PRAVO

Postupku stavljanja punoljetne osobe pod skrbništvo i imenovanja joj skrbnika prethodi postupak lišenja poslovne sposobnosti koji je izvanparnični postupak koji se vodi pri općinskom sudu. Stoga u ovome članku govorimo o dvama institutima međusobno povezanima.

LIŠENJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI 

Za razliku od pravne sposobnosti koja postoji od rođenja, poslovna sposobnost označava sposobnost fizičke osobe da vlastitim izjavama volje stječe prava i preuzima obaveze, odnosno da samostalno i valjano sudjeluje u pravnom poretku. U okviru hrvatskog zakonodavstva osoba stječe poslovnu sposobnost punoljetnošću odnosno iznimno i prije punoljetnosti sklapanjem braka. 

Pojedine osobe, zbog različitih okolnosti mogu biti spriječene u potpunosti štiti svoja prava i interese, bilo zato što ne razumiju značenje i posljedice vlastitih radnji, bilo što ne mogu samostalno postupati u pravnom prometu. Najčešći razlozi za to su duševne bolesti, intelektualne teškoće ili druge vrste invaliditeta. Radi zaštite prava, sigurnosti i dobrobiti takvih osoba, zakonodavac je uveo institut lišenja poslovne sposobnosti, kojim se omogućuje da se osoba u određenoj mjeri pravno zaštiti. Postupak lišenja poslovne sposobnosti, kao i institut skrbništva nad odraslim osobama, uređen je Obiteljskim zakonom(dalje u tekstu: ObZ).

Hrvatsko zakonodavstvo, prilikom tumačenja i primjene tih odredbi, dužno je svoje postupke uskladiti s odredbama i duhom Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom koja afirmira pristup utemeljen na pravima i jednakosti osoba s invaliditetom. Važeći ObZ poznaje institut djelomičnog i potpunog lišenja poslovne sposobnosti. Novelom iz prosinca 2023. godine (»Narodne novine«, broj: 156/23) u Zakon se uvodi mogućnost potpunog lišenja poslovne sposobnosti, ali pod točno propisanim uvjetima – osoba koja nije sposobna ostvariti smislen kontakt s drugom osobom i izraziti svoju volju (čl. 234. st. 2. ObZ-a).

Prije donošenja rješenja o lišenju poslovne sposobnosti sud će pribaviti stručno mišljenje vještaka odgovarajuće grane medicine o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti i o utjecaju toga stanja na njezine sposobnosti zaštite svojega pojedinog prava ili skupine prava, ili na ugrožavanje prava i interesa drugih osoba (čl. 234. st. 3. ObZ-a).                 

Rješenjem o lišenju poslovne sposobnosti osobe sud će odrediti radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzeti (čl. 234. st. 4. ObZ-a).            

Hrvatski zavod za socijalni rad (dalje u tekstu: HZSR) osobi za koju je pokrenut postupak radi lišenja poslovne sposobnosti imenuje posebnog skrbnika, osim ako je ta osoba ovlastila punomoćnika. Poseban skrbnik je osoba s položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo iz čl. 544. ObZ-a. Ako je osoba u odnosu na koju se vodi postupak radi lišenja poslovne sposobnosti u obliku javnobilježničke isprave odredila osobu za koju želi da ju zastupa u postupku radi lišenja poslovne sposobnosti (anticipirana naredba), HZSR će tu osobu imenovati posebnim skrbnikom ako ispunjava ostale pretpostavke za imenovanje skrbnikom propisane tim Zakonom. 

Postupak radi lišenja poslovne sposobnosti može pokrenuti sud po službenoj dužnosti, HZSR, bračni drug osobe prema kojoj se provodi postupak, njezini krvni srodnici u ravnoj lozi, a u pobočnoj lozi do drugog stupnja (čl. 296. ObZ-a). 

Osobu u odnosu na koju se provodi postupak radi lišenje poslovne sposobnosti će po nalogu suda osobno i neposredno pregledati vještak, koji će o rezultatima pregleda dati pisani nalaz i mišljenje. 

Medicinsko vještačenje je okosnica postupka radi lišenja poslovne sposobnosti jer niti jedan sudac nema dovoljno znanja koja bi mu omogućila da u tako osjetljivim postupcima odlučuje vodeći se samo vlastitim ponajprije pravničkim spoznajama. One po prirodi trebaju biti upotpunjene psihijatrijskim nalazima odnosno mišljenjem.

Nalaz psihijatra vještaka nije izjava o dijagnozi, niti prikaz rezultata testova nego integracija svih nalaza koji daju sliku pacijentovog stvarnog života, kako on živi sa svojom bolesti, što može ili ne može napraviti, koji su mu rizični faktori, može li živjeti samostalno, ugrožava li svoja prava i interese (npr. zdravlje, sigurnost, imovinu), koji stupanj podrške mu je potreban...). Kada se radi o lišenju poslovne sposobnosti, mora biti očigledno da je to u najboljem interesu te osobe.

Imenovanje skrbnika i zapreke za imenovanje 

HZSR nakon pravomoćnosti rješenja o lišenju poslovne sposobnosti provodi upravni postupak stavljanja pod skrbništvo i imenovanja skrbnika. Skrbnikom se imenuje osoba koja posjeduje osobna svojstva i sposobnosti potrebne za zaštitu prava i interesa štićenika. 

Zakon propisuje nekoliko ključnih uvjeta koje potencijalni skrbnik mora ispunjavati. Prvenstveno se za skrbnika imenuje bračni drug, srodnik ili osoba bliska štićeniku koja pristaje preuzeti skrbništvo i s kojom štićenik nije u sukobu interesa. Skrbnik ne može biti osoba koja je lišena prava na roditeljsku skrb, koja je lišena poslovne sposobnosti kao ni osoba čiji su interesi u suprotnosti s interesima štićenika. Nadalje, skrbnikom ne može biti imenovana osoba od koje se, s obzirom na njezino ponašanje i osobine te odnose sa štićenikom, ne može očekivati da će pravilno obavljati dužnosti skrbnika.         

Zbog sukoba interesa skrbnikom ne može biti imenovana osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju kao ni osoba s čijim je bračnim, odnosno izvanbračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Budući da je odgovoran za funkcioniranje sustava i razmatranje pritužbi  ni upravitelj područnog ureda HZSR ne može biti imenovan skrbnikom. 

Zbog odgovornosti za zakonito postupanje unutar ovlasti HZSR skrbnikom ne može biti imenovan ni službenik koji obavlja pravne poslove skrbništva u tom područnom uredu HZSR (čl. 247. st. 6. ObZ-a). 

 Dužnosti skrbnika

Skrbnik je dužan poduzimati mjere da se štićenik osposobi za samostalan život i rad, savjesno se brinuti o osobnim i imovinskim pravima i obvezama štićenika te o dobrobiti štićenika, a u skladu s odlukom suda o opsegu lišenja poslovne sposobnosti njegova štićenika. 

Prije poduzimanja mjera zaštite osobe štićenika ili njegovih imovinskih interesa skrbnik je uvijek dužan razmotriti mišljenje ,želje  i osjećaje štićenika te ih uzeti u obzir, osim ako je to u suprotnosti s dobrobiti štićenika.

O poduzetim mjerama te eventualnim razlozima za odbijanje želja štićenika skrbnik je dužan sastaviti bilješku kao sastavni dio izvješća o radu skrbnika. Skrbnik će nastojati punoljetnog štićenika, ovisno o njegovu zdravstvenom stanju i sposobnostima, poticati na osamostaljivanje, uključivati ga s obzirom na stanje u svakodnevni život i slobodne aktivnosti, o čemu je dužan sastaviti bilješku koja je sastavni dio izvješća o radu skrbnika. 

Radi zaštite imovinskih interesa HZSR će bez odgode popisati i opisati imovinu štićenika lišenog poslovne sposobnosti. Raspolaganje i upravljanje imovinom povjerava se  skrbniku u opsegu koji ovisi o odluci suda o lišenju poslovne sposobnosti.   Kad štićenik ima nepokretnu imovinu, HZSR procijenit će njezinu vrijednost na temelju raspoloživih podataka.   Ako se utvrdi potrebnim, procijenit će se i vrijednost pokretne imovine štićenika. Potrebno je točno utvrditi što pripada imovini štićenika i popisati je. Popisu imovine prisustvuju članovi povjerenstva u sastavu: predstavnik HZSR, predstavnik županije, skrbnik, osoba kod koje se imovina nalazi i štićenik ako je sposoban shvatiti o čemu je riječ.  

Mjere za osiguranje imovine štićenika potrebno je poduzeti i prije donošenja rješenja o skrbništvu.       Kad utvrdi da je to potrebno, HZSR rad će popisati i opisati imovinu osobe lišene poslovne sposobnosti i prije donošenja rješenja o imenovanju skrbnika.   Nakon imenovanja skrbnika štićenikova će se imovina povjeriti na upravljanje skrbniku. HZSR može i prije donošenja rješenja o imenovanju skrbnika zatražiti od zemljišnoknjižnog odjela općinskog suda na području kojega osoba lišena poslovne sposobnosti ima nekretnine da izvrši zabilježbu pokretanja postupka za imenovanje skrbnika u zemljišne knjige kako bi se dodatno zaštitila štićenikova imovina od nedopuštenih raspolaganja.

Prethodno odobrenje HZSR 

Za poduzimanje važnijih mjera o osobi, osobnim stanjima, zdravlju štićenika ili imovini štićenika, ovisno u kojem je dijelu štićenik lišen poslovne sposobnosti, skrbniku je potrebno prethodno odobrenje HZSR. Važnijom mjerom o osobi ili osobnom stanju štićenika smatra se rješenje o smještaju u dom, udomiteljsku obitelj, o promjeni prebivališta ili boravišta, o promjeni osobnog imena i o drugim mjerama koje mogu znatno utjecati na prava i obveze štićenika. Skrbniku nije potrebno prethodno odobrenje za obavljanje redovitih poslova koji se odnose na osobna stanja te poslova redovitog upravljanja imovinom, osim ako rješenjem HZSR nije određeno drukčije.   

U tim delikatnim situacijama doista nije lako odrediti okvir djelovanja skrbnika. Dosljedna i učinkovita zaštita prava štićenika trebala bi se u slučaju zakonskih dvojbi i nedorečenosti pravnog sustava graditi na načelima skrbništva kao suvremenog pravnog instituta: načelu nužnosti, načelu primjerenosti ,načelu razmjernosti, načelu individualizacije mjera zaštite, te na općem načelu, koje bi trebalo prožimati cjelovit sustav zaštite: načelu dobrobiti štićenika.

Izvješće skrbnika             

Radi praćenja prilika glede stanja štićenika skrbnik je dužan svakih šest mjeseci i kada to zatraži HZSR, podnijeti izvješće o svojem radu i o stanju štićenikove imovine. Skrbnik koji je dužan uzdržavati štićenika, na temelju zakonske obveze uzdržavanja kao obiteljsko pravnog instituta, dužan je svake godine i kad to zatraži HZSR podnijeti izvješće o svojem radu i stanju štićenikove imovine. Bez obzira na to o kojem je skrbniku riječ, skrbnik je dužan podnijeti izvješće u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik (čl. 262. ObZ-a). U izvješću skrbnik mora navesti kako se brinuo o osobi štićenika, njegovu zdravlju, zaštiti njegovih prava i dobrobiti. Izvješće mora sadržavati podatke o tome koje je mjere skrbnik poduzeo da bi osposobio štićenika za samostalan život, podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom, o prihodima i rashodima štićenika i druge podatke bitne za osobu štićenika u proteklom razdoblju ovisno o dijelu u kojem je štićenik lišen poslovne sposobnosti.        U slučaju da je skrbnikom imenovana osoba zaposlena u HZSR, ta je osoba dužna podnijeti izvješće stručnom vijeću HZSR. Zavod je dužan pozorno razmotriti izvješće skrbnika, o tome sastaviti bilješku, a u slučaju potrebe poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite dobrobiti štićenika (čl. 262.ObZ-a).

Odgovornost skrbnika

Skrbnik odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju svojih dužnosti ili zlouporabom položaja i ovlasti.                            HZSR procijenit će iznos štete i pozvati skrbnika da je u određenom roku naknadi te istodobno podnijeti zahtjev sudu da se štićenikova tražbina osigura na imovini skrbnika.      

Ako skrbniku određenom roku ne naknadi štetu, štićenik,HZSR ili posebni skrbnik u ime štićenika podnijet će tužbu radi naknade štete. Radi zaštite štićenikovih prava koja su povrijeđena nepravilnim radom skrbnika ili zlouporabom položaja i ovlasti HZSR dužan je prema skrbniku poduzeti i druge mjere propisane zakonom. Skrbnik je osoba koja je imenovana radi zaštite onih najranjivijih članova zajednice, stoga je i u važećem Kaznenom zakonu posebno naglašena njihova odgovornost: zbog povrede djetetovih prava, roditelj, posvojitelj, skrbnik ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine(čl. 177.). Kaznenim djelom zlouporaba povjerenja (čl. 240.) posebno je naglašena odgovornost skrbnika propisivanjem strože kazne: „Tko zastupajući imovinske interese druge osobe zlouporabi zakonom ili ugovorom dane mu ovlasti i time prouzroči imovinsku štetu osobi čije interese zastupa,    kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Ako to počini roditelj, skrbnik ili odvjetnik, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“  

 Zaključno

Svrha postupka lišenja poslovne sposobnosti i postavljanja skrbništva nad odraslim osobama ne smijese promatrati kao puko oduzimanje prava, nego kao iznimna i krajnja mjera zaštite osobe koja zbog trajnih ili teških poteškoća nije u stanju brinuti se o vlastitim pravima i interesima. Temeljna je zadaća sustava pronaći ravnotežu između zaštite osobe i očuvanja njezina dostojanstva, autonomije i sudjelovanja u donošenju odluka koje je se tiču. Moderni pristupi sve više naglašavaju načelo supsidijarnosti, individualizirane mjere te osnaživanje i potpomognuto odlučivanje, a ne potpunu zamjenu volje. Stoga je ključno da svaki postupak bude pažljivo, stručno i proporcionalno proveden, uz redoviti nadzor i preispitivanje, kako bi zaštita zaista služila interesu osobe - a ne formalnosti sustava.

Autor: Ana Galić, mag. iur., objavljeno: 02.01.2026.   

U ovom čanku govorit ćemo o etičkim dilemama koje se pojavljuju radu s osobama sinvaliditetom, kako takva pristup može utjecati na pristup prema osobama sinvaliditetom i zašto je važno kako ispravno pristupiti svakoj osobi s invaliditetom.

Svako društvo pokazuje svoju razinu humanosti i razvijenosti kroz odnos premasvojim najranjivijim članovima. 

Među njima posebno mjesto zauzimaju osobe sinvaliditetom, koje čine značajan dio populacije i koje svojim iskustvima,sposobnostima i doprinosima obogaćuju zajednicu u kojoj žive. Tijekom posljednjih desetljeća došlo je do značajnih promjena u razumijevanju invaliditeta. Nekada dominantni medicinski model, koji je invaliditet promatrao prvenstveno kao osobni nedostatak ili zdravstveni problem pojedinca, postupno je ustupio mjesto suvremenijem pristupu koji invaliditet promatra kroz interakciju pojedinca i okoline.

Danas se sve više naglašava socijalni i ljudskopravaški model, prema kojemprepreke ne proizlaze isključivo iz zdravstvenog stanja osobe, nego i iz društvenih, arhitektonskih, komunikacijskih i institucionalnih ograničenja.

Takav pomak donio je i nove izazove. 

Stručnjaci koji rade s osobama s invaliditetom– socijalni radnici, edukacijski rehabilitatori, psiholozi, liječnici, medicinske sestre,radni terapeuti, fizioterapeuti, odgojno-obrazovni djelatnici, osobni asistenti i brojni drugi – svakodnevno se susreću sa situacijama u kojima nije dovoljno primijeniti samo stručna znanja i zakonske propise. 

Njihov rad zahtijeva donošenje odluka kojeimaju snažne etičke implikacije i koje često uključuju sukob između različitihvrijednosti, prava i interesa.

Etičke dileme nastaju onda kada ne postoji jednoznačno ispravno rješenje, odnosno kada svaka moguća odluka nosi određene prednosti, ali i potencijalne negativne posljedice. U radu s osobama s invaliditetom takve su situacije osobito izražene jer uključuju pitanja autonomije, dostojanstva, privatnosti, samoodređenja, zaštite od rizika, ravnopravnosti i pristupačnosti. 

Dodatnu složenost predstavlja činjenica daosobe s invaliditetom nisu homogena skupina. Njihove potrebe, sposobnosti, životneokolnosti i osobni izbori izrazito su različiti, zbog čega univerzalna rješenja često nisu primjerena.

Jedna od najčešćih etičkih dilema odnosi se na odnos između autonomije osobe i njezine zaštite. 

Stručnjaci se nerijetko nalaze u situacijama u kojima osoba želi donijeti odluku koju okolina smatra rizičnom ili nepovoljnom. Primjerice, osoba s intelektualnim teškoćama može izraziti želju da živi samostalno, iako članovi obitelji i stručnjaci smatraju da za to nema dovoljno razvijene vještine. 

Slično tome, osoba s tjelesnim invaliditetom može odbiti određenu vrstu pomoći ili rehabilitacije, unatoč preporukama stručnjaka.

S druge strane, potpuno zanemarivanje potencijalnih rizika također nije etički opravdano. 

Stručnjaci imaju profesionalnu i moralnu odgovornost upozoriti na moguće posljedice određenih odluka te osigurati da osoba raspolaže svim relevantnim informacijama. 

Etički prihvatljiv pristup nalazi se između ove dvije krajnosti – u podržanom donošenju odluka.              

To podrazumijeva pružanje odgovarajuće podrške kako bi osoba mogla razumjeti informacije, procijeniti mogućnosti i izraziti vlastite preferencije, uz maksimalno očuvanje njezine autonomije.

Još jedna česta etička dilema povezana je s pitanjem informiranog pristanka. 

U suvremenoj praksi informirani pristanak smatra se temeljnim pravom svakog pojedinca. 

Međutim, u radu s osobama koje imaju intelektualne teškoće ,komunikacijske teškoće ili određena neurološka stanja, postavlja se pitanje na koji način osigurati da osoba zaista razumije informacije koje prima.

Informirani pristanak ne smije se svesti na formalno potpisivanje obrasca. 

Njegova je suština u razumijevanju sadržaja i posljedica odluke. 

To znači da stručnjaci trebajuprilagoditi način komunikacije sposobnostima i potrebama osobe. 

U praksi to možeuključivati uporabu jednostavnijeg jezika, vizualnih prikaza, dodatnog vremena zaobjašnjenje ili uključivanje osoba od povjerenja. 

Etička dilema javlja se onda kadastručnjaci procijene da osoba ne razumije dovoljno, ali istovremeno žele poštovatinjezino pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču njezina života.

Pitanje privatnosti i povjerljivosti predstavlja još jedno osjetljivo područje. 

Osobe sinvaliditetom često koriste različite oblike podrške, zbog čega velik broj ljudi možeimati pristup njihovim osobnim podacima. 

Podaci o zdravstvenom stanju, obiteljskim okolnostima, financijskoj situaciji ili psihološkim procjenama izrazito su osjetljivi i zahtijevaju posebnu razinu zaštite.

U svakodnevnom radu nije neuobičajeno da članovi obitelji očekuju detaljneinformacije o osobi, osobito ako su aktivno uključeni u pružanje skrbi. 

Međutim,postavlja se pitanje gdje završava pravo obitelji na informiranost, a gdje počinje pravoosobe na privatnost. 

Ova dilema posebno dolazi do izražaja kod punoljetnih osoba sinvaliditetom koje žele zadržati određeni stupanj privatnosti od svojih najbližih.

Stručnjaci se tada nalaze između dva legitimna interesa: potrebe za suradnjom sobitelji i obveze čuvanja profesionalne tajne. 

U takvim situacijama važno je voditi senačelom minimalnog otkrivanja podataka, odnosno dijeliti samo one informacije kojesu nužne i za koje postoji odgovarajuća pravna i etička osnova.

Poseban izazov predstavlja i pitanje dostojanstva. Dostojanstvo je univerzalna ljudska vrijednost koja ne ovisi o sposobnostima, produktivnosti ili stupnju samostalnosti pojedinca. Unatoč tome, osobe s invaliditetom još uvijek se često suočavaju s različitim oblicima diskriminacije, stereotipa i podcjenjivanja.

U profesionalnoj praksi ponekad se mogu uočiti obrasci ponašanja koji, iakonenamjerni, narušavaju dostojanstvo osobe. 

To uključuje obraćanje članovima obiteljiumjesto samoj osobi, donošenje odluka bez njezina sudjelovanja, korištenje ne primjerenog jezika ili pretpostavljanje da osoba nije sposobna razumjeti situaciju. Takvi postupci mogu imati dugoročne posljedice na samopoštovanje i osjećaju uključenosti.

Etički odgovoran rad podrazumijeva prepoznavanje osobe prije invaliditeta. Izrazipoput „osoba s invaliditetom“ nisu samo terminološko pitanje, nego odražavaju načinna koji društvo promatra pojedinca. 

Naglasak se stavlja na osobu kao cjelovitoljudsko biće, a ne na njezino zdravstveno stanje ili funkcionalna ograničenja.

Dileme se javljaju i u području zapošljavanja. Poslodavci i stručnjaci koji sudjeluju uprofesionalnoj rehabilitaciji često se suočavaju s pitanjem kako osiguratiravnopravnost, a istovremeno uvažiti specifične potrebe pojedinca. 

Treba li osobi omogućiti određene prilagodbe koje drugi zaposlenici nemaju? Predstavlja li to povlašteni položaj ili ostvarivanje jednakih mogućnosti?

Načelo jednakosti ne podrazumijeva da svi ljudi trebaju biti tretirani identično.

Naprotiv, pravednost često zahtijeva individualizirani pristup. Prilagodbe radnog mjesta, fleksibilno radno vrijeme ili uporaba asistivne tehnologije nisu privilegije, već sredstva kojima se osigurava ravnopravno sudjelovanje. Etička dilema nastaje kada ograničeni resursi onemogućuju provedbu svih potrebnih prilagodbi ili kada interesi različitih zaposlenika dolaze u međusobni sukob.

Slično tome, u obrazovnom sustavu postavlja se pitanje inkluzije. 

Ideja uključivog

obrazovanja temelji se na uvjerenju da sva djeca imaju pravo učiti zajedno, bez obzira na svoje različitosti. Međutim, provedba inkluzije u praksi često otvara brojna etička pitanja. Mogu li redovne škole uvijek zadovoljiti potrebe učenika s invaliditetom? Postoji li opasnost da formalna uključenost zamijeni stvarnu participaciju?

U nekim slučajevima roditelji smatraju da bi specijalizirani oblici obrazovanja pružili kvalitetniju podršku, dok drugi inzistiraju na punoj inkluziji. Stručnjaci se tada suočavaju s potrebom usklađivanja interesa djeteta, želja roditelja i mogućnosti sustava. Nijedna odluka nije jednostavna jer svaka nosi potencijalne koristi, ali i određene rizike.

Važna etička tema odnosi se i na pitanje kvalitete života. Tko ima pravo procjenjivatikvalitetu života druge osobe? 

Povijest pokazuje da su osobe s invaliditetom često bile izložene predrasudama prema kojima njihov život nužno podrazumijeva patnju ili manju vrijednost. Takve pretpostavke mogu imati ozbiljne posljedice, osobito u zdravstvenom sustavu i pri donošenju odluka o raspodjeli resursa.

Istraživanja pokazuju da osobe s invaliditetom često procjenjuju vlastitu kvalitetuživota znatno pozitivnije nego što to pretpostavlja šira javnost. To ukazuje na važnost uvažavanja subjektivne perspektive pojedinca. 

Etički neprihvatljivo bilo bi donositizaključke o vrijednosti nečijeg života na temelju vanjskih procjena i stereotipa.

Jedna od osjetljivijih tema odnosi se na reproduktivna prava i roditeljstvo osoba sinvaliditetom. 

Unatoč značajnom napretku, još uvijek postoje predrasude prema idejida osobe s invaliditetom mogu biti uspješni roditelji. 

U prošlosti su pojedine zemljeprovodile prisilne sterilizacije osoba s invaliditetom, što danas predstavlja jedan od najozbiljnijih primjera kršenja ljudskih prava.

Suvremeni pristup polazi od pretpostavke da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava na obiteljski život kao i svi drugi građani. 

Ipak, etičke dileme i dalje postoje, osobito u situacijama kada stručnjaci procjenjuju roditeljske kapacitete ili kada se postavlja pitanje potrebne razine podrške. Ključno je razlikovati invaliditet od roditeljske nekompetentnosti te izbjeći donošenje zaključaka temeljenih na predrasudama.

Razvoj novih tehnologija otvorio je dodatna etička pitanja. 

Asistivne tehnologije,umjetna inteligencija i digitalna rješenja značajno su unaprijedili kvalitetu životabrojnih osoba s invaliditetom. 

Međutim, istovremeno se pojavljuju dileme vezane uz dostupnost, financijsku pristupačnost i zaštitu podataka.

Primjerice, uređaji koji prate zdravstveno stanje korisnika mogu povećati sigurnost,ali i otvoriti pitanja privatnosti. 

Tko ima pristup prikupljenim podacima? Koliko dugo se oni čuvaju? Mogu li biti zloupotrijebljeni? 

Etička načela zahtijevaju da tehnološkinapredak uvijek bude usmjeren na osnaživanje pojedinca, a ne na povećanjekontrole nad njegovim životom.

Posebno zahtjevne situacije javljaju se tijekom kriznih okolnosti, poput prirodnih katastrofa, pandemija ili drugih izvanrednih događaja. Pandemija bolesti COVID-19 pokazala je da osobe s invaliditetom često snose nerazmjeran teret kriznih situacija. 

Ograničen pristup zdravstvenim uslugama, prekid rehabilitacijskih programa i socijalna izolacija dodatno su naglasili postojeće nejednakosti.

Tijekom takvih okolnosti stručnjaci se suočavaju s pitanjima piratizacije resursa.

Kako osigurati pravednu raspodjelu zdravstvene skrbi? 

Na koji način zaštititi najugroženije skupine bez dodatnog ograničavanja njihovih prava? 

Ovakve dileme podsjećaju da etičke odluke nikada nisu isključivo teorijske, već imaju vrlo konkretne posljedice na svakodnevni život ljudi.

Neizostavno je spomenuti i emocionalni aspekt rada stručnjaka. 

Profesionalci koji rade s osobama s invaliditetom često razvijaju snažne odnose sa svojim korisnicima i njihovim obiteljima. 

Takva bliskost može biti izvor kvalitetnije podrške, ali istovremeno povećava rizik od narušavanja profesionalnih granica. Stručnjaci se ponekad nalaze u situacijama u kojima osjećaju potrebu učiniti više nego što njihove profesionalne uloge dopuštaju.

Održavanje ravnoteže između empatije i profesionalne objektivnosti predstavlja trajni izazov. Pretjerana emocionalna uključenost može dovesti do profesionalnog sagorijevanja, dok pretjerana distanca može umanjiti kvalitetu odnosa i podrške. Stoga etička kompetentnost uključuje i sposobnost prepoznavanja vlastitih granica te kontinuirano profesionalno usavršavanje i superviziju.

Važno je naglasiti da etičke dileme nisu pokazatelj neuspjeha sustava ili stručnjaka.

Naprotiv, njihovo postojanje svjedoči o složenosti ljudskih odnosa i potrebi za promišljenim pristupom. 

Ne postoji univerzalna formula koja može ponuditi točne odgovore na sva pitanja. 

Svaka situacija zahtijeva individualnu procjenu, otvorenu komunikaciju i spremnost na preispitivanje vlastitih stavova.

U radu s osobama s invaliditetom etika ne smije biti promatrana kao skup apstraktnih načela zapisanih u profesionalnim kodeksima. 

Ona se očituje u svakodnevnim odlukama: načinu na koji se obraćamo osobi, poštujemo njezine izbore, štitimo
njezinu privatnost i osiguravamo njezino pravo na ravnopravno sudjelovanje u društvu. 

Upravo u tim malim, svakodnevnim postupcima krije se istinsko značenje profesionalne odgovornosti.

U konačnici, etičan rad s osobama s invaliditetom ne znači donositi odluke umjestonjih, nego stvarati uvjete u kojima će moći živjeti dostojanstveno, samostalno i ravnopravno. 

To je odgovornost stručnjaka, institucija i društva u cjelini. 

Tek kada osobe s invaliditetom budu promatrane prije svega kao osobe – sa svojim željama, talentima, pravima i mogućnostima – moći ćemo govoriti o istinski ukljućivom i pravednom društvu.

U ovom članku govorit ćemo pravima djece s teškoćama u razvoju od najranije dobi.Zašto je važno da roditelji poznaju njihova prava te zašto je važno da roditelji buduupoznati sa pravima koja su važna za njihovu djecu s teškoćama u razvoju odnajranije dobi.

Svako dijete ima pravo na život, razvoj, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu,sudjelovanje u društvu i ostvarivanje svojih potencijala bez diskriminacije. 

Ta pravapripadaju svoj djeci, neovisno o njihovim osobnim obilježjima, zdravstvenom stanju ilirazvojnim mogućnostima. Međutim, djeca s teškoćama u razvoju često se suočavajus dodatnim izazovima koji mogu otežati ostvarivanje prava zajamčenihmeđunarodnim konvencijama, nacionalnim zakonodavstvom i temeljnim načelimaljudskih prava. 

Upravo zato suvremena društva razvijaju sustave podrške kojima senastoji osigurati jednak pristup uslugama, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi iuključivanju u zajednicu od najranije dobi.

Teškoće u razvoju mogu se odnositi na različita odstupanja ili ograničenja umotoričkom, senzornom, intelektualnom, komunikacijskom, emocionalnom ilisocijalnom funkcioniranju djeteta. 

One mogu biti prisutne od rođenja ili se mogu uočiti tijekom ranog razvoja. 

Bez obzira na vrstu i stupanj teškoće, svako dijete prije svegaostaje dijete sa svojim potrebama, interesima, sposobnostima i pravima. Stoga se suvremeni pristup sve više udaljava od promatranja teškoće kao isključivo medicinskog problema te naglašava važnost uklanjanja prepreka koje nastaju u okolini, društvu i sustavima podrške.

Prava djece s teškoćama u razvoju proizlaze iz temeljnih ljudskih prava te suposebno zaštićena Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda i Konvencijomo pravima osoba s invaliditetom. 

Ovi dokumenti naglašavaju pravo ravnopravnost,

nediskriminaciju, poštivanje dostojanstva, pristupačnost i uključivanje u sve aspekte društvenog života. 

Njihova svrha nije stvaranje posebnih privilegija, već osiguravanjeuvjeta koji će djeci s teškoćama omogućiti jednaku priliku za razvoj i sudjelovanje.

Jedno od najvažnijih prava djece s teškoćama u razvoju jest pravo na ranoprepoznavanje teškoća i pravodobnu intervenciju. Prve godine života predstavljaju razdoblje intenzivnog razvoja mozga i stvaranja temelja za buduće učenje, komunikaciju, emocionalni razvoj i socijalne odnose. 

Zbog toga je iznimno važno da se eventualna odstupanja u razvoju prepoznaju što ranije. Roditelji, pedijatri, patronažne sestre, odgojitelji i drugi stručnjaci imaju ključnu ulogu u praćenju razvoja djeteta i uočavanju mogućih teškoća.

Jedno od najvažnijih prava djece s teškoćama u razvoju jest pravo na ranoprepoznavanje teškoća i pravodobnu intervenciju. Prve godine života predstavljajurazdoblje intenzivnog razvoja mozga i stvaranja temelja za buduće učenje,komunikaciju, emocionalni razvoj i socijalne odnose. 

Zbog toga je iznimno važno dase eventualna odstupanja u razvoju prepoznaju što ranije. 

Roditelji, pedijatri,patronažne sestre, odgojitelji i drugi stručnjaci imaju ključnu ulogu u praćenju razvojadjeteta i uočavanju mogućih teškoća.

Rana intervencija obuhvaća skup stručnih postupaka, terapija, savjetovanja i oblikapodrške koji se pružaju djetetu i njegovoj obitelji odmah nakon prepoznavanjarazvojnih rizika ili teškoća. 

Brojna istraživanja potvrđuju da pravodobna podrškamože značajno unaprijediti razvojne ishode, povećati samostalnost djeteta i smanjitiposljedice određenih teškoća. Istodobno, rana intervencija pruža roditeljima potrebne informacije, emocionalnu podršku i smjernice za svakodnevni rad s djetetom.

Pravo na zdravstvenu zaštitu jedno je od temeljnih prava svakog djeteta. 

Djeca s teškoćama u razvoju često imaju potrebu za češćim pregledima, dijagnostičkim postupcima, rehabilitacijom i specijalističkom skrbi. Zdravstveni sustav treba osigurati dostupne i kvalitetne usluge bez nepotrebnih čekanja, geografskih ograničenja ili financijskih prepreka. Jednako je važno da zdravstveni djelatnici pristupaju djetetu i obitelji s razumijevanjem, poštovanjem i uvažavanjem njihovih potreba.

Uz zdravstvenu zaštitu, posebno mjesto zauzima pravo na rehabilitaciju i habilitaciju.

Ove usluge uključuju različite oblike stručne podrške kao što su fizikalna terapija,radna terapija, logopedski tretmani, edukacijsko-rehabilitacijska podrška i drugi obliciintervencija prilagođenih individualnim potrebama djeteta. 

Cilj nije samo ublažavanjeposljedica teškoće, već razvoj maksimalnih mogućnosti djeteta i povećanje njegovekvalitete života.

Obitelj predstavlja najvažnije okruženje za razvoj svakog djeteta. Roditelji djece steškoćama u razvoju često se suočavaju s brojnim izazovima, uključujući emocionalnistres, povećane financijske troškove, potrebu za koordinacijom različitih stručnihusluga te prilagodbu svakodnevnog života potrebama djeteta. Stoga pravo napodršku ne pripada samo djetetu, nego i njegovoj obitelji. 

Stručne službe, sustav socijalne skrbi, zdravstveni sustav i lokalna zajednica trebaju osigurati dostupne oblike pomoći koji će roditeljima omogućiti da se uspješnije nose s izazovima i aktivno sudjeluju u razvoju svog djeteta.

Jedno od posebno važnih prava jest pravo na obrazovanje. 

Suvremeni obrazovnisustavi temelje se na načelu inkluzije, odnosno uključivanja djece s teškoćama urazvoju u redovite odgojno-obrazovne ustanove uz osiguravanje potrebne podrške.Inkluzija ne znači samo fizičku prisutnost djeteta u vrtiću ili školi, već stvaranje uvjetau kojima ono može aktivno sudjelovati, učiti, razvijati odnose s vršnjacima i ostvarivati svoje potencijale.

Pravo na uključivanje u predškolske programe posebno je važno jer vrtić predstavljamjesto ranog učenja, socijalizacije i razvoja različitih vještina. 

Djeca s teškoćamaimaju pravo na primjerene prilagodbe, stručnu podršku i individualizirane pristupe kojiće im omogućiti ravnopravno sudjelovanje u aktivnostima. Kvalitetna inkluzija odnajranije dobi doprinosi razvoju tolerancije, razumijevanja i prihvaćanja različitostimeđu svom djecom.

Tijekom školovanja djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo na prilagođene obrazovne programe, individualizirane postupke, pomoćnike u nastavi kada je to potrebno te stručnu podršku različitih profila stručnjaka. 

Obrazovni sustav treba biti dovoljno fleksibilan da prepozna individualne potrebe svakog učenika i omogući muuspješno sudjelovanje u nastavnom procesu. 

U središtu obrazovanja ne smije bititeškoća, već dijete sa svojim sposobnostima, interesima i potencijalima.

Važno pravo odnosi se i na pristupačnost. 

Djeca s teškoćama u razvoju i njihoveobitelji često se susreću s brojnim preprekama koje mogu ograničiti njihovo sudjelovanje u svakodnevnom životu. 

Te prepreke mogu biti arhitektonske,komunikacijske, informacijske ili društvene prirode. Pristupačnost podrazumijevauklanjanje svih prepreka koje onemogućuju ravnopravno sudjelovanje u zajednici. Touključuje prilagođene javne prostore, dostupne informacije, pristupačan prijevoz teprimjenu različitih oblika potpomognute komunikacije kada je to potrebno.

Djeca s teškoćama imaju pravo na igru, odmor i slobodno vrijeme jednako kao injihovi vršnjaci. 

Igra nije samo zabava, već ključan element dječjeg razvoja. Kroz igrudjeca razvijaju motoričke, kognitivne, emocionalne i socijalne vještine. 

Stoga je važnoosigurati dostupne sportske, kulturne i rekreativne sadržaje u kojima mogusudjelovati sva djeca bez obzira na njihove sposobnosti ili ograničenja.

Pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču njihova života još je jednovažno načelo suvremenog pristupa dječjim pravima. Djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo izraziti svoje mišljenje i biti saslušana u skladu sa svojom dobi i mogućnostima. 

To se odnosi na odluke vezane uz obrazovanje, zdravstvenu zaštitu,rehabilitaciju i druge aspekte svakodnevnog života. Poštivanje dječjeg mišljenjadoprinosi razvoju samopouzdanja, autonomije i osjećaja vlastite vrijednosti.

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti zaštiti od diskriminacije. 

Unatoč značajnomnapretku u području ljudskih prava, djeca s teškoćama i dalje se mogu suočavati spredrasudama, stereotipima i društvenom isključenošću. 

Diskriminacija može bitiizravna ili neizravna te se može pojaviti u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, slobodnim aktivnostima ili svakodnevnim socijalnim odnosima. 

Stvaranje uključivog društva zahtijeva kontinuiranu edukaciju građana, stručnjaka i institucija o važnosti poštivanja različitosti i jednakih mogućnosti.

U ostvarivanju prava djece s teškoćama značajnu ulogu imaju različite institucije i stručnjaci. Zdravstveni djelatnici, edukacijski rehabilitatori, logopedi, psiholozi, socijalni radnici, odgojitelji, učitelji i mnogi drugi stručnjaci djeluju kao dio sustava podrške. 

Međutim, uspješna podrška moguća je samo kroz međusobnu suradnju i koordinaciju. Fragmentiranost sustava često predstavlja dodatno opterećenje za obitelji koje su prisiljene same povezivati različite usluge i ostvarivati prava na više mjesta.

Lokalna zajednica također ima važnu odgovornost u stvaranju uključivog okruženja.

Dostupnost stručnih usluga, podrška udrugama, organiziranje inkluzivnih aktivnosti i promicanje pozitivnih stavova prema različitosti doprinose kvaliteti života djece s teškoćama i njihovih obitelji. Kada zajednica aktivno prihvaća i uključuje svu djecu, stvaraju se preduvjeti za razvoj društva koje poštuje ljudska prava i socijalnu pravednost.

Posebno je važno naglasiti da djeca s teškoćama u razvoju nisu homogena skupina.Njihove potrebe, sposobnosti i životne okolnosti mogu se značajno razlikovati. 

Zbog toga podrška mora biti individualizirana i usmjerena prema konkretnom djetetu, a ne samo prema dijagnozi. Suvremeni pristup naglašava snage i potencijale djeteta, umjesto fokusiranja isključivo na ograničenja i teškoće.

Razvoj društva može se mjeriti načinom na koji se odnosi prema svojim najranjivijimčlanovima. Djeca s teškoćama u razvoju imaju jednako pravo na dostojanstven život, kvalitetno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, igru, prijateljstva i sudjelovanje u zajednici. Njihova prava nisu pitanje dobre volje ili humanosti, već zakonska i moralna obveza svakog društva koje teži jednakosti i uključivosti.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju od najranije dobi predstavlja temelj za njihovu uspješnu integraciju, osobnirazvoj i kvalitetan život. Rano prepoznavanje teškoća, dostupna zdravstvena irehabilitacijska podrška, inkluzivno obrazovanje, zaštita od diskriminacije te podrškaobitelji ključni su elementi sustava koji omogućuje ostvarivanje tih prava.Odgovornost za njihovo ostvarivanje ne pripada samo roditeljima ili stručnjacima, većcijelom društvu. Samo zajedničkim djelovanjem moguće je stvoriti okruženje u kojemće svako dijete, bez obzira na teškoće koje ima, dobiti priliku razviti svoje potencijale,ostvariti svoje snove i aktivno sudjelovati u životu zajednice kao ravnopravan člandruštva.