINUO USTAVNI SUD?Odlukom od 16. prosinca 2025. godine ukinute su pojedine odredbe, i to:

- ukida se dobna granica za ostvarivanje prava;                 

- uklanjaju se zapreke za priznavanje prava na osobnu asistenciju;- uvodi se nova regulacija uvjeta za osobne asistente (uz razdoblje prilagodbe);

- ukida se propisani raspon i maksimalan broj sati usluge;

- uvodi se pravo na uslugu od prvog dana korištenja.

TKO IMA PRAVO NA USLUGU?

Pravo na osobnu asistenciju imaju djeca i odrasli s invaliditetom, uključujući:                                           

- korisnike pomoći u kući;                  

- osobe čiji članovi obitelji ostvaruju status roditelja njegovatelja/njegovatelja;

- korisnike čiji članovi obitelji imaju status njegovatelja prema drugim propisima(HRVI);                                 

- korisnike pomoćnika u nastavi.

OPSEG USLUGE I PROCJENA POTREBA

Novi sustav procjene omogućuje fleksibilniji pristup:              

- moguća je dodjela i do 24 sata asistencije dnevno;                

- uzimaju se u obzir funkcionalne sposobnosti, socijalne i materijalne okolnosti te individualne potrebe korisnika.

PRIJELAZNE ODREDBE

Pravo na uslugu počinje od izvršnosti rješenja, a ne prvog dana korištenja. Korisnici koji su koristili uslugu na dan 19. prosinca 2025. nastavljaju koristiti uslugu do donošenja novog izvršnog rješenja koje će po službenoj dužnosti pokrenuti Hrvatski zavod za socijalni rad. Ako se utvrdi veći broj sati od onoga koji je na snazi, razlika se nadoknađuje na zahtjev korisnika ili njegovog zakonskog zastupnika.   

Novi korisnici - djeca i osobe s invaliditetom koje ranije nisu mogle podnijeti zahtjev zbog zakonskih ograničenja ostvaruju pravo od 19. prosinca 2025. ako zahtjev podnesu uroku od šest mjeseci od donošenja Uredbe.

Ove izmjene donose širi pristup usluzi, veći broj sati osobne asistencije i snažniju pravnu zaštitu osoba s invaliditetom, uz naglasak na individualnim potrebama svakog korisnika.

Posebno je važno naglasiti da sada i djeca mogu biti korisnici usluge osobne asistencije .Time se osigurava rana podrška, veća uključenost u obrazovanje, obitelj i zajednicu, što u velikoj mjeri pridonosi kvaliteti života i budućoj samostalnosti.