ŽIVOT

Osobe s invaliditetom bez intelektualnih teškoća kao i zdrave osobe samostalno se mogu zastupati odnosno u svoje ime izražavati potrebe, želje, razmišljanja kao i donositi odluke o vlastitom životu.  

Da bi mogli izraziti svoje potrebe, želje i razmišljanja neophodno je poznavanje raznih informacija, vještina i samopouzdanje koje stječemo u obitelji, kroz školovanje i sudjelovanje u društvu. Spominjući osobe s intelektualnim teškoćama u razvoju važno je spomenuti da su i one u određenoj količini sposobne izraziti svoje potrebe, želje, razmišljanja i planove, no to ovisi o razini intelektualnih oštećenja koja utječu na savladavanje osnovnih znanja, vještina kao i nadogradnju i usavršavanje istih, razumijevanje dobivenih informacija i primjene tih informacija u svakodnevnom životu.

Osim razine intelektualnih oštećenja  na sposobnost  samo zastupanja i samopouzdanja a koji se stječu u obitelji, u obrazovnim ustanovama. Kao što je osobama s invaliditetom bez intelektualnih teškoća potrebna podrška svih, no ponekad u puno većem opsegu. U svrhu zastupanja prava osoba s intelektualnim teškoćama osim njihovih roditelja tu su i udruge civilnog društva, kao i posebni zastupnici koji kroz razne programe u kojima razgovaraju o važnim životnim stvarima, zakonskim pravima i propisima kao i važnim dokumentima za samostalnost osobe.

Osim upućivanja osobe s intelektualnim i teškoćama o primjeni propisa i važnim dokumentima educiraju roditelji, ali i  skrbnici koji  trebaju razgovarati s osobama s intelektualnim teškoćama o njihovim problemima i teškoćama koje imaju i sa kojima se svakodnevno susreću. Razgovorom o svakodnevnim teškoćama i problemima potiče se razmišljanje, izražavanje mišljenja ,davanje prijedloga, kao i savladavanje novih vještina kako bi se mogli samostalno izboriti za svoja prava te samostalno odlučivati što žele ili ne žele, te što je za njih prihvatljivo ili nije jednom riječju samostalno odlučivati o sebi i svom životu.

Kvalitetna podrška i prihvaćanje od najranije dobi djece s teškoćama u razvoju i osobama s intelektualnim uvelike pomaže u izgradnji samopoštovanja i samostalnosti, samim time i njihovog kvalitetnijeg i samostalnijeg života. Naučiti prepoznati i izraziti svoje želje, volju i uvjerenja temeljno je ljudsko pravo koje je izglasano UN – ovom konvencijom o ljudskim u kojoj piše sljedeće: „ Svakoj osobi omogućuje se sloboda zastupanja i izražavanja različitih mišljenja, primanja i davanja informacija i ideja u skladu s njegovim intelektualnim sposobnostima bez uplitanja tijela vlasti“.

Ukoliko osoba ima teška intelektualna oštećenja i nije u mogućnosti izreći svoje, mišljenje i želju tada se takvim osobama dodjeljuju osobe koje će zastupati njihova prava, volju i mišljenje bili to roditelji ili posebni skrbnici.

U stavku III Ustava RH zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda članak 16 glasi: „Slobode i prava mogu se ograničiti u svrhu zaštite sloboda i prava drugih ljudi te zaštite javnog morala i zdravlja.“ Iz navedenog proizlazi kako svako ograničavanje prava i slobode moraju biti u skladu s potrebama pojedinca i društva ne narušavajući njegovo (njezino) dostojanstvo, nadalje članka 35 glasi: „ Svakome se jamči poštovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ,ugleda i časti.“ U dijelu koji se odnosi na zaštitu obiteljskog života, temeljna svrha toga ustavnog jamstva jest zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo prave na njihovo pravo na nesmetan obiteljski život. Člankom 38 Ustava jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Pod slobodom mišljenja podrazumijeva se sloboda govora i javnog nastupa.  istoimenom članku pisali smo o tome što podrazumijevamo pod samo zastupanjem. Osvrnuli smo se na potrebu osoba s invaliditetom za izražavanjem svog mišljenja, želja i potreba. Žalosno je da u svakodnevnom životu primjećujemo kako se ne poštuju prava osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu OSI)koja su im zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske čije smo članke naveli i opisali na početku teksta te UN – ove povelje o ljudskim pravima koja se ne poštuju bez da određeni pojedinac ili institucija snosi odgovornost. 

S obzirom na stupanj funkcionalne sposobnosti i postotka intelektualnog oštećenja poželjno je da se osobi dopusti da svoje želje i potrebe izrazi na njemu / njoj svojstven način prije nego li se donese konačna odluka. Dopuštanjem osobi da iznese svoje mišljenje dajemo njemu/ njoj na važnosti¸ samim time štitimo njegova / njezina ljudska prava i podupiremo osobni rast i razvoj. Ponekad osobe s intelektualnim teškoćama se izražavaju i ponašaju kao osobe određene dobi bez obzira na njihovu stvarnu dob zbog čega su od strane obitelji i pojedinaca zakinuti za uključivanje u društvo i smatraju se manje vrijednima. Ranom razvojnom intervencijom i podrškom obitelji i društva može se poboljšati kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama i omogućiti im ravnopravno sudjelovanje u svim aspektima života.

Spomenutom ranom razvojnom intervencijom omogućava se pravilan razvoj svih dijelova mozga uključujući do zadužen za razumijevanje zahtjevnih radnji kao što je shvaćanje i donošenje važnih odluka o svojim željama i potrebama. 

Za kraj ovog članka želimo potaknuti roditelje da djecu od najranije dobi ako je to potrebno i da se uključe u postupak rane razvojne intervencije kako bi se spriječilo nastajanje intelektualnih teškoća.

U ovom članku obratit ćemo pozornost na mobilnost osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu OSI), prisutnost arhitektonskih prepreka te osobnu asistenciju kao veoma  važnu uslugu za osobe s invaliditetom te primjenu zakona o istoj.

Mobilnost podrazumijeva uključivanje OSI – a u svakodnevni život, odnosno kretanje u kući i izvan nje. Osobe s težim oblicima invaliditeta, posebice one koje su u invalidskim kolicima ili su pak slijepi i slabovidni svoje svakodnevne obveze koje su nama zdravima normalne ne mogu obavljati bez tuđe pomoć, stoga im je potrebna svakodnevna ili povremena pomoć osobnog asistenta.

Za potrebe ovog članka obratit ćemo pozornost na neprilagođenost prometnica ,objekata i javnog prijevoza. Spominjući neprilagođenost prometnica skrenut ćemo pozornost na nedostatak taktilnih staza koje su od velike važnosti za svakodnevno kretanje slijepih i slabovidnih osoba, uz taktilne staze također nedostaje semafora sa zvučnom signalizacijom koja je također od velikog značaja za slijepe i slabovidne osobe. Spominjući osobe u invalidskim kolicima ili s drugim oblicima pomagala zakretanje primjećuje se problem prelaska preko ceste zbog nedostatka spuštenog dijela nogostupa kao i neprilagođenog trajanja vremenskog trajanja izmjene signalizacije na semaforima.

Uočava se neprilagodba objekata u smislu nesmetanog pristupa javnim i drugim ustanovama te javnom prijevozu.

Iako postoji Pravilnik o pristupačnosti kojim se određuje primjena tehničkih rješenja u izgradnji građevina koje osobama s invaliditetom i s smanjenom pokretljivosti  osiguravaju nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u prostoru i dalje se primjećuju nedostaci posebice u pristupu javnim institucijama.

Za primjer uzet ćemo osobu s oštećenjem vida kojoj je od prijeke potrebe pomoć druge osobe kako bi se kretala po gradu ili obavljala neke važne zadatke, no nažalost ima građana i građanki koji nisu skloni pomoći najčešće pravdajući se da su u gužvi ili s sličnim isprikama. Osobe s oštećenjem vida također imaju teškoća u korištenju javnog prijevoza gdje putnici ne žele ustupiti mjesto ili pak pomoći osobi prilikom ulaska ili izlaska iz javnog prijevoza.

Spominjući javne i kulturne institucije te javni prijevoz također se može primijetiti nespremnost djelatnika za pružanje pomoći osobama s invaliditetom, te arogantnost pojedinih djelatnika, stoga smo mišljenja kako bi trebalo uvesti edukaciju o ophođenju s osobama s invaliditetom.

Spominjući kulturni život osoba s invaliditetom mišljenja smo kako bi im trebala biti dostupna u svrhu obogaćivanja života i opće kulture, no i ovdje se primjećuju nedostaci posebice kada govorimo o prilagodbi prostora i prilaza istima, te prilagodbi sadržaja. Kino projekcije i kazališne predstave trebale bi biti prilagođene osobama s oštećenjem vida i sluha u vidu titlova ili narativnih ili drugih oblika opisa sadržaja.

Kako bi se osobama s invaliditetom olakšao i oplemenio svakodnevni život od velikog su značaja osobni asistenti o kojima ćemo u nastavku ovog članka.

Primjena i opis zakona o osobnoj asistenciji 

Na samom početku ovog dijela članka nekoliko važnih statističkih podataka. U Hrvatskoj početkom ožujka 2025. godine evidentirano je ukupno 612612 osoba s invaliditetom. Prema izvješću ministra Marina Piletića stupanjem na snagu Zakona o osobnoj asistenciji iz 2023. godine broj korisnika usluge osobne asistencije porastao je sa 4070 na 14100 korisnika.                   Broj pružatelja navedene usluge povećao se sa 173na 688 pružatelja, spomenuto povećanje se odnosi na činjenicu kako uslugu osobne asistencije mogu pružati ustanove socijalne skrbi te vjerske zajednice.

Primjena osobne asistencije najčešće se u javnosti tumači kao pomoć u kretanju osobama s invaliditetom iako ona zapravo obuhvaća više usluga koje ćemo navesti i opisati u nastavku teksta.

Osobna asistencija - socijalna usluga kojom se osigurava pomoć i podrška osobama s invaliditetom prilikom obavljanja aktivnosti koje nisu u mogućnosti obavljati same zbog stupnja invaliditeta, te koje su joj svakodnevno potrebne (u kući i izvan nje, podrška u komunikaciji i primanju informacija) u svrhu veće samostalnosti, zaštite ljudskih prava i dostojanstva i uključivanja u društveni život, samim time i ravnopravnost s osobama bez invaliditeta.

Pravo na uslugu osobne asistencije ostvaruju osobe s težim oblikom invaliditeta ,osjetilnim i mentalnim teškoćama. Pravo na navedenu uslugu može se ostvariti u rasponu od 44 do 350 sati mjesečno što ovisi o potrebama korisnika. Osim usluge osobne asistencije dotaknut ćemo se videćih pratitelja, komunikacijskih posrednika te tumača znakovnog jezika.Spominjući uslugu uslugu osobne asistencije za osobe s oštećenjem vida istu pružaju videći pratitelji u rasponu satnice od 10 do 60 mjesečno odnosno po potrebi korisnika .                                           

Usluga videćeg pratitelja - pomoć u kretanju, obavljanju specijalističkih ili drugih pregleda, odlazak i sudjelovanje u raznim aktivnostima i događajima, a koji doprinose socijalnoj uključivaste slijepih i slabovidnih osoba u život zajednice.

Osobnu asistenciju za gluhe, nagluhe i gluho - slijepe osobe pružaju komunikacijski posrednici koji su ujedno i tumači hrvatskog znakovnog jezika. Spominjući uslugu komunikacijskog posrednika usluga je osigurana u rasponu satnice od 10 do 160sati mjesečno odnosno po potrebi korisnika.

Usluga osobne asistencije u svim navedenim oblicima je pomoć u kretanju i komunikaciji u svrhu obavljanja specijalističkih ili drugih pregleda, odlazak i sudjelovanje u raznim aktivnostima i događajima, a koje doprinose socijalnoj uključivosti slijepih i slabovidnih osoba u život zajednice.

Raspon cijena navedenih usluga određuje se slijedećim rasponom: osobni asistenti i videći pratitelji - 11 eura po satu, tumaći hrvatskog znakovnog    jezika- 12,5 . eura po satu, te komunikacijski posrednici za gluhe, nagluhe i gluho - slijepe osobe -13,5 eura po satu.

Za ostvarivanje prava na spomenute usluge korisnici (osobe s invaliditetom) moraju podnijeti zahtjev nadležnom područnom uredu Hrvatskog Zavoda za socijalni rad uz svu liječničku dokumentaciju te nalaz i mišljenje zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom kojim se određuje satnica osobne asistencije. Komisija u suradnji s korisnikom odnosno njegovim zakonskim skrbnikom izrađuje listu potreba koje će biti obuhvaćene navedenim uslugama. Konačna lista se šalje nadležnom Zavodu za socijalni rad.Kandidati koji žele postati osobni asistenti mogu biti osobe s navršenih 18 godina ,trebaju posjedovati uvjerenje o psihofizičkom zdravlju, potvrdu o nekažnjavanju te važeću vozačku dozvolu B kategorije.

Kandidati koji pružaju bilo koju od navedenih usluga osobne asistencije imaju zakonsku obvezu čuvanja poslovne tajne pod čime se podrazumijeva da javno ne iznose podatke o korisniku, njegovim bolestima (invaliditetu), potrebama, obiteljskom ili imovinskom stanju, osim u koliku su korisniku ugrožena njegova prava, sloboda ili je žrtva nekog oblika nasilja.

U slučajevima da su korisniku ugrožena njegova ljudska prava, dostojanstvo ili sloboda osobni asistent je dužan o tome obavijestiti nadležni zavod za socijalni rad.

Ovim člankom želimo skrenuti pozornost javnosti na uvažavanje osoba s invaliditetom, njihovih potreba te pozvati kvalitetnu suradnju između pružatelja navedenih usluga u svrhu što kvalitetnijeg života osoba s invaliditetom.

   Prilagodna proizvoda i usluga 

Ovim člankom se želimo osvrnuti na veliki nedostatak stručnog osoblja za osobe s invaliditetom  koje su od velikog značaja za njihov kvalitetan život . 

Na samom početku prisjetiti  ćemo se statističkih podataka o broju osoba s invaliditetom kojih u Hrvatskoj prema zadnjim podatcima registra osoba s invaliditetom ima 653 577 osobe. Gledano prema kategorijama  invaliditeta  maj više je osoba s višestrukim oštećenjima njih 203,396 osoba , potom slijede osobe s oštećenjima lokomotornog sustava 186,834 osobe , 181 259 osoba s oštećenjem organa , organskih sustava , nasljednih bolesti , prirođenih anomalija te rijetkih bolesti. Od ostalih oštećenja koja uzrokuju invaliditet 156,228 osoba ima mentalna oštećenja te  116,152 oštećenja živčanog sustava.

Većina spomenutih kategorija osoba s invaliditetom  podršku za kvalitetan  život i uključivanje u društvo ostvaruju kroz članstva u udrugama civilnog društva a kojih prema podatcima vladinog  ureda za udruge u Hrvatskoj ima 34 800 udruga, od kojih 1 894 obavljaju djelatnost socijalne zaštite, 1587 djelatnost zdravstvene zaštite te 598 djelatnost zaštite prava. 

 Ovisno o prirodi invaliditeta osoba se upisuju u udruge koje bi im u načelima trebale kroz svoj rad i programe pružiti sve oblike podrške i zaštite njihovih prava. Osobama s invaliditetom uz svu podršku i potporu za kvalitetan život i uključivanje u društvo od velikog su značaja  osobni asistenti, videći pratioci , tumači znakovnog jezika te neizostavna psihološka pomoć. 

  O osobnim asistentima , videčim pratiteljima  i tumačima znakovnog jezika smo pisali u posebnim člancima tako da ćemo  ovdje malo više progovoriti o nedostatku kvalitetne psihosocijalne pomoći osobama s invaliditetom.

Neke udruge civilnog društva  pružaju psihološku pomoć svojim članovima kao i druge vidove pomoći u svrhu što kvalitetnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u društvo dok  neke udruge tu pomoć ne pružaju te su njihovi članovi / članice zakinuti za to veoma važno pravo zbog čega su primorani psihološku pomoć i podršku potražiti u klinikama , psihijatrijskim bolnicama ili psihološkim društvima koja ne rijetko nisu upoznata sa teškoćama pojedinca . 

     Svega nekoliko udruga i društava pruža psihosocijalnu pomoć osobama s invaliditetom neke od njih su ;  UPI – udruga za promicanje inkluzije ,Udruga za promicanje istih mogućnosti , Centar za rehabilitaciju Zagreb te drugi . Većina udruga i društava radi na volonterskom principu ili kroz suradnju sa veleučilištima , malo njih ima stalno zaposlen tim podrške osobama s invaliditetom. 

Članak možemo zaključiti kako su osobe s invaliditetom zakinute za svoja prava na kvalitetan život zbog nedostatka stručnog osoblja koje bi radeći sa njima to pravo i ostvarili . Slijepoj i slabovidnoj osobi osobni asistent predstavlja sigurnost i ravnopravno uključivanje u društvo isto vrijedi i za videće pratioce i tumače znakovnog jezika .                   

Nedostatak stručnog osoblja za osobe s invaliditetom leži u nedostatku stručnog osoblja , dugom školovanju studenata kao i izuzetno niskim plaćama koje primaju za svoj rad .                                                

Kada spominjemo s nedostatak empatije i zajedništva između osoba s invaliditetom možemo primijetiti nedostatak čimbenika općenito u društvu, samim time i između osoba s invaliditetom. Spominjući nedostatak empatije prvi i najveći koji se u javnosti često spominje je nedostatak zajedništva između pripadnika / pripadnica OSI populacije koji su članovi / članice udruga civilnog društva i na osnovu tog članstva ostvaruju mnoge pogodnosti i prava, a koja će im samim time olakšati kvalitetu njihova života.

S druge strane nalaze se pripadnici OSI populacije koji nisu članovi/članice udruga civilnog društva ili pak ne ostvaruju pravo na članstvo u udruzi zbog „nedostatka“ oštećenja (prema kvalifikaciji stupnjeva invalidnosti pripadaju drugom ili trećem stupnju funkcionalnih sposobnosti) koji je uvjet za članstvo ili udruge ne dopuštaju pristup osobi s invaliditetom samim time i uslugama udruga pruža. 

Osim nedostatka podrške od strane udruge (udruga) OSI – i koji nisu članovi udruga na osnovu invaliditeta nailaze na nedostatak podrške drugih pripadnika OSI – a. Nedostatak međusobne potpore i podrške primjećuje se u vidu neslaganja OSI – a oko zajedničkih interesa i ciljeva, neovisno da li su povezani uz ostvarivanje prava ili međusobno prožanje drugih oblika potpore i podrške jedni drugima.               

Do spomenutog neslaganja može doći odnosno najčešće dolazi zbog stranačke pripadnosti ili neslaganja u mišljenjima zbog toga što neki smatraju da više vrijede zbog svog položaja i ugleda u društvu. Često zbog nedostatka međusobne potpore OSI populacije u javnosti se stječe dojam kako se OSI – i ne žele izboriti za svoja prava, već prihvaćaju nametnuto i pomire se s činjenicom da tako mora biti.

Da bi javnost lakše razumjela cijeli tekst za primjer ću uzeti 2 zakonska problema o kojima ima neslaganja među OSI – populacijom a to su primjena Zakona o osobnoj asistenciji i inkluzivnom dodatku. 

Na primjeru Zakona o osobnoj asistenciji kao i ne rijetko se u javnosti primjećuju razlike u ostvarivanju prava i pogodnosti koje proizlaze iz navedenih Zakona. Isto tako mogu se primijetiti i razlike u načinu razmišljanja pojedinih osoba s invaliditetom koje se mogu samostalno kretati i u tom segmentu im pomoć nije potrebna kao kod osoba s invaliditetom koje nisu samostalne ili iz nekog drugog razloga trebaju pomoć osobnog asistenta u zadovoljavanju svojih životnih potreba (od odlaska u trgovinu, kino, kazalište…) jer samo na taj način mogu zadovoljiti dio svojih potreba koje im olakšavaju uklapanje u društvo. Isto tako i kada govorimo o Zakonu o inkluzivnom dodatku rade se razlike u OSI – populaciju s obzirom da osobe s invaliditetom primaju različite iznose koji su propisani Zakonom. Pojedine osobe s invaliditetom imaju mišljenje da je materijalno stanje važnije u odnosu na kvalitetnu podršku bližnjih i ostatka društva u cjelini. Smatra se da podrška obitelji nije nužna za kvalitetan život OSI – a, nedostatak podrške pogotovo u djetinjstvu i adolescenciji može za posljedicu imati nisko samopouzdanje.     Ne rijetko zbog niskog samopouzdanja osobe s invaliditetom ulaze u nekvalitetne – štetne odnose bili oni poslovni ili partnerski.

Nedostatak empatije među osobama s invaliditetom primjećuje se kod osoba s invaliditetom koje su vještije u određenim aspektima života ili su imale mogućnost boljeg školovanja, samim time se smatraju više vrijednima od onih koji nisu imali ili nemaju mogućnost za isto. Mišljenja sam kako ne bi trebale postojati razlike između OSI populacije s manjim mogućnostima napredovanja u odnosu na one koji imaju boje uvjete i mogućnosti ,već bi svi OSI – i trebali biti složni s obzirom da imamo iste ili slične probleme i teškoće.

Ovaj tekst ćemo  zaključiti mišljenjem kako je važno potaknuti društvo u cijelosti  (od lokalne zajednice pa nadalje) na pružanje kvalitetne podrške osobama s invaliditetom, neovisno bila ta podrška u psihološkom smislu ili općenito. Neovisno dali osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na uslugu osobne asistencije ili ne ostvaruje. Spomenute razlike ne bi trebale na njihovu kvalitetu života, jer samo takvim pristupom osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici društvenog života.

U ovom članku govorit ćemo o važnosti uključivanja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u sport. Osnovni cilj ovog članka je potaknuti djecu s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom da se aktivno uključe u bilo koji oblik aktivnosti da bi mogli imati koliko toliko zdrav način života što je svima potrebno.

Sport je oduvijek bio više mnogo više od natjecanja i osvajanja medalja. On povezuje ljude, jača zajednice i razvija vrijednosti poput solidarnosti, discipline i upornosti. Za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom sport ima i dodatnu neprocjenjivu ulogu – otvara vrata društvenoj inkluziji, osnažuje samopouzdanje i daje priliku da pokažu svoje sposobnosti, a ne svoje prepreke s kojima se svakodnevno suočavaju.

Sport kao pokretač razvoja i samopouzdanja 

Za svako dijete, pa tako i djecu s teškoćama u razvoju, kretanje i igra za fizički, emocionalni i socijalni razvoj. Redovito sudjelovanje u sportskim aktivnostima pomaže u razvoju motoričkih sposobnosti, koordinacije i snage, ali i u razvoju osjećaja pripadnosti i sigurnosti. Kod djece i mladih s teškoćama u razvoju sport vrlo često ima i terapijsku dimenziju – pomaže u boljoj kontroli pokreta, smanjenju anksioznosti te pozitivno utječe na koncentraciju i pažnju istovremeno, kroz sportske uspjehe, bez obzira koliko oni mali bili, gradi se osjećaj vrijednosti i samopoštovanja.

Razbijanje predrasuda i izgradnja inkluzivnog društva Jedna od najvećih prepreka s kojom se djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom suočavaju nisu same teškoće, već društvene barijere i predrasude. Često ih se doživljava kroz ono što „ ne mogu“ umjesto kroz ono što mogu. Upravo sport ima snagu promijeniti tu percepciju. Primjeri vrhunskih parolimpijaca, ali djece koja uživaju baveći se sportom u lokalnim sportskim klubovima, pokazuju da invaliditet nije prepreka za postizanje izvanrednih rezultata, ali ni za jednostavno uživanje u igri i druženju. Kada društvo vidi njihove uspjehe i trud, ostaju stereotipi, a raste poštovanje i empatija.

Sport kao prostor susreta i prijateljstva 

Jedna od najvećih dobrobiti   uključivanja djece s teškoćama u razvoju u sport jest stvaranje prostora u se sva djeca – bez obzira na svoje sposobnosti – mogu upoznati, družiti i graditi prijateljstva.    U inkluzivnim sportskim aktivnostima djeca uče prihvaćati različitosti, razvijaju toleranciju i zajedništvo.                         To su vrijednosti koje ostaju s njima čitav život.                     

Za svako dijete s teškoćama u razvoju to znači da se osjeća prihvaćeno i jednako vrijedno. 

Za dijete bez teškoća u razvoju to je prilika da nauči gledati ljude kroz njihove kvalitete i trud, a ne samo kroz međusobne razlike.

Uloga zajednice i podrške 

Kako bi inkluzija u sportu zaista zaživjela, potrebna je podrška cijele zajednice – od obitelji, nastavnika, trenera i drugog osoblja, do sportskih klubova, institucija i medija. Posebno je važno osigurati pristupačne prostore i opremu, educirati trenere za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom, te poticati stvaranje programa koji su prilagođeni njihovim potrebama. 

Mnogi roditelji djece s teškoćama u razvoju ističu da sport nije samo aktivnost, nego i izvor ogromne radosti, motivacije i novih prilika. Kada zajednica pruži podršku, vrata se otvaraju – i tada sport postaje moćan alat za uključivanje i osnaživanje. Iz svega navedenog možemo zaključiti da sport nije privilegija rezervirana samo za one koji su fizički „ savršeno sposobni“. On je osnovno ljudsko pravo i treba biti dostupan svima. Uključivanjem djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u sportske aktivnosti, društvo pokazuje da vjeruje u jednakost solidarnost i snagu različitosti. Na kraju kada pogledamo širu sliku, jasno je da dobit nije jednostavna. 

Djeca s teškoćama u razvoju dobivaju priliku rasti, razvijati se i osjećati se prihvaćeno, dok cijela zajednica postaje bogatija, otvorenija i humanija. Sport u svojoj srži, uči nas da je svaki korak naprijed – pobjeda, a najveća pobjeda je ona kada učimo ne ostane po strani.

U uvodnom tekstu rubrike „ DRUŠTVENI ŽIVOT OSOBA S
INVALIDITETOM“ dotaknuli smo se stigmatizacije djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te smo nastavno na tekst o stigmatizaciji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom napisali članak na temu nedostatka empatije i podrške kako u društvu tako i među pripadnicima OSI populacije. U ovom članku ćemo se dotaknuti jednako tako zastupljenog problema, a to je neprihvatljiv pogled društva na OSI – e, ponajprije nedostatka kvalitetne komunikacije sa OSI – ima a što ujedno znači i njihovo nepoštovanje i nevrednovanje kako njih samih, ali i njihovih uspjeha.

U društvu se osobe s invaliditetom nerijetko i nepravedno smatraju nesposobnima i manje vrijednima iako mnogi od nas posjeduju znanja i vještine kojima možemo ravnopravno doprijeti društvu. Bez obzira na vrstu invaliditeta svatko od nas ima svoje vrline i talente. Svaki pripadnik/ pripadnica OSI populacije može se istaknuti svojim zalaganjem – uspjesima u športu, glazbi, književnosti, dramskoj ,filmskoj ili likovnoj umjetnosti te u drugim aktivnostima koje kvalitetnom razvoju civilnog društva. Kada spominjemo potporu, podršku te djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom važno je da ista dolazi iz primarne zajednice odnosno obitelji kao i svih drugih institucija koje svojim radom i brigom za OSI populaciju od najranije dobi doprinose boljoj kvaliteti njihova života.

U nastavku teksta obratit ćemo pozornost na preduvjete koji bi trebali biti postignuti kako bi se moglo reći da su osobe s invaliditetom poštovane i ravnopravne samim time imaju kvalitetan život. Dva su veoma važna preduvjeta za kvalitetan društveni život osoba s invaliditetom to su: rušenje predrasuda o osobama s invaliditetom o kojima je bilo riječ na početku teksta uz obveznu edukaciju svih sudionika društva od najranije dobi o načinima ophođenja prema osobama s invaliditetom. Kada se spominju prepreke koje otežavaju kvalitetan život i uključivanje OSI – a u život većina spominje građevinske prepreke, no mišljenja smo kako je važnije graditi kvalitetnu komunikaciju između zdravih osoba i osoba s invaliditetom. Od najranije dobi (predškolske dobi) trebalo bi učiti djecu kako se ophodi prema svojim vršnjacima s teškoćama u razvoju, djeci i odraslim osobama s invaliditetom, kako se s njima ulazi u razgovor (prilagoditi način razgovora kako bi on/ ona mogli razumjeti što im se govori), kako im pomoći ukoliko im je pomoć potrebna(priječi cestu, donijeti nešto što im je potrebno i slično).

Građevinske prepreke kao što je nedostatak „ rampi“ odnosno spuštenog nogostupa ili nagiba po kojima osobe s invaliditetom ulaze u objekte svakako trebaju biti svugdje gdje je to neophodno, no i kada postoje sve prilagodbe i dalje je važan način na koji se društvo odnosi prema osobama s invaliditetom. Odnos pun uvažavanja, suosjećanja i vrednovanja je od velikog značaja za kvalitetan život osoba s invaliditetom.

Kako bismo što kvalitetnije razumjeli navedeno za primjer ćemo uzeti osoba koja koristi hodalicu ili štake i kako takvoj osobi pomoći u prelasku ceste. Ukoliko primijetite da osoba s invaliditetom želi uči u javni prijevoz, a vozač ne obraća pozornost nemojte se ustručavati upozoriti vozača da sačeka kako dok osoba ne uđe u autobus ili tramvaj, također ponudite pomoć osobi da uđe te ju smjestite na mjesto predviđeno za osobe s invaliditetom. Ukoliko vidite da osoba s invaliditetom želi priječi raskrižje ljubazno ga/nju upitajte želi li pomoć te prvo zaustavite promet(podižući ruku iznad glave u znak upozorenja) potom osobu primite pod ruku i prevedite preko ceste.

Članak možemo zaključiti činjenicom da postoji napredak u ostvarivanju prava i mogućnosti osoba s invaliditetom, no i dalje se primjećuje nedostatak u uvažavanja i poštovanja te kulture ophođenja, emocionalnog i općenitog pristupa članova društva svih dobnih skupina u ophođenju prema osobama s invaliditetom. Za kvalitetan i što samostalniji život OSI – a uz sve već navedeno važna je kvalitetna komunikacija što iziskuje edukaciju društva u cjelini, a koja je i nedostatna i nekvalitetna. Spomenutu edukaciju za sada pružaju neke od udruga civilnog društva kroz svoje programe i projekte ili suradnjom s Edukacijskim rehabilitatorima i asistentima.
O nepoštivanju i neuvažavanju osoba s invaliditetom moglo bi se pisati mnoštvo članaka s obzirom da nema djela naših života gdje se isto ne primjećuje od komunikacije i ophođenja u školstvu, zdravstvu,  te na radnom mjestu.

U ovom članku govorit ćemo propustima Republike Hrvatske prilikom donošenja i provođenja nekih važnih Zakona koji su važni za osobe kao što su Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji koji uvelike otežavaju kvalitetu života osobama s invaliditetom, također ćemo se dotaknuti nedostatka podrške Republike Hrvatske prilikom ostvarivanja prava osoba s invaliditetom na razne vrste pomagala.

Unatoč napretku u zakonodavnom okviru i formalnoj obvezi Republike Hrvatske da unaprijedi prava i kvalitetu života osoba s invaliditetom (OSI), u praksi se i dalje jasno vidi niz prepreka na  koje osobe s invaliditetom i njihove obitelji svakodnevno nailaze. To se prije svega odnosi na primjenu Zakona o osobnoj asistenciji i zakona o inkluzivnom dodatku, koji su zamišljeni kao ključni instrumenti za osnaživanje i uključivanje osoba s invaliditetom u društvo, ali zbog nedostatne i neučinkovite provedbe ne ostvaruje se puni potencijal u provedbi navedenih zakona.

Zakon o osobnoj asistenciji – pravo koje i dalje nedostupno mnogima Zakon o osobnoj asistenciji trebao bi omogućiti osobama s najtežim oblicima invaliditeta da uz pomoć osobnih asistenata, žive dostojanstveno i što samostalnije. Međutim u praksi se javljaju brojni problemi: 

• ograničen broj sati na koje korisnici mogu ostvariti pravo, često ne pokriva stvarne potrebe korisnika
• nedostatak osobnih asistenata i nezadovoljavajući uvjeti rada koji rezultiraju slabim interesom za pružanje ove usluge.
• Neujednačena provedba Zakona na području cijele Republike Hrvatske, koja posljedično dovodi do nejednakosti između korisnika.

Umjesto da ovaj Zakon postane alat ravnopravnosti i inkluzije, on često ostaje mrtvo slovo na papiru, jer sustav ne prepoznaje usluga osobne asistencije važna, a ne luksuzna potreba.

Zakon o inkluzivnom dodatku – obećanje bez stvarnog učinka Zakon o inkluzivnom dodatku zamišljen je kao način financijskog osoba s invaliditetom, kroz dodatna sredstva za pokrivanje troškova koji proizlaze iz invaliditeta, međutim problemi su očiti u sljedećem:                                     

  1. iznosi su nedostatni i ne prate stvarne potrebe života osoba s invaliditetom.         

2. administrativne prepreke i složeni kriteriji često onemogućuju najugroženijim osobama s invaliditetom da ostvare to pravo.                                                        

3. sustav se ne  prilagođava 

individualnim potrebama, nego sve korisnike stavlja u iste, često neprikladne okvire odnosno razine. Na taj način država stvara privid takozvane podrške, dok se osobe s invaliditetom i dalje bore s osnovnim egzistencijalnim izazovima.

Pomagala i usluge – temelj samostalnog života, a ipak nedostupni                            

Uz zakone, iznimno važnu ulogu u kvaliteti života osoba s invaliditetom imaju i pomagala te specijalizirane usluge. Invalidska kolica, ortopedska pomagala, prilagođena tehnologija, logopedske i fizioterapeutske usluge ili usluge psihosocijalne podrške trebale bi biti lako dostupne, no u praksi dolazi do sljedećih problema prilikom ostvarivanja prava na iste: 

1. liste čekanja su preduge, a mnogi ostaju bez pomagala mjesecima         

2. kriteriji dodjele pomagala su kruti, često se ne prepoznaju specifične potrebe korisnika                 

3. financijska participacija korisnika dodatno opterećuje osobe s invaliditetom i njihove obitelji koje su ionako u nepovoljnom položaju. Rezultat je sustav koji ne potiče inkluziju i jednakost, već produbljuje osjećaj isključenosti osoba s invaliditetom. 

Iz svega navedenog možemo zaključiti kako je Republika Hrvatska formalno prepoznala važnost osoba s invaliditetom kroz zakone I strateške dokumente, međutim, bez stvarne provede ulaganja u ljudske resurse, pomagala i usluge, ti zakoni ostaju tek deklarativni. 

Nedostatak dosljedne podrške i dalje ograničava pravo osoba s invaliditetom na dostojanstven samostalan i ravnopravan život. 

Vrijeme je da Republika Hrvatska, umjesto pukih zakonskih rješenja, uloži u stvarnu provedbu, fleksibilnost i kvalitetnu podršku – jer inkluzija nije milostinja, već temeljno ljudsko pravo svake osobe s invaliditetom.

U ovom članku govorit ćemo o čestom problemu s kojim se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom slanja upita ili osobnog dolaska u gradske institucije, kao što su gradska poglavarstva i slične institucije, a to je nedostatak podrške i njihovog razumijeva prilikom upućivanja upita ili postavljanja pitanja o ostvarivanju svojih zakonskih prava.

U današnjem društvu često se u javnosti govori o jednakim pravima, inkluziji i jednakim mogućnostima za sve građane pa tako i za osobe s invaliditetom. Međutim kada se poslušaju u medijskim istupima izjave o planovima gradskih vlasti, a koji se prije svega odnose na osobe s invaliditetom, mnoge osobe s invaliditetom i njihove obitelji suočavaju se s potpuno drugačijom slikom. Iako postoje zakoni, strategije i programi koji formalno osiguravaju prava osoba s invaliditetom, u praksi se pokazuje da se ta prava teško ostvaruju – prvenstveno zbog nedostatka podrške i razumijevanja na lokalnoj razini.

Nevidljivi problemi svakodnevice  

Za osobe s invaliditetom grad nije samo mjesto života, već i prostor brojnih prepreka. Nedostatak pristupa javnim institucijama, neprilagođen javni prijevoz, manjak komunikacije između službi i samih korisnika – sve to svakodnevno otežava i usporava njihovu integraciju u društvu. Iako su gradske vlasti zakonski obvezne osigurati jednake uvjete za sve, često se izostavlja stvarno razumijevanje potreba osoba s invaliditetom.

Formalna prava, a stvarna nepristupačnost  

Primjerice osobe u invalidskim kolicima nerijetko ne mogu pristupiti zgradi gradske uprave ili kulturnim ustanovama. Rampe su postavljene samo simbolično, bez standarda, dok liftovi u starijim zgradama nerijetko ne postoje. Kada i postoje često nisu u funkciji. Isto vrijedi i za osobe s oštećenjem vida i sluha: informacije na gradskim portalima rijetko su prilagođene, a javne službe uglavnom nemaju osposobljene djelatnike za rad s korisnicima kojima je potrebna specifična podrška. Isto tako kada govorimo o osobama s oštećenjem vida vrlo rijetko ili uopće im nisu napisani nazivi ustanova na Braillerovu pismu, kao ni za osobe s oštećenjem sluha u institucijama postoje rijetki djelatnici koji poznaju znakovni jezik koji je potreban za komunikaciju s osobom s oštećenjem sluha.

Posljedice ignoriranja problema

Ovakav nedostatak podrške ima dalekosežne posljedice.                                      

Osobe s invaliditetom često su izolirane, bez pristupa obrazovanju, zapošljavanju i uključivanju u društveni život zajednice.                  Time se ne krše samo njihova ljudska prava, već se i društvo udaljava od uključivanja osoba s invaliditetom u rad, i druge oblike života, samim time njihovi potencijali, talenti i doprinosi ne mogu biti prepoznati ako nisu uključeni u sve oblike društvenog života. 

Kada gradske vlast ne ulažu u inkluziju, one samim time gube priliku stvoriti grad po mjeri svih svojih stanovnika, jer svaki stanovnik određenog grada zaslužuje priliku i poštovanje u društvu što je najvažnije za cijelu zajednicu.             Iz svega navedenog možemo zaključiti da osobe s invaliditetom ne traže posebne privilegije, već jednaka prava i jednake mogućnosti. 

Grad koji svojim građanima ne osigurava osnovne uvjete za kvalitetan život i sudjelovanje u društvu, pokazuje upravo nedostatak podrške i razumijevanja potreba osoba s invaliditetom, pa tako i empatije koja je važna za stvaranje tolerantnog društva odnosno društva jednakih mogućnosti i potreba. Vrijeme je da gradske vlasti počnu slušati potrebe osoba s invaliditetom i njihove obitelji, te da uistinu djeluju sukladno zakonima i propisima koji se trebaju pridržavati. Ulaganje u pristupačnost i razumijevanje osoba s invaliditetom i omogućavanja njihovih prava nije nikakav trošak, već ulaganje u pravednije i humanije društvo. 

Tek kada svi građani budu mogli ravnopravno sudjelovati u životu zajednice moći ćemo govoriti o gradovima u kojima mogu živjeti svi bez obzira jesu li osobe s invaliditetom ili bez invaliditeta.

U ovom članku govorit ćemo o roditeljskim stavovima i predrasudama prema samostalnom životu osoba s invaliditetom i zašto do njih dolazi i kako potaknuti roditelje na pozitivno mišljenje o poticanju samostalnog stanovanja osoba s invaliditetom.

Samostalno stanovanje osoba s invaliditetom jedno je od ključnih pitanja suvremenih socijalnih politika i ljudskih prava. Od donošenja Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, pravo na neovisno življenje i uključenost u zajednicu prepoznato je kao temeljno ljudsko pravo, a ne kao povlastica ili oblik socijalne skrbi. Ipak, unatoč normativnom okviru koji promiče deinstitucionalizaciju i podršku u zajednici, praksa često pokazuje da je put prema samostalnom stanovanju složen – osobito iz perspektive roditelja.

Roditelji su u većini slučajeva primarni skrbnici osoba s invaliditetom.   Njihovi stavovi, očekivanja i strahovi značajno utječu na odluke o osamostaljivanju.Dok jedni snažno podržavaju neovisnost svoje djece, drugi su oprezni ili skeptični prema modelima stanovanja uz podršku. Razumijevanje tih stavova ključno je za razvoj učinkovitih politika i usluga koje će istodobno štititi sigurnost i dostojanstvo osoba s invaliditetom te uvažavati realne brige obitelji.

Strah za sigurnost čest je razlog rezerviranosti prema samostalnom stanovanju. Roditelji se pitaju hoće li njihovo dijete moći upravljati financijama, brinuti o osobnoj higijeni, pravilno uzimati terapiju ili reagirati u hitnim situacijama. Kod osoba s intelektualnim teškoćama ili višestrukim oštećenjima ti su strahovi dodatno izraženi. Nerijetko se javlja i bojazan od zlouporabe, manipulacije ili socijalne izolacije.

S druge strane, istraživanja i praksa u državama koje su razvile modele stanovanja uz podršku pokazuju da samostalno stanovanje može pozitivno utjecati na kvalitetu života, samopoštovanje i društvenu uključenost osoba s invaliditetom.      U kontekstu procesa deinstitucionalizacije, koji je snažno potaknut dokumentima poput Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, naglasak se stavlja na individualiziranu podršku, a ne na kolektivne oblike skrbi.

Važno je razlikovati pojmove. Samostalno stanovanje ne znači nužno potpuno odsustvo pomoći, već podrazumijeva život u vlastitom ili unajmljenom stanu, uz prilagođenu razinu stručne i socijalne podrške. Modeli uključuju asistenciju u kući, povremene posjete stručnjaka, organizirano stanovanje u manjim zajednicama ili stanovanje uz podršku osobnih asistenata. Kada su roditelji upoznati s konkretnim modelima i primjerima dobre prakse, njihovi stavovi često postaju pozitivniji.

Jedan od ključnih čimbenika koji utječe na roditeljske stavove jest povjerenje u sustav. Ako su iskustva obitelji s institucijama bila negativna – obilježena birokratskim preprekama, nedostatkom komunikacije ili neadekvatnom podrškom – razumljivo jeda će roditelji biti skeptični prema novim oblicima skrbi. Suprotno tome, transparentan sustav, jasno definirani standardi usluge i kontinuirana komunikacija s obitelji jačaju osjećaj sigurnosti.

Generacijska perspektiva također igra ulogu. Stariji roditelji, odgojeni u vremenu kada su osobe s invaliditetom često bile institucionalizirane i marginalizirane, mogu imati tradicionalnije stavove o zaštiti i skrbi. Mlađe generacije roditelja, izložene konceptima inkluzije i prava na neovisno življenje, češće zagovaraju osnaživanje i autonomiju. Međutim, bez obzira na generaciju, gotovo svi roditelji dijele zajedničku brigu: što će biti s njihovim djetetom kada oni više ne budu mogli pružati podršku?

Upravo ta briga o budućnosti često postaje snažan motiv za promjenu stava. Kako roditelji stare, postaje jasno da trajna ovisnost o obiteljskoj skrbi nije održiv model. Planiranje prijelaza prema samostalnom stanovanju dok su roditelji još aktivni i uključeni može omogućiti postupnu prilagodbu, razvoj vještina i izgradnju mreže podrške. Takav pristup smanjuje stres i za roditelje i za osobu s invaliditetom.

Stručnjaci iz područja socijalnog rada, psihologije i edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti naglašavaju važnost rada s obitelji. Edukativne radionice, savjetovališta i primjeri dobre prakse pomažu roditeljima da realno procijene sposobnosti svoje djece, ali i da prepoznaju vlastite strahove i predrasude. Ključno je razvijati partnerski odnos između obitelji i pružatelja usluga, umjesto suprotstavljenih pozicija.

Ne treba zanemariti ni perspektivu same osobe s invaliditetom. Ponekad roditeljska želja za zaštitom može dovesti do prezaštićivanja, čime se ograničava razvoj samostalnosti i donošenje odluka. Pristup utemeljen na ljudskim pravima polazi od pretpostavke da svaka osoba, uz odgovarajuću podršku, ima pravo sudjelovati u odlukama koje se tiču njezina života. U tom smislu, promjena roditeljskih stavova često uključuje proces postupnog “puštanja kontrole” i prihvaćanja rizika kao sastavnog dijela odrastanja.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da Roditeljski stavovi prema samostalnom stanovanju osoba s invaliditetom složeni su i višedimenzionalni. Oni proizlaze iz duboke brige, iskustva dugogodišnje skrbi i realnih izazova s kojima se obitelji suočavaju. Ipak, u suvremenom kontekstu koji naglašava pravo na neovisno življenje i uključenost u zajednicu, ključno je graditi sustav podrške koji će roditeljima pružiti sigurnost, a osobama s invaliditetom omogućiti dostojanstven i autonoman život. 

Promjena stavova ne događa se preko noći. Ona zahtijeva informiranje, dijalog. 

U ovom članku govorit ćemo o još jednoj vrlo važnoj temi, a to je financijska neovisnost kao važan uvjet za nastavak života odraslih osoba s invaliditetom, jer se upravo financijska neovisnost smatra kao prvi korak prema samostalnom životu.

Financijska neovisnost predstavlja temelj samostalnog i dostojanstvenog života svakog pojedinca, pa tako i osobe s invaliditetom. Ona omogućuje slobodu odlučivanja, planiranja budućnosti i uključivanja u društvo ravnopravno s drugima. Kada govorimo o odraslim osobama s invaliditetom, financijska neovisnost dobiva još snažniju dimenziju – jer se često nalazi na diobi između aktivnog sudjelovanja u zajednici i mogućeg rizika od socijalne izolacije.

Nažalost odrasle osobe s invaliditetom u Hrvatskoj još uvijek se suočavaju s brojnim preprekama – od nedovoljne dostupnosti tržišta rada, preko raznih vrsta diskriminacije, do nedovoljno razvijenih socijalnih i ekonomskih politika koje bi im omogućile sigurnu egzistenciju. Upravo zato tema financijske neovisnosti osoba s invaliditetom nije smo individualna, nego i društvena odgovornost.

Financijska neovisnost kao preduvjet samostalnog života 

Samostalnost odraslih osoba s invaliditetom ne ovisi isključivo o dostupnosti socijalnih i medicinskih usluga, već i o materijalnim uvjetima. Primjerice, mogućnost da netko plati stanarinu, režije, obrazovanje ili uslugu osobne asistencije u svakodnevnom životu izravno utječe na to može li osoba s invaliditetom živjeti neovisno o obitelji ili institucijama. Kada osoba ima vlastite prihode – bilo kroz posao, socijalna prava ili pak kombinaciju tih izvora – raste i njezina sloboda izbora: gdje će živjeti, kako će provoditi svoje slobodno vrijeme, hoće li osnovati svoju obitelj, putovati ili ulagati u svoj osobni razvoj.

Barijere u postizanju financijske neovisnosti 

Unatoč želji i mogućnosti mnogih osoba s invaliditetom da rade i zarađuju, praksa pokazuje da je stopa njihove zaposlenosti znatno niža od prosjeka. Najčešće prepreke uključuju: 

• prepreke u obrazovanu – nedovoljna prilagodba školskog sustava i manjak inkluzivnog programa
• ograničen pristup tržištu rada – poslodavci nerijetko imaju predrasude ili nisu spremni prilagoditi radno mjesto osobi s invaliditetom
• niske plaće i nesigurni poslovi – čak i kada pronađu zaposlenje, često su potplaćeni ili zaposleni na određeno
• ovisnost o socijalnim naknadama – strah da bi zaposlenje moglo značiti gubitak prava na određene socijalne potpore

Uz to, važno je naglasiti da troškovi života osoba s invaliditetom mogu biti znatno viši nego kod drugih – zbog osobne asistencije, medicinskih pomagala ili prilagodbe prostora.

Uloga države i društva 

Državne politike i društvena solidarnost ključni su u izgradnji sustava koji će omogućiti financijsku sigurnost osobama s invaliditetom. Neke od mjera koje mogu doprinijeti uključuju: 

• jačanje poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom
• razvoj fleksibilnih i inkluzivnih modela (rad od kuće, skraćeno radno vrijeme, asistencija na radnom mjestu)
• osiguravanje naknada i socijalnih prava koja se ne gube ulaskom u svijet rada
• poticanje poduzetništva i samozapošljavanje kroz subvencije i mentorstvo
• veća ulaganja u dostupno obrazovanje i cjeloživotno učenje. 

Snaga financijske neovisnosti  

Kada odrasla osoba s invaliditetom postigne financijsku sigurnost, dobiva ne samo ekonomsku stabilnost, već i osjećaj dostojanstva, samopouzdanja i jednakopravnosti. Time se ruši mit o osobama s invaliditetom kao pasivnim primateljima pomoći te se pokazuje njihova sposobnost aktivnog doprinosa društvu. Iz svega navedenog možemo zaključiti da financijska neovisnost odraslih osoba s invaliditetom nije luksuz, nego osnovno ljudsko pravo i temelj kvalitetnog života. Ona omogućava stvarnu slobodu izbora i ravnopravno sudjelovanje u društvu. Društvo koje aktivno prepoznaje i podržava ovaj cilj, ne samo da osnažuje svoje članove, već gradi pravedniju, solidarniju i otporniju zajednicu. 

Zato je nužna da tema financijske neovisnosti odraslih osoba s invaliditetom postane prioritet javnih politika, ali i svih nas – jer pravo na samostalnost i dostojanstven život pripadaju svima, bez iznimke.